Mirko Kovač

Sjećanje na šarenu pticu

         

O autoru:
Mirko Kovač (rođen kod Bileća, 1938), veći dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, seli u Rovinj, gdje i sada živi; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

 

 

SJEĆANJE NA ŠARENU PTICU

Jesam li tada bio zalutao u dio grada koji se naziva Stara mahala, ili samo Mahala, ne sjećam se točno; zapravo ne znam kako sam dospio u taj kvart. Tu smo nerado zalazili, barem mi seoski mališani. Uzmimo da sam se u tom kvartu našao slučajno, hodajući za sladoledarom, ili jednostavno nošen željom da privirim u zabranjeni svijet - zabranjen samo majčinom voljom i njezinim pretjerivanjima - i da sam tu stajao u kratkim hlačama, izubijanih koljena, sa sandalama na nogama koje mi je otac kupio upravo toga dana u prodavaonici obuće Bata. Sada se ne sjećam kamo je nestao moj otac, ali ja sam gotovo cijeli dan proveo u tom dijelu grada. I dok sam stajao pokraj česme i blizu džamije, prišao mi je uglađen čovjek, srebrnaste kose, u iznošenom ljetnom odijelu i s ružom u ruci kojom mi je dotaknuo lice. Sjećam se crvene boje te rascvale ruže, a i dan-danas, kad god pomirišem ružu, iskrsne mi ta slika neznanca iz Mahale.
“Mali, ako čekaš oca, on ti je sad kod Konavljanina, tamo kušaju vina, neće oni skoro, jer će se zapiti. Ako želiš, ja ti mogu pokazati put do tog podruma, a mogu te i odvesti ondje. To nije daleko.”
Ljubazno me gledao i milovao moje lice ružom, a potom me uhvatio za vrat i privukao k sebi čvrsto držeći moju glavu uz svoj trbuh kao da me ne želi ispustiti. Tada me zapahnuo neugodan vonj. Još i danas, pokatkad, javi se taj vonj kad se neki nepoznat čovjek nađe u mojoj blizini.
“Ako ti hoćeš, mogu te povesti tamo”, nastavi neznanac, “iako rijetko zalazim u taj podrum. Poznajem tvog oca, nismo nikakvi jarani, ali se poznajemo. A možeš sa mnom u kino, ako to želiš. Sad ti odluči. Ovo ti je prilika da vidiš film u kojem pjeva Tino Rossi. Jesi li nekad bio u kinu?”
“Ne”, rekoh stidljivo.
“E, pa, bilo bi glupo da propustiš. Ne dolazi se u grad svaki dan. Baš si lijep dečko i za svoje godine razvijen. Bit ćeš visok, već sad imaš dugačke lijepe noge. Koliko ti je godina?”
“Devet.”
“Imaš devet godina, a još nisi bio u kinu? Bila bi šteta da ovu priliku propustiš. Ta je dvorana sada renovirana, sjedala više ne škripe kao nekad, a stigao je i novi kinoprojektor. Pratim sve filmove, a one avanturističke gledam i po nekoliko puta. U kino odlazim sa sinom, ali on je sada teško bolestan, pa mislim da više neću s njim gledati nijedan film. To me rastužuje. Onda, hoćemo li? Ili si tvrdoglavi seljački kenjac? Sa mnom bi se mogao provesti kao mali car. Nećeš - ne moraš! Zbogom!”
Iako se odvojio od mene i krenuo, učinilo mu se da sam popustljiv, pa je zastao i dodao:
“Nemaš se čega plašiti. Ovdje me svi poznaju kao dobričinu. Ako ne možeš danas, onda ću te na ovom istom mjestu čekati iduće subote. Dolazi film Jedan avion se nije vratio. Važi li?”
Utanačili smo sastanak, ali se nisam pojavio na ugovorenom mjestu, niti sam više zalazio u Mahalu, pogotovu što sam to sve ispričao majci koja je rekla:
“Tamo se motaju bitange, tamo su mnoga djeca osramoćena.”
