Almir Zalihić

Pjesme

         

O autoru:
Almir Zalihić je rođen 1960. godine u Mostaru. Objavio brojne knjige poezije i proze. Autor je i antologije Bošnjaka iz Sandžaka. Lucida calligraphy je njegova posljednja zbirka pjesama. Živi u Sarajevu.

 

 

MAURI I RIJEČI

U desetom su stoljeću Mauri znali
da su lažne riječi kao olovo teške.

Težina njihova potapa suštinu
života. Alhemija na površini pluta.

Izmoren čitanjem Al –‘Iqd al-Farid*
osjetim u stomaku životinju što mi

razara želudac. Neki ljudi kroz život
prođu kao sjene, a drugi kao divlje

zvijeri. Svima je zemlja sigurno
konačište. Stvari koje smo napravili

postaju što žele: značenja ćemo naknadno
razumjeti, kad se nađemo u Božijem

predvorju kao lice biljaka, sjene divljih
zvijeri, ornament na mihrabu.

 

* Jedinstvena ogrlica (Antologija različitih pjesama Ibn – Abd – Rabbiha, najpoznatijeg pisca Kordobe /Živio od 860 –940/)

 

 

OVO SU POBIJENI

Ovo su pobijeni, pokazao je ravnodušnom
vrstom poštovanja, na uredno poredane
gomilice kostiju, ostatke odjeće, nakit,
istruhle dokumente.

Ovo su pobijeni, ponovio sam
pokazujući rukom na uredno poredane
plastične vreće za spavanje.

Nešto kasnije shvatio sam da moj glas
izlazi iz tajnog spremišta duše
koja zna da isto tako mogla je završiti
kao zaboravljeni prah.

 

ZAVJETOVANI DA PRIPITOME
HOBOTNICU ZLA


U samostanu St. Georg u Paderbornu
isposničke ćelije bez prozora
pružale su utočište bosanskim izbjeglicama.

Po jedan veliki crni kamen
prekriven bijelom tkaninom blagoslova,
postavljen je pred svakim vratima.

Dvije godine, dva mjeseca i jedan dan
ćelije su bile zatvorene,
a kvake nepomaknute.

Ljudi žive na ovom svijetu,
premda više nisu njegov dio.

Osamljene redovnice,
prošle kroz ogledalo svjetlosti i sjena
prepoznaju odraz kao život
a život kao odraz,
zavjetovane da će pripitomiti
hiljaduruku hobotnicu zla
u topionici ovozemaljskog milosrđa.

Dok ovdje, u Bosni, još uvijek traju,
rasprave o uzrocima i posljedicama rata, zatvorenici u Guantanamu
otkrivaju američke strahove,
a ulice iračkih gradova
vrve od tenkova i vojnika
spremnih da pucaju i ubiju.

Oni ne znaju da se oko crnog kamena
svake godine, blizu tri miliona
ljudi, sedam puta okrene.

Četrnaest godina nakon rata,
na bosanskim stratištima,
majke stišću odjeću svojih mrtvih,
u Palestini šezdeset i drugu godinu
djeca gladuju, zureći u roditelje
odgojene da umru na spaljenjoj zemlji
svojih predaka.

Kad zakoračimo u sjenovito predvorje
ahireta koga ćemo ugledati kako krvari
u prašini? Sveca ili umirućeg vojnika?

I hoće li nam Bog, napokon, reći što je trajnije?
Naša patnja? Ili nada naša?

Sarajevo 17. 05. 2009.