Juraj Martinović

Dvojezična poezija Josipa Ostija

         

O autoru:
Juraj Martinović, rođen u Sarajevu, gimnaziju pohađao u Zagrebu, a jugoslovenske književnosti i srpskohrvtski jezik studirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; postdiplomske studije završio u Ljubljani gdje je doktorirao s temom Poezija Dragotina Ketteja. Do nedano  profesor slovenačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, član je ANUBiHa, kao i dopisni član Slovenačke akademije znanosti i umetnosti. Autor brojnih djela o slovenačkoj književnosti, koju je takođe i prevodio na srpskohrvatski jezik.

 

DVOJEZIČNA POEZIJA JOSIPA OSTIJA 

Predgovor, koji će biti objavljen u knjizi Svuda tražim pjesmu, u Sarajevu, u biblioteci Zlatna nit, izdavačke kuće "Dobra knjiga". 

 

Knjiga Svuda tražim pjesmu sadrži izbor pjesama iz osam zbirki Josipa Ostija nastalih između 1990. i 2008. godine i uglavnom nedostupnih i stoga nepoznatih sarajevskim i bosanskohercegovačkim čitaocima.Stvarane tokom ovog gotovo dvadesetogodišnjeg perioda, pjesme su izraz Ostijeve egzistencijalne i duhovne drame, začete ratom, opsadom i razaranjem rodnog grada, ali i svojevrsno svjedočanstvo o njenom prevazilaženju u egzilu traganjem za vlastitim identitetom i pronalaženjem novog zavičaja u harmoničnoj viziji kraške prirode kao ambijentu ostvarne  ljubavi. Iako najvećim dijelom duboko prožeta doživljajem rata i razaranja, ova je poezija istovremeno i intimni dnevnik jedne ljubavi kojim joj je određen i kompozicioni okvir označen imenom voljene, kasnije i pjesnikove supruge, u naslovu knjige Barbara i barbar (1990) i zaključen motivom njene smrti u uvodnoj pjesmi knjige Na križu ljubavi (koja je 2008. izašla prvo u njegovom prevodu, a tek potom, 2009., u slovenskom izvorniku). A unutar tog vremenskog i kompozicionog okvira, saobrazno težnji za utemeljenjem vlastitog identiteta u novoj zavičajnosti  dešava se dramatičan preobražaj u kojem pjesnikov maternji jezik postaje “jezikom uspomena”, a usvojeni, poput maternjeg, jezikom njegove poezije. Tako je Josip Osti, kojem su kao bosanskohercegovačkom pjesniku nekada prevodili pjesme i na slovenski, postao i slovenskim pjesnikom, koji vlastite slovenskim jezikom pisane originalne pjesme prevodi na “jezik svojih uspomena”.  
Rođen u Sarajevu 1945. godine u braku oca Slovenca i majke Hrvatice, Osti će u rodnom gradu završiti osnovnu i srednju školu, diplomirati na Filozofskom fakultetu na grupi Istorija jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatski jezik i pohađati postdoplomski studij ekspresionizam u jugoslavenskim književnostima. Svojevremeno omladinski atletski prvak na 400 metara, a potom i seniorski reprezentivac nekadašnje Jugoslavije, Osti još kao student uređuje kulturu u sarajevskom studentskom listu Naši dani, kasnije će biti urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, sekretar Podružnice književnika grada Sarajeva i direktor Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, sekretar Udruženja književnika BiH i urednik časopisa Udruženja Books in Bosnia and Herzegovina, predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH, lektor i korektor u izdavačkoj kući Svjetlost, da bi se na kraju opredijelio za sudbinu slobodnog umjetnika.
