Mirko Kovač

Vino i mlijeko
(iz knjige Evropska trulež)

         

O autoru:
Mirko Kovač (Petrovići kod Bileća, 1938 – Rovinju, 2013), dobar dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, preselio je u Rovinj, gdje je ostao do kraja života; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

Nakon teške bolesti, Mirko Kovač nas je napustio u augustu 2013. godine. Bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca, koji je svojim djelom uticao na niz mladih autora u cijeloj Regiji. Mirko je bio i moj veliki prijatelj, i jedan od najvjernijih saradnika ove Sehare od njenog početka, isto tako izvanredan esejist, koliko i autor romana i pripovijedaka. Ni u njegovim esejima ne nedostaje pripovijedanje, što je za Mirka bila jedna od najvažnijih stvari u literaturi. Tu su uvijek prisutne uzbudljive anegdote iz njegovog života, i života njegovih prilično čudnih i stalno uzbudljivih junaka, stranice gotovo redovito ispunjene i ironijom i autoironijom, uvijek ispisane izvrsnim stilom, i nevjerovatno bogatim rječnikom. Granice između žanrova kod Mirka su kliske, pa njegove romane čitamo nekad kao poeziju, nekad kao memoarsku literaturu, nekad kao eseje, a eseje kao priče, humoreske, dijelove romana. Mirko je bio posvećen literaturi, kako je sam govorio, a ne griješe ni oni koji smatraju da je bio pravi “čarobnjak riječi”. Izabrala sam nekoliko redaka tog zaljubljenika riječi, ovaj put bez njegovog učešća.

J.Š.

 

Vino i mlijeko
(iz knjige Evropska trulež)


Oduvijek se u književnim birtijama rado ćaskalo o piscima i njihovim porocima. Tko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost.
Velika su književna imena ušla u legendu po pijančevanju; ta je legenda postala neodvojiva od njihova djela. Napijalo se u svim epohama i valjda još od prve pisane riječi. Pisci su cugali iz gušta ili poze, radi okrjepe duše, u slavu boeme, slijedeći književnu tradiciju pića, oponašajući jedni druge, iz očaja ili ovisnosti, liječeći ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha od smrti, u bijegu od samoće ili u jadu emigracije.
Cugalo se iz tko zna kojih sve razloga, mističnih, duševnih, samoubilačkih, porodičnih, seksualnih. Ili, da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buržuja. Da bi se potisnuo osjećaj krivnje, stvarne ili fiktivne; osjećaj grijeha prema voljenim osobama. Da bi se plakalo i sjećalo, da bi se “zidale kule u zraku”. Da bi se zaboravilo. Ali svaki je od tih cugaroša nastojao definirati barem dvije stvari: zašto piše i zašto pije. Na oba pitanja ostalo je mnogo proturječnih odgovora.

Pili su i religiozni pjesnici i mistici, uvjereni da se vinom slavi Božja ljubav. Kruh je tijelo, vino kao krv je duša. Napijanje je umakanje kruha u vino, sjedinjenje (coniunctio); o tome jedinstvu Jung je natuknuo u svojoj alkemiji. I sam Jung je posezao za čašom. Pisao je u uspomenama da vino potiče vizije i predviđanje budućih događaja. Piti znači sudjelovati u misnom obredu izbavljenja duše. Kruh namočen vinom sv. Ambrozije nazivao je medikamentom. Koliko sam puta čuo vinopije kako nakon prve čaše s ufanjem i olakšanjem izgovaraju da je svaki gutljaj lijek za dušu, melem na uboje i rane života. Pijem, jer me boli duša. U pohvalama vinu rabe se pojmovi kao što su pričest, krv Isusova, misno vino. “Vinom se utoljuje žeđ za vinom”, tako zvuči jedan stih religioznoga engleskoga pjesnika R. S. Thomasa koji je bio župnik i notorna pijanica. Vele da je ušao u legendu po bljuvanju prije nego bi započeo redovničke dužnosti u velškim seoskim župama.

