O piscu:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je protjerao u rodni kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za književnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.
ROMAN O NIKOLI
(Odlomak)
1.
Ponedjeljak, 10 mart, dvijehiljadeosme. Suvi dani, nebo boje pepela, hoće li nad primorskom varoši osuti noćas sitni snijeg, sleđeni pršac?
„Ne prihvatam da je Bog iznad čovjeka (iako o čovjeku uopšte nemam visoko mišljenje), on je sa Čovjekom, kao što prihvatam da vječne istine najviše obitavaju u najskromnijim predmetima i bićima“... Ovu rečenicu ispisujem sjećajući se posljednjeg boravka u Pazinu, na susretima „Put u središte Evrope“. Festival je bio dobra prilika da se sretnu izdavači i pisci sa prostora ex-Jugoslavije; činjenica da niko od srpskih izdavača (a bili su uredno pozivani) nije dolazio u administrativni centar Istre, nije umanjilo ugodu naših, već tradicionalnih susretanja.
Stižem sam u ovu naseobinu, treću godinu zaredom. U čestim i dugim šetnjama, na vrhu strme Ulice Buraj, na broju 22, sretoh ženu u invalidskim kolicima. Malena kuća i uska vrata tog urednog doma, poluotvorena, i ona na terasi-balkonu, na prostoru ne većem od šest kvadrata, uzgaja jednosezonsko cvijeće. Saksije su poredane uz zid kuće i rubom terase prema cesti, a odvojene su od asvalta lijepo kovanom željeznom ogradom. Na nju je zategnuta rostfrajmreža finih niti, pretpostavljam: da se cvijeće zaštiti od mačaka i pasa. Prve godine boravka ovdje, kad sam je ugledao, nepoznata žena je bila deblja. Ove godine je njeno tijelo tanko, a lice, iako upalo – ljepše. Potpuno je nezinteresovana za rijetke prolaznike, a ja, penjući se, pred njenim domom usporim korak, gledajući ispod oka što radi. Prška prstima po crnoj zemlji u saksijama, razmiče listove grmuša, prstima nježno prelazi preko sitnih cvjetova, mahom crvene boje. Spretno okreće kolica i sagiba se nad redom saksija. One su strogo poredane, istih veličina i sve od keramike boje terakote. Nikad nije digla glavu prema meni, iako više puta prođem Burajem, lagano, nogu pred nogu, a ona je uvijek kraj cvijeća. Slutim da me ipak primijetila, pokreti su joj življi, kolica okreće brže. Nikad nisam vidio da je neko sa njom. Uvijek drži poluotvorena vrata, iza nje vidim elemente kuhinje u dubini stana, a na dva prozorčeta koji gledaju na ulicu, zavjese od somota, tamnozelene.
Pazin je tužan grad, dotrajao, ali sa bogatom okolinom - livade i šume uokolo, vrtovi uredno obrađeni. Ljudi ćutljivi i naizgled nezainteresovani za stranca koji se više puta na dan mota njihovim uličicama, mahom praznim. Ipak, mnogo je spomen-ploča na kućama, bronzane biste se prse na više mjesta (Vladimir Gortan je ostao bez glave?!), petokrake vire iz opale žbuke i jedva vidni natpisi: „hoćemo prisajedinjenje Jugoslaviji“, „živio Tito“, a onda grafit: „lipi moj Pazin sa HDZom“. Ulicom Vladimira Nazora (i on i Oton Župančič ovdje su školu pohađali) stupam na Trg hodočasnika, pa Franjevačkim stubama obrnem uz Ulicu istarskih glagoljaša. Idem pred Kaštel: čuje li se to huk Pazinčice ili duboki glas diva Dragonje mumla iz dubine. Iz Jame, kao iz džinovskog dimnjaka diže se gusta magla koja se pred mojim pogledom rasprši niušta. Stigao sam na terasu motela „Lovac“ i slušam od D.Š. poznatu priču o vampirima) Talas za talasom magle kulja iz ždrijela, i sve to traje do časa kad nenadano sunce zasja nad ponorom. Pokoji slap kiše u toj zlatnoj svjetlosti zaiskri, dim se izgubi, kao da su nečija golema usta iz dubine prestala da dahću; očekujem da uskoro vidim Žila Verna na čudnoj letjelici, kako kruži uokolo.
Sva Istra ima sklonost ka mistici, nadprirodnom. I u Pazinu ukupna atmosfera - dah starine varoši, sluti neobičnost: neosvijetljeni prozori starih kuća, nagrizene fasade i ruševna zdanja, rijetka okupljanja svijeta, urijetko dječiji glasovi, i dobrim dijelom dana tišina koja je navečer sablasna, kao da se sve trudi da nam nasluti i pokaže što više od nestvarnog. Atmosferu fantastike (obilje neodgonetnutih zvukova i nesvakidašnja izmjena svjetlosti i sivila, posebno sam doživio kad sam sišao do Pazinske Jame. Više od sata motao sam se uz tok rječice, peo se i spuštao stazama koje nikud ne vode, preskačući grane obrasle mahovinom. Svemu tome dodatno tajanstvo davala je zvonjava sa tornjeva crkava koje ne mogu vidjeti, ali se uho radovalo umilnom jeku prošlosti. „Pitoma divljina“ istrijanska, suprotna surovoj crnogorskoj.