Josip Osti je i prozni pisac, koji će priče nastale između 1965. i 1968. objaviti u knjizi pod naslovom Prvo pa muško tek 1996. u Ljubljani, on je i esejist i kritičar, čije će knjige eseja i književnokritičkih tekstova Husein Tahmiščić i Let oko svjetiljke biti objavljene u Sarajevu 1985, odnosno 1986. godine, a posebnu će afirmaciju doživjeti kao nesumnjivo najproduktivniji književni prevodilac sa slovenskog jezika. Ipak, po svojoj temeljnoj vokaciji i umjetničkoj ostvarenosti Osti je prvenstveno lirski pjesnik. Za svoju prvu knjigu poezije Snokradica dobija 1971. nagradu Trebinjskih večeri poezije, koja se dodjeljuje za najbolju prvu zbirku pjesama objavljenu te godine u Bosni i Hercegovini. Pripadao je s Abdulahom Sidranom, Markom Vešovićem, Ivanom Kordićem, Rajkom Petrovim Nogom, Stevanom Tontićem, Milanom Nenadićem jednoj izuzetnoj generaciji bosanskohercegovačkih pjesnika, okupljenoj i angažiranoj u studentskom pokretu krajem šezdesetih godina, generaciji čiji će nastup sasvim sigurno biti vidljivo označen u književnohistorijskoj periodizaciji.
Za razliku, međutim, od većine ovih pjesnika, čija je poezija bila snažno obilježena zavičajnošću kao dubinskom determinantom njihovih duhovnih struktura, što im je olakšalo da “prebole” poraz svojih mladalačkih “revolucionarnih” zanosa, Osti se predstavio kao pjesnik urbane civilizacije preokupiran životnom svakodnevicom. Bez osjećanja dublje ukorijenjenosti, suočen s banalnostima čovjekovog civilizacijskog okruženja u kojem se nakon rušenja šezdesetosmaških ideala sve teže nazirala humana svrhovitost, pjesnik se širom otvorio za egzistencijalizam bitnim pitanjima smisla čovjekovog bitisanja. Transparentna u svojoj intelektualnoj racionalnosti i izričajnoj jednostavnosti, lišena kako impresionističke slikovitosti tako i pretjerane simbolizacije i metaforičnosti, njegove  poezija tog vremena s izvjesnom humornom distancom, katkad u neprikrivenom dosluhu s ludizmom, traga za paradoksima svakodnevice u kojima se ogleda apsurdnost čovjekove egzistencije. Osti se neće libiti da u svoje slobodne i po pravilu kratke stihove uključi i do banalnosti ispražnjene narodne poslovice ili izreke, kao i kolokvijalne izričaje, koji će se u novom poetskom kontekstu suočeni sa životnom zbiljom u duhovitom obratu razotkriti u svojoj ispraznosti ili ponekad dobiti značaj metafore.
Njegove potonje zbirke Salto mortale (1974), Tetovirani violinista (1976), Grom iz vedra neba (1978), Umiru i zmije koje su nas ujedale (1984/85), sve do Zmijskog pastira (1989), koje, uslovno rečeno, predstavljaju Ostijevu “sarajevsku poeziju”, svjedoče o stalnom razvoju utemeljenom na koherentnoj poetici i jedinstvenom pogledu na svijet. U doba pak kada je kod većine pjesnika njegove generacije u Bosni i Hercegovini, saobrazno općim društvenim i duhovnim kretanjima, osjećanje zavičajne ukorijenjenosti sve više poprimalo nacionalno-etničke dimenzije, sve više se isticala Ostijeva posebnost. Ne prihvatajući opredijeljenost te vrste, za sebe bi znao reći, u duhu vlastite poezije, u kojoj je na paradoksu gradio viziju apsurdnog svijeta, kako predstavlja “četvrtu stranu trokuta”; u bosanskohercegovačkom “svetom trojstvu” konstitutivnih naroda, četvrta strana trokuta metaforički je dramatično obilježila marginalizaciju i eliminaciju svih koji, poput njega, nisu željeli ili mogli svoju individualnost podrediti ideološkim zahtjevima nacionalno ograničenog kolektiviteta.  
