Mile Babić

Hegelova kritika novovjekovne slobode u Predgovoru Filozofije prava

         

O autoru:
Mile Babić (1947, Bosna i Hercegovina) gimnaziju je završio 1965. godine na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a novicijat 1965/66. u Kraljevoj Sutjesci. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1968-1972), zatim na Teološkom fakultetu u Innsbrucku (jednu godinu 1972/1973) i diplomirao 1974. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu radnjom: Sloboda u Hegelovoj „Fenomenologiji duha“. Na istom fakultetu je 1977. magistrirao, a 1987. i doktorirao. Od 1977. predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1973. u Wattensu kod Innsbrucka.
Osim teologije studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu povijest jugoslavenskih književnosti i hrvatsko-srpski jezik i diplomirao 1978. godine. Zatim je studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku, a u Sarajevu magistrirao. Doktor filozofije 2008.

 

HEGELOVA KRITIKA NOVOVJEKOVNE SLOBODE
U PREDGOVORU FILOZOFIJE PRAVA

Hegel je ustvrdio i dokazao da je princip novog vijeka princip subjekta, princip slobode i da se smisao povijesti sastoji u potpunom ostvarenju slobode. No, nakon Francuske revolucije i jakobinskog terora u Francuskoj i nacionalne romantike u Njemačkoj on je postao radikalnim kritičarem, bolje rečeno, najradikalnijim kritičarem subjektivne slobode, negativne slobode, tj. slobode koja se iscrpljuje u negaciji, u bespoštednoj kritici svega postojećeg, i slobode koja svu istinu o pravu i ćudoređu nalazi u svom subjektivnom mnijenju, osjećaju, uvjerenju i oduševljenju. Takva sloboda koja sve temelji na svom subjektivnom osjećaju, na svojoj posebnosti, partikularnosti, protivi se svakoj objektivnosti u mišljenju i djelovanju, takva je sloboda protiv uma i znanosti, protiv morala i zakona.
U Predgovoru svome djelu Osnovne crte filozofije prava Hegel oštro kritizira dva pojma slobode: negativnu slobodu, koja se iscrpljuje u negaciji svega postojećeg i slobodu koja se temelji na subjektivnom osjećaju, osobito onu slobodu koja se temelji na nacionalnom i religioznom osjećaju. Hegel navodi kako su mnogi ljudi uvjereni da se ono istinito ne može spoznati, nego da je istina o svemu samo ono što proizlazi iz njihova srca, ćudi i oduševljenja. Za takve ljude znanost se ne temelji na razvitku misli i pojma, nego na neposrednom opažaju i slučajnoj uobrazilji. Na takav stav Hegel odgovara oštrom kritikom na sljedeći način: Graditi sve na osjećaju, a zanemariti tisućljetni rad uma, vodi preziru uma i znanosti, a prezir uma i znanosti vodi u propast. Da stvar bude gora, Hegel ističe da se taj prezir uma i znanosti događa u ime religioznog osjećaja, u ime pobožnosti utemeljene na osjećaju, koja smatra da u ime Biblije i blaženstva može prezreti ćudoredni poredak i objektivnost zakona.
Spomenuti stav Hegel naziva plitkoćom i pokazuje da ta plitkoća ide dotle da upravo tamo gdje je ona najbezduhovnija govori o duhu. Upravo tamo gdje ona govori najmrtvije i najdosadnije uvodi riječ život, a upravo tamo gdje ona očituje najveće samoljublje prazne oholosti uvodi riječ narod. Prema tome, oni koji su najbezduhovniji, najdosadniji i najsamoljubljiviji govore o duhu, životu i narodu. Hegel naglašava da je mržnja protiv zakona znak po kojem raspoznajemo takve ljude, što je očito iz sljedećeg citata: «Budući da se pravo i ćudorednost, i stvarni svijet prava i ćudorednog shvaća mišlju, budući da mišlju sebi daje formu umnosti, naime općenitosti i određenosti, to zakon je ono što onaj osjećaj koji sebi pridržava samovolju, što ona savjest, koja stavlja pravo u subjektivno uvjerenje, gleda s razlogom kao nešto sebi najneprijateljskije. Formu prava kao dužnosti i kao zakona ona osjeća kao mrtvo, hladno slovo i kao uže, jer ona ne spoznaje u njemu samu sebe, ne spoznaje tako u njemu sebe slobodnom, jer je zakon um stvari, i ovaj ne dopušta da se grije na vlastitoj partikularnosti. Zakon je zato, kako je negdje primijećeno u razvitku ovog udžbenika, prije svega šibolet, na kojem se dijele lažna braća i prijatelji takozvanog naroda.»*