Moja naklonost prema Istri raste. Na ovoj zemlji, među ovim ljudima, živjeti bih mogao. Odmaram se od petka popodne. Nesvikao na toliko mira, stupice dosade izbjegavam laganim šetnjama okolišem, a noću (jer moja nesanica ne bira teritoriju, svuda je postojana) čitam knjige koje su mi ostavili pisci i izdavači. Toliko ih je u koferima složenih, da bih u ovoj sobi, broj 5, u prizemlju motela, mogao u čitanju provesti godinu. Odavno nisam bio toliko, i na ovakav način, lišen obaveza. Susreti su završeni, ostao sam sam (upravo sam D.Š. otpratio, ide za Pulu), u motelu sam jedini gost, ostaje mi da još koji dan samo na sebe mislim, na sebe se osvrćem. Ješću jela dobre pazinske kužine i ispijati dobra vina (i njih su mi ostavili prijatelji: slovenački teran sa Krasa, hvarski plavac sa magarcem na etiketi, merlo vinarije Katunari, malvaziju Matijaševića). Neobično mi je, ovo je moj prvi godišnji odmor u posljednjih dvadeset godina, kao da sam lijepim i ugodnim zarobljen. Ne umijem ovoliko biti sam sa sobom.
Upravo u takvom raspoloženju, naizgled bez ikojeg povoda, pred zoru, moja je nesanica rodila želju: napisaću porodičnu hroniku, Roman o Nikoli. Sve do jutra mojom glavom su se vrtjele i sudarale misli o tome. Dok sam doručkovao u notesu sam unosio prve bilješke, skice i šeme. „Obići očev daleki zavičaj, Korču i okolna naselja. U selu Zičištu sve počinje sa mojim rodom. Gdje će završiti, kazaće moj zamišljeni rukopis. Za dva dana vraćam se doma.
19 svibnja dvijetisućepete, terasa hotela „Lovac“ Pazin. Istra“
Ispod te bilješke, krupnim slovima ispisujem:
„Roman o Nikoli, dnevnik opcija“,
a pri dnu strane, sitnim slovima, već odabrah kao moto sentencu Marka Aurelija iz njegove knjige SAMOM SEBI, poklon Ž.P. Ona glasi:
”... I kad bi ti bilo dano živjeti tri tisuće godina ili trideset tisuća, ipak znaj da nitko ne izgubi drugi život nego onaj koji upravo živi; i da ne živi drugi nego onaj koji upravo gubi! Najduži život je onda jednak najkraćem. Jer prisutno vrijeme je svima jednako, jednako dakle i ono koje nestaje. Pa i minulo se čini zapravo kao samo jedan trenutak. I ni prošlo ni buduće ne možeš izgubiti, jer što netko nema to mu nitko ne može uzeti... dakle nema razlike da li neku stvar gledaš sto godina ili dvjesto godina ili bezgranično vrijeme... najstariji starac ili najmlađi mladac smrću gube jednako malo; samo prisutan trenutak je onaj koji im izmiče, jer samo njega uistinu imaju...”
Marko Aurelije
Ulcinj, dvadeset i treći mart, čitam bilješke iz Pazina i osjećam nemoć. Stvaralačku muku pisca, rodstvenika porodice Nikolaidis. Jednako bolno osjećanje odgovornosti okupira i uznemirava najmlađeg sina Nikolinog, unuka Naumovog: neće to ići lako sa hronikom o mojoj porodici. Iz mraka prošlosti, maglenog pokrivača vremena od skoro stopedeset godina, pokušaću da izvučem nečije živote, minule događaje, nadam se - i istinu o svom rodu. A kakva je, i je li to uopšte vještina: sagraditi od malo građe početak mosta jednog vremena sa drugom stranom mosta mog vremena? Pa njime jednom ići pognute ili podignute glave!? U što ulazim rečenicama koje ispisujem?
Već sada znam - nije to, niti može biti istorija života mog oca, već samo, i jedino to – moja priča o životu mog oca. Za prvo nemam mogućnosti, za drugo imam volju i ljubav. Ubjeđenju da će mi mašta pomoći ne priskače upomoć vještina pisca da od zrnevlja dobije brašno a od brašna zamijesi i ispeče kruh. To ubjeđenje još nemam. Ali ću ga tražiti.
Proći će mart i ovu stud zamijeniće južina, april će doneti kiše, u koje će se moja nadahnuća, sakupljena kao sluzava tvar u kućici puža, pokušati da smire, saberu i brže krenu olovkom kao orijentirom po beskrajnoj bjelini praznog, koja sada predamnom leluja, dok u očima klonulost izaziva suze...
Krenuo sam, povukao perom prvu liniju života iz priče. Zora je bila sva od vlage, ali ispunjena rumenilom neba, koga su grizli modri oblaci.
2.
Moj djed se zvao Naum. Naum Nikolaidis. To je sve što o njemu znam, a da je istina. A što je istinito od onog što želiš iz tame prošlosti izvući? Udari srdaca svog minulog roda? Znam da se jednom maglinom druga pokriva. Ali ja hoću da se sjećam, magline prošlosti počinjem slagati u moj brevijar uspomena, gradeći privid da je sve to bilo baš tako kako ga ja izmišljam.
Gdje i kad se rodio (iz površnih priča znam kako je stradao)? Je li imao koga od šire rodbine, izuzev svoje utrobe plodovlja, poroda kome sam i ja potomak? Dokle je stigao, i kad je pao, što je posljednje poželio? Ostaje mnogo tajni, koje će odgonetati, ono što ja ne stignem, i ako za tim ikad bude bilo potrebe, neko drugi u drugom vremenu.
