Sloboda Stajić

Slobodan Stajić Andriću

         

O autoru:
Slobodan Stajić 1947. novinar i putopisac, rođen je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu. Autor je brojnih knjiga putopisa.

 

 

SLOBODAN STAJIĆ ANDRIĆU (2011.)
IVO ANDRIĆ MARINI TRUMIĆ (1955)

Pročitano u Prosvjeti, Sarajvo, 2011

Pismo Andriću

Uvažene sabesjednice,
Cijenjeni sagovornici...

Zar ove noći može biti svetije uloge od one da se besjedi o besmrtnom Ivi Andriću?
Ili išta uzvišenije nego uz sjetne maloazijske zvuke govoriti o, po mnogima, najboljem djelu našeg nobelovca - „Prokletoj avliji“, putujući njenim odsjajima?
Najzad, zar ima izazovnije „svete dužnosti“ od posvećenja piscu koji pola vijeka uživa planetarnu popularnost, osim, nažalost, kod nekoliko mrzitelja sa ovog tla na kojem je sveslavenski Homer i ponikao, gdje se školovao i donio ovim prostorima olimpsku slavu. Njihova imena ne treba ni pominjati, kako ne bismo oskrnavili ovo divno veče. Prepustimo ih tami njihove zlehudosti.

Uvaženi auditoriju,

Pošto besmrtnici nikada ne umiru, odlučio sam da ove noći pred Vama pročitam pismo, koje sam izvajao Ivi Andriću.

Poštovani nobelovče, šaljem Vam ove redove iz jedne ugodne oktobarske noći, iz „Prosvjetinog“ hrama kulture na Obali, pod čijim okriljem djeluje i čudesna i neugasiva „Bosanska vila“, u kojoj ste prije tačno sto godina objavili Vaš prvi prilog, pjesmu „U sumrak“.
Šaljem Vam ovo pismo iz onog drevnog dijela Sarajeva, gdje se tako harmonično prožimaju dva svijeta, Istok i Zapad, nedaleko od Vaše i moje drage Prve gimnazije, koja je bila i naš Parnas.
Tačno prije 47 godina, još kao gimnazijalac, otisnuo sam se na lelujavi put, tragom vaše „Proklete avlije“, kako bih izvajao maturski rad. I do dan-danas odisejski lutam tim prostranstvima, po ko zna koji put.
Još te davne 1965. put me je prvo vodio do čarobnog Istanbula. U ranim jutarnjim satima, svaki dan iznova, čitao sam poglavlja Vašeg neprolaznog djela, u valjda najzanosnijem kutku Carigrada, u natrikovenoj loži nekadašnjeg sultanskog odmorišta Topkapi-saraja, a zatim bi kretao u potragu za mjestom odakle se ne vidi „ništa od grada ni od pristaništa i napuštenog arsenala na obali ispod nje“. Već „samo nebo, veliko i nemilosrdno u svojoj lepoti, u daljini nešto malo od zelene azijske obale s druge strane nevidljivog mora, i tek poneki vršak nepoznate džamije ili džinovskog kiparisa iza zida“. A noću ni to, niti svjetleći kandilji „nalik na vatromet koji je zastao u poletu“.

Utonuo u sebe tragao sam za Prokletom avlijom, svjestan da se sve mijena.

Zahvaljujući Vašim fidijskim opisima, kojima povezujete mitove i legende sa istorijom, kao i kazivanjima o stvarnom, mukotrpnom životu, upoznao sam jedan stvarno-nestvarni svijet hapsenika, kako grešnih tako i nevino zatočenih, sa balkanskih, maloazijskih i levantskih prostora. Upoznao časnog fra Petra, zatim Zaima, Haima, Softu... sve do zlosretnog zanesenjaka iz Smirne Ćamila, kao i upravnika tog prokletog ostrva izgubljenih duša pod nebeskim bosforskim svodom Latifagu ili Karađoza.