Iz navedenog citata je vidljivo da lažna braća i prijatelji takozvanog naroda, jasnije rečeno: nacionalisti, ne priznaju nikakav moralni ni pravni zahtjev koji dolazi izvana, štoviše, oni zakon smatraju svojim najvećim neprijateljem, a svaki oblik prava u liku dužnosti i zakona smatraju svojim okovima. Oni, prema tome, slijede samo zahtjeve svoga unutrašnjeg neposrednog osjećaja i sve grade – svaki pravni i moralni sistem – na svom subjektivnom osjećaju.
Kada je istaknuo da se ono ćudoredno shvaća mišlju, Hegel naglašava da oni koji sve temelje na svom subjektivnom osjećaju smatraju da se ono istinito njima otkriva onda kada njihova pamet spava, onda, dakle, kada misao i pojmovi spavaju. Hegel navodi da je vojskovođa te plitkoće Jakob Friedrich Fries, njegov suvremenik, koji tu svoju plitkoću naziva filozofiranjem. Veli da je Fries u svom govoru studentskim udruženjima govorio o živim društvima koja su, kako kaže Fries, «nepokolebljivo sjedinjena svetim lancem prijateljstva»*. Takva plitkoća, kaže Hegel, želi znanost graditi na neposrednom opažanju i slučajnoj uobrazilji, umjesto na razvitku misli i pojma, želi cijelu zgradu ćudorednosti i umnosti sliti u kašu «srca, prijateljstva i oduševljenja»*. Takvu plitkoću koja prezire ćudoredni poredak i objektivnost pokušala je autorizirati pobožnost, koja sve gradi na religioznom osjećaju. Iako Hegel u Predgovoru Osnovnim crtama filozofije prava ne spominje na kojega teologa pri tom misli, jasno je iz ostalih njegovih djela da pri tom misli na Friedricha Schleiermachera, koji je Hegelov suvremenik.
Takva plitkost, takva, dakle, sloboda koja sve temelji na svom subjektivnom osjećaju vodi razaranju svega, svakog morala i reda, i ukida samu sebe, što je očito iz sljedećeg Hegelova teksta: «Ali plitkoća vodi po sebi, s obzirom na ćudorednost, pravo i dužnost uopće, na one principe koji sačinjavaju ono plitko u ovoj sferi, na principe sofista, koje tako odlučno poznajemo iz Platona – na principe koji to, što je právo, postavljaju na subjektivne svrhe i mnijenja, na subjektivni osjećaj i na partikularno uvjerenje – na principe iz kojih slijedi razaranje kako unutrašnje ćudorednosti i čestite savjesti, ljubavi i prava među privatnim osobama, tako i razaranja javnog poretka i državnih zakona.»*
Navedeni citat pokazuje da subjektivna sloboda, koja sve temelji na subjektivnom osjećaju, razara osobu, unutrašnje ćudoređe jedne osobe, zatim razara odnose među osobama, razara, dakle, ljubav i pravo među osobama, razara javni poredak i državne zakone, jasnije rečeno, razara moral kao teoriju i praksu. No, potrebno je pojasniti i razviti Hegelovu tvrdnju da subjektivna sloboda ukida samu sebe. Da subjektivna sloboda ukida samu sebe, vidljivo je u nacionalizmu, jer se u nacionalističkim pokretima događa to da onaj pojedinac koji je sve gradio na svom subjektivnom osjećaju odjednom negira sebe kao pojedinca, svoju pojedinačnu posebnost, i postaje član nacionalnog kolektiva, i to član koji se odrekao svake svoje posebnosti i samostojnosti, svoje, dakle, subjektivne slobode.
Osim pojma slobode koji se temelji na subjektivnom osjećaju Hegel analizira pojam negativne slobode, koja se iscrpljuje u negaciji svega postojećeg.