Naš je Matoš tvrdio da talenti niču u krajevima bogatim vinovom lozom. Kralj boema Tin Ujević smatrao je piće slobodom i maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima umjesto vodoskoka. On veli: “Vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rječitost. U vinu je sveta iskra. Vino i nadahnuće, to je jedan pojam; rječitost, duh i poezija izlaze iz vina.” Taj pjesnički genij znao je reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačava i vinskih podruma. Tin je rekao: “Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci.”

Ali pisci su i drugdje umirali otrovani alkoholom i uglavnom mladi. Američki pisac F. S. Fitzgerald umro je od posljedica pića u svojoj četrdeset četvrtoj godini. Slavni Edgar Allan Poe, sa super kombinacijom narkotika i alkohola, umro je u svojoj četrdesetoj. Njemački pisac, najpoznatija ispičutura svoga vremena, E. T. A. Hoffmann umro je u četrdeset šestoj godini. Slavni Jack London, koji je pisao o alkoholnom beznađu, umro je sa četrdeset godina. I Konstanty Gálczyński, osebujna pjesnička pojava u poljskoj književnosti, umro je mlad. Czeslaw Milosz pisao je o njegovim kavanskim ludostima, o liječenju u sanatoriju za alkoholičare. U jednom sanatoriju, veli Milosz, tako se nametnuo da je uspio napijati i liječnike i pacijente, pa su priređivali biciklističke utrke po bolničkim hodnicima. Dugačka je lista pijanih pisaca, a priča često tragična. Tragično je završio i veliki pisac Malcolm Lowry, pijančina koja zauzima najviše mjesto na ljestvici pisaca-alkoholičara, autor glasovitoga romana “Ispod vulkana”, za koji je Maurice Blanchot rekao da je “pijana Božanstvena komedija” našega vremena. U studiji o piscu Clarisse Francillon veli da je Lowry bio vitalan, energičan, izuzetne fizičke snage, radan, sposoban za askezu – sve to na jednoj strani, a na drugoj osoba u vlasti demona, manijak koji se “leluja na rubu provalije”, bruka od koje se strepilo na javnim mjestima. Piti ili ne piti, to je pitanje koje je opsjedalo i razdiralo nesretnoga Lowryja. Kada ga je prijatelj zatvorio u svoj stan u New Yorku da bi dovršio rukopis jedne svoje knjige, sakrio je sve zalihe pića, a kada je došao u posjet, zatekao je raspoloženog Malcolma koji je rekao: “Popio sam ti svu kolonjsku vodu.” Douglas Day napisao je kratku biografiju toga velikog pisca u kojoj na jednom mjestu veli da je Lowry bio “toliko natopljen alkoholom, da se to više nije moglo iscijediti ni iscijeliti”. Pio je u ogromnim količinama. Umio je za tren oka, nadušak, iskapiti bocu bilo kakvog pića. Svoga psihijatra uvjeravao je da pije stoga što je plagijator u književnosti i što ima mali penis. Jednom je rekao: “Stajati pijan uz šank, najljepši je prizor čovjekova postojanja.”

U romanu “Ispod vulkana”, po kojemu je slavni John Huston snimio film 1984. (igraju Albert Finney i Jacqueline Bisset), potekle su najbolje stranice ikada napisane o alkoholičaru, maestralno nijansirane u liku Geoffreya Firmina. Hajde, barem neka vajda od autorova bjesomučnog napijanja. Danilo Kiš je volio reći da je za mamurluk najdjelotvorniji lijek samoubojstvo. Taj lijek izabrao je i Malcolm Lowry; ubio se alkoholom i jakom dozom barbiturata. Na njegovu zaraslu grobu u mjestu Ripe, u južnoj Engleskoj, stoji epitaf koji je sam sročio, vjerojatno u pijanu stanju. Između ostalog piše: “Noćobdija on je bio i uvijek mnogo pio / u gabuli dok je bio, čas ga smrtni pohodio.”

