Dejan Đuričković

Rendanje vode

         

O autoru:
Dejan Đuričković, porijeklom iz Banjaluke, dugi niz godina živi i radi u Sarajevu, gdje je bio istraživač na Institutu za jezik i knjževnost, a potom profesor na Filozofskom fakultetu; bio je i dugogodišnji lektor za srpskohrvatski jezik u Strasbourgu (Université Marc Bloch); autor brojnih eseja i kritika posebno o srpskoj književnosti.

 

 


RENDANJE VODE

Nadopis „ženskom pismu“

Roland Bartes je svojevremeno pisao o ideji da se napiše jedna istorija književnosti u kojoj ne bi bilo spomenuto ni jedno književno ime, ni jedan pisac. Ta bi književna istorija imala da prati ideju književnosti i njeno razvijanje, odnosno preobražavanje tokom istorije. Za nas na Balkanu nezamislivo je da se spomene neko književno djelo a da se ne spomene ime njegovog autora i obavezno, implicite ili explicite, kojoj nacionalnoj književnosti on pripada. A nezamislivo je u nas, takođe, da se spomene neko djelo čiji je autor ženskog pola a da se odmah ne svrsta u tzv. žensko pismo. A je li uistinu njegova differentia specifica samo to što je njegov autor ženskog pola? Nije, kažu zagovornice ovoga neobičnog i kontradiktornog pojma. Vele da postoje „tri razine prepoznavanja različitosti ženskog pisma: spolna i kulturalna, tematska različitost, različitost teksta/diskursa, koji se moraju susresti u tekstu da bismo ga mogli odrediti kao žensko pismo“(Andrea Zlatar). Ali ni to, izgleda, nije dovoljno, pa jedna od njih,Annie Leclerc (Parole de femmme), poziva, huška žene da „izmisle jedan jezik koji nije opresivan, koji ih neće ostaviti nijeme, već će im razvezati jezik“ (kurziv: D.Đ.). Razvezati jezik! Znači li to da ih zavezanost jezika, danas, sprečava da o sebi (i o svijetu uopšte, naravno) pišu onako kako je o njima pisala muška ruka u, recimo, Antigoni, Fedri, Ani Karenjinoj, Madame Bovary, Nečistoj krvi ili Gospođici? Djelima čiji su autori, podvlačim, muškog pola a problem žene (njenu dušu, njen senzibilitet, njene snove, njen socijalni položaj...), osvjetljavaju dublje i svestranije nego što je to ikada učinila ikoja ženska ruka. Pa jesu li i oni „žensko pismo“? Sudeći po navedenome, jesu. Ali očigledno je da stvar ovdje protivrječi svom pojmu. ( Les mots et les choses qui se contredisent! - Michel Foucault)
Sedamesetih godina minulog stoljeća,u Francuskoj, u Strasourgu, gdje sam živio nekoliko godina, dvojica novinarskih mangupa napravili su ovakvu šalu, a zapravo test o iskompleksiranosti običnog građanina vlastitom neobaviještenošću i neuključenošću u modni i potrošački trend. Spomenuti su s mikrofonom i kamerom presretali građane na ulici i jednoga po jednog pitali šta misli o – ne sjećam se riječi, ali znam da ne postoji u francuskom jeziku (a možda je bila i neka od skraćenica kakve nam svuda bodu oči). „Šta mislite o Siripu?“ (recimo da su takvu riječ izmislili), pitaju prvog prolaznika. „Izvinite, nisam se još o tome najbolje informisao, pa ne znam šta da mislim“. „ A šta vi mislite o Siripu, jeste li ga nabavili“, pitaju drugog. „Izvinite, pun sam ovih dana obaveza,pa još nisam stigao...“ „Jeste li vi probali Sirip, kako vam se čini“, pitaju trećega. „ Raspitivao sam se, ali još uvijek oklijevam“, odgovara. „Izvinite, zanima nas kako vi gledate na Sirip?“ „Žao mi je, nisam odavde, žurim.“ „A vi, jeste li zadovoljni Siripom, svi samo o njemu pričaju?“ „ Nemam ga još, sav sam u kreditima...“
Varijacije odgovora na besmisleno pitanje (o nepostojećoj stvari) teku unedogled, ljudi se snebivaju, ženiraju, ustručavaju, stide se svoga neznanja i svoje neobaviještenosti - da jasno kažu da ne znaju o čemu se radi.