Iz ponašanja zastupnika negativne slobode proizlazi «kao da je svijetu nedostajalo samo još ovih revnih širitelja istina i kao da bi ponovno ugrijani kelj mogao donijeti nove i nečuvene istine i kao da bi ih prvenstveno uvijek u sadašnjem vremenu trebalo uglavnom uzeti k srcu»*. Hegel kaže da se treba čuditi tonu i pretencioznosti tih revnih širitelja istina, jer iz navedenih rečenica slijedi kao da sve novo, sve nove istine počinju s njima. «No, pravi je problem» – piše Hegel – «kako se snaći u tom mnoštvu subjektivnih mnijenja, jer svaki subjekt smatra sebe nositeljem novih istina, i kako u mnoštvu tih beskonačno različitih mnijenja pronaći ono što je općepriznato i općevrijedno. Oni, dakle, ne žele prihvatiti ono što je općepriznato i općevrijedno, nego žele nešto drugo postaviti kao supstanciju prava i ćudoređa. To dokazuje da im je stalo do svoje taštine i posebnosti, jer da im je stalo do istine, držali bi se ćudorednih zapovijedi.»*
Osim spomenute teškoće, koja se sastoji u tome što je u mnoštvu mnijenja teško pronaći ono što je općevrijedno, sljedeća se teškoća po Hegelu sastoji u tome «što čovjek misli i u mišljenju traži svoju slobodu i temelj ćudorednosti. Ovo se pravo, koje je tako visoko, tako božansko, obrće pak u nepravo, ako samo ovo vrijedi za mišljenje i ako se mišljenje samo tada zna slobodnim ukoliko odstupa od općenitopriznatog i važećeg i ukoliko je znalo pronaći sebi nešto posebno»*. Prema tome, čovjek misli da svoju slobodu i svoje ćudoređe nalazi u odstupanju od onog što je općepriznato i općevrijedno, u tome, dakle, da pronađe svoju posebnost, i tako právo pretvara u nepravo. Hegel piše da se u njegovu vremenu najčvršće ukorijenila predodžba da se sloboda mišljenja i duha dokazuje odstupanjem od javno priznatog, štoviše neprijateljstvom prema javno priznatom te se čini da je zadaća filozofije države da «pronađe i dadne također jednu teoriju i upravo jednu novu i posebnu»* teoriju države. Iz takvog shvaćanja slijedi «kao da još nikakva država i državni ustav nije postojao niti da danas postoji, nego kao da se sada – i to Sada i dalje traje – ima početi iznova kao da je ćudoredni svijet čekao samo na takvo sadašnje izmišljanje i dokučivanje i utemeljivanje»*. Iz navedenog proizlazi da čovjek treba graditi državu samo na temelju svoje vlastite misli, ne uzimajući u obzir ni prošle, ni sadašnje države, da je, dakle, čovjekova misao princip na kojem treba graditi sve ostalo, a ne prošla ili sadašnja stvarnosti.
Iz gore izloženih shvaćanja slijedi, po Hegelu, da je sav postojeći univerzum prepušten slučaju i samovolji, da je, dakle, sav postojeći ćudoredni svijet napušten od Boga, da u njemu nema Boga, drukčije rečeno, da nikakve istine i nikakva uma nema u postojećem ćudorednom svijetu. To je jednostavno zato što svaki pojedinac misli da je sva istina kod njega, da kamen mudraca ima u svojoj vlasti. Takvo razmišljanje Hegel naziva taštinom i smatra da je takvo razmišljanje, koje sebe naziva filozofiranjem, izložilo filozofiju preziru i nepovjerenju.* Na to Hegel odgovara da filozofija «nije postavljanje nečeg Onostranog, koje bi trebalo postojati Bog zna gdje»*, to je za Hegela jednostavno zabluda, i to zabluda jednostranog, praznog rezoniranja.
Htjeti graditi sve na vlastitoj misli kao na jednom principu Hegel smatra taštinom, jer ako refleksija ili bilo koji oblik subjektivne svijesti «gleda sadašnjost kao ispraznu; ako je iznad nje i ako bolje zna, onda se ona nalazi u ispraznosti; i jer stvarnost postoji samo u sadašnjosti, ona je tada sama samo ispraznost»*. Prema tome, mišljenje koje postojeću stvarnost smatra ispraznom jest, zapravo, sama ispraznost, ono je dakle, isprazno mišljenje, tašto mišljenje.
