Nedžad Ibrahimović

Inkapsulirana tijela
(odlomak)

         

O piscu:
Nedžad Ibrahimović, rođen 10. aprila 1958. godine u Tuzli, je bosanskohercegovački književnik, književni i filmski kritičar, scenarist i autor dokumentarnih filmova. Doktor je književnih nauka. Postdiplomski studij završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (rad o pripovijednom stvaralaštvu Mirka Kovača). U Holandiji 1996. godine završio je studije na Medija akademiji (Hilversum). Snimao dokumentarne filmove za holandske TV-kuće. Objavljivao književne i filmske kritike u brojnim časopisima, glavni I odgovorni urednik “Razlika/Difference” (Tuzla). Redovni profesor na Univerzitetu u Tuzli, gdje predaje historiju filma i teoriju književnosti. Na University of Washington (Seattle, SAD), predavao je Južnoslavenski film i Južnoslavensku književnost u egzilu.


INKAPSULIRANA TIJELA
(odlomak)


bratu
“Moje detinjstvo treba izmisliti,
jer je detinjstvo roman.”
(Frederik Begbede: Francuski roman)


Otok, fotografija
Povremeno, kroz nožne palčeve, nišanim u sunce.
Ono se Korčulanskim kanalom nečujno približava svome odrazu. Iz daljine dopire mamin glas a onda i škripanje kamenčića pod stopalima. Nebo se zatamnjuje. Polako otvaram jedno, pa drugo oko. Tamni mamin lik u sunčevoj auri:
“Eto, izgorio si! Idi, pokvasi se, a mogli bismo i zajedno roniti, ha?”
Opijen, teturam k moru. Prije nego što zaronim – ne znam plivati, pa ronim ukrug: obala – dubina – obala – vidim kako oko trajekta Orebić – Korčula iskaču sjenke veselih delfina. Bacim pogled na oca. On o nečemu, ozbiljna lica, razgovara s majkom.
Na Postup i Župu polegle su tamne sjene...
Zagrabim rukama i ispred očiju mi se stvori prvo jato zvijezda. Još jednom zamahnem i tu je već čitava galaksija. Otac mi je otkrio tajnu: Ako pred mrak zamahneš rukama pod vodom, možeš vidjeti zvijezde...
“Dopada ti se to?”, pita mama.
“?”
“Mislim, koliko dugo ćeš tako, sve ukrug?”
“Nisam se umorio, ako misliš.”
“Bit će ti muka od tolikoga okretanja”, smije se. “Hajde,hajde, eto, sav si poplavio.”
“Sad ću ja, haj’ ti...”
“?!”
“Dobro, dobro, idem... Hoćemo li i sutra doći?”
“Ništa sutra, sine...”
“Dobro, kako ti kažeš...”
Čekam da ona prva krene. Dok izlazi, njene noge, okružene zvijezdama, lijepo bućkaju po plićaku. Oko mame se ruše svjetovi…
Mama sjedi u čamcu i pod prljavožutim jedrom grize paradajz. Otac skuplja stvari i lupa konzervama što smo ih donijeli na otočić. Dva su se sunca spojila i zajedno potonula. S kopna dopiru mirisi pohovane ribe i zvuci violine...
Poslije, tata iz ruksaka vadi stalak i na njega stavlja Rolleiflex. Staje između mame i mene i grli nas, dok sve troje gledamo u pravcu kamere.
(Blic je bljesnuo prije nego što sam stigao isplaziti jezik...)


I
Kraj svijeta (1963)

“Tata, je li ovo kraj svijeta?”
(A. Tarkovski: Nostalgija)

1
(Flekice ruža na zubima)

Ona se ubijala svake druge sedmice. Obično to bude prije podne. Tada pogne svoja našminkana usta do nas i sasvim uvjerljivo, s flekicama ruža na zubima, kaže sutra ću se baciti pod voz i više me nikada nećete vidjeti! Mi je pažljivo slušamo, ništa ne kažemo i čekamo da ode – i ubije se...
Mada, iskreno, ne bismo znali šta bismo s tom viješću. No, dobro, samoubistva su počela godinu dana kasnije, kada smo se preselili u drugi dio grada...


