Ermis Lefazanovski

ISTORIJA LJUDI KOJI SU UMRLI OD STRAHA
(odlomak iz romana)

         

O piscu:
Ermis Lafazanovski je rođen 1961. godine u Klužu (Rumunija). Piše romane, kratke priče i eseje iz oblasti književnosti i kulturne antropologije. Dobitnik je nagrade Društva pisaca Makedonije „Stale Popov“ (2001), i nagrade „Prozni majstori“ (2003). Prevodjen na više jezika, a i sam se bavi se prevođenjem sa rumunskog. Član je Društva pisaca i Makedonskog PEN centra.


ISTORIJA LJUDI KOJI SU UMRLI OD STRAHA


Ova knjiga je u prvom licu množine pisao čovjek koji je cijelog svog života o sebi govorio samo u trećem licu jednine, jer je prvo lice jednine negde usput zagubio...

ISTORIJA LJUDI KOJI SU UMRLI OD STRAHA

Kada je Marek, još kao dječarac, prvi put stigao u Skopje 1970. godine, duša mu se odvojila od tijela i vratila nazad odakle su oboje zajedno pošli na put. Iz tih razloga, upravo od tog vremena, a preciznije, upravo na dan kada nogom stupi na tlo Skopja, shvati da postoji samo kao tijelo, pa od tog trena nadalje poče da mijenja samog sebe: Marek, ne mogavši – i pokraj svih napora što ih je ulagao, ako ih je uopšte ulagao – da o sebi govori kao o ja.

Marek želi da se vrati nazad, bijaše prva rečenica što ju je izgovorio u tom maniru i takvo sebeimenovanje u prvom trenu prođe neprimjećeno kod njegovih roditelja, koji su baš tada pokušavali da skinu kofere sa vagona ekspresnog voza, koji se pušio kao da ispušta dušu duž slabo osvijetljenog perona, dok su sa nekoliko klupica znatiželjni pospani ljudi gledali kao se ovo troje zajedno sa koferima trude da iziđu kroz uska vratašca, plašeći se da voz ne krene.

Otkako nekoliko puta ponovi da želi da se vrati nazad, naglašavajući pri tome vlastito ime, Hana mu, i pokraj muka zbog dodavanjem kofera, mehanički viknu da prestane da se pekmezi, primjećujući vjerojatno da njegovo ponašanje nije u skladu sa situacijom, u kojoj se nalaze. Kada su konačno, sve troje, zajedno sa mnogobrojnim koferima, plus velikim Pavletovim violončelom uspjeli da se rastovare na peronu, on je počeo kao navijen da niže rečenice u kojima nije postojala njegova duša, kao što su: Marek ne zna kako se zove ovaj grad, Mareku se piški, Mareka boli stomak; oboje, Hana i Pavle, su se pogledali u oči, usporavjući za tren brze i nervozne pokrete svojih tijela i ruku koje su pravile prilagođavanje novoj sredini.

Mi smo izgledali kao pokisli miševi. Tačno je, kišilo je, bila je noć, peron je smrdio na dim i zagoreno ulje, oko nas su žurili nepoznati ljudi, silazeći i penjući po stepenicama vagona. Na prozorima su se vidjele sanjive glave poduprte na nečista stakla. Mi smo se osjećali izgubljeno. Barem su nam se tako učinili prvi trenuci u Skopju. Mi smo u sebu nosili hrabrost otkrivača novih prostranstava, barem je tako velio Pavle, sjećajući se tih dana. Mi smo bili argonauti, istraživači uzbudljivih mjesta. Ha! Kada bi bilo tako! Mi... mi smo bili izgubljeni! A Marekovo ponašanje došlo nam je kao kapak na sve. Marek hoće da piški!

Narednih godina, kada je ova nizgled bezopasna pojava postala hronična, kao što su mislili Hana i Pavle, izazvana uzbuđenjem od prsitignuća u novi grad, i kada su oboje posumnjali – iako su plašili da si to priznaju, da njihov sin ima neku mentalnu bolest, ekipa stručnih lica, dijagnosticirali su mu ileizam . Ova dijagnoza uspokoji roditelje, jer stručna lica im rekoše da takvo ponašanje nije psihička bolest nego više inat - jer, da nije tako, te simptome bi nosio još od prvih godina, kada ličnost sebe razotkriva kao subjekt. Inat za šta? Inat od šta? E, to se ne zna i zato će morati da se liječi. Ali, govorila su stručna lica, postoje ogromne šanse da se izliječi, samo ako bude pravilno tretiran.

Uostalom, utješivo su produžila stručna lica, mnoge slavne ličnosti u njihovim govorima o sebi govorile su u trećem licu jednine, ali to ih nije spriječilo da budu vojskovođe, poznati političari, sportisti ili glumci. Podrazumijeva se, takvo ponašanje bilo je svojstveno i ljudima sa psihofizičkim, ili više psihičkim rastrojstvima, ali to nije bio slučaj sa Marekom.

Nažalost, ni jedno od stručnih lica nije uspjelo da pogodi lijek od kojeg bi Marek odmah ozdravio: trebalo je samo da se vrati nazad tamo u Karlove Vari, u Prag, ili Albrehtnice na Vltavi, i u druga mala mjesta u Češkoj, gdje se vratilo njegovo ja u trenu kada su sišli na skopski peron, ostavljajući njegovo tijelo samo, u nepoznatom gradu, u nepoznatoj zemlji, među nepoznatim ljudima.

Gledano iz ove perspektive, kada se Marek prisjeća tih godina, zaključuje da je njegov život u Skopju bio samo jedno veliko i bolno istraživanje, možda i čežnja ka sjedinjavanju, čuvstvo da negdje na Zemljinoj kugli, a možda i u Univerzumu, u vasioni, on ima jednog brata blizanca koji nema sopstveno tijelo - u koje bi se ovaj smjestio – i zbog toga on strada, ne manje od Mareka. Velika bijaše vjerovatnost, tako je mislio u to vrijeme, da je taj njegov dvojnik nadnijet negdje nad visokim Tatrima, pokušavajući odozgo da ga locira i da se udjene u njega. Ako je ovo istina, znači da mu se duša odvojila još tamo u Pragu, pri samom penjanju na voz, i da uopšte nije krenula zajedno sa njim i njegovim roditeljima, što je značilo samo jedno – da su ovo dvoje odvojeni ogromnim teritorijama, planinama, rijekama, morima i jezerima – da se možda nikad ponovo neće vidjeti.