Kao da i ove noći, nošene povjetarcem uzdisaja, njihove sjenke lelujaju pred nama. A posebno nesretnog Ćamila, Tahirpašinog sina i lijepe Grkinje, koga je zabranjena ljubav zauvijek okrenula ka poklonstvu prema knjigama, a posebno prema životopisu, isto tako zlosretnog Džem-sultana, Bajazitovog brata i sina sultana Mehmeda II Osvajača, s kojim se čak i poistovjetio.
Čitanjem je nadomjestio potopljenu ljubav, teško shvatajući, kako Vi to navodite, „šta sve može da deli čoveka od žene koju voli, i uopšte ljude jedne od drugih“.

Poštovani pišče iz sazviježđa besmrtnih, tragom Vaše Proklete avlije put me je dalje vodio do Smirne ili ovovremenog Izmira, rodnog Ćamilovog i Haimovog mjesta. A odatle, tragom kazivanja tog Egejca o zatočeništvu Džem-sultana, do Egipta, snenog Rodosa (tamo gdje Helios svakog dana daruje plamena jutra), zatim francuskih utvrđenih gradova, te vječnog grada sa obala Tibra Rima i Vatikana, sve do maloazijskog povratka u Bursu, gdje je nesuđeni sultan i pokopan.
Ni sam ne znam zašto, ali Džemova sudbina na tren me podsjetila i na sudbinu Marka Pola, poslije njegovog povratka iz Kine, kada je bio zatočen. Kao što su me i priče fra Petra o Ćamilu i cijelom tom zlosrećnom svijetu Proklete avlije podsjetile i na kazivanja Rusticijana Rustičelija o mletačkom Prometeju Marku Polu. U oba slučaja je prisno sužanjstvo spasilo istinu od nevjerice i skrivenosti.
Još je slavni Aristandar iz Telmesa zapisao da su knjige načinjene poput hramova Tebe i Memfisa, gdje se svijetla strana naizmjenično smjenjuje sa tamnom. U Prokletoj avliji je ta tamna strana zasjenila onu svijetlu, jer stvarni život u hapsani bio je ponizniji i od najužasnijih talasanja snova. Uostalom, i sami ste davne 1914, u mariborskoj tamnici, najbolje osjetili šta znači tamnovati.

Uvaženi nobelovče, ovo Vaše čarobno djelo, koje ste izvajali daleko od Bosfora, još dok ste bili diplomata u Španiji, nagnalo me da se još u ranoj mladosti otisnem ne samo tragom nesretnog Ćamila i isto tako zlosrećnog Džem-sultana, već i Božijim putevima Vitezova svetog Ivana. Od Jerusalima, preko Rodosa do Malte. Tako ste mi, zajedno sa slavnim Morisom Drionom i njegovim „Romanom o jednom bogu“, postali svjetionik na izazovnoj plovidbi od Propontisa, Dardanela i Bosfora do kamenih oltara na obalama Hifase.
Za Vas je priča ritual. Ali i više od toga, borba za život. Nije bez razloga jedan hroničar, pominjući Vaše maestralno pripovijedanje, zapisao: „Ako su mostovi ukras zemlje i spojnica među ljudima, priče su odbrana od smrti, u onom smislu u kojem su to Šeherezadine priče“. U svoj divnoj besjedi, dok ste primali Nobelovu nagradu, i sami ste prizvali „legendarnu Šeherezadu“. Pomenuli ste tada i da je Vaša domovina zaista „mala zemlja među svetovima“. Ta domovina više ne postoji, ali Vi i danas spajate njene pokidane niti bar na umjetničkom miljeu. Upravo je Vaša Prokleta avlija povezala tri teatra iz tri države: virovitičko kazalište, užičko Narodno pozorište i tuzlanski Teatar kabare.