Faulkner je umro od kljenuti srca, kako je službeno priopćeno, a legenda kaže da je toga 6. srpnja 1962. godine bio trešten-pijan i da je pao s konja. Njegova je omiljena izreka bila: “Dobar burbon liječi sve boli.” Hemingway je počinio samoubojstvo na vrhuncu slave; imao je 63 godine. Ustrijelio se lovačkom puškom. Pokraj njega bile su dvije prazne boce viskija i jedna tek načeta boca džina. Posljednjih godina svoga života nije se trijeznio. U knjizi uspomena “Pokretni blagdan” Hemingway je šarmantno pisao o šankovima u pariškim bistroima. Ima ondje zgodan detalj kako mu je dosađivao James Joyce i svaki put se olešio od pića, pa je “pijanu irsku mrcinu” često morao nositi na leđima. Ta zgoda priključuje još jednog pijanca u ovu ediciju slavnih.

Cijela je povijest književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se ondje pića i duha, a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesništvo. On je propovijedao pijančevanja kao stimulans za ulazak u mistično, u “dijalog sa sjenama”. Od pića je načinio filozofiju i vlastitu poetiku. Tin Ujević divio se Rimbaudu ponajviše stoga što je rano “zabatalio pisanje” i posvetio se švercanju oružja i droge. I Matoš je također bio fasciniran Rimbaudovim životom, koji je bio “poetičniji od poezije”. Da, boema fascinira. Onda nije čudo što je Tin rekao: “Pijem da bi mi se ljudi divili.”

Kako je samo Baudelairea rasrdio Brillat-Savarin koji je u svojoj “Filozofiji ukusa” napisao o vinu samo to da se pravi od ploda vinove loze, a ni riječi o njegovim čarobnim svojstvima, o tome “intelektualnom zlatu”.Baudelaire ga je ismijao i nazvao “slavnim glupanom”, a njegovu glasovitu knjigu “lažnim remek-djelom” i “bljutavim tijestom”. Baudelaire je tvrdio da može čuti govor vina, jer ono zbori dušom. Ono obavještava onoga tko ga uzima da će možda u želucu napraviti darmar, ali kad se popne u mozak, tu će izvesti najljepšu igru. “Iz našeg sjedinjenja rodit će se poezija”, pjeva vino tajanstvenim jezikom. Baudelaire žali one koji tu pjesmu nikad nisu čuli. Samo vino “svakodnevno ponavlja svoja dobročinstva”, sve ostalo je prijetvorno. Onda se nađu idioti i osuđuju čovjeka koji “pijući vino ispija genijalnost”.

Ako kadgod pijem, onda najradije pijem crno vino. Gušta mi blatina iz podruma obitelji Buntić, vinogorje mostarskog kraja. I Krleža je rado pio blatinu, ali s mjerom. Jednom smo, negdje sredinom sedamdesetih, Danilo Kiš, Predrag Matvejević i ja, bili s njim na ručku u Šumskom dvoru u Zagrebu. Kako nam je bio domaćin, naručio je blatinu, unatoč Kišovu inzistiranju da pijemo neko slovensko vino. “Kaj ti znaš o vinima, pijanico”, rekao je na onaj svoj simpatično osorni način, zapravo vrlo nježno, jer mu je Kiš bio posebice drag. S Kišom sam prijateljevao nekih tridesetak godina, ali on nije bio pijanica. Istina, znao se itekako naroljati, bez uživanja u piću. Pio je samo u društvu, štimunga radi, “tek da bi se neprilagodljiv prilagodio”, kako je sam znao reći. Pokatkad je pravio skandale, ali je uglavnom bio veseo; pjevao je, svirao gitaru, udvarao se ženama i šarmirao. Moj drugi bliski prijatelj, Borislav Pekić, veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unatoč krhku zdravlju, tamanio je žestoka pića s čudesnom izdržljivošću. Mogao je piti nekoliko dana za redom, bez jela i spavanja. U pijanstvu ga je krasila lucidnost i izuzetni smisao za humor. U Sarajevu, negdje 1966., nosio sam ga mrtvog-pijanog od bara hotela Evropa do Centrala. I dok sam ga vukao onako dugačkog, promrmljao je smijući se: “Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!”