2
(Čelični prsti)

Budim se tako što otvaram oči. Mislim, ništa se u mojoj svijesti ne mijenja, kao da nisam ni spavao, a niti sam bio budan. Mrak oko mene je gusti, topli prekrivač u kojem se osjećam ugodno i zaštićeno – kao da me voli. Digao sam glavu s mokroga jastuka, iščačkao grumenčić krvi iz nosa i naspram prozora nazreo Tatinu sjenku. On, s cigaretom u ruci, gleda napolje, negdje u pravcu tvorničke dizalice. S limenih prozorskih okapnica dopiru zvuci jesenje kiše. Znam i sam dugo tako stajati na stolici uz prozor i, propinjući se na prstima, promatrati narandžastu grdosiju kako odnosi svoju zahrđalu šaku u neku vodenasto-mliječnu daljinu a potom je dočekivati napunjenu gomilom crnog materijala što ga je istresala u dubine, negdje ispod prozora. Iako se na središnjoj konzoli nalazi kabina, nikada u njoj ne vidim rukovaoca. Ko naređuje čeličnim prstima da se otvore i istresu mrak iz svoga dlana? Ko joj naređuje da ode i da se vrati?
“Tata!”
“Spavaj, sine”, kaže, ne osvrćući se.
“Tata, gdje je Mama?”
“Lezi, spavaj, probudit ćeš brata”, reče malo tiše.
Okrenuo sam se i napipao ga. Mokar dozavrat. Dobro je. Podigao sam se u krevetu i sjeo.
“Hoću, ako ćemo zajedno gledati zvijezde.”
“Hoćemo, kasnije, sad lezi.”
Odmaknem se od brata i glumim da spavam. Tatina ruka svako malo pravi vatrene lukove propraćene dubokim othukivanjima, kao da umire na rate...
Opet sam se pridigao.
“Tata, meni se ne spava. Mogu li ustati?”
“Možeš.”
“A gdje je Mama otišla?”
On dugo gleda u mom pravcu i kao da sprema neku čarobnu riječ.
“Ne znam, čekat ćemo...”, veli, i kao da se smješka. Opet gleda prema dizalici i puše dim u zamagljeno staklo. Na tom se mjestu formira suhi prostor. Isprekidane linije, magličaste mrlje i kapi koje jure jedna drugu što ga ubrzo popunjavaju, odražavaju svijet kojim vlada moj Tata.


3
(Kraj svijeta)

Sjedimo na kauču. Šutimo, svako za sebe. Oko nas noć, kiša i sve hladnija tama. Svoj mrak Otac rastjeruje žiškom cigarete. Mrak koji se useljava u mene, ja osvjetljavam njegovim ulovljenim pogledima. Kada to ne uspijem, onda se podižem i pokušavam progutati prozirne meduzice što lebde oko njega.
“Ne radi to!”
Zaklopim usta i okrećem glavu ka prozoru.
“A jesu li cigarete štetne, išta?”
“Jesu... bolje ti je da nikada ne pušiš.”
“Pa i nisam ni mislio... Radi li dizalica?”
“Ma, kakva dizalica, hajde u krevet, spavaj!”
“Ne radi... ništa se ne čuje...”
“Kako će raditi noću?”
“Kako Mama radi noću?”
“Ko ti je to rekao?”
“Pa gdje je, onda?”
“Ne znam... A tebi je bolje da spavaš!”
Sada Otac hvata moj pogled. Potom, ustaje po drugu kutiju cigareta i raspakuje je stojeći uz prozor. Provjerava da li radi dizalica? Vraća se, sjeda za sto i zaranja glavu u šake...
“Tata, hoćeš i ti da spavaš?”
“Neću.”
“Zašto je noć ovako duga?”
“Ne brini... Ujutro ćemo gledati zvijezde, važi?”
“Hoćemo!”
On više ne puši a ja zavirujem po uglovima tražeći prve pramenove svjetlosti.
Izgleda da je, konačno, zaspao.
Polako se pridignem, tiho odguram stolicu do prozora i popnem se. Dizalica se ne vidi, samo kroz mrkli mrak prolijeću svjetlice kiše. Spustim pogled i pod svjetlošću lampe, ispod kišobrana od kiše, vidim Mamu?!
U jednoj ruci drži fišek s mlijekom, drugu je stavila na usta...
“Mama!”, otme mi se.
Sada se okrećem prema Ocu.
“Mama!”
On podigne glavu baš kao da nije ni spavao, ili je bio budan, a kao da je spavao.
“Dođi, ovamo...”
“Ali, Tata, Mama!”
“Siđi sa stolice, past ćeš...”
“LAKA PROBA...”
Silazim.
“Zašto ne svane? Tata, je li ovo kraj svijeta?”
“Nije.”
Budim se. U očevom sam krilu, na kauču.
“Još nije svanulo?”
On me podiže i prenosi do kreveta. Pišonja je suh a posteljina na krevetu drugačije miriše. Tata se pruži pokraj mene a ja uvučem svoju ruku pod njegov vrat.
“Utrnut će ti ruka!”
“Neće, ne boj se ti ništa!”
Kada sam se probudio, svjetlost se kovitlala po zidovima i plazila po uglovima.
“Hoćemo li gledati zvijezde?”, pita s osmijehom.
“Hoćemo, hoćemo...”
Onda on pokriva Pišonju koperdekom a preko nas navlači jorgan. Na nebu jorgana nas dvojica sada promatramo sazviježđa koja se formiraju pod jutarnjom svjetlosti.
“Vidiš, ove najbliže, to ti je Veliki medvjed. Ono sazviježđe lijevo, malo gore, to ti je Mali medvjed, ono su Sestrice...”
I Tata počinje nadijevati imena zvjezdanim jatima.
Jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, pokloniše se mome ocu.
Najduža noć na Zemlji nije mogla bolje završiti...