Uporedo s pjesničkim stvaranjem, uz profesionalne obaveze i društveni angažman, Josip Osti s energijom i radoznalošću koje poprimaju dimenzije prave strasti kao kritički čitalac prati gotovo cjelokupnu literarnu produkciju na cijelom području nekadašnje Jugoslavije. Posebno će biti privučen suvremenom slovenskom poezijom, pretpostaviti je u tim trenucima više iz osjećanja stvaralačke nego etničke srodnosti, o čemu nedvosmisleno svjedoči kreativni odnos koji će prema njoj uspostaviti svojom prevodilačkom djelatnošću. Počinje s objavljivanjem prevoda pojedinačnih pjesama u časopisima, da bi nakon prve objavljene knjige, integralnog prepjeva Druida Tomaža Šalamuna 1978. do sada objavio više od devedeset knjiga i šesnaest drama slovenskih autora. (Pri tom, tek da pomenem, da je Osti jedan od najprevođenijih pjesnika kako bosanskoihercegivačkih, tako i slovenskih, jer je dosad 55 prevoda njegovih knjiga na druge jezike.) S ishodištem u poeziji generacijski bliskih pjesnika Osti će istovremeno pratiti stvaralaštvo mlađih i najmlađih autora i vraćati se tradiciji sve do Bartola i Kosovela, s čijim će se likom i djelom višestruko vezati. Za tu svoju djelatnost je dva puta (1981. i 1985)dobio Nagradu Udruženja književnih prevodilaca BiH, a pored drugih nagrada i priznanja, dobitnik je 1985. Župančičeve listine, koju dodjeljuje Društvo slovenskih pisateljev “za požrtvovan rad na širenju slovenske književnosti među jugoslavenskim narodima, za snaženje bratstva i jedinstva među njima i stvaralački prilog kulturnom razvoju Jugoslavije”, 1987. prve Potokareve povelje, koju je dodjeljivao Savez književnih prevodilaca Jugoslavije, nagrade Zlatna ptica Liberalne akademije Slovenije za književni i prevodilački opus (1993), nagrade Udruženja izdavača i knjižara BiH za najbolji prevod u 2007., te Lavrinove diplome Društva slovenskih književnih prevodilaca za prevodilački opus i životno djelo (2007). Za svoj sveukupni kulturni, književni i prevodilački rad u bosanskohercegovačkoj sredini 1991. dobio je nagradu Zlatno kolo Kulturno-prosvjetne zajednice BiH.
Preko slovenske poezije i slovenskih pisaca, među kojima stiče velik broj prisnih prijatelja, Osti biva sve više privučen Slovenijom, pri čemu su, uz književne iprevodilačke, svakako bili važni i razlozi sentimentalne prirode. Tako jedno vrijeme živi između Sarajeva i Ljubljane, da bi se početkom devedesetih definitivno nastanio u Sloveniji, gdje živi sa ženom Barbarom između Ljubljane i Tomaja, seoceta na slovenskom Krasu, kao slobodni umjetnik, pjesnik i prevodilac, i stalni književni kritičar Radio Slovenija (1991-2002).
U Sloveniji će ga 1992. zateći i rat u Bosni i Hercegovini i njegovom rodnom Sarajevu, koji će poput dubokog tektonskog potresa snažno obilježiti Ostijevu poeziju, ali i njegov cjelokupni život. Na ratne strahote koje doživljava njegov rodni grad on već 1993. reagira pjesničkom zbirkom Sarajevska knjiga mrtvih, čijih je sedamdesetak pjesama štampano na Ostijevom maternjem jeziku i u prevodu na slovenski Jure Potokara. Za Aleša Debeljaka knjiga “predstavlja vrhunski doseg dokumentarne lirike” . Međutim, njena dokumentarnost ne proističe iz doživljenog iskustva kao u pjesmama koje su u to doba nastajale u opsjednutom Sarajevu. U duhovnoj raspolućenosti između vlastite životne situacije u bezbjednosti svijeta ustaljenog poretka i kataklizme rodnog grada, u košmaru između vijesti iz Sarajeva (gdje mu živi majka) i o njemu, Osti svoju vlastitu dramu nastoji ili, u pojedinim pjesmama, sublimirati oživljavanjem nerijetko idiličnih slika proživljenog djetinjstva i mladosti u harmoničnom svijetu nekadašnjeg Sarajeva ili pak, u svojoj “dokumentarnoj lirici”, u težnji za punom identifikacijom s tragedijom rodnog grada gradeći poetskom imaginacijom privid stvarnosti koji najčešće djeluje “dokumentarno” autentično. Za Sarajevsku knjigu mrtvih Osti je 1994. dobio prestižnu  međunarodnu nagradu Vilenica, koju Društvo slovenskih pisateljev dodjeljuje za “izuzetne dosege u poeziji, prozi, dramatici, esejistici, koji nastaju u srednjoevropskem kulturnem prostoru”, ali u načelu ne slovenskim piscima, pridružujući se tako Fulviu Tomizzi, Petru Handkeu, Petru Esterházyu, Zbigniewu Herbertu, Milanu Kunderi, Janu Skaclu, Libuše Monikoví i drugim uglednim autorima.