“Samo hulje piju mlijeko”, tako je govorio veliki vinopija Charles Baudelaire.



Pisac i grad
(iz knjige Evropska trulež)


Gradovi koji se mijenjaju „brže od srca smrtnika“, bacaju me u depresiju; u njima se izgubim i klonem od nekog teškog umora. Takve gradove najradije zaobilazim.

Svatko od nas zavoli ili zamrzi neki grad često i ne znajući zašto, bilo da smo se u njemu našli prvi put, bilo da smo boravili kraće ili dulje vrijeme. Neko loše ili dobro iskustvo može utjecati na naše osjećaje prema određenom gradu. S gradovima je kao i s osobama; mogu vam biti drage, simpatične, odbojne; možete se zaljubiti na prvi pogled ili ostvariti trajno prijateljstvo. Grad je živo biće u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih žitelja, svih razlika kulturoloških, povijesnih, antropoloških, klasnih i dr. U nj se sažima sve ono što vam daje pravo da bez susprezanja rabite termine da je grad nekoga prihvatio, prognao, proslavio, odužio mu se, ubio ga, itd., jer smo ga uzdigli do osobe i poistovjetili sa životom. Rodni grad je, kako Pessoa veli „kao kolijevka“; za nj nas drže uspomene, boje, mirisi djetinjstva, prijateljstva, bližnji, pa ipak smo toliko puta maštali o bijegu iz te kolijevke i tjeskobe, sukobljavali se s gradom, proglašavali ga neprijateljem ili ga pokušali mijenjati.

Pisac i grad, to je gotovo posebni status; jedva se može naći pjesnik koji se nije baktao gradom kao poetskom temom, opjevao njegove čari, njegove tajne, ovjekovječio ga ili udario na njegove mitove. U Pariškim slikama Baudelaire pjeva da pjesnik poput kralja silazi u grad da oplemeni stvari. On veli: „U labirintima velikoga grada, čak i užas neke čarolije krije.“ Za Whitmana je grad ljubavnik, ondje se orgija uz „bljesak oka“; za Borgesa je Buenos Aires labirint, on ga stalno ćuti, jer „spojeni nismo ljubavlju već strahom“. On svoj grad smatra osobom koja ne voli njegovu poeziju. Italo Calvino izabrao je Torino kao „idealni grad za pisanje, jer poziva na strogost i stil“, a nadasve „krase ga vrline slične vrlinama mojih sunarodnjaka“. On tvrdi da gradovi utječu na pisca isto koliko i knjige koje čita. Pariz naziva enciklopedijom. Uostalom, Calvino je autor divne knjige "Nevidljivi gradovi" u kojoj uzbudljivo pripovijeda o imaginarnim gradovima kao simbolima traganja za nekim svojim carstvom, jer grad sa svim proturječnostima jest carski posjed. Calvino, kao i glasoviti nizozemski arhitekt Rem Koolhas, doživljava grad kao „metafizičku os“; unatoč svim svojim stvarnim crtama, prljavštini, izlokanim ulicama, urbanom kaosu ili pak ljepoti i skladu prekrasnih zdanja i trgova, lijepih kaštela i dobro uređenih perivoja. Uza sve, za Calvina je grad „ženski princip“.