Pisanih tragova o njemu nisam našao. Nema ga u crkvenim knjigama parohije u kojoj živim. Nijedne fotografije. Ni nadgrobne ploče u Zičištu, potvrdila mi je u Skadru polusestra Olga. „Sam ću to morati da potvrdim“, važno joj tada odgovorih, milujući njenu srebrnu kosu i obraze. Gledala me starica i vrtjela suvim kažiprstom pred mojim licem: „Kakvu čorbu to kuhaš, moj brate?“
Slatke priče, pak, iz usta moje matere i ponekog rođaka, predanje i veličanja o Naumu postoje, i njih ću ispričati. Škrte su crtice koje sam čuo i zapamtio, čuo i zabilježio, ne bez nelagode. Jer porodičnu hroniku, koju počinjem nizati, ne mogu iznijeti a da ne izmiješam javu sa snom, realno s nemogućim. Valjda su mnoge porodične istorije najčešće baš to: priča međ' javom i snom.
Milion godina vjetra i kiše. Smjenjuju se doba mira sa vremenom stradanja. Oblaci nad nama ali i beskraj zvjezdanog neba u kog blenem kao da sam omamljen, hipnotisan, loveći iza bjelih pramenova pokoju zvijezdu. Namjeravam da večeras (eto, počeo je kišoviti april darujući lake kapi), kad se sve oko mene stiša i počne disati uzdasima prolaznosti, ipak ispišem stranicu-dvije. Ali svjestan (kao da sam time solomonovsku mudrost stekao!) kako je sve to traganje za prošlim, moje igre mislima o rodu i precima, za sva vremena, nebitno za one nebrojene beskućnike i očajnike, što hodajući uskom stazom života, vjeruju tek u to da je najvažnije ukućanima napuniti stomake, a njima samima dati snagu da sjutra krenu u dalju potragu za kruhom i soli. Ja, pak, tražim, rodoslov, načinjem bajku o rodonačelniku.
Pričaju da se Naum rodio u vodenici na rijeci Devolu, ali dug je tok te rijeke, a malo staništa na njenim strmim obalama. Jednom sam od najstarijeg polubrata čuo gurbetsku priču sa Devola. „Smrt na Devolu“ naziva se jedna moja priča, davno napisana. Glavni junak je moj djed.
Njegovi su mljeli žito koje je on prodavao. Odrana je pokazivao sklonost da putuje i trguje, odlazi i vraća se domu, porodičnoj kući u Zičištu. Selu na po dana jahanja od Korče. Kratka putovanja od mjesec dana. I duža - godinu. Ovisno o veličini karavana i broju sepeta ispunjenih robom na bokovima poslušnih životinja. Kao da ni on ni rodbina nisu znali da mjere vrijeme, već samo zaradu, radi koje se i kretalo na put. U rodnom selu natovari žito i duvan, u Drenovi uz karavan priveže nekoliko mazgi natovarenih voskom i štavljenom kožom, pa dio toga u čaršiji Korče proda a dio zamijeni za prsluke, zubune, jorgane i čakšire koje kani prodati u Pogradecu. Onda, natovarene suhom jezerskom ribom, goni bez odmora životinje i sluge do Elbasana. U kome, čekajući da se roba proda, nekoliko dana odmara i prisustvuje liturgijama u Crkvi Shin Gjoni. Odlazi i u brda iznad trgovačkog grada, gdje na jednom brijegu, sred šume, u crkvici Shelcan (koja je sva ispunjena freskama veličanstvenog Onufrija, u kojoj je i genijalni freskopisac, kao pravoslavni Albanac, samovao i postio) ostane cijelu noć u molitvi (za uspjeh u poslu, za spas i zdravlje svoje djece i ljubljene supruge Jovane Hristobinke), i u rano jutro usni sat-dva na podu od velikih kamenih ploča. Pa se pješke spušta do varoši, osokoljen molitvom. Dotle njegove sluge vrebaju na pazaru mirise, fosforne brojanice, ćilibarske talismane, mušeme, balsam i zejtin, koje on, od sluha trgovac, kupuje. Tu skupu robu u sepetima umotava u sirovu vunu. Obilazi mala, skrajnuta staništa, željna neobičnih predmeta, idući jednako ka jugozapadu. Dukate i medžidije skriva u malene ćupove napunjene medom ili ih zariva u ovčiji loj posut krupnom solju. Taj novac ostavlja kod pouzdanih partnera na čuvanje ili kao zalogu za novu robu pri povratku. U Skadru ostaje duže, varoši podesnoj za njegove špekulacije.
Dok karavan nije jednom stigao do Mikulića, gluvo podrumijsko selo, daleko iznad starog grada Bara. Ćumur je, od garavih seljana u toj zabiti, kupovao, satima se pogađajući sa mrgodnim radnicima. Tu su, toliko davno da su ćumurane i u bajke ušle, obitavali ćutljivi ljudi krupnih šaka i neuredne kose koja je završavala perčinom. Albanska, crnogorska i turska sirotinja. Dok je Rumija još bila opasana šumom.
Kupovao je taj ćumur i prodavao ga u Baru, Ulcinju, Skadru i Liješu. Na glasu kiridžija, pouzdan mušterijama a surov pratiocima, sve vrijeme potplaćuje radnike da za njegov račun prave mrko gorivo. Zakratko je zaradom od vreća mikulićkog ćumura u Ulcinju kupio dvije kuće, pekaru i maslinjak, a u Skadru, u trgovištu Paruca, i dućan.
