Andrej Nikolaidis

Lacanova matrica Četiri diskursa

         

O autoru:
Andrej Nikolaidis, rođen 1974. u Sarajevu, nakon agresije na Bosnu, napušta sa porodicom rodni grad, i od 1992. živi u Ulcinju. Crnogorsko-bosanski pisac, kolumnista, autor je brojnih romana i pripovijedaka; počeo objavljivati u PLIMI, a potom u hrvatskim izdavačkim kućama.

 

 

Changing of the Guards: Lacanova matrica Četiri diskursa
(preneseno iz časopisa Plima)

Španska sapunica crnogorske produkcije, koja trajanjem daleko nadmašuje 1001. noć, a trenutno se emituje pod naslovom Odlazi li Milo Đukanović, podatna je za primjenu Lacanove matrice četiri diskursa.
Interaktivna telenovela potvrđuje i to da teorije nisu tu da bi objasnile stvarnost, nego da stvarnost, zapravo, služi tome da potvrdi teoriju. Moguće da služi još nečemu, ali se trenutno ne uspijevam sjetiti.
Budući da u Bosni i Hercegovini već postoji jedan lider đukanovićevskog tipa (Dodik) a rađa se i novi (Radončić), držim kako bi ova “crnogorska” priča mogla zanimati i BiH čitaoca.
Počnimo od konstatacije da Đukanović u Crnoj Gori funkcioniše ne samo kao gospodar, nego i kao označitelj-gospodar. U odgovoru na pitanje što je označitelj-gospodar, oslonimo se na Žižekovo tumačenje Lacana. “ Na posljednjim stranicama svoga monumentalnog djela Drugi svjetski rat, Winston Churchill promišlja enigmu političke odluke: nakon mnogostrukih podrobnih i istančanih analiza stručnjaka (ekonomskih i vojnih analitičara, psihologa, meteorologa...), neko mora na sebe preuzeti jednostavan, ali upravo zbog toga i najteži čin, naime pretvaranje tog kompleksnog mnoštva – gdje je svaki razlog “za” propraćen s dva razloga “protiv”, i obrnuto – u jednostavno Da ili Ne: napašćemo; nastavićemo čekati... Taj gest, nikad utemeljen na razlozima, gest je gospodara«, piše Žižek u “Irak: posuđeni čajnik”.
Pouka: među običnim označiteljima označitelja-gospodara prepoznaćemo kao onaj prekomjerni, arbitrarni. Tako, kada radnici koji štajkuju, ili cetinjski srednjoškolci u svojoj verziji »pobune«, zahtijevaju da se sretnu i svoje probleme rješavaju samo i samo sa Đukanovićem, njihova »pobuna« postaje direktni akt priznanja i učvršćivanja autoriteta gospodara protiv kojeg se bune. Isti efekat postižu i Đukanovićevi »protivnici«, kada svaku stvar u Crnoj Gori i Mliječnom putu povezuju i tumače u odnosu koju ta stvar ima prema Đukanovićevoj vladavini, čime svjedoče da i za njih Đukanović jeste označitelj-gospodar.
U jednoj važnoj stvari Đukanović zaista jeste prevaziđen političar. Njegova je pojava apsolutno neusklađena sa duhom vremena: on odbija učiniti ono što karakteriše demokratske gospodare – odbija zanijekati svoj status gospodara i i umjesto toga se predstaviti kao “sluga naroda”. Zbog toga, i ne samo zbog toga, Đukanović uprkos demokratskom legitimitetu koji stiče na izborima nipošto nije demokrata. Ujedno, to nije njegova snaga, nego slabost.
Matrica četiri diskursa Lacanov je odgovor na događaje 1968. i na prelazak savremenog društva iz diskursa gospodara u diskurs univerziteta. Šta je bio rezultat pobune 1968? Kapitalizam se iz jednog modela switchovao u drugi, u model takozvanog kulturalnog kapitalizma.
Trenutak prelaska sa diskursa gospodara na diskurs univerziteta Žižek objašnjava i ovako: “Nietzscheovim pojmovima, riječ je jednostavno o prelazu s etike gospodara na robovsku moralnost; a ta nam činjenica možda otvara mogućnost za nov pristup Nietzscheu: prezrivo odbijajući ropsku moralnost, on ne napada niže klase kao takve, nego prije nove gospodare, koji više nisu voljni preuzeti naslov gospodara – rob je Nietzscheov izraz za lažnog gospodara«. Izvjesno, sa krajem Đukanovićeve vladavine i diskurs gospodara kao hegemonijski diskurs crnogorskog društva doći će kraju. Ne manje bitno, Đukanovićevo povlačenje znači i novu fazu u razvoju crnogorskog kapitalizma, njegovo updateovanje i modernizaciju: nakon okašnjele i, podrazumijeva se, brutalne prvobitne akumulacije kapitala, ulazi se u fazu jačanja demokratije, tokom koje će građani osvajati i učvršćivati slobode, a tajkuni biti slobodni da ono što su opljačkali zadrže. Oni od njih koji su naročito bahati i koji se po inerciji nastave ponašati kao feudalci, loše će završiti – ali ne treba se zavaravati: to se neće desiti zato što pravda, eto, ipak funkcioniše, nego zato što su glupi.
