Davor Beganović

Tumačenje snova, po bosanski

         

O autoru:
Davor Beganović je rođen u Banjaluci; od 1991. živi u Njemačkoj. Studirao opću i uporednu znanost o književnosti i slavistiku u Beogradu, Zagrebu i Konstanzu. Radio u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Banjaluci, bio urednik za teoriju književnosti u časopisu Putevi. Znanstveni suradnik na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta u Konstanzu gdje je predavao i bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost; danas asistent na Odsjeku za slavistiku na Sveučilištu u Beču. Autor više objavljenih knjiga.

 

 

 

TUMAČENJE SNOVA, PO BOSANSKI

(Dragan Pavelić, Proljeće u Karolinentalu, VBZ Zagreb, 2009)
Godine nakon završetka rata Bosni su i Hercegovini ponudile ekonomsku i političku nestabilnost s jedne strane i nevjerojatno raznorodnu i bogatu literarnu produkciju s druge. Naravno, govoriti o bilo kakvim uvjetovanostima bilo bi odveć pretenciozno: potraga za socijalnim uzrocima umjetničkoga stvaralaštva zasigurno ima smisla, ali bi neko jednostavno kreiranje obrnute proporcionalnosti bilo sve prije negoli plodotvorno. Stoga ostavljam tu škakljivu temu za neku drugu prigodu i nastavljam s uživanjem raditi ono što se u našoj zemlji jedino (nakon neuspjeha reprezentacije u kvalifikacijama za svjetsko nogometno prvenstvo) s uživanjem raditi može: recenzirati njezinu proznu produkciju. A najnovije u njoj je roman Proljeće u Karolinentalu sarajevsko-zagrebačkoga spisatelja Dragana Pavelića.
Paratekstualni elementi jedan su od najznačajnijih indikatora prilikom prvog susreta publike s knjigom. Gerard im je Genette posvetio dugu studiju kako bi istakao njihovu važnost u procesu recepcije književnoga teksta. Čini mi se da je u slučaju romana Dragana Pavelića oblikovanje korica knjige (u inače često neprimjerenome dizajnu VBZ-a) odigralo harmonizirajuću ulogu. Slika Gabrijela Jurkića Visoravan u cvatu s kojom se čitateljstvo susreće već u samome izlogu korespondira s onim što se nudi između korica: Pavelićeva je knjiga strukturirana na binarizmu između prirode i grada, pri čemu on ne zauzima vrijednosni stav, kao što je toliko često u nas slučaj, nego i jednome i drugome pristupa s distanciranom naklonošću. Jurkićeva se idilična visoravan u pripovjednome tekstu paralelizira s jednako idiličnim Karolinentalom, dok se gradske vedute stapaju s prirodom koja u njih prodire u obliku bašča, potoka, rijeka... Na taj se način, na simboličkoj razini pripovijedanja, u Pavelićevom tekstu stječu svi preduvjeti za rekonstrukciju prošloga vremena kojega bi se moglo pročitati u idiličkome kodu.
O čemu pripovijeda tekst? Kao što nam paratekstualni element u svijest vraća pomalo zaboravljeno slikarstvo Gabrijela Jurkića, tako sam tekst višeslojno rasklapa prošlost jednoga kraja čija je neumitna propast upravo i proizvela melankoličku struju bosansko-hercegovačke književnosti (a u nju Pavelić nedvojbeno spada). Pri tome se višeslojnost pokazuje središnjim oblikovnim momentom pripovjednoga teksta. To ga ne čini osobito lagodnom lektirom, no, s druge strane, Pavelićeva vještina vođenja priče umirit će čitatelje kojima se komplicirano miješanje vremenskih razina ponekad može učiniti nepotrebnim opterećenjem. Kada se otklone prepreke što ih pripovjedač svjesno postavlja, kada se iz teksta pročiste retardacije i vrati ga se u kontinuiranu kolotečinu dobit će se kronika jednoga života. Makoliko se, naime, pripovjedač trudio iskomplicirati sam pripovjedni tok, nakraju preostaje Petar kao lik u čijemu se oblikovanju zrcali čitava povijest koja ga determinira, ali i o kojoj reflektira. Njegova je dvostruka funkcija očita i u udvajanju samoga pripovjedača: jednom on pripovijeda sam o sebi u prvome licu, drugi put, pak, kronika se njegova života predočuje od strane razbrbljane, metatekstualne, autorefleksivne no ipak nadređene pripovjedne instance.
Činjenica koja dodatno potvrđuje tezu o svojevrsnome obliku kronike života jedne ličnosti jest njezina čvrsta uzglobljenost u središte povijesnih zbivanja Bosne od kraja devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća. Sva se ona marginalno dotiču Petra koji im se ili nema snage ili ne želi suprotstaviti, te njihova doživljavanja kao usuda povijesti. Naravno, govoriti o Petrovoj pasivnosti nipošto ne znači isključiti središnji događaj koji ga baca u život i u kojemu se otkriva paradoks pripovjednoga teksta. Riječ je o ubojstvu roditelja. To je onaj čin koji ga na odlučujući način određuje kao aktivnu osobu, ali koji, isto tako, svojom abruptnošću i vehemencijom, istovremeno i svaku pomisao na daljnju aktivnost čini obsoletnom. Kao da veli: „Jednom sam djelovao, vidio čemu to vodi. Preostaje mi šutnja.“ Aneksija, Sarajevski atentat, Prvi i Drugi svjetski rat, komunistička revolucija – sve su to zbivanja koja stječu vrijednost tek u onoj mjeri u kojoj se dotiču Petra ili onih osoba koje ga prate u događajima što ih razvija pripovjedni tekst. U svjesnome izboru predočavanja „maloga“ Pavelić se odlučio staviti u zagrade veliki „master-narrative“ u kojemu bi značaj nužno morali steći i događaji ključni za formiranje novih državnih oblika, novih ideologija i politika na tlu Bosne i Hercegovina. Ako bosansko-hercegovačka književnost nastala za vrijeme krvavih ratova devedesetih godina prošloga stoljeća i poslije njih išta izbjegava, onda je to upravo ta perspektiva koja bi, nužno, morala biti (i) slavljenička. Jer doista: što imamo slaviti?