Po Hegelu to tašto mišljenje vodi u mržnju, a on želi filozofiju kao znanost udaljiti od mržnje: «Time će se znanost također pokazati najudaljenijom od mržnje koju taština onog znati bolje baca na mnoštvo okolnosti i institucija – mržnje u kojoj se sitničavost sviđa najviše sebi, jer ona samo tako dolazi do samoosjećaja.»* Hegel želi oslobodit filozofiju od taštine i mržnje tako što pokazuje da filozofija «mora biti najudaljenija od toga da treba konstruirati državu kakva ona treba biti»*, ne želi, dakle, poučavati državu kakva ona mora biti.
Ako sve proizlazi iz subjektivne svijesti, iz pojedinačne volje, jasnije rečeno, iz subjektivne slobode, onda – po Hegelu – iz toga slijede razarajuće posljedice ne samo za ćudoredni poredak nego i za ono božansko, za njegov apsolutni autoritet i veličanstvo. Kada takva apstraktna subjektivna sloboda dođe na vlast, onda dolazi do razaranja svega postojećeg, što se vidi iz sljedećeg Hegelova teksta: «Kada su došle na vlast, onda su ove apstrakcije zbog toga zaista proizvele s jedne strane prvu neizmjernu dramu, otkako znamo ljudski rod, da započinju ustrojstvo jedne stvarne države rušenjem svega postojećeg i danog, sada posve iznova i od misli, i njemu hoće dati za osnovu samo smatrano umno; s druge strane, jer su to samo bezidejne apstrakcije, učinile su pokušaj najstrašnijim i najjačim događajem.»*
Iz navedenog je očito kako za slobodu koja sve gradi na svojoj subjektivnoj misli nema ništa umno u postojećem svijetu. Za nju je postojeći svijet lišen svake svrhe i vrijednosti, što znači da je postojeći svijet za nju puki materijal za konstrukciju posve novog svijeta. Takva sloboda, kada se počne ostvarivati, ne razara samo postojeći svijet nego i samu sebe, što je vidljivo u revolucionarnom teroru kada se revolucionari, koji su nosioci te slobode, odriču svoje slobode, niječu svoju vlastitu slobodu tako što postaju puki članovi svoga revolucionarnog kolektiva, avangarde ili grupe, prestaju, dakle, biti slobodni pojedinci, postaju puki članovi kolektiva.
Na temelju svega do sada izloženog možemo sažeti osnovne misli Hegelove analize i kritike dvaju pojmova subjektivne slobode: slobode koja sve gradi na subjektivnom osjećaju, što se očituje u nacionalizmu, i slobode koja sve gradi na subjektivnoj misli, što se očituje u revolucionarnom teroru. Subjektivna sloboda, koja sve gradi na svom neposrednom osjećaju, nastoji istaknuti i afirmirati svoju posebnost. Oni koji sve grade na subjektivnom osjećaju misle da sva istina proizlazi iz njihova srca, ćudi i oduševljenja, kratko rečeno, iz njihova subjektivnog osjećaja, što znači da se znanost kod njih ne temelji na razvitku misli i pojma, nego na neposrednom opažanju i slučajnoj uobrazilji (mašti), a to vodi preziru uma i znanosti, preziru morala i zakona, tj. svake objektivnosti. To uvjerenje da je sva istina prisutna kod nas, da smo jedino mi u posjedu istine danas nazivano dogmatizmom ili fundamentalizmom.
Takvo shvaćanje slobode Hegel naziva plitkoćom, jer su se zastupnici subjektivne slobode pretvorili u suprotnost svojim vlastitim riječima, tj. u suprotnost samima sebi, oni, dakle, proturječe samima sebi. Oni upravo ondje gdje su najbezduhovnoji govore o duhu, i upravo ondje gdje su najdosadniji i najmrtviji govore o životu, i upravo ondje gdje su najsamoljubljiviji i najoholiji govore o narodu. Oni ne poznaju nikakav objektivni moral ni pravni zahtjev, oni smatraju zakon svojim najvećim neprijateljem, a svaku dužnost svojim okovima. Oni, budući da sve grade na svom subjektivnom osjećaju, smatraju da im se istina otkriva onda kada njihova pamet spava, kada, dakle, misao i pojmovi spavaju. Takvu plitkost, koja prezire moral i objektivnost, pokušava autorizirati, tj. opravdati pobožnost, koja sve gradi na religioznom osjećaju. Takva subjektivna