Postoji, međutim, problem: nije isto kada se gospodar-označitelj povuče i kada ga svrgnete. Otud se u crnogorskim medijima vodi rovovska borba oko pitanja: da li Đukanović ide zato što hoće, ili zato što mora. Nije isto kada jedan diskurs svrgne drugi diskurs, i kada vas sam gospodar uvede u drugi diskurs. Ta naoko sitna proceduralna razlika znači mnogo: može, zapravo, značiti sve.
Diskurs gospodara je, dakle, bazični model političkog autoriteta. Njega, u scenariju Đukanovićevog povlačenja i instaliranja Vlade Igora Lukšića (kojega postavlja sam Đukanović, a EU aminuje), treba da zamijeni sivi, tehnokratski, po-uzoru-na-briselski diskurs univerziteta čiji su nosioci postpolitički eksperti, »nosioci znanja«.
Vladavinu diskursa univerziteta Peter Sloterdijk u knjizi Srdžba i vrijeme opisuje ovako: to je prostor sveopšte sredine, koja se prostire dokle god pogled seže. Tamo gdje još ima ekstremizma, tu još nije, u punom kapacitetu, svojim bagerima koji sve poravnaju, djelovala demokratija. “Radikalnost je u zapadnoj hemisferi značajna još samo kao estetički stav, možda kao filozofijski habitus, ali ne više kao politički stil”, piše Sloterdijk. Ako ovo još nije u potpunosti zaživjelo u Crnoj Gori, ne brinite – hoće, i to brzo. Agenti nekadašnje ekstremističke netrpeljivosti ostaju bez posla, piše još Sloterdijk, duh vremena ne nudi im nikakve uloge. Sada se, piše, traže samo pouzdani dosadnjakovići.
Diskurs histerika, zbog prirode histerije se podrazumijeva, najglasniji je na crnogorskoj javnoj sceni. Diskurs histerika nepogrješivo prepoznajemo po ekscesivnoj upotrebi riječi: pobuna, otpor, nemirenje, nepristajanje..., po neprekidnom pronalaženju uvijek novih žrtava čija prava treba zaštititi, po besprekidnom moralisanju i po neprekidnom isticanju zahtjeva. Međutim, histerici po Lacanu i žele da ti zahtjevi budu odbačeni (jer »u zahtjevu za X nije se u stvari radilo o X«).
Posljednji od četiri diskursa je onaj analitičara, koji je, upravo sa lacanovskih pozicija, takođe, iako vrlo rijetko, demonstriran na crnogorskoj javnoj sceni. Analitičar pokušava histerizirati gospodara time što ga navodi da se zapita što ga to čini gospodarem, poručujući mu (i robovima) da je on gospodar samo zato što ga drugi prihvataju za gospodara. Cilj je podrivanje autoriteta gospodara.
Zašto analitičar analizira, a ne predvodi histerike u borbi za demokratiju? Analitičar zna da je diskurs univerziteta sa pratećim demokratskim procedurama tek rezervni položaj na koji se gospodar povlači nakon sloma diskursa gospodara, zna da procedure maskiraju suštinu: jer demokratski izabrani gospodar koji »služi narodu za njegovo dobro« i dalje je gospodar. Dalje: nije li jasno da je analitičar-predvodnik koji upravlja masama već promijenio diskurs i sam postao gospodar? Ili pak plemenita naivčina, poput hardboiled detektiva, čijoj emocijama bremenitoj involviranosti u slučaj koji istražuje nasuprot stoji hladna (analitička) distanciranost klasičnog detektiva (vidi: S.Ž., »Gledati iskosa«, poglavlje »Klasični protiv tvrdokuvanog detektiva«). Od najvećeg značaja je trenutak u kojem analitičar (analogno, i klasični detektiv) uzima novac, svoj honorar, a što ga sprječava da bude uključen u dramu onih za koje je on »subjekt za koji se pretpostavlja da zna«. Sa druge strane, hardboiled detektiv prezire novac: on je u etičkoj misiji.
Šta još zna analitičar: da ne samo da je gospodar gospodar samo zato što ga prihvataju za gospodara , nego je i »slobodni intelektualac« koji nastupa kao nosilac istine to samo zato što ga prihvataju za slobodnog intelektualca. Analitičar zna i da iza funkcionišućeg simboličkog poretka stoji ideologija, a ne istina, koja razara simbolički poredak.
Poseban problem Crne Gore je to što crnogorski diskurs histerika, prosto, nije histeričan. Histerija je simulirana. Kako bilo, tajkuni koji finansiraju crnogorski diskurs histerika nedvojbeno su daleko inteligentniji od tajkuna koji vjeruju da će diskurs gospodara biti vječan.
Šta će se dalje dešavati na crnogorskoj javnoj sceni, kada označitelj-gospodar bude prekrižen?
U spisu koji potpisuje Nevidljivi komitet, a ime mu je Nadolazeća pobuna, stoji: “Znamo kakvo zaprepaštenje i otupjelost pogodi histerika kad izgubi svoju žrtvu – svog gospodara. Većina se nikada ne oporavi”.
To je, međutim, pesimistička prognoza. Onu optimističku iznio je sam Lacan, u svom famoznom odgovoru studentima-šezdesetosmašima: “Kao histerici, vi zahtijevate novog gospodara. I dobićete ga!”.