Četiri godine kasnije postao sam stanovnik Mahale. Sada je za mene ozloglašeni kvart iz djetinjstva bio najprivlačniji dio grada iako je ondje živio mahom siromašni sloj. Ma kako te potleušice s lica izgledale jadno, njih su krasili sunčani vrtovi, kao neka unutarnja dekoracija - vrtovi u kojima su dominirali čarobni ženski pokreti. Erotske poze potječu otuda, iza tih malih međa; žene su tamo blago obnažene i nagnute nad lijehama koje obrađuju i plijeve držeći naramke trave i korova kao kakve mirisave prostirke spremne za ljubavnu igru.
Mahali dugujem prva seksualna uzbuđenja, prve slasti dječaštva. Tu sam proveo tri godine kao đak-samac, u sobi koju je otac jeftino kupio od neke sirote žene, s naznakom u ugovoru da i kuhinja nakon njezine smrti pripadne nama.
Sjećam se neobičnog pogreba te žene. Čim je umrla, položili su je na pod. Dvije žene su je uređivale dok je starac sjedio pokraj nje, mrmljao i često dlanom pritiskao svoja usta i uho. Jedna je žena strugala njezine tabane, skidala kuhinjskim nožem naslage skrame, dok ju je druga šišala i brijala, a onda polila vrućom vodom i umotala u bijelu plahtu. Tada je stigao mršav izdužen čovjek, rošava lica, s beretkom na glavi, i bez ikakva napora, lako i gotovo veselo, podigao pokojnicu s poda. Sjećam se da je rekao:
“Odzvonilo je Mahali. Ovdje se podiže tržnica.”
Za njim su krenule one dvije žene i starac, a pridružila im se i dječurlija iz Mahale. Izgubili su se strmom i skliskom ulicom koju je krasila kaldrma od izglačanih oblutaka. Čim su pokojnicu iznijeli, ušao sam u njezinu kuhinju. Unutra su zujale muhe - nikad ih prije nisam toliko vidio na jednome mjestu.
Neznanca sam opet sreo nakon pet ili šest godina; bijaše ostario i propao, gotovo ugaslih očiju, u ritama prosjaka i skitnice. Nije me prepoznao, ali ja sam tada zapodjenuo razgovor o filmovima. Rekao mi je da je u zaostatku, jer je nekoliko zadnjih godina proveo u zatvoru.
“Mnogo sam filmova propustio! Ali što ćeš, momčiću! Mnogo sam i u životu propustio, mnogo žena i mnogo ljubavi. A koji se film prikazuje ovoga tjedna?”
“Naš film Čudotvorni mač.”
Ispričao sam mu da je staro kino izgorjelo i da je nekadašnji prehrambeni magazin pretvoren u novu kinodvoranu, s numeriranim sjedalima, s velikim foajeom i slikama Bustera Keatona, Grete Garbo, Ave Gardner, Clarka Gablea i drugih. Postavljen je i ventilator na sredini stropa, njegovi propeleri uključuju se dva-tri puta tijekom projekcije, a razvodnica prođe između redova ili sa strane, štrcne miris iz male ručne pumpe, osvježi ustajali i opori zrak. Mangupi zaposjedaju prve redove, a pristojniji dječaci odmah iza njih, smiju se i dive njihovim nestašlucima.
Sada bih mogao reći da su magični putokazi: PARTER LIJEVO i PARTER DESNO, nešto kao metafizičke oznake mojega djetinjstva. I dok sam tada, lako i s odličnim pamćenjem, nabrajao neznancu sve filmove koje sam gledao, on se najednom ozario kao čovjek kojemu sine neka nova i spasonosna misao.
“Pa ti bi mogao olakšati život mom bolesnom djetetu”, rekao je ushićeno. “Hajde sa mnom da ga vidiš. To je pametan dečko, upija sve što čuje, a ti lijepo pričaš. Ako pristaješ, onda kreni iza mene i prati u koji ću portik ući. To je mala dvorišna zgrada, trošna i stara, sa zidovima obraslim mahovinom. Što se čudiš, susjedi gledaju s kim dolazim, pa je bolje da me slijediš i sam uđeš. Vrata će biti otvorena.”