sloboda, koja sve gradi na svom subjektivnom osjećaju, vodi razaranju svega, svakog morala i reda, i ukida samu sebe. Ona, dakle, razara unutrašnje ćudoređe jedne osobe, njezinu savjest, razara odnose među osobama: ljubav i pravo, razara javni poredak i državne zakone. Da ta subjektivna sloboda ukida samu sebe, vidljivo je iz nacionalističkih pokreta, gdje se događa da onaj pojedinac koji sve gradi na svom subjektivnom osjećaju odjednom negira svoju posebnost i samostojnost i postaje puki član nacionalnog kolektiva. To bi se moglo izraziti na sljedeći način: totalitarna sloboda ili razlika pretvara se u totalitarno jedinstvo.
Subjektivna sloboda, koja sve gradi na svojoj misli, bitno je negativna sloboda, što znači da se ona iscrpljuje u negaciji svega postojećeg. Nosioci te slobode smatraju da sve novo počinje s njima, da su oni nosioci novih i do sada nečuvenih istina. Budući da svaki subjekt smatra sebe nositeljem novih istina, onda je teško u tom mnoštvu različitih mnijenja pronaći ono što je općepoznato i općevrijedno. Nositelji negativne slobode ne prihvaćaju ono što je već općeprihvaćeno, oni kao supstanciju prava i ćudoređa žele nametnuti nešto posve novo, nešto što proizlazi iz njihove subjektivne misli. Takvo shvaćanje slobode Hegel naziva taštinom, jer je negativnoj slobodi prvenstveno stalo do isticanja svoje posebnosti. Nosioci negativne slobode smatraju se slobodni samo onda ako odstupaju od općepriznatog i od općevažećeg, i ako su pronašli sebi nešto posebno. To odstupanje od općepriznatog ćudoređa ide do neprijateljstva prema svemu javno priznatom.
Nosioci negativne slobode ponašaju se kao da nijedna država i nijedan ustav nije nikada postojao, niti da sada postoji, i kao da sve počinje njihovim izmišljanjem, kao da je ćudoredni svijet čekao samo na njihovo izmišljanje i utemeljivanje. Oni, dakle, grade cijelu državu i ćudoredni sustav na svojoj vlastitoj misli, jer smatraju da sve bolje znaju od postojećeg ćudorednog svijeta, da mogu poučavati kakva treba biti država i kakav treba biti ćudoredni svijet. Iz takvog stava slijedi da u postojećem ćudorednom svijetu nema Boga, nema nikakve umnosti ni istine, da je sva istina kod subjekta negativne slobode. Takav stav Hegel naziva taštinom, jer takvo mišljenje smatra ispraznom svu postojeću stvarnost, a zapravo je takvo mišljenje isprazno, ono je sâma ispraznost, sama taština. Takvo tašto mišljenje vodi u mržnju prema svemu postojećem i u razaranje svega postojećeg. Kada je takvo mišljenje, takva negativna sloboda došla na vlast, proizvela je do sada u povijesti čovječanstva neviđenu dramu, počela je rušiti sav postojeći svijet i počela je graditi sve iznova na svojoj subjektivnoj misli. To je bio najstrašniji događaj u povijesti. Takva negativna sloboda ukida samu sebe, što je očito u revolucionarnom teroru, u kojem se nosioci negativne slobode odriču svoje slobode i postaju puki članovi revolucionarnog kolektiva, avangarde ili skupine.
Zajedničko i jednom i drugom pojmu subjektivne slobode jest okrenutost prema unutra, prema čovjekovu ja, prema čovjekovu unutarnjem biću. Zatim, i jedan i drugi pojam čine nemogućim moral u teoretskom i praktičnom smislu, i razaraju kako objektivne principe mišljenja i znanosti tako i objektivne principe etike i etičkog djelovanja. I jedan i drugi pojam slobode ukidaju sami sebe, drugačije rečeno, oba pojma slobode su totalitarna i vode u totalitarno jedinstvo, tj. u ukidanje subjektivne slobode. Razlikuju se po tome što sloboda, koja se temelji na subjektivnom osjećaju nastupa u ime svoje posebnosti, u ime, dakle, posebnog, a sloboda koja se temelji na subjektivnoj misli nastupa u ime apstraktne misli, u ime opće misli, dakle, općeg.