Osti ne bi bio Osti kada bi se u tim dramatičnim trenucima angažirao samo kao pjesnik i pisac. Bit će suosnivač Kulturnog vikenda djece iz BiH u Vodnikovoj domačiji u Ljubljani, gdje je vodio književnu radionicu za mlade i kulturni program Kluba, u kojem su se okupljali Bosanci i Hercegovci kojima je Ljubljana bila pribježište u ratu; u Ljubljani će četiri ratne godine zaredom organizirati Sarajevske dane poezije; zajedno s Borisom A.Novakom, tadašnjim predsjednikom Slovenskog PEN centra, organizirat će prikupljanje i slanje stalne materijalne pomoći sarajevskim piscima i kulturnim radnicima; u reviji Zora Cankarjeva, koju je izdavalo Slovensko kulturno društvo Cankar u Sarajevu, iz broja u broj će objavljivati u vlastitom izboru poeziju najznačajnijih suvremenih slovenskih pjesnika popraćenu kritičkim komentarima, s čime će nastaviti i po završetku rata sve do privremenog gašenja revije.
Međutim, najznačajniji je Ostijev pothvat nesumnjivo bilo pokretanje Biblioteke “Egzil-abc” Kulturnog vikenda djece iz BiH, u kojoj je objavljeno oko 160 knjižica, koje, mada skromne opreme, malog formata i nevelikog broja stranica, u svojoj svekupnosti predstavljaju dragocjen zbir prvenstveno bosanskohercegovačkog i slovenskog stvaralašta, koji nije ni u Bosni i Hercegovini ni u Sloveniji adekvatno valoriziran. Za Izeta Sarajlića biblioteka je “na izdavačkom planu podvig koji se ni sa čime ne može mjeriti. Čak ni Karl Kraus ne bi, kao urednik, mogao ispred Josipa Ostija!” Počelo je s objavljivanjem tekstova sarajevskih pisaca koji su na razne načine dospjevali iz opsjednutog grada u Ljubljanu, pa, kako također ističe Sarajlić, “sve ono najbolje što je u ratnom Sarajevu napisano objavljeno je, takoreći, kod Ostija”. U biblioteci će biti objavljivani i slovenski autori bilo u pojedinačnim knjižicama bilo u antologijskim izborima, svi, dakako, u Ostijevoj redakciji i prevodu.
Josip Osti se u Biblioteci “Egzil-abc” ne javlja samo kao redaktor, prevodilac i antologičar već i kao autor svjedočeći o širini intelektualnog interesa i žanrovskoj razuđenosti svog literarnog stvaralaštva. Pod naslovom Prvo pa muško objavit će svoju ranu prozu, nastalu tridesetak godina ranije, te u osam knjižica pod zajedničkim naslovom Odrastao sam sa životinjama novije priče, koje će mu 1997. objaviti i sarajevska Bosanska knjiga. U knjižicama Ljubavno dvorište i Mašta na trapezu objavljuje svoju poeziju za djecu, koja je kao žanr u njegovom opusu dotad bila nepoznata. Međutim, u “svojoj” biblioteci Osti će najprisutniji biti kao esejist i književni kritičar. Pored dvanaest knjižica pod naslovom Knjiga o knjigama književnokritičkih tekstova o slovenskoj literaturi, koje je pisao od 1990. do 1995. uglavnom kao stalni kritičar Radio Slovenije, tu je i osam knjižica esejističkih, publicističkih i književnokritičkih tekstova: Mač i pero I-IV (iz čitalačkog dnevnika 1992-1995), Podzemna katedrala i Tragom Arijadnine niti I-III. Tekstove Jevreji u Sarajevu i Bosni i Sarajevo – nekada i sada sam autor je označio kao feljtone, a Radovan Karadžić – pisac i/ili zločinac kao publicistiku, dok Lica, likovi, krajolici... predstavlja esej o fotografiji. Posebno bih izdvojio esej Život i priča o slovenskoj priči osamdesetih kao svojevrsni uvod u čak trideset knjižica u kojima je svojim proznim djelima predstavljeno trideset najznačajnijih slovenskih pisaca te generacije, kao i trinaest Ostijevih ogleda o najznačajnijim bošnjačkim piscima, koje će uz izvjesne izmjene i dopune objaviti u knjizi Zvijezda u krilu mladog mjeseca 1999. A u knjizi Tek pod mavricom (Trčanje ispod duge, 2008) zbrani su njegovi eseji i književnokritički tekstovi o djelima slovenskih književnica napisani na slovenskom jeziku. Kada je pak riječ o Ostijevom publicističkom i književnokritičkom djelovanju u na tom području naročito plodnom “slovenskom periodu”, potrebno je posebno istaći i Razgovore sa Izetom Sarajlićem, pjesnikom s kojim ga je vezalo prisno prijateljstvo i stvaralačka srodnost, objavljene u knjizi 1991. godine.
