Seida Beganović

Album savršenih trenutaka

         

O piscu:
Seida Beganović, bosanska i makedonska spisateljica rođena u Zenici (Bosna i Hercegovina). Mijenjala je profesije i mjesta boravka; sada živi u Skoplju (Makedonija) kao slobodni umjetnik. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je na studijskoj grupi filozofija i sociologija; radila je kao novinar, profesor filozofije, sociolog, dramaturg, prevodilac. Piše poeziju, kratke priče i romane, prevodi sa poljskog, ruskog, engleskog i makedonskog jezika. Poezija joj je prevođena na razne jezike. Osim objavljivanja kratkih priča i priča za djecu objavila je knjige poezije "Otresanje pepela", "Indeks izgovora", "Graničnici", "O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana" (na makedonskom) i romane "Intervju s plavom kućom" i "Album savršenih trenutaka".


ALBUM SAVRŠENIH TRENUTAKA
(odlomak)

Ulica
Idem okolo i objašnjavam neobjašnjive stvari.
Pričam previše. I zar me mora cijeli svijet razumjeti?
- Zašto moram da dodirujem dirke kada sviram?- upita jazz pijanista.
Uhvatio je moj pogled dok je svirao, prišao mi je na izlazu.
- Zato što je čulnost sinestetična - rekoh.
- Laku noć! i ne glupiraj se sa čulnošću! – otvori mi vrata, ali ih pregradi rukom, ja se provukoh.
Bio je čežnjiv.
Noć je bez strepnje. Noćas će se ugasiti jedno sunce u nekoj dalekoj galaksiji. Ko ne bi bio čežnjiv!?
Nijedno se sunce neće ugasiti ni u jednoj galaksiji. Bez brige. Samo - noć je.
Slobodna sam.
Biti slobodan znači biti pun ljubavi.
I pravedna sam.
To sa gnijevom nije mi išlo. Pravednost je protokol. Protokol nije kliše. Volim protokole.
Volim svoj jezik.
Ne glupiram se više.
Ne vjerujem nikome. Možeš voljeti ljude i kad im ne vjeruješ. Ponekad osjetim samo poniznost.
Ova ulica kojom se noćas vraćam mi ne smeta.
Voljenje je kada nam neko ne smeta. Od stvarnosti - svi volimo ulice. Ulice, volim te! On je daleko, ne zna koliko si ti noćas lijepa.


Izida
Da, tom mladom pijanisti rekla sam da dodir vraća nevinost.
Nije trebalo tako da pričam. Sam je tražio. Rekao je da mu je u hotelu u Dubrovniku iz šolje u toaletu iskočila žaba.
Nije trebalo tako da pričam poslije njegove muzike. Ali moji ljubavnici su mrtvi.
Mrzim ih pomalo. Kao Izida sam. Nepotrebno samosvjesne - ja i moja utroba.
Nema ni mojih prijatelja. Nema ih ili su daleko. Volim ih iako ih nema.
To se zove nježnost?
Iako mi sve to smeta, ipak ih volim.
Na putu kući kupila sam veknicu hljeba. Nosila sam je pod miškom. Ličilo mi je na sliku solidarnosti i socijalizacije.
U liftu je bilo ogledalo. Zaustavila sam lift između spratova. Sjela na pod. Čekala sam da me spase.


Enter
Bježim.
Zavaravam prostor.
Vrijeme je propustljivost prostora.
Reče da će doći u moj grad. On – reče.
On je On, mogu mu sve reći. I ne smeta mi.
- Pretvori se u crva! – rekoh mu.
Šta da kažem? Nisam spremna. Iznenadio me je.
On dolazi. On je i moj prijatelj.
A tek sam mu oprostila sva pisma koja sam mu napisala a nisam poslala.

- Ti si se navukla na “enter” na testaturi – odgovorio je.
Šta da radim kada ne vjerujem u kauzalitet!? Sunce ne može zaći. Pa, zar radi toga da budem neutješna?
- Neka, neka... Baš si nekakva...
Tako mi se kćerka ljutila. Majušna bijaše, između treće i četvrte godine. Zagovarala me svaki put kad bih sjela da pišem taj nesuđeni magistarski rad.
- Da li znaš šta se dešava kada ljudi umru?
- !?
- Uzme se jedna lopata.
- !?
- Iskopa se rupa.
- !?
- Čovjek se ugura u rupu.
- !?
- Evo, ovako. Onda se skače po zemlji. Skače i skače po toj zemlji sve dok čovjek više ne može da izađe. A zašto ga strpavaju u rupu?
- !?
- Kako ne znaš?
- !?
- Da ne smeta. Mrtvi ljudi smetaju.

Rekla sam joj da i živi smetaju. Naročito kad pišem. Pa ću otići po lopatu i tako dalje. Ona se oduševila,

-U zemlji ću se pretvoriti u velikog crva. Ovako ću te zaskočiti!

Valjamo se po podu zagrljene.
-Ne jedu se rođene mame!
- Crv sam ti sada. On ne zna da si mi mama!


Noćas u mom stanu nikog nema. I pisanje je besmisleno.
- I enter mi je besmislen.