Dvojica autora, Argentinac Alberto Manguel i Talijan Gianni Guadalupi napisali su zajedničku knjigu "Rječnik imaginarnih mjesta", neku vrstu geografskog pojmovnika o zemljama, otocima, republikama, naseljima u džungli, državama „džinovskih žena“, gradovima od željeza, zaljevima; dakle o mjestima kojih nema u atlasima. Ima doista savršenih pronalazaka i otkrića, kao, primjerice, grad Abaton koji nikad nije na istom mjestu. Autori su išli za tim da uz postojeće uvijek ide i nepostojeće, da vidljiva strana ima i nevidljivu. I Marc Augé veli da mi zapravo stalno putujemo ili kružimo „od mjesta do nemjesta“. Calvino je bio oduševljen „izmišljenom geografijom“ dvojice pisaca, pa je rekao da je njihovo djelo jedno od najvažnijih u Biblioteci suvišnih knjiga.

Život velikog poljskog pisca i plemića Witolda Gombrowicza mogao bi se nazvati U potrazi za izgubljenim gradom. Proveo je gotovo dvadeset pet godina u emigraciji živeći u Buenos Airesu, a kad se vratio u Evropu, bježao je od grada do grada. U Parizu se našao nakon trideset i osam godina. U svom glasovitom Dnevniku pisao je kako je hodao Parizom pokunjene glave, nostalgičan za Argentinom. „Parizu, mislio sam, Parizu, stari tenore, uvenula balerino, sijedi mangupe, koji li je tvoj smrtni grijeh prema Ljepoti.“ Bio je „antipariški raspoložen“; zapisao je kako „Pariz jest dvor, ali sve je u njemu ostavljalo dojam dvorske posluge“. Godine 1964. stigao je u Berlin kao stipendist Fordove zaklade i ondje ostao godinu dana. „Berlin je kao lady Macbeth, bez predaha pere svoje ruke...“ Nakon godinu dana napustio je Berlin potpuno nemoćan da je jedva ušao u avion, a potom se nastanio u Royaumontu, tridesetak kilometara od Pariza, „te automobilske apokalipse koja zavija, urla, juri, smrdi“, ali i taj grad mu nije odgovarao, jer je posvuda odzvanjala praznina, sve je izgledalo opustošeno i mrtvo – grad koji je „vremenski protekao“. Napokon se skrasio na Azurnoj obali, pronašao je svoj gradić Vence, gdje je ubrzo i umro. Život u potrazi za izgubljenim gradom ili barem grobom u kakvom mirnom i tihom primorskom zakutku.

I dok se Gombrowicz hrvao s utvarama gradova, a Francuzi ga častili da je „mrzitelj Pariza“, srpski pjesnik u emigraciji Miloš Crnjanski kitio je odu Beogradu laskajući kako u njemu „nema besmisla, ni smrti“, te kako sjaji „kao iskopan stari mač“. U to isto vrijeme kad se zabludjeli sin vraćao iz emigracije u domaju, kad je kleknuo u crkvu svog grada čekajući da ga taj Beograd „poljubi kao mati“, jedan srpski pisac, u to vrijeme slavan i mnogo poznatiji od Crnjanskog, doslovno je harao Evropom, preveden na više od tridesetak jezika, prisutan u medijima, sa smislom za marketing i lovu, čuven po otkačenim i mahnitim izjavama. Bio je to Miodrag Bulatović. Njegov roman "Crveni petao leti prema nebu", samo je na japanskom imao tiražu kakvu Crnjanski nije postigao sa svim svojim izdanjima, za cio život. Ali, Bulatovićeva slava bila je ograničena, trajala je možda jedno desetljeće, da bi je potom sam prožderao, a njegova ga je luda glava dovela u najcrnje nacionalističko leglo. U tom svom desetljeću slave svašta je govorio, duhovito i budalasto, ali nitko nije tako olajao Beograd kao što je to on učinio u zagrebačkom listu Telegram (08. listopada 1965.). Dogodilo se to nakon što su mu u Beogradu zabranili tiskanje romana Heroj na magarcu; ideolozi su ga proglasili destruktivnim, jer je vrijeđao moral i tečevine NOB-a. Poistovjećujući Beograd s cenzorima, Bulatović se okomio na tu „zagađenu varošicu“, na čaršiju od koje nitko ne može biti „lukaviji i podliji“, na grad koji ne trpi talente, koji dodjeljuje nagrade „onima koji prolaze“. On kaže: „U ovom obožavanom, u ovom umazanom, u ovom inficiranom Beogradu teško je živeti stojeći uspravno. U ovom gradu iz kojeg jedva čekam da zbrišem, najteže je biti poražen.“ Druga je to i duga priča što je nesretni pisac, u vrijeme bujanja srpskog nacionalizma, sve to polizao i kao kuja podvijena repa vratio se u „zagađenu varošicu“, sitno tancajući moravac u Miloševićevu kolu.