Probajte postaviti pitanje o jednoj takođe nepostojećoj stvari – „ženskom pismu“, ne običnim ljudima (podrazumijeva se da oni o tome pojma nemaju i da će odgovarati kao i gore spomenuti nedužni građani), nego tzv. ljudima iz struke. Svi će vam odgovoriti maglovito i izbjeći direktan odgovor, iako među njima ima mnogo učenih glava. Radije će vam pokazivati svoju učenost, pozivati se na mnoštvo drugih učenih glava i ogromnu literaturu, koja leži ispod tog pojma, kao more nafte ispod arabijske pustinje – da vam ubiju svaku sumnju u postojanje nečega takvoga. A vi ćete se, da izbjegnete pokazati svoju sumnju i podrazumijevajuću neprijatnost, i dalje u sebi pitati: Bože, je li to „pismo“ koje pišu žene, ili „pismo“ o ženama, ili pak „pismo“ o nečemu što je specifično žensko, neki ženski aspekt života (recimo biološki), o nekom ženskom socijalnom problemu (zapostavljenosti u društvu, u politici, nejednakosti na tržištu rada, materinstvu, kontracepciji, pobačaju, nemogućnosti pristupa nekim „muškim“ zanimanjima, itd.)? I zašto kažu „pismo“ a ne književnost (jer je očigledno da se o tome radi) kad u našem jeziku „pismo“ može značiti samo dvoje: pismo koje ja pišem prijatelju, rodbini, instituciji..., i „pismo“ u značenju alfabeta (ćiriličko i latiničko pismo, arapsko pismo, klinasto pismo, kinesko, itd.); istina, kaže se i Sveto pismo (misli se na Bibliju), ali to je opet pismo koje je (navodno) Bog uputio ljudima? Šta je to „žensko pismo“, zaboga, šta se krije pod tim pojmom? Krije –zato što je ono, kao i sve u književnosti, neodređeno, nejasno, pitijski zagonetno. Je li to nešto toliko specifično žensko da muškarci ne mogu u njega prodrijeti,ne mogu razumjeti, ni sam pojam, niti tu nepreglednu masu učenih studija, doktorata, polemika, filozofskih ideja,estetičkih rasprava,te tomove i tomove knjiga, čitavu jednu aleksandrijsku biblioteku, da se čovjek prepadne od tolike pameti i eruditskog dokaznog materijala.
Teoretičarke (mahom su to ženske) koje se time bave vele da je to „feminističko umjetničko izražavanje“. Feminističko, znači, nasuprot maskulinom. Teorija koja je feminizam, kao „opću oznaku struja u buržoaskom pokretu za pravno izjednačenje žena s muškarcima“ (V. Klaić: Veliki rječnik stranih riječi), iz socijalne i pravne sfere (ženski pokret) preselila u domen književnosti, izazvavši u njemu fisiju, cijepanje njene estetske biti – na žensku i mušku, ima, dakle, u svojoj osnovi , biologistički pristup književnosti: jasno kaže da termin „žensko pismo“ upotrebljava kao nazivnik za autorice koje se bave temama emancipacije žena u društvu.
Ukucajte na Googleu pojam „žensko pismo“ pa ćete vidjeti koja je to megatvornica koja danonoćno, u tri smjene, radi, u kojoj regrutovani, kao Sizif, guraju svoj kamen bez svrhe i smisla. Zavirite samo u te pogone koji, kao kosmička crna rupa, guta živote bezbrojnih umnih glava, koje, u zagušljivom tvorničkom smogu, ne mogu da misle svojom glavom, a misle da se bave naukom!
Da ženski problem, a ne „pismo“, postoji u modernom društvu, kao što je odvajkada postojao u svim patrocentričnim društvima od postanka ljudskog svijeta – o tome ne treba trošiti riječi, već se usmjeriti na njegovo rješavanje, a to već nije problem književnosti, jer ona, sirotica, mada se često upinjala, nikada ništa nije riješila, već samo, eventualno, dijagnosticirala. Ona je ono što postoji u svim bolnicama: dijagnostički centar, a na terapiju i eventualne hirurške zahvate pacijent se upućuje dalje u specijalističke klinike. Za terapiju i eventualne hirurške rezove, dakle, književnost nije nadležna, niti sposobna; za to je nadležno društvo i njegovi instrumenti: politika, pravosuđe, policija, institucije socijalnog staranja...
Pa šta onda ženski problem ili „žensko pismo“, zaboga, traži u književnosti? Traži da mu se, pored sveg dokaznog materijala koji o njemu, hiljadama godina već, postoji, doda još i estetsko, umjetničko dostojanstvo, da bi ga još i sirota književnost poduprla. Da se kaže: Eto, vidite, čak i ove „činjenice koje lebde“, potvrđuju to o čemu trubimo u gluve muške uši politike! - Postoji li jasniji primjer upotrebe književnosti u neknjiževne svrhe od ovoga? Primjer utilitarnosti njene, primjer pisanja s tezom, tendencioznog pisanja („pisma“)!?