Pošto smo izložili, razvili i pojasnili Hegelove misli o slobodi, sada ih je potrebno sažeti na pregledan način.
■Hegel u Predgovoru Filozofiji prava kritizira dva pojma slobode: slobodu koja u ime svoje misli negira sve postojeće i slobodu koja u ime svoga osjećaja negira svaku objektivnost. Oba spomenuta pojma slobode su subjektivna i negativna, jer oba ili u ime svoje subjektivne misli ili u ime svoga subjektivnog osjećaja negiraju postojeću i objektivnu stvarnost. Sloboda koja negira postojeću stvarnost u ime misli, koja je opća, je sloboda u ime općeg, a sloboda koja negira objektivnu stvarnost u ime osjećaja, koji je poseban, je sloboda u ime posebnog.
■Sloboda u ime osjećaja – osobito sloboda u ime nacionalnog i religioznog osjećaja – ne želi spoznati istinu. Nosioci slobode u ime osjećaja su uvjereni da se istina ne može spoznati. Oni su uvjereni da istina proizlazi neposredno iz njihova osjećaja (srca, ćudi, oduševljenja). Sloboda u ime osjećaja prezire misao i pojam, prezire um i znanost, prezire ćudoredni (državni) poredak i objektivnost zakona. Sloboda u ime osjećaja je toliko plitka da ona ono što je mrtvo naziva životom, da ono što je lišeno bilo kakva duha naziva duhom, da ona najsebičniju oholost naziva ljubavlju. Za nositelje takve slobode je mržnja prema zakonu njihov raspoznajni znak. Sloboda u ime samovoljnog osjećaja smatra zakon svojim najvećim neprijateljem. Nositelji slobode u ime subjektivnog osjećaja smatraju da se njima istina otkriva onda kada njihova pamet (misao i pojmovi) spava. Sloboda u ime osjećaja želi znanost i ćudorednost utemeljiti na neposrednom opažanju i slučajnoj uobrazilji. Sloboda u ime osjećaja vodi u razaranje svega i u vlastito samorazaranje. Vodi u razaranje unutrašnje ćudorednosti, savjesti, ljubavi i u razaranje javnog poretka i državnih zakona. Vodi u razaranje objektivne (ostvarene) slobode i u razaranje svoje subjektivne slobode.
■Svaki nositelj slobode u ime misli smatra samoga sebe nositeljem novih istina. Uvjeren je da sve novo počinje s njime, jer nije svjestan da on ponavlja stare istine. On ne želi prihvatiti ono što je općepriznato i općevrijedno, nego želi nešto svoje proglasiti supstancijom prava i ćudoređa. Time dokazuje da mu je stalo do svoje taštine i posebnosti, a ne do istine. Nositelj slobode u ime misli smatra sebe slobodnim samo onda kada odstupa od općepriznatog i važećeg, kada, dakle, pronađe nešto posebno. Nositelj slobode u ime misli smatra da nema Boga, da nema nikakva uma i nikakve istine u postojećem ćudorednom svijetu. Takva sloboda postojeću stvarnost smatra ispraznom i bezvrijednom. Takva sloboda je za Hegela taština koja vodi u mržnju, i to onu mržnju u kojoj se sitničavost najviše sviđa samoj sebi. Sloboda u ime misli vodi u razaranje postojećeg svijeta, i to u najstrašnije i najjače razaranje u dosadašnjoj povijesti čovječanstva (ljudskog roda). Takva sloboda vodi u teror, u svoje vlastito samorazaranje.
■Zajednička je i jednom i drugom pojmu subjektivne slobode okrenutost prema unutra, prema čovjekovu ja, prema čovjekovu unutrašnjem biću. I jedan i drugi pojam čine nemogućim moral u teoretskom i praktičnom smislu, Hegel bi rekao da jedan i drugi pojam subjektivne slobode razaraju moralnost i ćudoređe. I jedan i drugi pojam razaraju objektivne principe mišljenja i znanosti, te objektivne principe etike i etičkog djelovanja. I jedan i drugi pojam subjektivne slobode ukidaju sami sebe, tj. oba pojma subjektivne slobode su totalitarna i vodu u totalitarno jedinstvo, a to znači, u ukidanje subjektivne slobode.
Pošto smo izložili Hegelovu analizu i kritiku dvaju pojmova subjektivne slobode, postavlja se pitanje: želi li Hegel potpuno odbaciti ta dva pojma subjektivne slobode? Odgovor glasi: on ih želi sačuvati u onome u čemu su oni dobri i to što je dobro uzdignuti na višu razinu, a odbaciti ono što je kod njih loše, što je inače bit njegove metode, podudarne sa skolastičkom metodom, koja se odvija u trokoraku: tollere, conservare, elevare, a Hegel to sve izražava riječju aufheben, prevladati, ukinuti, nadići, zatim sačuvati i uzdignuti na višu razinu.