Ako je kao kulturni i humanitarni radnik, kao redaktor i izdavač, publicist i esejist, kritičar, antologičar i prevodilac, Osti tokom rata u Bosni i Hercegovini u Ljubljani djelovao kao najčvršća spona u povezivanju ljudi dviju sredina, najdublju i najbitniju transformaciju u Sloveniji doživjela je njegova poezija, transformaciju koju su uvjetovala dva presudna događaja: prelazak u novu sredinu i, naravno, sam rat. Kada je riječ o promjenama izazvanim prvim čimbenikom, one su se, kao i pjesnikov život, koji se jedno vrijeme odvijao između Sarajeva i Ljubljane, do izbijanje rata dešavale postepeno i bile su prvenstveno rezultat pjesnikovog intimnog saživljavanja sa slovenskom poezijom i slovenskim jezikom. Već sam naslov njegove “sarajevske” zbirke Zmijski pastir, za Borisa A.Novaka, predstavlja “kontaminacijo”  slovenskim jezikom i kulturom; Ostijeva sintagma je, naime, doslovan prevod slovenske kačji pastir, što je naziv za leptirića vilin konjic. Za samog pjesnika čija se pozicija sve više pomjerala od pozicije između ka poziciji i u jednom i u drugom jeziku, naslovna metafora u svojoj simbolici integrira značenjske potencijale oba jezika: zmijski pastir je istovremeno i pastir zmija (koje su nas ujedale) i vilin konjic, čiji je metaforični naziv zasnovan na njegovoj tjelesnoj eteričnosti i egzistencijalnoj trenutačnosti.
Barbara i barbar (1990) i Plamen žar pepeo i obratno (1991) ljubavne su ispovijedi koje otkrivaju najdublje intimne motive pjesnikovog približavanja i konačnog prihvaćanja nove sredine. Kao nikada ranije, ljubav postaje jednom od središnjih tema svih potonjih zbirki izuzev Sarajevske knjige mrtvih, u kojoj kao da je užas smrti i destrukcije, prevazilazeći moći ljudskog poimanja, blokirao svaku emocionalnost osim zaprepaštenosti i zgražanja koje je pjesnik pokušavao sublimirati i sputati prividno objektivnim i distanciranim registriranjem strahota, ne ostavljajući prostor bilo kakvim drugim, pa ni ljubavnim lirskim iskazima. Pored tog osnovnog osjećanja zbirke ona u njegovoj artikulaciji donosi i nov momenat u njegovoj
poeziji; u njoj se krije početak procesa koji bismo mogli nazvati otkrivanjem zavičajnosti i koji će se dalje u pjesnikovom razvoju odvijati u dva simultana i komplementarna pravca. U ovoj zbirci, dvostruko negativno određen, pjesnikovim odustvom i vlastitim kolapsom, kao zavičaj u duhovnom i emocionalnom smislu počinje funcionirati Sarajevo kao čardak ni na nebu ni na zemlji. 
Zbirka Solomonov pečat s podnaslovom Dnevnik nesanice, objavljena dvojezično u ediciji dobitnika Međunarodne literarne nagrade Vilenica u Ljubljani 1995, nastavak je ljubavne ispovijedi prekinute i potisnute u Sarajevskoj knjizi mrtvih i istovremeno doživljaja rata u rodnom gradu iz te zbirke, da bi upravo sučeljavanjem ove dvije teme obje doživjele svoju unutarnju transformaciju. Rat više nije, kao u prethodnoj knjizi, uobličen kroz optiku fiktivne kamere u svojim gotovo fizički realnim pojavnim oblicima već se, i sam kao posljedica nekog metafizičkog zla, nataložio u dubinama pjesnikove duševnosti u obliku posljedica koje je proizveo definitivno uništivši čitav jedan pjesnikov svijet proživljen i doživljen u rodnom gradu.