Trgujući, morao je poznavati albanski, grčki, turski, cincarski i koji od slavenskih jezika. I redovito plaćati ucjene komitima Malesije i hajducima u službi Otomana, da mu ne bi robu sa samara skidali. Išao je, kao i ostale kiridžije u to vrijeme, po ostacima džade Via Egnacia, na kome su se odvajkada ukrštale karavanske rute i rijetka odmorišta za ljude, pse, konje, mazge i magarad. A tada se umiljavao i dizdarima, kad bi karavanu uvukao unutar zidina. Putovao je, kao i svi putnici onog doba (ako nije htio rizike kroz staze i bogaze, šumom i blatištima), osmatran od onih koji su ga čuvali. Onoliko uspješno ovisno od drumarine, mostarine, ležarine, uredno isplaćivane onima od kojih je mitom kupovao sigurnost svog espapa, tamu svoje kese za pojasom.
Sve govori da je Naum brzo stekao glas uglednog gurbetlije, trgovca na veliko, all'grosso.
Pišem dragom prijatelju: „Već mjesecima pokušavam da dovoljno uvjerljivo, i najzad (ne omamljen rekla-kazala verzijama, niti ponesen epskim manirom crnogorskih sastavljača rodoslovnog stabla od Miloša do Kralja Nikole, već konkretnim dokazima, realnim tragovima, pouzdanim tvrdnjama), odgonetnem svoje porijeklo. Kako vrijeme odmiče konfuzija u mojoj glavi raste, kvasaju verzije i pretpostavke, kao hljeb u naćvama. Još zadugo to tijesto ispeći neću moći; svoje porijeklo, na to mislim.
Naprosto, još ne mogu da počnem sa pisanjem „Romana o Nikoli“. Nedoumice o etnosu, unakrsne i isprepletene, redovito me vode na krivi put. Zadnja mi ostaje mašta, koja može svašta, ali će mi to biti posljednje, iznuđeno sredstvo. Valja da još tražim. Najviše se, u nedostatku konkretnih činjenica, bojim proizvoljnosti, ona je u literaturi uvijek primamljiva a najopasnija. Kad se njome posluži, ma kako bogata bila, pisac tada – laže.
Cincari, Grci, Makedonci, Albanci... najmanje će me koštati priča o mom crnogorstvu, s njim ću lako sročiti predačko u pričama. O majčinom porijeklu znam dovoljno.
Možda ja i volim multikulturalizam jer sam sav u njemu, i genima, i sviješću, voljom i naklonošću. Lako mi je da sam svačiji kad sam najviše svoj.
F. mi odmah (po navici ažuran) odgovara:
„Sve je to izmešano. Niti su današnji Jevreji oni Jevreji iz Starog zaveta, niti su Grci naslednici starih Grka, ni Italijani Rimljana, ni Makedonci deca Filipa i Aleksandra Makedonskog. Sve je to putovalo, ratovalo, ženilo se i udavalo, plaćalo cenu za svoje i tuđe grehe. Bili su neki pre nas, doći će neki posle nas. Ima tu tema za romane i romane.
Želim ti da što pre uhvatiš pravu intonaciju i da roman krene kako treba. Ako dobro krene, obavio si više od pola posla.“
Kažu da je bio visok, izrazito visok, kakvi obično nisu Albanci, Cincari rijetko, ma ni Grci, ali jeste pokoji Grk brđanin. Njegovu visinu naslijedili su neki naši rođaci. Ali ja ne znam od kojih je od plemena bio moj djed.
Imao je troje djece, sinove Danila, Panta i Nikolu. Nikola je bio najmlađi. To je moj otac. Koga je Naum pred kraj života počeo redovno voditi u kiridžiluk, a u potonje, ostavljao na duže u Skadar i Ulcinj, da se uči trgovini i pekarskom zanatu. Moguće da je insistir Govorili se nekoć mojoj majci neki stariji varošani, prijatelji mog oca, da Naum nije volio Ulcinj. Sinu bi donosio ćumur i brašno, cjenjkao se pri kupovini maslinovog ulja i, kao da bježi, vraćao se u Skadar, obično noću, na sedlaniku, na čelu kolone, praćen katoličkim arnautima, hrabrim čuvarima, s malo potreba i sa još manje razgovora.
Mojoj polusestri Olgi, udatoj maltene na silu u Skadru ( dok ovo pišem, sve su moje polusestre i polubraća otišli bogu na istinu), dugujem dosta detalja iz života naše široke porodice. Rekla mi je da je naš djed poginuo tokom napada bugarskih komita na njegovo selo. Kad je to bilo, pitaću je jednom, ali ona neće znati da odgovori. Ali će široko, slikovito, sa ushićenjem starice kojoj je, očito, neustrašivost naše bake tokom tog napada, bila dragocjeni trag u sjećanju i pripovijedanju, razvezati epsku bajku o događaju.
Naum je,pak, i sahranjen u Zičištu, završiće sestra hvalospjev, a ja nisam ni pitao o grobu djedovom. Trebalo je da ga sam pronađem kad naumim da odem do pradjedovine.