4
(Prag)

Safa, Mamina mama, nekada je bila učiteljica. Sada je mala i bolesna. Čitave božije dane ona sjedi na krevetu i priča svoje priče. Svi su odavno odustali od toga da je pokušaju razumjeti, svi osim mene i Mame. Kada Nena zabrza, Mama joj prinese tanjir supe, ako se počne meškoljiti, prilazi joj s velikom, čistom krpom umjesto gaća. Dok je presvlači, ja sam okrenut zidu, ili sam izašao napolje. Samo što Mama izađe, ja ponovo uđem. Meni su njene priče zanimljivije od igara s bratom na putu koji nizbrdo vodi ka željezničkoj stanici. Udubio bih se u njih utoliko više i pažljivije koliko su one bile nejasnije i čudnije. Očarava me njihova tajnovitost, ali ubrzo shvatam kako su muzika i brzina kojom ih izgovara važniji od smisla koji nikako nisam mogao dokučiti. A sama činjenica kako njene riječi nisu bile upućene niti meni, niti bilo kome u sobi, činila ih je još važnijima.
Ovako ona priča:
NEĆE ZMIJA
I SVIJEĆE I KIŠA
NEKA NEKA
CVIJEĆE
ZA MIŠA
NEMA ŠTA JESTI
IDI TI KĆERI
PLESTI
JESTI-PLESTI
PLESTI-JESTI
ZMIJO
NEKA TE
SAFO
Iz nje, kao iz zmijskoga legla, izlaze kratke i dugačke zmije priča. Ja se samo nadam da će ona nekada spomenuti i nas dvojicu ili, barem mene, ja je redovno slušam – ono, to bi mi baš puno značilo. To, da budem u nekoj njenoj priči. Na bilo kojem mjestu.
Zanimljivo je da se, baš kao kod Tatinog radija Iskra, svjetlost njenih tirkizno plavih očiju mijenja zavisno od boje njena glasa, a zjenice se šire i sužavaju s gubljenjem njenih talasa. Ako je bratu dosadno da se sam igra, onda on uđe u kuću, sjedne kraj mene i pita šta ima novo na programu. Ujutro je, bunovan, pita Neno, gdje se gasiš, jer je tada njen glas najjači. Ja se pred kućom već umivam, i brže-bolje oblačim, spreman da sjednem na drveni pod ispod njezinih priča.
Za rane zimske večeri Djed, Pišonja i ja, sjednemo pored vruće zemljane peći i jedemo kuhane kukuruze. Nena upravo okončava program na krevetu od grubo tesanih dasaka pa je Mama priprema za spavanje. Kada njeni talasi sasvim utihnu i oči joj se pretvore u dva mala, tamna dugmeta, Mama prinese stolicu prozoru i dugo, niz put, gleda u zimsku noć...