Taj ispražnjeni prostor ispunit će ljubav, jer, kako pjesnik naslovljava jednu svoju pjesmu, Nama više ništa, ljubavi, do ljubavi preostalo nije. A to nije malo, i Osti će svoje posljednje zbirke ispuniti najljepšim ljubavnim stihovima, stihovima koji ne izražavaju trubadursku i petrarkističku čežnju za nekom apsolutnom i idealnom i stoga apstraktnom ljubavlju, već pjesnikovu predaju istinskoj, životnoj, doživljenoj i doživljavanoj ljubavi. Pišući o Ostijevoj narednoj zbirci Kraški Narcis, prvoj napisanoj na slovenskom jeziku, objavljenoj u Ljubljani 1999, Urban Vovk je upozorio na srodnost Ostijeve poetike s poetikom Izeta Sarajlića, pošto je za njega, kao i za Sarajlića, “karakteristična narativna, emotivna i intimistička lirika, koja održava s čitaocem komunikativni odnos i koja, usprkos jednostavnosti izraza prkosi izrabljenosti i ispraznosti poruke”, dodajući kako je za oba pjesnika “karakteristična kako ljubavna, tako i ratna tematika”. Vovk je potpuno u pravu, ali, kada je riječ o ratu i ljubavi, srodnost među pjesnicima ne očituje se samo u prisustvu dviju tema u njihovoj poeziji nego prvenstveno u uspostavljenom odnosu među njima. Suprotstavljena destruktivnosti i smrtonosnosti rata, ljubav se kao životvorna moć uspostavlja i kao temeljna egzistencijalna mogućnost osmišljenog življenja u spoznaji i iskustvu ratnog besmisla. Za razliku od Prešerna, koji je, također pripisujući ljubavi takvu moć, gradio mit idealne i apsolutne i stoga nedokučive ljubavi, kod Sarajlića i kod Ostija ljubav je do kraja ovozemaljska i sastavni je dio ne samo njihove poezije nego i intimnog života, tako da su i u okviru ove teme, kako također smatra Vovk, “vrata iumeđu života i poezije širom otvorena”. Međutim, dok je u Sarajlića ovakav odnos rata i ljubavi uspostavljen u samim počecima njegovog stvaranja, u Ostija je on prepoznatljiv tek u zbirci Solomonov pečat i bit će karakterističan za posljednji period njegovog  poetskog stvaralaštva sve do knjige Na križu ljubavi, u kojem se tek očituje Ostijevo približavanje Sarajlićevoj poetici uopće. Dakako, nije riječ o uticaju i ugledanju, što bi bilo prirodno u počecima, a ne u zreloj fazi pjesničkog djelovanja, već o dubljoj duhovnoj srodnosti koja se tek zahvaljujući sličnim životnim iskustvima otjelotvorila u sličnim pjesničkim oblicima.
U tragičnoj paradoksalnosti životne sudbine Osti je Sarajevo intimno doživio kao zavičaj u trenutku kada je ono za njega bilo definitivno izgubljeno, ne zbog odlaska, što je uobičajeni motiv nostalgičnog evociranja sretnih trenutkaka, najčešće djetinjstva, provedenih u idealiziranoj harmoniji rodnog kraja, već zato što Sarajeva pjesnikovog djetinjstva i mladosti, fizički i duhovno razorenog u ratu, više nema. I mada, kako sam kaže već u naslovu jedne svoje pjesme, Ma kuda šetao, šetam Sarajevskim ulicama, njegova emocionalna energija neće biti usmjerena ka prošlosti već ka pronalaženju novog zavičaja. Još od zbirke Barbara i barbar u Ostijevoj poeziji kao mogući zavičaj nudio se Kras prije svega svojom pitoresknom prirodom, čije su ljepote inspirirale stihove kojima bismo u njihovoj impresionističkoj slikovnosti uzalud tražili slične u Ostijevoj poeziji “sarajevskog” perioda. Istovremeno je Kras u ratnom i postratnom dobu nudio u roussevskom smislu utočište pred prijetećom brutalnošću svijeta u kojem se stalno iznova proizvode konflikti i ratovi, omogućavajući svojevrsnu distancu u kojoj će traumatična iskustva doživjeti meditativnu sublimaciju. Konačno, Kras je pjesniku bio i prostor ostvarene ljubavi, pa otuda će se u njegovim najljepšim novim pjesmama ljubav i priroda prožimati, ispreplitati i stapati stvarajući viziju zbiljske harmonije, koju je, krhku i ranjivu, trebalo stalno graditi, njegovati i štititi pred prijetećim odjecima izvanjskog svijeta.