Sin njegov, Nikola, kad bi iz Ulcinja rijetko kretao u zavičaj, svraćao je do svoje kćeri u Skadar, gdje bi prenoćio. Sjutradan bi u dućanu provjerio račune s knjigovođom, a onda sa zetom i kćeri krenuo u zavičaj. I on bi zastao u Elbasanu, sam se peo do Shelcana, i kao otac mu, u postu i molitvi, odnoćio u seoskoj crkvici. Olga priča da joj je otac u to vrijeme pominjao želju: da se čim prije vrati sam u rodno selo i tamo provede ostatak života. Mogao je tada imati šezdeset godina. Seoskom popu Zičišta (i to nije zaboravila ispričati sestra Olga) ostavio je lijepe novce za pomen Nauma Nikolaidisa. Dogovorio bijaše sa tamošnjim klesarima da se porodična grobnica preuredi, obloži mermerom i pod krstom uklešu imena samo njih dvojice: Nauma koji je umro i Nikole koji će umrijeti. Nije pominjao mater niti svoju braću. U povratku bi veći dio putovanja ćutao.
Tako priča Olga, ma je u meni sumnja da klesari nisu podigli grobnicu, već novce podijelili i utekli, vremena su bila takva. Ali to ćemo tek otkriti.
Nedugo potom, albanska komunistička vlast gradi bunkere na granici između Crne Gore i Albanije. A Titova Jugoslavija karaule sa vječnom stražom. Otac Nikola više se nikad nije vratio u zavičaj.
3.
Albanci su najstarija etnička grupa jugoistočne Evrope. Predhelensko etničko stablo, koga su najprije Heleni, a potom Slaveni potisli u brdovite dijelove jugozapadnog Balkana. Jezik njihov organski se razlikuje i od grčkog i od susjednih slovenskih govora. No plemenska organizacija, način života, rada i ratovanja, pa dijelom i narav, slični su narodima koji su im bili susjedi. Narod zle sudbine, velikih odricanja, prkosan do ludosti, častan u djelovanju i postojan u inatu. Sve dok nisu stigli Turci.
Albanske plemenske starješine, glavari plemena, okupili se tada bijahu oko jednog vođe. Đerđ Kastriotija Skenderbega. Velikog brđanskog ratnika sa planinskih padina oko Kruje, njegove prijestolnice. Trinaest turskih nadiranja slomili su se o čeličnu volju i bezumnu hrabrost najvećeg sina naroda orlova. Kome se hrišćanska Evropa divila, ne bez romantičarske ponesenosti. Otada on slovi za svetinju svih Albanaca. Njegova epska besmrtnost lijepa je priča o Balkanu uopšte, medu i krvi ovog dijela svijeta. Poslije Skenderbegove smrti Turci uspostavljaju vlast i ostaju na tom prostoru četirstopedeset godina. Dugo vrijeme siromaštva i uspostavljanja razlika kojih se neće odreći ni budućnost.
Turci nikad nisu čvrsto upravljali Albanijom kao što su to nekad činili Rimljani. Ipak, iako površna, bila je ta vlast dugotrajna, što je vremenom donijelo temeljne promjene. Nastala su iseljavanja od koji su dvije seobe bile najdrastičnije: ona prema Grčkoj, čak do otoka, sve žešća što je islamizacija albanskog življa jačala, i ona preko mora, u južnu Italiju i na Siciliju. Obje ove iseljeničke grupacije odigraće kasnije znatnu ulogu i u grčkom ratu za nezavisnost, a izbjeglice u Italiji, kasnije nazvani Arbreši, kao najobrazovaniji dio albanskog naroda, presudnu ulogu u nacionalnom buđenju Albanaca u drugoj polovini devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka.
Turci produbljuju već ranije postojale vjerske i društvene razlike. Tradicionalno Albanci se dijele na Gege i Toske. Gege su sa sjevera a Toske sa juga, njih dobrim dijelom dijeli rijeka Škumba. Gege su gorštaci, grubi, ratoborni i visočiji rastom od Toska, nižih rastom, trezvenijih i omekšalih vizantijskom kulturom. Prvobitno, albanska plemena su pripadala istočno pravoslavnoj crkvi, mada se i katoličanstvo brzo umetnulo među taj narod, naročito kao oponiranje pritisku pravoslavnih Srba koji su nadirali sa sjevera. Albanci su prije dolaska Turaka bili pravoslavci i katolici. Sjever je prigrlio katoličku vjeru iz straha i mržnje prema Slovenima. Prihvatajući islam postali su saveznici Turske, s njima često ravnopravni. A na jugu, gdje je turska vlast bila žešća, bogatiji pravoslavni Albanci su prihvatali islam da bi zadržali imanja i kontrolu trgovine. Za njima se poveo i siromašniji sloj stanovništva, zakupci i nadničari, takođe nošen sitnim olakšicama u inače krajnje patnom životu. Kako je to vrijeme još uvijek jakog feudalnog ustrojstva, saradnja sa Otomanima bila je stvar pragmatizma. Albanski feudalci su islamom očuvali bogatstvo i imali uvid, pa i kontrolu nad zakonodavnoupravnom vlasti, a često su i vojnom sistemu na svojoj teritoriji držali uzde.