Poslušno sam krenuo za njim. Neznanac se osvrtao pratim li ga, a prije ulaska u portik tukao je nogom u pločnik kao da je htio potvrditi kako smo s lakoćom stigli pred tajanstvena vrata. Kuhinja u kojoj sam se našao bila je odvojena paravanom od sobe, a sjećam se da je na štednjaku ključao lonac pun perja. Neznanac me tu zadržao i opomenuo da šutim, a kad je vidio da sam začuđen prizorom u loncu, samo je tvrdo, ako ne i grubo, izgovorio:
“Mi volimo perad!”
Iza paravana ugledah dječaka na krevetu. Ležao je u prljavoj posteljini, bljedolik i lijep, tako blag i umiljat, s onim dirljivo dobrim osmijehom na licu. Gledao me radosno svojim plavim pametnim očima. Valjda tako izgleda Božje čedo, pomislio sam.
“Doveo sam ti ovog lijepog momčića”, rekao je njegov otac. “Odsad ćeš imati prijatelja. Hoćeš li ga primiti da stanuje kod tebe? Hajde, Fahro, pomiluj ga!”
Prišao sam i sjeo blizu njega. Dječak je u rukama držao lijepu malu pticu, a potom ju je otac uzeo i zatvorio u kavez. Obuzdavajući radost, dječak mi je milovao ruku; bio je dirnut ili uznemiren mojim posjetom. Pokraj kreveta stajala su bolesnička kolica, prilično dotrajala. Njegov otac bio je zahvalan nekom dobrom čovjeku koji mu je ta kolica darovao, pošto se on oprostio od njih i prešao u postelju čekati smrt.
“Kad ti ja umrem, možda će te paziti tvoj mladi prijatelj”, rekao je dječakov otac dajući mi znakove da i sam obećam da ću takvu brigu preuzeti.
Kasnije sam, u više navrata, izvodio dječaka u šetnju gurajući kolica strmim i neravnim ulicama. Jednom su se ta kolica otisnula novom, tek asfaltiranom i strmom ulicom, udarila u kiosk i dječak je zaradio posjeklinu na licu; nije bio toliko povrijeđen koliko uplašen. Dugo smo ga smirivali, a njegov otac mi je rekao:
“Bog će te za ovo kazniti, podmukli stvore! Htio si da seiriš na račun nesretnika!”
Dirnule su me te riječi. I kasnije, kad god bih poduzeo kakvu pakost, smišljao osvetu ili uživao u zloći, uvijek bih se prisjetio te kletve dječakova oca, odmah bih se sabrao i okrenuo ka dobroti.
Poslije mnogo godina našao sam se u gradu svog dječaštva kao gost na Tribini mladih. Bio sam dočekan s pokudom, prigovarali su mi na crnoj slici svijeta i osuđivali moje knjige. Pokajao sam se što sam pristao gostovati u gradu koji me i ranije obasipao grdnjama, pa ako hoćete i prognao, jer sam idiličnu sliku zavičaja ukaljao ružnim opisima. Dvorana je bila mala i zagušljiva; naprosto sam vapio za zrakom, a bio sam toliko utučen pogrdama da se nisam usudio zatražiti čašu vode. I taman sam se ponadao da će lijepa voditeljica objaviti kraj ovom neslavnom gostovanju, kad se na ulazu dvorane pojaviše invalidska kolica. U njima je bio crnoputi mladić s kovrčavom kosom, u majici koja je isticala njegovu mišićavost. Lice je imao izduženo i malčice izobličeno, s maljama na podbratku i jednim ožiljkom na čelu.
“Sad moraš još malo ostati”, rekla je voditeljica. “To je naš Fahro, redovni posjetilac Tribine.”