Omiljeni pišče, dolazeći ove noći ovamo, svratio sam do Vama dobro znanog i dragog sabesjednika Čede Kisića. Taj umjetnik pisane riječi je, uz neponovljivog fotoreportera Mikija Đuraševića, koji živi na relaciji Sarajevo - Budva, posljednji živi svjedok sa bosanskohercegovačkih prostora koji je iz prijateljske blizine pratio Vaš stokholmski uzlet do nezaborava, jer je Vilko Vinterhalter već odavno među zauvijek usnulim.
Dugo smo pričali o Vama, ali i o njegovoj preranoj preminuloj supruzi, svestranoj i ljupkoj Marini Trumić. Tako sam i saznao za Vaše pismo upućeno Marini još davnog 26. oktobra 1955, kada joj je bilo svega 16 godina, i iz blagoslov njenog životnog saputnika objelodanjujem ga ove noći, prvi put poslije 56 godina:

 

Andrićevo pismo Marini

„Drugarice Trumićeva,

Žao mi je što tek danas odgovaram na Vaše pismo od 11. o. m. i još više što na njega neću moći odgovoriti onako kako bih hteo i kako ste Vi želeli. U nizu Vaših pitanja ima takvih na koja, i pored najbolje volje, ne bih umeo da odgovorim; ima drugih koja bi tražila da čovek napiše čitavu autobiografiju, pa da odgovori na njih; odgovarati na njih sa nekoliko rečenica značilo bi isto što i ne odgovarati.

Ja se nadam da će Vam biti razumljiva moja nemogućnost da u ovaj mah iscrpno odgovorim na Vaša pitanja, isto kao što je meni potpuno shvatljiva Vaša želja da saznate te stvari i potreba da za njih pitate. Ali, stvari o kojima ste me pitali spadaju u one koje se ne saznaju odjednom i od jednog čoveka, nego u toku godina, čitanjem, iskustvom, poznavanjem ljudi i sveta. Možda ću nekada i sam imati vremena i mogućnosti da napišem nešto što bi bilo bar donekle odgovor bar na neka od Vaših pitanja.

Za danas hteo bih da Vam kažem da mi je milo da ste se, kao budući pisac, obratili starijem od sebe sa toliko poverenja. Naročito mi je milo što imate nameru da pišete „o našoj stvarnosti i ljudima u njoj“. To je ono što mi očekujemo od mlađeg naraštaja koji nastupa u našem književnom životu. Ti ljudi i ta stvarnost zaslužuju svu pažnju i svaki napor naših pisaca.

Radeći u školi a usavršavajući svoja književna znanja i razvijajući ukus, ja verujem da ćete Vi s vremenom uspeti da izrazite u najboljem mogućem obliku ono što osećate i želite drugima da saopštite. Pomoć i savete naći ćete, ja verujem, u prvom redu kod svojih nastavnika, ili kod starijih književnika, pa i kod mene, iako nisam, kao što vidite, ni brz ni opširan u svom odgovaranju.

Radite, bez nestrpljenja i sujete, i nastojte da naučite bar jedan od stranih jezika, kako bi Vam bio pristupačan što širi krug književnosti i što bolje otvoren pogled u svet. Ali ja ne bih hteo da Vas obasipam savetima, nego da Vam, pre svega i više od svega, kažem svoje dobre želje i svoju zahvalnost za lepe reči koje ste mi uputili. Zahvaljujem i svim Vašim drugaricama i drugovima na njihovim pozdravima i želim im mnogo uspeha u radu i radosti u životu.“

Andrićeva vjerovanja su se ostvarila i Marina je, idući putokazima slavnog pisca, postala istaknuta novinarka, književnica i prevoditeljica, kao i jedna od njegovih bliskih sagovornica.
Prvi put su se sreli kada je Marini bilo 22 godine, a mnogo godina kasnije, 1992, pripala joj je časna uloga da zajedno sa suprugom Čedom Kisićem govori i u Domu pisaca u Varšavi, povodom stogodišnjice rođenja našeg nobelovca.

Preostalo mi je da na kraju samo blagodarim Andriću na ovom divnom okupljanju ove noći, u sarajevskoj „Prosveti“...

(Besjeda Slobodana Stajića na tribini „Prosvjete“ koja je bila posvećena nobelovcu Ivi Andriću, 20. oktobra 2011)