„... U svako doba godine na konju sam obilazio unutrašnjost zemlje, u pratnji dva učitelja, s vršnjacima i brojnom pratnjom. U selima sam bio gost ugledne vlastele, uz svakovrsno slavlje i izvođenje narodnih igara, što je bilo i dio obrazovanja mladih... U lovu jahao sam u pratnji lovačkih pasa, u to je vrijeme svaki bogatiji čovjek držao čopor pasa. Lovili smo zečeve, a to je smatrano kao dobra obuka za sticanje vještine jahanja. No glavna zabava s puškom bilo je gađanje šljuka i divljih pataka. U maju mjesecu zabavljali smo se loveći u planinama s mrežom prepelice... Pratili su me mladići iz kućne posluge i lovci od zanata. Mladiće iz uglednijih porodica davali su na službovanje glavnoj porodici u zemlji kao znak počasti, a momcu su se ujedno obučavali lijepom ponašanju. Učestvujući u dnevnim zbivanjima upoznavali su se s javnim poslovima i sticali odgoj... Svi oni bili su odjeveni u narodnu nošnju bogato izvezenu. Naoružani pištoljima i jataganima okovanim srebrom, koje bi zadijevali za ukrašene kožne pojaseve. Većina je imala sopstvene konje, a begovi su im, kad stignu praznici, a i u drugim prikladnim prilikama, darivali oružje i slične predmete.“ (The memoirs of Ismail Kemal Bey, ed. bySomerville Story, London, 1920.)
„U strahu je seljak da zalihe, prost kruh od kukuruza, miješan s pšenicom i sa raži, neće doteći novoj sjetvi. Ječam je čuvan za konje i mazge. U dobrim vremenima na pladnju se moglo naći zeleno povrće, pasulj ili pirinač. Hrišćani su jeli meso i ribu, ali samo o praznicima. Čuvano je maslo i sir kad zastudi, a mlijeko je bilo luksuz. Prljavština i neuhranjenost izazivale su veliku smrtnost. Bjesnile su malarija, bolesti kostiju i tuberkuloza. U jednoj prostoriji živjelo je nekoliko familija. Uglavnom prizemne kuće od blata i pruća ili na jedan sprat, građene netesanim kamenom, sa sobama za bračne parove i goste, i kuhinja i dnevna soba najedno za nevjenčane u porodici. Ognjište, jedini izvor toplote, gdje se kuvalo i grijalo, štiteći od memle koja se probijala kroz pod. Nezastakljeni prozori zatvarani starim krpama, slamom ili daskama, da štite od naleta vjetra. Nije se znalo za kanalizaciju. Neka je od kuća imala bunar, seljaci su vodu nosili u testijama s potoka, ili je zahvatajući iz buradi s kišnicom. Pokoja testija i bakrač, nekoliko kašika i bakarnih tanjira. Baun uz zid kazivao je da domaćica čuva nešto odjeće od domaćih tkanina i bižuteriju iz vremena udaje. Postelju nije imao niko. Spavalo se na vunenim ili slamnatim prostirkama. Za dana to klanjalo na gomilu u uglu prostorije. A sve puno vaši. Pred spavanje svak je svoj guber tresao nad ognjištem tresući gamad s tkanine. Muslimani, siromašniji od hrišćana, bili su manji čistunci, veći plijen vaški i buva. Uz kuću su bile štale. Kod boljih kuća. U siromašnijim samo je tanka pregrada dijelila jedinu prostoriju od kuće i štale.
(The Albanian Struggle in the Old World and New. Kompiled and Written by Members of the Federal Writer's Project of the Works Progress Administration of Massachusetts, Boston, 1939)
Pleme je i dalje ostalo čvrsto. Njime je upravljao starješina pomagan vijećem staraca, a kadšto je formiran i sabor, sastavljen od predstavnika većih porodica unutar plemena. Na sjeveru vlast se više vezivala uz ratnička plemena, na jugu uz veleposjednike. I jedni i drugi kolaboracijom su održali određene položaje u turskoj službi, stižući često i do Stambola. Sve vrijeme turskog vladanja konkretnu vlast na teritoriji gdje su Albanci bili većina, držalo je nekoliko feudalnih porodica. Od njih su birani upravljači, ljudi koji su davali doprinos svojoj zemlji i svom narodu. Islamci, pravoslavci i katolici su prije svega bili Albanci, etničku nit rijetko kada je mogla prekinuti religijska pripadnost.
Albanci obično nisu fanatici u vjeri. Jedan dio albanskih muslimana pripadao je sekti bektašija 2., neortodoksnom, pitomom i tolerantnom redu Islama. Bektaši su svojim učenjem propovijedali panteistička i univerzalistička uvjerenja. 2. Sljedbenici anadolijskog mistika Hadži Bektaša Velija. Krupna je uloga bektašija u islamizaciji albanskog hrišćanskog življa. A islam je prihvatan rado i lako jer su bektašije priznavali ravnopravnost svih religija. Dajući više značaja skrivenim vrijednostima života i duhovnosti nego spoljnjim obilježjima, nisu insistirali na redovitom vršenju islamskih obreda-molitvi, niti postu. Pili su vino i dopuštali ženama da se pojavljuju otkrivene, bez feredži, te da se miješaju s muškarcima i dijele s njima društvene aktivnosti. To je bilo prihvatljivo mentalitetu albanskog seljaka. Albanski bektašije pored tolerantnosti i umjerenog hedonizma, često su bili nosioci nacionalnih težnji i pregnuća, te nisu bili na volju turskoj upravi.