Nastanivši se u Tomaju, mjestu mladosti i smrti, u dvadeset i drugoj godini života, Srečka Kosovela, avangardnog pjesnika apokaliptičnih vizija globalnih razmjera, ali i suptilnog pjesnika Krasa snažno izraženih osjećanja zavičajnosti, Osti je vjerojatno upravo u odnosu prema Krasu prepoznao srodnost koja će snažno podstaći njegovu pjesničku, kritičku i prevodilačku energiju. Moglo bi se čak pretpostaviti kako je u Kosovelu otkrio duhovnu vertikalu koja ga je učvršćivala u osjećanju pripadnosti, što je svakako mogao biti važan motiv njegove zaokupljenosti ovim slovenskim i kraškim pjesnikom.
Da bi se, međutim, zavičaj osvojio ili stvorio nije dovoljno samo osjećanje pripadnosti, nužan je dom ili kuća kako bi čovjek stekao krov nad glavom, koji mu pruža zaštitu i sigurnost, i kako bi njenim temeljima u zemlji i sam bio u njoj utemeljen. Tako kuća, tačnije gradnja kuće postaje bitnim motivom Ostijeve zbirke Kraški Narcis. U tom smislu, dakako, kuća je simbol koji bi se do kraja mogao materijalizirati samo u stvarnosti, dok u poeziji čuva svoju u biti spiritualnu suštinu simbolnog motiva nesvodivog na samo jedno značenje. U pjesmi U vrijeme kad u Sarajevu ruše kuće nas dvoje u Tomaju gradimo kućicu, već njeni naslovni stihovi nedvosmisleno ekpliciraju kontekst u kojem opozicija Sarajevo – Kras označava egzistencijalnu poziciju lirskog subjekta, ali gradimo je iz krhotina snova, koje je raznio balkanski rat. Ako je kuća iz krhotina snova i sama nestvarna, iskaz Pri tom se neprestano ljubimo. Gradimo i ljubimo se. Ljubimo se i gradimo. Danonoćno metafora stvarnog osjećanja ljubavi postaje i sama stvarna koliko je to u pjesmi moguće. U pjesmi pak Iznova gradim kuću i sama ideja kuće kao da je zanijekana budući da je građena ni od čega. I ni za koga, da bi u radikalnom obratu poente bila ispunjena dalekosežnom značenjem: Kuću od jezika. Graditi kuću od jezika moguće je samo u poeziji, odnosno kuća od jezika poezija je sama. A s obzirom na činjenicu da pjesnik svoju poeziju u tom trenutku piše slovenskim jezikom, i kuća koju gradi jezički je nova kao simbol njegovog novog zavičaja, koji je, dakle, i jezički utemeljen.
Već 2000. godine uslijedila je i druga zbirka na slovenskom Veronikin prt (Veronikin rubac).Prisustvo imena Ostijevog oca i djeda Narcis, kao i majke Veronike u naslovima knjiga kao da izražava istorodnu, a komplementarnu težnju da se poezijom i porodično verificira nova zavičajnost, da se i novom jeziku njegove poezije izbori status maternjeg. I u ovoj zbirci u pjesmi Poslije rata gradimo kuću javlja se isti motiv zidanja kuće, ali je sada riječ o stvarnom zidanju konkretne kuće u geografski određenom prostoru pjesnikovog novog zavičaja, čime je određena i čemu je do kraja podređena njena simbolika. Samo na prvi pogled može izgledati paradoksalno da će stvarna kuća od kamena biti nepostojanija od kuća načinjenih od ničega ili od jezika, jer iskustvo govori da Poslije rata gradimo kuću... Danonoćno, mada smo svjesni da gradimo sutrašnje ruševine, da, drugačije rečeno, sudbina pjesnikovog prethodnog zavičaja govori kako u svijetu realnosti čovjek nigdje ne može pronaći stvarno sigurno utočište.
