Senahid Nezirović

Između srca i razuma

         

O autoru:
Senahid Nezirović, r. 1963. Tuzla, SRBiH, ex Yu. Školovao se u Lukavcu, Sarajevu i Tuzli. Dobitnik brojnih književnih nagrada za esej, poeziju i prozu. Radi kao novinar. Objavio tri knjige: „Ceremonijal“, 1985 i „Taksirat“, 1998 u Tuzli, a roman „Klasići“, 2011. godine.

 

 

IZMEĐU SRCA I RAZUMA

(Vera Bužarovska: Dve ženi, edno srce; Prosvetno delo – Skopje, Makedonija, 2010.)

U ediciji «Savremeni makedonski roman», objavljena je nova knjiga veoma plodne spisateljice, novinarke i prevodioca Vere Bužarovske (rođena u Bitoli), koja živi i radi u Skoplju, ex Jugoslovenskoj najjužnijoj republici. «Dvije žene, jedno srce», samo jedan je od zanimljivih naslova preko četrdeset (40) knjiga koje je uspjela objaviti ova svestrana i darovita žena-pisac. Imao sam sreću da je upoznam prilikom našeg prvog susreta kada smo gostovali u Makedoniji, na poziv Književnoga kluba «Aco Karamanov» iz Skoplja. U svojoj književnoj, «oskudnoj» karijeri imao sam tek jednu značajnu književnu nagradu, te 1980. godine, ali ova sjajna gospođa se nije nimalo libila da prevede moju prvu pjesmu i objavi je u omladinskom listu «Mlad borec» koji je tada izlazio u Skoplju. Impresivno je bilo upoznati ženskog pisca u zenitu književne karijere koja je imala ogromno povjerenje prema meni kao mladom piscu. Bio je to znak da su mi zvijezde naklonjene i širom otvorena velika vrata u svijet književnosti, koji me tako privlačio magnetskom snagom, za razliku od korumpiranog sporta!
Proteklo je nesamjerljivo mnogo vode između obala rijeka Vardar u Skoplju, i svih naših od Une, Drine, Save do Miljacke dok se nije pojavilo ovo moderno čudo tehnike što zovemo internet. Blagoslovljen internet koji nas je povezao sa dragim prijateljima, u vrijeme naše onemogućenosti da putujemo kao intelektualci i slobodni ljudi u Evropi. Hvala slučaju/sudbini koja me nije uzela u svoja njedra kao druge, nesrećne ljude koji su izgubili život na tragičan način i nikada nisu osjetili slast i ljepotu ove komunikacije. Ko je mogao znati da ću, prije izvjesnog vremena, ponovo susresti baš na internetu meni tako dragu i divnu gospođu Veru? Nakon razmjene adresa i brojeva telefona, obećala je da će mi poslati svoju novu knjigu i održala Riječ! Samo Takve Ljude Poštujem!!!
Predstavlja mi neopisivo zadovoljstvo pisati o knjizi autora koji je savladao zanat pisanja do savršenstva. Ona je već u periodu života koji možemo označiti kao doba zlatne mudrosti, tako da se ne može sumnjati ni u njen književno-umjetnički prosede, stilsko- jezičku besprijekornost ili harmoničan izbor fikcionalnih protagonista.
Radnja romana započinje u zgradi starog porodilišta, nešto poslije II svjetskog rata, dok je vrijeme namjerno tempirano za Novu godinu, kao simbol rađanja novih života... Eto, u toj i takvoj bolnici, na odjeljenu porodilišta smještene su dvije trudne žene. Jedna bogata i nesrećna zbog toga što ne može, pored silnoga novca kog ima, da rodi svoje dijete. I druga, siromašna žena koja rađa djecu kao od šale, sa lakoćom kao što piše i naša autorka svoju knjigu. Bilo je već unaprijed određeno u knjizi sudbine te siromašne žene da, poslije tri kćerke, rodi još blizanke-sestre. I, u nastupu velikodušnosti, jednu kćerku «pokloni» bogatoj koja ne može da rodi zdravo dijete. No, za svaki slučaj, ta siromašna žena kao da ne može da se zaustavi sa dijeljenjem. U znak ljubavi prema svom djetetu od kojeg se odvaja, stavlja joj na rukicu narukvicu-hediju. Na taj način stvara se zaplet u obliku Tajne koju ove dvije žene, svaka na svoju stranu svijeta, nose sa sobom i duboko zapretano u sebi. Njihova dječija radoznalost koja se ogleda u