Muslimanski i hrišćanski Albanci sve vrijeme žive jedni pokred drugih, ovisni jedni od drugima u teškom i opasnom življenju. Svađe među plemenima i pojedincima nisu rijetke, ali se gotovo nikad ne spore radi vjere. Članovi jedne porodice ispovijedali su različitu vjeru, jedne su kršćavali, druge obrezivali, a i imena su pojedinci kojiput imali dvojaka – Leka je bio i Arslan, ovisno od sredine i prilika u njima. Širenjem obrazovanja i opšte kulture albanskog čovjeka, i njegovog kontakta sa vlašću ili učešćem u vlasti, te su veze dijelom bile zategnute, ali nikada toliko da bi proizvele sukobe širih razmjera. Neki od čelnika bili su svjesni ovakve separatističke opasnosti. Istorija pamti efendiju Paško Vasu koji je pozivao svoj narod na buđenje: „Neka vas ne dijele džamija i crkva. Prava vjera albanska je naš nacionalni ideal“. Što je kod Slovena i Grka češće bio motiv razdora.
Albancima je uvijek vezivni element bio jezik. I osmanlije i grčka crkva su to sprječavale svim silama, na razne načine, koristeći vjeru za raspirivanje nesloge, remeteći nacionalni osjećaj. 1860 carska vlada otvara škole dozvoljene samo muslimanima, s nastavom na turskom jeziku. Na jugu su već postojale crkvene pravoslavne škole u kojima se koristio grčki jezik. Samo u nekoliko katoličkih i protestantskih škola, a one su bile pod određenom stranom zaštitom, upotrebljavan je narodni jezik. Rijetko, kad bi seljani htjeli da pošalju pisanu molbu, morali su se obratiti turskom pisaru ili grčkom svešteniku. Stoga, pored ostalog nevoljnog i oskudnog, Albanija maltene do kraja devetnaestog vijeka ostaje geografski pojam. A samo je albanski jezik objedinjavao muslimanske, pravoslavne i katoličke Albance. Njime je put vodio do zajedničke književnosti 3., do postupnih otkrića zajedničke istorijske prošlosti i, najzad, do sveobuhvatne nacionalne jedinstvenosti.
Ne računajući blagorodan uticaj bektašija, 3. Veliki nacionalni pjesnik Naim Frašri, u „Bilješkama jednog bektašija „ (i on je pripadao toj sekti) piše: „Bektašije su braća, ne samo međusobno, nego i cijelim ljudskim rodom. Oni vole ostale muslimane i hrišćane kao svoju dušu i dobro se slažu sa svim ljudima. Ali, iznad svega, oni vole otadžbinu i svoje zemljake, jer je to najuzvišenija od svih vrlina“ ali mahom među seoskim stanovništvom, prvi znaci nacionalnog buđenja se, ipak, nisu pojavili u samoj Albaniji, već u zajednicama u inostranstvu, gdje nije bilo pritiska turske vlasti ni zlokobnosti grčkih arhijereja.
1 jula 1878. kao odgovor na Sanstefanski i Berlinski sporazum osniva se „Liga za odbranu prava arbanaškog naroda“. Cilj: 'oduprijeti se do smrti' svakom pokušaju pripajanja albanskih teritorija, te obezbijediti autonomni položaj unutar turskog carstva.
U Carigradu 1879 grupa intelektulaca osniva „Društvo za pitanje albanskog pravopisa“. Društvo izdaje književni list 'Drita' ('Svjetlost')
Povoljni uslovi stekli su se i u Italiji. Tamo se, u zasebnim naseljima, njegovao vlastiti jezik i tradicija. A italijanska vlada 1900. osniva Katedru za albanski jezik i književnost na Orijentalnom institutu u Napulju. Dimiter Kamarda objavljuje studiju o dubokoj starosti albanskog jezika, a Jeronim de Rada spjevom o Skenderbegu podstiče nacionalni ponos svom narodu.
U Bostonu se 1906. osniva nedjeljnik 'Kombi' ('Narod').
1908, agilnošću Fan Nolija 4. osniva se Albanska autokefalna pravoslavna crkva. Do tada, pravoslavci iz južne Albanije pohađali su grčke crkve sa službom na grčkom jeziku. U novoj crkvi služba teče na maternjem jeziku. A Noli, kao prvi patrijarh, s propovjedaonice sa žarom besjedi. 4. Teofan Fan Stilian Noli (1882-1965), politički i religiozni djelatnik, episkop, osnivač Albanske pravoslavne crkve, pisac i prevodilac, kratko vrijeme poslanik u parlamentu i ministar inostranih poslova u Vladi Albanije. Govorio je 13 jezika. Emigriro u SAD. Iz inostranstva kontaktirao je s režimom Envera Hodže, ubjeđujući američke vlasti da priznaju novi režim.. Umro je u Floridi.
Dvadeseti vijek zatiče albanski narod i njegove vođe u odlučnosti da se ostvari nacionalno oslobođenje i dobije samostalnost.
Revolucionarni dio stanovništva, muslimani s kosovskog područja i katolički gorštaci skadarske oblasti i Miridita, albanskog plemena, odavno su pod turskom upravom imali djelimičnu autonomiju i nisu prihvatali sve očitije carigradske napore za reformama i centralizacijom uznemirenog Otomanskog carstva.
Na razvijenijem Jugu, kulturnopolitički uticaj nosioca nacionalnog buđenja bio je jači od oružanog. No, srele su se jedinstvene želje i sjevera i juga da se zaostali središnji dio Albanije više nadoji nacionalnim zanosom.