S ove dvije knjige je počela, a knjigama Rosa mystika 2005. i Na križu ljubavi 2008. nastavljena nova faza u poetskom stvaralaštvu Josipa Ostija kao “legitimnog” slovenskog pjesnika. Sve četiri knjige sam će  prevesti na meternji ili, kako sam kaže, “jezik svojih uspomena”, na kojem će poetski i estetski podjednako funkcionirati kao na slovenskom, tako da bi se opravdano moglo govoriti ne o originalu i prevodu, nego o dva ravnopravna izvornika. Svojevrsnu verifikaciju tog novog statusa donijele su mu Veronikina nagrada za zbirku Kraški Narcis kao najbolju slovensku knjigu poezije u 1999. godini, Župančičeva nagrada grada Ljubljane 2000. te Jenkova nagrada Društva slovenskih pisaca (2006) za najbolju knjigu pjesama u Sloveniji u prethodne dvije godine.   
Uvodna pjesma posljednje zbirke kao istovremeno epilog i prolog zaključuje jedan dugogodišnji životni i pjesnički period i najavljuje nove pjesme, ljubavne, opet, kako ih je u zagradi uz naslov knjige označio sam pjesnik. Iako je, dakle, riječ o stvaralačkom kontinuitetu, iako se i tu može govoriti o svojevrsnom intimnom dnevniku, poezija nastala poslije dramatičnih iskušenja i preobražaja prethodnog perioda i Barbarine smrti, poezija u kojoj je novo emocionalno usmjerenje potisnulo i nadomjestilo umrlu ljubav, samo prikriva unutarnje promjene koje je doživjela. Dok je u najvećem broju ranijih pjesama prisutna svijest o prošlosti iz koje su ponikle i budućnosti kojoj teže, u pjesmama posljednje zbirke nema više niti sjećanja na  izgubljeni zavičaj bilo kao na harmoniju u njemu provedenog djetinjstva bilo kao na užas njegovog razaranja, niti čak, osim u dvije-tri uvodne pjesme, na umrlu ljubav, kao što bismo uzalud tragali za motivom koji bi poput gradnje kuće od kamena ili jezika, svejedno, otvarao pjesmu prema budućnosti. Sam pak Kras, pošto je osvojen i usvojen kao novi zavičaj, izgubio je moć inspiracije i motivacije u težnji za razrješenjem duhovne i egzistencijalne drame traganjem za novim identitetom, postavši samo mjestom boravka i dešavanja.
Moglo bi se ustvrditi kako su ove pjesme i “više ljubavne” od prethodnih jer im je ljubav jedini sadržaj, i to ljubav koja nema nikakav smisao niti svrhu izvan sebe same, koja ne zna za prošlost niti je zanima budućnost. Ljubav je prosto oblik života koji stvarno postoji jedino u trenucima sadašnjosti, što određuje i oblik pjesme, pa i čitave zbirke Svuda tražim pjesmu. Ne prikrivajući stvarnosnu osnovu svoje poezije i gotovo potpunu identičnost sebe kao autora i lirskog subjekta, pjesnik kroničarski prilježno bilježi i gotovo realistički vjerno uobličava te svakidašnje, ponekad čak i banalne trenutke, kojima, kao i samom životu, smisao i ljepotu daje ljubav. Izvorište pak elegičnosti koja prožima većinu ovih pjesama upravo je u svijesti da ni ljubav nema budućnosti. To je i smisao zaključne pjesme čitave knjige Vrata moje kuće bit će i dalje otvorena, otvorena u nesigurnoj nadi u povratak izgubljene ljubavi i u izvjesnosti neminovnog dolaska
smrti.

P.S.
Mada jer Osti posljednjih godina na slovenskom jeziku napisao i objavio pet  knjiga haiku poezije, o njima, ovoga puta, ne govorim, jer pjesme iz njih nisu uvrštene u ovaj izbor.