Ivo Andrić u mlađahnim se godinama znao okomiti na mnoge gradove u kojima je boravio ili se nakratko zadržavao; činio je to mladenački pretjerano što je začuđujuće za gospodina koji će kasnije postati suzdržan i oprezan. Selio se iz jednog grada u drugi, ali malo je lijepih riječi imao o gradovima svoje mladosti; možda tek o Krakovu pokoji zgodan zapis. Višegrad je bio smrtonosan, Sarajevo pusto, premda taj grad u pismima školskom drugu Durbešiću naziva „naš grad“, ističe da ga voli, ali voleći ga i zaboravlja, jer to je „neprijateljski ambijent“. U sarajevskoj gimnaziji Andrić je bio predsjednik Hrvatske napredne mladeži, pa je kao stipendist hrvatskog društva Napredak došao na studij filozofije u Zagreb. Svom drugaru Durbešiću piše: „Ko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Evropi, ali ja znam da je Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj...“ On dalje piše da se u Zagrebu „za godinu dana postaje životinja, bestia zagrebiensis, a za dve špijun“. Za njega je to „grad bez milosti“, „crvotočni grad“, a u jednom pismu veli da „Zagreb izgleda kao popišan akvarel...“ I Split mu je bio mučan, piše svojoj prijateljici: „Sve je ovdje osim mora i neba dosadno.“ Zasigurno se cijela ta pizma naprama Zagreba i drugih gradova može odbiti na mladenačke nemire i lutanja. Sa zrelošću je nadahnuto i bez ogorčenosti zapisivao impresije i crtice o gradovima, zemljama, krajolicima. Dakako, gradovi u njegovim romanima (Višegrad, Travnik, Sarajevo), opisani umjetničkom rukom, imaju mitsku vrijednost i izvan su ove priče.

Gustav Matoš umio je za srce ujesti svoje gradove, ali ih i prihvaćati, iako se ne može sa sigurnošću reći da je u bilo kojem od njih bio nešto posebno sretan. Beograd je hvalio i kudio, a Zagreb mu je bio „najljepši grad na svijetu“, „gostoljubiv i intimno domaći“. Rado ga je i lijepo opisivao. U tekstu Kod kuće Matoš veli: „Jedino pariski kejevi na učenoj Seini i flanerija po talijanskim drevnim trijemovima varoškim pruža raskoši zagrebačke šetnje. Na čitavom svijetu nema možda šetališta, hrastova šetališta kao Tuškanac. Drveće u renomiranoj Bulonjskoj šumi kraj Pariza je prava karikatura našeg Tuškanca, o maksimirskim divnim dubovima, punim sjene, okrepe i mira, da i ne besjedim.“ I Tin Ujević je pisao i pjevao o gradovima, čak je Bernardu Shawu za posjeta Dalmaciji preporučio: „Vidjeti Dubrovnik i onda umrijeti.“ Tinov grad očito je bio Split kao sinteza svih primorskih gradova. Tin je pisao: „Split sam kao grad, svojom velikom starinom i svojom tmastom, trošnom ljepotom ostvaruje jedincat tip egzistencije, nepoznat Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, pa čak i Dubrovniku. Ja znam ovaj Dioklecijanov umorni i teški grad od djetinjstva, ali su mi trebala četiri decenija života da najzad sasvim prodrem u njegovu agonijsku i duboku poeziju. Split spada u gradove koji su na svijetu jedini svoje vrste.“

