O autoru:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama
bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo devedeset knjiga sa slovenačkog.
Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada.
Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.
KUVERTA
Mada je Ćamil Sijarić mnogo napisao i objavio, vjerojatno je ponešto od ispričanog ostalo i nezabilježno i objavljeno. Ne znam je li zapisano ono što mi je, i sigurno ne samo meni, jednom ispričao. (Neka mi bude oproštena,pored slabog pamćenja, nevještina da to prenesem vjerodostojno njegovim riječima i njegovim načinom kazivanja.)
»Evo šta mi se, moj dragi Osti, jučer desilo: Vratio se ja kući od zubara, koji mi je napravio lijepu, prelijepu protezu. Ne razlikuje se od mojih nekada krupnih bijelih momačkih zuba s kojima sam, ne jednom, pred curama lješnike i orahe krckao, a u krčmi, među momcima, njima pivske flaše otvarao. Žena mi kaže: 'Bogami, za ne povjetovati. Ko pravi. S tim novim zubima si drugi čovjek. Ko onaj nekadašnji, koji mi je u predvečerje dolazio džepova punih oraha, lomio ih zubima i hranio me njihovom jezgrom. Danima, mjesecima… Sve dok se nisam, na koncu, udala za tebe.'
A kćer, starija od majke u to doba, otrča u špajz i donese punu šaku oraha, te reće: 'De, tata, da i ja vidim kako lomiš orahe zubima.« I nije mi preostalo drugo do da jedan stavim među zube i pokušam. Ne samo da sam pokušao, nego se raspao kao pod najboljom krckalicom. Zapljeskala je rukama i objesila mi se o vrat, a žena me pogledala ko kad su nam se pogledi prvi put sreli. I hvale, jedna, pa druga, često u isti glas, i zube i zubara. Malo malo pa pogledam u ogledalo. Što jest – jest. Lijepi, da ljepši ne mogu biti. Samo što dam skinuo kaput, a nisam se ni izuo, žena reče: 'Dade li ti šta tom čovjeku što ti tako lijepe zube napravi?' 'Ne bogami', rekoh ja.
A ona, kao da je, ne daj bože, neko u kući iznenada umro, sklopi ruke, da zapucketaše zglobovi na prstima, uvrnu očima nekud gore i u stranu, te, glasom narikače, zakuka: 'Jadan ne bio, kud će ti duša, bez obraza ćeš ostati, na sve nas će sramota pasti, kao da smo zadnji u čaršiji ili, ne daj bože, najveće golje. Puknuće bruka. Obraz nam je u pitanju. A nikad dosad nisi bio cicija, bar ne veća od drugih. A znaš da svi doktorima daju. Stoput si to čuo. Nije li nam rekla komšijina žena da je brat njenog pokojnog muža vadio zub po zub i kako mu ga zubar izvadi tako mu on tutne koju paru u džep. Sve tako dok mu nije sve nove zube stavio, a onda ih iznova počeo vaditi, jedan po jedan, i te nanovo stavljene… Nikad, ko što naš narod kaže, ne znaš kad će ti ponovo doktor i zubar zatrebati. Nego, dede, obuci se i nešto mu odnesi.' Vidim i sam da nema druge. Na to sam bio sasvim zaboravio. Obučem sako i priupitam. 'Koliko da mu dam?' Žena kaže: 'Ni premalo, ni previše.' Kćer dodade: 'Tačno toliko. Da se zna ko si. Da vidi da ti nije žao dati, ali da se u tom ne misliš takmičiti s drugima. Posebno ne s onima koji na parama spavaju. A da misliš na sirotinju, koja može dati samo onoliko koliko od usta otkine.'
I krenem ti ja natrag zubaru. Putem kupim dvije plave kuverte. U jednu da stavim pare koje ću dati zubaru, drugu da, kad se vratim, odgovorim na danas prispjelo pismo od prijatelja s kojim se već godinama nisam čuo ni vidio. Kuverte stavim u džep. U staklu izloga gledam kakav mi je smiješak s novim krupnim, blještavobijelim zubima i mislim kako se ponašati i šta reći kad pokucam na zubareva vrata, otvorim ih i sretnem se oči u oči s njim. Neću li ga uvrijediti, time što mu dajem novac ili, još više, bude li to što mu dam premalo. Bio sam i zaboravio da sam jednom kod njega svratio, još dok mi je uzimao mjeru, pravo s pijace i ušavši, neprestano se osvrtao gdje da objesim ili spustim najlon kesu punu voća i povrća, iz koje su virili strukovi prase i peršuna, a on priskočio, uzeo je iz mojih ruku, ponavljajući: 'Ma nije trebalo, gospodine akademiče' i odnio je u neki sobičak iza ordinacije. Ne sjećam se više jesam li, odlazeći od njega, zaboravio tražiti kesu, a on mi je dati ili mi je bilo prosto neprijatno da je pomenem. Vraćajući se kući, opet sam svratio do pijace i kupio sve ono što je bilo u njoj. I još koješta povrh.
To, o čemu nikom, pa ni ženi nisam rekao, i još mnogo štošta, promicalo mi je kroz glavu, koja je bila prepuna likova novog zamišljenog romana, kad sam se skoro sudario s nekom debelom ženom koja je upravo izlazila iz njegove ordinacije. Skoro smo se, ona izlazeći, a ja ulazeći, zaglavili u vratima. Izvinjavao sam se i njoj i njemu. I kročivši samo jednom nogom u ordinaciju, iz džepa sam izvadio kuvertu i pružio mu je. I prije nego što sam išta rekao, hitro ju je uzeo iz moje ruke i još brže je tutnuo u džep svog bijelog mantila,opet ponavljajući. 'Ma nije trebalo, gospodine akademiče. Nije trebalo.' Ni sam ne znajući je li trebalo ili nije, znojeći se i, ne znajući šta da kažem, još jednom sam mu se, u zahvalu, nelagodno nasmiješio i otišao.
Kući sam došao zadovoljan da je to prijepodne, u kojem sam dva puta išao zubaru, konačno iza mene. Zadovoljne su bile i žena i kćer, jer sam ih poslušao i zubaru odnio nešto zauzvrat, kako, kao što su govorili, i priliči. Kad sam, pak, sjeo za radni sto s namjerom da odgovorim na prijateljevo pismo i iz džepa sakoa zvadio kuvertu, na koju sam htio napisati njegovu adresu, ustanovio sam da mi je ostala kuverta s novcem namijenjenim zubaru, a da sam njemu dao praznu.«
|
|