Seljaci i njihove vođe, mahom muslimanski suniti, zanijeti proklamacijama o slobodi i ravnopravnosti, prihvatajući Mladotursku pobunu, učestvuju u ratu Turske sa Grčkom 1897. Njihovo središte je Elbasan.
Zakratko. Uprkos prosvjetnom i nacionalnom poletu, sumnja u mladoturke brzo se javila, pa je i njihov poraz dočekan još većim jedinstvom albanskog nacionalnog pokreta. Italoalbanski pisac 1904 zapisuje: „Jedinstveni cilj ovog naroda su reforme. Sve: memorandumi, kongresi, skupštine, odbori, časopisi i novine, svi izrazi albanske volje su jedinstveni: reforme i upravna autonomija za narod Albanije“
Konzervativni muslimanski seljaci, inače odani sultanu, albanske pravoslavne enklave juga zemlje, kosovski intelektualci i skadarske ratne vođe, albanski oficiri i vojnici u Carigradu, kmetovi u albanskim enklavama Bugarske, katolički gorštaci u brdskim dijelovima Crne Gore, ne računajući blagorodne uticaje iz brojnih dijaspora - sve je to teklo istom cilju: opštem nacionalnom oslobođenju. Silina ustaničke vojske od pedeset hiljada ljudi i opšti polet porodio je 30 jula 1912 jedinstveni zahtjev upućen Turskoj. Prihvaćen je zahtjev da se dotadašnja četiri vilajeta: skadarski, kosovski, janjinski i bitoljski stope u jedan. Da u njemu službuju samo albanski vojnici. U upravi i školama koristiće se albanski jezik. Da se i lokalne dažbine troše lokalno. Pravo da Albanci nose oružje. Da se u Stambolu sudi onima koji su mjerama represije naudili Albaniji i njenom narodu.
Pregovaranja sa Osmanskom vladom da se ovo ispuni, odložile su članice Balkanskog saveza koje 1912 objavljuju jedinstveni rat Turskoj. Autonomaške strategije albanskih političara unutar turske carevine ustupile su mjesto nastojanjima za potpunu nezavisnost.
U Valoni, dvadesetosmog novembra albanski muslimanski i hrišćanski predstavnici iz svih dijelova zemlje stali su prvi put pod zastavom Skenderbega. Nakon 445 godina, jedinstveni, delagati biraju vladu. Sedam hrišćanskih i muslimanskih ministara ističu Ismail Kemal-beja kao predsjednika. Upućuju se telegrami s obznanom „političke nezavisnosti Albanije“ i zahtijeva „zaštita od svakog napada na nacionalnu samobitnost i priječi bilo kakva podjela njihove zemlje“.
Ovaj Kemal-bejov proglas nije odgovarao Srbima i Grcima. Srpski premijer Nikola Pašić izjavljuje: „Nezavisna Albanija nije ni poželjna ni mogućna“. Grčka štampa vri od obznana sadržine: „Nezamislivo je da se varvarskim Albancima dozvoli nezavisna egzistencija usred grčke civilizacije“
Austrougarska i Italija hoće nezavisnu Albaniju da bi spriječili Srbima širenje do Jadrana, a Francuska i Rusija hoće baš to za Srbe. Britanija i Njemačka na albansko pitanje gledaju nepristrasno.
Pod ovim okolnostima Albanija će narednih godina biti konstantno ugrožavana diplomatskim spletkama i oružanim upadima.
1913. na londonskoj Konferenciji ambasadora, vođenoj u tajnosti, bez zapisnika, potvrđeno je da Albanija treba da postane nezavisna suverena kneževina. Velike sile treba da to garantuju i izaberu joj kneza. Oklijevalo se, ali je napokon za kneza Albanije izabran mladi kapetan njemačke armije, Vilhelm od Vida. 5.
Sedmog marta 1914. on se iskrcao u Draču, dočekan s oduševljenjem. Nakon šest mjeseci on će pobjeći iz Albanije, nakon neuspjeha da preuzme vlast. Zašto? Stoga što je Italija, smatrajući da će Vilhelm biti na strani Austrije i Njemačke, pružila podršku Esad-paši Toptaniju, bezobzirnom feudalnom gospodaru, sa ambicijama da on ovlada zemljom, budući da je u novoj vladi Vilhelmovoj on rukovodio ministarstvom rata i unutrašnjih poslova, a Vilhelm, kao vojnik, a i mlad čovjek, imao malo iskustva u poslovima delikatne diplomatije i konkretne politike onog vremena. Huškajući narod i dajući mu u tajnosti oružje, Esad-paša sprema bunu među narodom. Srpski, crnogorski i grčki agenti podstiču nemire. Muslimanski vjerski prvaci plaše se podređenog položaja. Vilhelm protjeruje Esad-pašu, što će uzrokovati otvorenu pobunu. U svim dijelovima zemlje vladaju lokalne naoružane čete.
Izbija Prvi svjetski rat. Strani ratni brodovi napuštaju albanske vode. Nedostaje hrana. Drač je opsjednut.
Od Vilhelma, kog su dočekali kao nasljednika Skenderbega, očekivalo se čudo. Čudo se nije desilo. Knez Vilhelm napušta zemlju u nadi da će se vratiti. Nije se vratio.
Vilhelm Hajrih Vid, 1876-1945, knez, porijeklom iz male njemačke kneževine na Rajni, rođak njemačkog cara i oficir u pruskoj vojci, vladao je Albanijom od sedmog marta 1914. do trećeg septembra iste godine. |
|