„Žensko pismo“, na nivou samog pojma, nešto je nestvarno, imaginarno. Umjetnost je bespolna, kao i zakon. Ne postoji muški i ženski zakon, ne može postojati muško i žensko „pismo“(književnost), kao ni muška i ženska muzika, slikarstvo, film, arhitektura... Ne postoje parametri (kriteriji) kojima bi se moglo dokazati postojanje nečega takvoga. Na temelju čega se može utvrditi da je nešto „žensko“ ili „muško“ „pismo“ (književnost), film, slikarstvo...? Sastavite komisiju (žiri) stručnjaka najkompetentnijih za ovu temu i dajte im nekoliko nepotpisanih pjesama ili pripovijedaka (ili drama...) da ih pročitaju i ocijene (pogode) koju je od njih napisala ženska a koju muška ruka. Mislite da će pogoditi? Ako u nekom slučaju i pogode, neka vam objasne na temelju čega, na temelju kojeg kriterija su pogodili! Kako su utvrdili diffentiu specificu? Nezamisliv je pozitivan ishod jednoga ovakvog, sasvim logičnog, testa! Sve se danas može eksperimentalno provjeriti, pa i ovo! I nije mali broj spisateljica kojesu svjesne toga i koje osporavaju podjelu književnosti na mušku i žensku, poput Ruskinje Ljudmile Ulicke, koja o tome prosto i svakome jasno kaže: „Svijet je jedan, muški i ženski princip su isprepleteni na svim nivoima i u ljudskom društvu nijedan od njih ne postoji nezavisno. Ne vidim teme koje su isključivo ženske ili muške. Čak i sasvim muški problem kao što je impotencija u velikoj mjeri je i problem žena.“
Ideja „ženskog pisma“ nastala je s pojavom postmoderne, teorije koja je označila haos, odsustvo svakog kriterija, u svim oblastima života, pa i u umjetnosti. Šta je njegova suština? Suština je ovo: izmislite nešto što ne postoiji, u to onda sebe uvjerite i vjerujete kao u suštu istinu, i tako se ponašate. Na primjer: uvrtite sebi u glavu da Sadam Husein posjeduje opasno oružje, i onda pokrenete tenkove i tešku artileriju; uvrtite sebi u glavu da u BiH „od Trebinja pa do brodskih vrata nije bilo Srba i Hrvata“, onda razvučete zvučnike po cijeloj zemlji, koji to razglase, povazdan trube, i onda u Busovači, u kafani, čujete kako u BiH nema Srba već su to „naši pravoslavci“; Mak Dizdar nije ono što njegova poezija kazuje da jeste, nego je ono što su o njemu umislili Muhamed Filipović i Mahmutćehajić; Ivo Andrić nije „velika sinteza“ istorijskog i društvenog bića BiH, već je to pisac koji „mrzi muslimane“; mi Bosanci i Hercegovci nismo Slaveni već Iliri, jer stari Slaveni nikad nisu ni prešli Savu i Drinu (A od koga smo to onda preuzeli njihov jezik?); mi smo najstariji kulturni narod na svijetu – o tome svjedoče visočke „piramide“!... Beskrajna je niska bisera umišljenih (izmišljenih) ideja, laži i falsifikata kojima je duh postmoderne zapljusnuo i naše obale,zagadio duše, a hipnotiziranost našega naroda njime samo je još jedan dokaz silne materijalne i duhovne moći koja za njom ide, kao tenkovi i teška artilerija iza ideja Double W.-a.
Književnost jedanas pod tolikim pritiskom da siđe u dnevnu politiku da se malo koji pisac u nas uspijeva tome othrvati. Kao što je 1968, da navedem jedan uzoran slučaj, slobodna filozofska misao bila pod pritiskom da „uđe u narod“ i njegove dnevne potrebe. Te godine i čuveni filozof Jacques Lacan je doživio brutalno negiranje svoje misli: dok je na Sorbonnei, na predavanju o suštinama, iz njegovih usta kapalo suho zlato mudrosti, prišao mu je jedan od mladih gnjevih ljudi, pljusnuo mu čašu vode u lice i rekao: “Vi nam tu govoritie o suštinama, a nas zanima, i hoćemo da nam govorite o đubretu, buržoaskom đubretu.“ Na što je dobio oduševljen aplauz prepunog amfiteatra, uz povike: „O suštinama ćemo kasnije, u komunizmu, a sada nas zanima samo đubre i kako ga ukloniti s našeg puta!“ Lacan je ostao nijem.
Kao umišljena (lažna) ideja o jadnom Sadamu, „žensko pismo“, ta zloćudna ideja, priprema teren za jedan beskonačan rat čitavih regimenti, u kojem će mirovnjaci biti bespomoćni, a onima koji će u njemu učestvovati, kao regularne ili paravojne jedinice, i koji su, što bi Kiš rekao, „naoružani neznanjem tupim kao batina“, neka je dragi Bog u pomoći!