5
(Zlato s krompira)

Bratu je smrt pišati kroz kolut.
Njegovo je upišavanje svima dozlogrdilo, uglavnom zato jer je nepredvidljivo. Iako pred spavanje umire od žeđi – poslije pet sati ne smije piti vodu – ujutro, ko zna kako, uspijeva biti mokar dozavrat. Mama je dobijala razne savjete, te peci mu divku sa šećerom pa mu daj prije spavanja, te prouči mu prije lijeganja, te prepadni ga dok je u snu, jer se strah strahom najbolje istjeruje, te skuhaj mu čaj od zmijskoga svlaka, te ovo, te ono, ali, jok, brat piša li piša, nije bitno ni gdje, niti kod koga. U gostima, ili kod kuće, kod Djeda i Male Nene, ili popodne kada zaspi na sećiji na verandi – hidrocentrale stalno vrte svoje tihe turbine oko njega.
Djed je bio na Kabi i otamo odnekud je donio tamnosmeđi, kameni kolut veličine kokošijeg jajeta. Niko nije znao čemu mu je to moglo služiti, ali je on, iznenada, došao na ideju da brat kroz njega mora pišati i da će se tako, zasigurno, prestati baviti zapišavanjem svijeta. Pritom, Djed ne da da se kroz kabski kolut gurne ćuna, nego Pišonja mora kitom nišaniti u centar i gađati što dalje. Ali, tada, u strahu i naletu sile koja ga čini tako moćnim, derući se kao da ga gule, on zapiša i Djeda koji drži kolut, i Mamu koja čuva kitu, i sam kabski kolut. Prilikom izvođenja ovoga eksperimenta, Nena i ja se sklanjamo na sigurnu razdaljinu. Djed se, naravno, ljuti, galami i na njega i na Mamu, koja mu, vjerovatno, tajno daje da pije, ali od eksperimenta ne odustaje. Svako jutro i svako popodne, iza ručka, Pišonja i njegova kita se tretiraju kabskim kolutom. Ispočetka je to svima, osim, naravno, Pišonji, zanimljivo, čak su se,dozvana drekom, na tarabi pokraj puta okupljala seoska djeca s kojom se mi uopće ne igramo. Ko zna koliko bi trajao ovaj alternativni medicinsko-vjerski tretman, da se nije pojavio Tata pa se Pišonja mogao nastaviti raspišavati do mile volje u Lukavcu. Djed je predložio da se kolut ponese u grad, ali Tata je bio komunista. Iako je i njemu smetalo bratovo zapišavanje svijeta, više su mu smetali svjetski i Djedovi pokušaji da ga se od toga odvrati. I tako, kada se jednoga jutra pojavio, nakon dugih dana-godina, Otac je donio malog, sivog, limenog miša na navijanje. Ako se do kraja izvuče pa pusti njegov dugački rep, onda on poskoči i sjuri se, zajedno s Djedovom mačkom Pašom, po utabanoj čistini ispod kuće. Može i po travi, ali malo teže. Budući da nismo znali kome ga je donio, Pišonja i ja smo ga zatezali na smjenu. Sve dok mu, poslije podne, rep nije otpao a on, takav kusav, završio u podrumu kod Pašinih mačića.
“E, jest vam i trajao”, rekao je Tata i ne oprostivši se ni od koga, poput zategnutoga miša, sjurio se blatnjavim putem ka stanici.
Tamo je uhvatio prvi večernji voz na relaciji Doboj – Tuzla i onda ga opet dugo, dugo nismo vidjeli.
Brat i ja smo ostali kao popišani. To jest, ja kao, a Pišonja – normalno!
“Ti si kriv!”, zaplaka on i navali na mene s uzdignutim pesnicama.
“Ti si! Jesam ti rekao da ga toliko ne natežeš, jebo te on!” Odvalio sam mu šamarčinu i gurnuo ga u živicu punu koprive.
Mama je, valjda, u bašti, Djed ionako po čitav dan ne izbiva iz šume, samo je Nena u kući. Uđem, prostrem šilte poda se i sjednem da je slušam:
SAFET
OBLACIMA
HEJ NEMA POTREBE
TO ZLATO
I KROMPIR
I PIR
UH
TEK KASNIJE VOJSKA
I MIR
Brat ulazi malo kasnije, musav i sa skorenim slinama. Po obrazima i rukama su mu veliki, crveni pečati. Niti u nas gleda, niti šta progovara. Nosi skemlijicu do vješalice, skida sivi kaputić, liježe na sećiju, okreće glavu prema zidu i pokriva se.
Žao mi ga je jer je rep ipak pukao kada sam ga ja zatezao. Ujutro je Mama primijetila kako je sećija ispod Pišonje suha. To nas je sve bacilo u brige.
Čak je i Nena za trenutak prekinula svoj program...