bezazlenim pitanjima, kao što je još jedino naš najveći književnik-nobelovac Ivo Andrić umio da opiše i projicira, u neprekidnoj je potrazi za Istinom i odgovorima njihovih majki-roditeljki. A kada se već jednom ona «iščeprka» onda se polazi u svijet sa nadom za upoznavanjem razdvojenih blizanki. Uporedo s ovom, Vera Bužarovska vodi još jednu, paralelnu priču kako bi još više povećala zanimljivost kazivanja, te isprepletenost životnih sudbina. Njezino pričanje začinjeno je «biserima»: narodnim poslovicama («Kada žensko se rađa i zidovi kuće tiho plaču»,«Majko rodi me na smetljištu, ali me rodi sa srećom», «Kukavice ti kukale na kući», «Vrana vrani očiju ne vadi», «Čovjek bez roda je kao pusta krpa u planini» ), natopljeno turcizmima sa mjerom (ištah, bošča, arslan, terzija, kantar, činija, banja, kurtalisanje, fildžani, marifetluci, jorgan, golubica, gnijezdo), ili anglizmima (board, boss, by-pass, telefon, limuzina, doktor), što maksimalno povećava slojevitost, tenziju kao i višedimenzionalnost književnog izraza.
Vera Bužarovska svjedoči u svom pričanju o tome kako jedan svjetonazor gleda na svijet i zbivanja. Pripovijedajući u trećem licu, kao sveznajući pripovjedač, ona daje sliku vremena i prostora kroz dijaloge i monologe kao funkcionalne elemente stila. Izdvaja se na samom početku jedna tvrdnja: «o nepravednom Bogu» (str. 6.), «Bogu koji sve čuje i uslišava selektivno molitve» (str. 17.), «ne verovanje u Boga» (str. 55.), «o Bogu koji ne razumije Mihajlovu ženu» (str. 94.), «uvjeravanje jedne sestre blizankinje drugoj sestri da postoji Bog» (str. 133.), i «povratak Bogu, preseljenjem sa ovog prolaznog svijeta u onaj zagrobni» (str. 135.). Međutim, iznad svega je Sveta Ljubav koja lebdi oko glava sestara blizankinja, tako da i žrtvovanje (doniranje organa), ne predstavlja nikakav problem. Za operaciju dvije sestre su zadužena dva hirurga: a samo jedno je zdravo srce. Jedno srce, a dvije mlade žene koje su napunile pedeset godina života u samoći, bolu i teškoj patnji za svojom drugom polovinom. Rasplet ove zamršene i potresne životne priče, Vera Bužaro-vska postiže uvođenjem jedne od preživjelih babica koja se zatekla kao dežurna baš te noći kada su se one rodile. Ulazak ili povratak u radnju ove babice, na nenametljiv način sugeriše postojanje prstenaste kompozicije romana ili fenomena koncentričnih krugova. Priznanje svjedoka- babice može se iščitavati i kao svojevrsna ispovijest, skidanje tereta sa duše prije smrti. Ovaj roman postaje ogledalo stanja u bolnicama, porodilištima širom Makedonije, Evrope i svijeta, ne samo u jednom sistemu, nego uopšte. Dopadljivost ove priče je u tome što autorica djela bespoštedno, kao skalpelom, zarezuje po svim gnojnim čirevima od kojih «boluje» zdravstvo i ne umije da ga se oslobodi, uprkos svemu. Možda će čitaoca uplašiti realnost, iskrenost i enigmatičnost ove jednostavne životne priče, ali se mora obradovati optimističkom porukom da «greške ljekara, ipak, crna zemlja ne krije prije no što budu objelodanjene»!
U savremenoj književnosti naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, jako dominiraju muški pisci dok je zabrinjavajuće mali broj žena koje se bave profesionalno pisanjem. Čini me neizmjerno sretnim što je naš savremenik u književnosti Makedonije, izvrstan pisac Vera Bužarovska. Njeno prisustvo na književnoj vjetrometini Balkana, razbija ona uvriježena pravila o apsolutnoj dominantnosti muških književnika. Svojim romanom pod naslovom «Dvije žene, jedno srce», objavljenim kod izdavača «Prosvetno delo» u Skopju ona budi nadu o sve većem broju vrhunskih ženskih pisaca u ovom vremenu i prostoru «mnogo ubave» Makedonije.

05. marta/ožujka, 2011.