Da bismo upoznali grad koji smo iz ovih ili onih razloga zavoljeli, moramo zaviriti u svaki njegov kutak i to bezbroj puta. Gradovi koji se mijenjaju „brže od srca smrtnika“, bacaju me u depresiju; u njima se izgubim i klonem od nekog teškog umora. Takve gradove najradije zaobilazim. Volim se vraćati onomu što je nepromijenjeno, drago mi je vidjeti i mnogo puta dodirnuti jedno te isto. Ono što „ustrajava u istom“, ovjerava naše postojanje. Gradovi koji se ne mijenjaju, drže nas u uvjerenju da i nama pripada „vrijeme koje se ne troši“. Neke gradove u kojima sam živio ili određeno vrijeme boravio, gotovo sam posve zaboravio. Katkad se pitam mogu li se uspomene izbrisati mimo moje volje i odluke, same od sebe? Začuđujuće je da mi se uopće ne javljaju nikakve slike iz Beograda, iako sam ondje proveo najveći dio vremena. Nema nijednog bljeska, nijedne uspomene, sve je ugašeno. Mogu se mnogih stvari prisjetiti samo kad hoću, ali onih spontanih i ničim izazvanih iskrica nema. Prijašnjih sam i davnih godina najčešće bježao u Zagreb; ondje sam često boravio i po nekoliko godina zaredom, ili tek u dužim i kraćim razmacima. Činilo mi se da me u mladosti taj grad spasavao beogradskih neuroza; smirio bi me i preporodio. Možda sam ga zavolio upravo čitajući Matoša; tko zna. A možda je tomu doprinijela neka sitnica, neki detalj, nešto posve nevažno i bezazleno, neki neodoljiv okus, mala vrtna restauracija u kojoj sam se osjećao kao na prijestolju, trenutak nikad definirane sreće.

Gradovi su mamci za pisce i putopisce; gotovo da nema pisca koji je odolio izazovu gradova, posebice onih o kojima se mnogo pisalo. Putnici tragaju za povijesnim mjestima, žele vidjeti rodnu kuću ili grob neke slavne ličnosti, dodirnuti ono što su čitali u knjigama, razgledati znamenitosti. Turisti fotografiraju, a pjesnici opijevaju svoje doživljaje gradova. Grad je vječna inspiracija, „vječna sadašnjost“, kako je govorio Josif Brodski zadivljen Venecijom kao umjetničkim remek-djelom koje bi se moglo nadmašiti samo gradom sagrađenim u zraku. Pjesnici su hodočastili izabranim gradovima i vraćali se s rukoveti stihova. Malo je tko pjesnički odolio Parizu; Matoš je zapisao da je taj grad „najveća ličnost današnjeg svijeta“, „slavna koketa koja kanda nikad ostarjeti neće“. Tin je Ujević pjevao Parizu; bio je općenito fasciniran gradovima, posvećivao je svoje čudesne stihove Zagrebu, Splitu, Šeher-Sarajevu i još mnogim mjestima u koja je „mamuran stizao“. Gradovi bude maštu, jer to su „bučna mora“, kako bi rekao G. Bachelard. Na valovima gradova pjesnici su usamljeni surferi - taj sam stih zapamtio, dirnuo je neku moju žicu, ali sam zaboravio ime autora. Za Pasolinija je bio, tko zna iz kojih razloga, iranski grad Esfahan najljepši na svijetu, „grad prelijepih mladića, s božanskim zatiljcima i vratovima“, kako je pisao. Kažu da se najradije slušaju priče o ratu, lovu i dalekim nepoznatim gradovima.