6
(Krevet)

Djedu poskakuje desna ruka. Kao da štuca. Kada je nekada davno, dok je još bio mlad, obarao drvo u Sedmoj šumi, sjekirom je posjekao vilinski hrast. Jedan iver se tada odbio od stabla i pogodio ga u korijen šake. Mama kaže da se to desilo sedmicu-dvije prije ženidbe i da je Djedu trebalo drvo za pravljenje bračnoga kreveta.
Malo je ljudi u selu znalo da je, osim dobar stolar, Djed i kolekcionar narodnih pjesmarica, različitih zbornika i antologija južnoslavenske epike. Njegova biblioteka je uvijek pod katancem, na dnu limom pokovane sehare. Iznad toga dragocjenoga blaga Mama slaže donji veš, hedije, sapun ili listove duhana. I, ma koliko drhtala u svim drugim poslovima, njegova ruka ostajala je mirna onda kada bi radio s drvom ili prebirao po stranicama svojih iskrzanih knjiga.
Napolju veje rani snijeg po ogoljenim i mokrim stablima šljive, dok Djed lista herbarijum sa sasušenim bićima. U tim pomalo krutim pokretima prepoznajem ljubav zbog koje epski likovi dobijaju kapljice krvi u svoje sasušene venice a njihovi pokupljeni damarčići počinju pulsirati. S njih sada spada prašina stoljeća i tu, u polumraku Djedove riglovane i blatom fasadirane kuće, pred Pišonju i mene, u lelujavo svjetlo zapaljene vatre, istupaju bića iz prošlosti: junaci u njihovoj sjajnoj i zvečećoj opravi i razbojnici zakrvavljenih očiju, konji u galopu i mlade žene koje doje svoju uzidanu djecu, carevi u svojim carstvima nebeskim. Njegov drhtavi glas kreira neka čudna bića na razmeđi dana i noći; vila Ravijojla koja iskušava Marka Kraljevića, moja je tajna ljubav. Njene dugačke, plave kose, njene duboke i razumne oči i njen zvonki glas, pojavljuju se u kući kada on posegne za knjigom srpskih narodnih pjesama; a kada bi posezao u dubine svoga kovčega i vadio muslimanske narodne pjesme, ja sam najviše patio zbog okrutnosti Hasanagine i mlade Hasanaginice koja ostavlja svoju djecu. Mi smo tada najsretniji, jer smo u Djedovu svijetu povlaštenici. Osjećamo kako njegova moć stvaranja magnetizira i nas dvojicu, njegove jedine slušaoce. I mi i zaspimo a da i ne primijetimo granicu između jave u kojojnam čita i velikih bitaka koje formira njegov glas. Zapravo, možda on i ne čita? Možda mu zbirke prije služe kao neki podsjetnici, jer čaroliju stvaranja sigurno zna napamet. Godinu dana nakon ženidbe, 1935. godine, upuzala je u svijet moja Mama dok je njena iz istoga iskoračila, to jeste, ispuzala. Djed se s bebom premjestio u manju sobu, dok je, na novom, hrastovom krevetu, u uglu dnevnoga boravka, zaključana u svoje priče, ostala moja Nena – ona za koju je krevet i bio skovan.
Otada je Djed na svoja radna putovanja morao voditi, to jeste, nositi obje. Prvo bi Malu Nenu pa onda malu Mamu stavio u veliki pleteni sepet, sepet na leđa, pa put pod noge. U vozu bi ih spustio na klupu prekoputa sebe. Ako su u pitanju bili neki sitniji i brži poslovi, premjeravanje prozora ili vrata, ili grubo tesanje kućnoga praga, naprimjer, sepet s porodicom ne bi ni skidao s leđa. Neninim radijskim pričama bi se tada pridruživalo Mamino gugutanje. Kad su nas u jesen 1963. godine dočekali na drvenom peronu seoske željezničke stanice, Djed je bio široko nasmijan i epičan:
SVI JUNACI NIKOM PONIKOŠE
I U CRNU ZEMLJU POGLEDAŠE...

to zato jer smo Pišonja i ja odglumili stidljivost, a Nena je, vireći preko njegova ramena, recitovala svoju liriku:
ŽIVOT JE GOREN
MI ČEKALI SMO…