Crnoputi momak probio se kolicima do prozora i spretno ga otvorio tako da nas je zapahnuo svježi zrak. Vani su se čule ptice, a zapljusnuo nas je i miris lipe kao kakav opojni i poetski dašak. Dvorana je bila puna dnevnog svjetla. Bolesni dječak iz mog djetinjstva gledao me kao neznanca, istim onim plavim i lijepim očima. Znao sam da je njegov otac umro od opake bolesti, u neorealističnom dekoru Mahale, a posljednji njegov razgovor sa sinom bio je o filmu.
“Što se daje u kinu?” upitao je slabim i promuklim glasom.
“Pustinja straha”, uzvratio je Fahro.
“Žao mi je što neću s tobom gledati taj film, ali pustinja straha već je preda mnom i ja sam tamo zakoračio. Imam i ulaznicu.”
U njegovoj ostavštini, među dokumentima, pronađena je bilježnica; u njoj su bili podaci o filmovima koje je gledao za svog nesretnog i proturječnog života. Sin je nastavio kao i otac, vodio je neku svoju povijest filma, unosio podatke u bilježnicu, predano, brižljivo i s akribijom, ocjenjujući filmove brojkama od jedan do pet. Volio je američke filmove o Divljem zapadu, avanturističke filmove i spektakle. Tisuću očiju doktora Mabusea gledao je šest puta. Bergmana nije podnosio. Fahro mi je postavio pitanje:
“Utječe li film na literaturu?”
On je još naveo nekog književnika koji je izjavio da prezire film, a također me zamolio da za njegovu bilježnicu navedem filmove i režisere koje volim. To pitanje me spasilo od onih što su već bili počeli s uvredama i sramoćenjem, nazivajući me literarnom nakazom.
Tada sam izrazio sumnju u književnika koji prezire film, a onda sam citirao Borgesa koji je negdje napisao da su na njegove prozne sastave utjecali prvi filmovi Josepha von Sternberga. Taj je pisac, unatoč slabom vidu, gledao tisuće filmova. Izlaganje sam završio citatom još jednog hispanoameričkog pisca o filmu kao “umjetnosti uskrsnuća”, čak sam na koncu dodao i jednu zgodnu doskočicu “da je Bog izumio film”. To sam davno pronašao u jednom časopisu i zapamtio, a sada prodao kao svoju misao.
I tek što sam započeo sa svojom listom filmova za mladićevu bilježnicu, naveo najpoetičniji film Los Olvidados, a na prvo mjesto stavio svog omiljenog redatelja Luisa Buñuela, dogodilo se nešto neobično: u dvoranu je uletjela jedna lijepa šarena ptica, lepršala je u uglovima i prislanjala se uza zid, grebući pandžama i ljušteći kreč. U nekoliko mahova bezglavo je udarala u staklo gornjeg zatvorenog dijela prozora. Jedna peruška, kao pahulja, pala je odozgo na moje rame. Pojava ptice izazvala je radost i ushićenje, samo je bolesni mladić Fahro uzdrhtao uplašen da će se ptica ozlijediti. Kada je pronašla otvoreni prozor i otprhnula, u dvorani je zavladala tišina kakvu kasnije nikad nisam doživio. Sjen krila te ptice bješe tajanstveni znak pod kojim smo se razišli.
U vrijeme dok sam radio na ovoj priči, brinuo o mnogim nedostacima, a ponajviše o nepouzdanom svršetku, u pomoć mi je priskočio slučaj, zaštitnik pripovjedača. Jednog dana susreo sam nekadašnju voditeljicu Tribine, sada ženu srednjih godina, ostarjelu prije vremena. Kratko i bezvoljno razgovarali smo o prošlosti, spominjala je mnoga imena koja mi ništa nisu značila. Jedva sam čekao da se pozdravimo. Na rastanku je rekla:
“Nikad neću zaboraviti onu pticu! Sjećaš li se? Zašto ne napišeš nešto o tome?”

Mirko Kovač