(Iz knjige Nasilje idola, Sarajevo: DID, 2002, str. 61-72.)

 


* G. W. F. Hegel, Grundlinien der Philosophie des Rechts, Werke 7, Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1986, str. 20.

* Na istom mj., str. 18.

* Na istom mj., str. 19. Tu Hegel citira Friesove riječi.

* Na istom mj., str. 21-22.

* Na istom mj., str. 13.

* Na istom mj., str. 14.

* Na istom mj., str. 14-15.

* Na istom mj., str. 15.

* Na istom mj.

* Na istom mj., str. 15-17.

* Na istom mj., str. 24.

* Na istom mj., str. 25.

* Na istom mj., str. 26.

* Na istom mj.

* Na istom mj., str. 400-401. Navedeni citat ne potječe iz Predgovora Filozofiji prava, nego iz trećeg odsjeka (trećeg dijela Filozofije prava) pod naslovom Država, i to iz paragrafa 258.

 

Opširnije o Milu Babiću
Mile Babić, sin Stipe i Mare r. Iličić, rođen je 26. 11. 1947. u selu Družnovići, općina Prozor, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio je u Prozoru 1961. Gimnaziju je završio 1965. godine na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a novicijat 1965/66. u Kraljevoj Sutjesci. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1968-1972), zatim na Teološkom fakultetu u Innsbrucku (jednu godinu 1972/1973) i diplomirao 1974. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu radnjom: Sloboda u Hegelovoj „Fenomenologiji duha“. Na istom fakultetu obranio je 1977. magistarski rad pod naslovom: Kršćanstvo kao apsolutna religija u Hegelovoj „Filozofiji religije“ i 1987. doktorski rad pod naslovom: Himan Fil 2, 6-11 u kristologiji Teodoreta Cirskog. Od 1977. predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1973. u Wattensu kod Innsbrucka.
Osim teologije studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu povijest jugoslavenskih književnosti i hrvatsko-srpski jezik i diplomirao 1978. godine. Zatim je studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku (ljetni semestar 1972/73), a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio postdiplomski studij iz filozofije (1979-1981), gdje je 1988. magistrirao radnjom: Sloboda i jedinstvo u Hegelovoj „Filozofiji prava“. Godine 2008. napisao je doktorsku disertaciju pod naslovom: Metafizičko utemeljenje politike u Hegelovoj „Filozofiji prava“.