O piscu:
Valerijan Žujo (1948), književnik, istraživač kulturne prošlosti Sarajeva, leksikograf. Objavio je petnaestak knjiga, između ostalih i Leksikon Sarajeva. Dobio je Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.
DJEČAK I PRINC
/odlomak iz neobjavljenog romana/
10.
Požar je izbio malo prije osvita. Dječakova majka budila se te noći u nekoliko navrata. Prvi put od početka opsade Grada, provukla se kroz uski prolaz, što je ostao, nakon što su nagurali teški trokrilni ormar na vrata balkona. Stajala je tako kao ukočena gledajući prema rijeci i zadugo ne smijući ni u polumraku i savršenoj tišini podići pogled naviše, onamo gdje u šumi i u bunkerima dahću cijevi. Nije bilo ni traga vjetru. I mala rijeka se bijaše pritajila. Stajala je žena na balkonu kao ekvilibrist na žici, naginjući se sad na jednu, sad na drugu stranu svog života. Dok se vrijeme prije samo krunilo kroz nekoliko uzastopnih smrti u porodici, sve je još bilo podnošljivo. Roditelji su joj umrli u dubokoj starosti. Išlo je po redu…Smrt njenog muža, bila je prerana. Taj gubitak, doživjela je kao nepravdu, ali i na tu činjenicu se navikla…Međutim, ovo svakodnevno mrcvarenje i umiranje, bez ikakvih znakova da će prestati, počela je osjećati kao strašnu kaznu…Za šta?..Za koji grijeh?…Sve je radila kako valja…Sve je podredila porodici. Bila je majka dječaku i sestra bratu i ništa više…Ni traga od kakvog vlastitog plana i ambicije.
Učinilo joj se, u jednom času, da se kuća trese. Zemljotres...!? Sigurno je slab zemljotres, jer tramvaj odavno ne prolazi obalom. I ona sama je drhturila, nešto od straha, nešto od noćne studeni što se dizala od rijeke. Uvuče se kraj ormara u sobu, zatim tiho prođe hodnikom. U kuhinji je bilo prijatno toplo. Još bijaše mrak kad je popila šolju čaja i prilegla na sofi uz prozor. Nije ugasila svijeću, ne namjeravajući dalje spavati. U ranom djetinjstvu, uživala je drijemajući u toj istoj kuhinji i slušajući kroz polusan, šta pričaju odrasli. Mnogim riječima i izrazima nije znala značenje. Najljepša riječ iz tog vremena bila je svemir. Kroz polusan slušala je razgovor odraslih, koji su prije toga s balkona ushićeno posmatrali golim okom kretanje prvih vještačkih Zemljinih satelita. Malo je šta od tog razgovora razumjela, ali je u pravilnim razmacima u njenim ušima zazvučala ta čudesna riječ, svemir. Kroz svih njenih četrdesetak godina, ta riječ je sačuvala muziku, tajanstvenost i uzvišenost, kao nijedna druga.
Nakon večere, ona bi se dugo mazila sa majkom i bakom, namještala se na sofi dok je ne bi savladao san. Otac bi ju kasnije prenio u njen krevet. Lijepo i ružno, tada je smještala između milina polusna u kuhinji i naglog buđenja u hladnoj postelji, u još hladnijoj sobi. U sve tri spavaće sobe, stajale su velike keramičke peći, ali su ih rijetko koristili, jer je njen otac smatrao da je zdravije spavati u hladnom. Sada je, nakon toliko godina, opet sanjarila, ležeći na sofi odjevena, ogrnuvši se tek velikim vunenim “pačvork” šalom. Prizvala je iz pamćenja kuhinjski svemir. Za stolom je sjedio otac i razgledao neki šumarski časopis. U subotu će, obećao je, nju i brata voditi u Muzej. Posjeta Muzeju uvijek ih je radovala. Tamo, u botaničkoj bašti raste mamutovac, sekvoja. Ako rast tog drveta ništa ne bude ometalo kroz narednih tri-četiri hiljade godina, objašnjavao bi otac, njegovo deblo će zauzeti najveći dio površine vrta…Onda bi otac dodao, na način starinskog učitelja:
- Možda ni Grada u to vrijeme neće biti…Samo će iglice sekvoje dugo padati odbrojavajući godine i vijekove…
Tumačenja njenog oca, bila su malko kitnjasta, ali jasna. Uvijek je bio spreman da odgovara na pitanja. Činilo se da unaprijed zna svako pitanje i jedva čeka da na njega odgovori. O svakoj vrsti drveta, govorio je sa ushićenjem, kao da je jedina na svijetu…Na izletima po obližnjim brdima i planinama, njegova djeca su otprve prepoznavala i imenovala: muniku, tuju, omoriku, kleku, javor, jasen, hrast, grab, kesten, bukvu, drijen…Kakav im je list, kakva im je kora, koje zemljište vole…I jedino što je otac ljubomorno čuvao i nevoljko pokazivao, bio je njegov veliki herbarijum. Nije lako bilo knjigovescu, iako je dobio precizne i detaljne upute, da izradi tu mapu, koja će kasnije postati dijelom porodičnog blaga. Sve je moralo biti kako predviđa jedan stari botanički priručnik na njemačkom. Njen otac je svaki čas navraćao u knjigoveznicu da vidi odmiče li posao. Kada je, konačno, mapa herbarijuma izvađena ispod prese i kada su provučene posebne svilene vrpce, on je provjeravao kvalitet urađenog posla dugo i pedantno, kao da nije riječ samo o jednostavnom svežnju listova između dviju tabli ljepenke. Knjigovezac je, završivši posao, osjetio olakšanje. Otac je namjeravao herbarijum pokloniti Muzeju, ali tek nakon što se stručnjaci iz Muzeja počnu zanimati za njegovu zbirku…A, prije toga bi trebali za herbarijum doznati…Dragocjena mapa ostala je u kući.
Slike što su majci promicale glavom dok se u polusnu meškoljila na sofi, značile su bijeg, izlazak iz opsjednutog Grada, vraćanje u vremena ljepote i ravnoteže, u vremena u kojima kolo nisu vodili ludaci:
Njena majka bi u maju oprala prve trešnje s juga i iznijela ih u velikoj staklenoj zdjeli na sto. Još nisu bile sasvim zrele i puno slatke, pa u njima nije bilo crva. Jela je trešnje sa bratom gutajući i poneku košpicu, da bi vidjela šta će joj se dogoditi.
Zalazeći tako u slatku izmaglicu sjećanja na djetinjstvo, gubila je želju da se vrati u godinu 1992. prestupnu. Samo ju je pomisao na njenog dječaka rasanila. Kada je smrad paljevine prodro do njene svijesti, vatra je bila već sasvim uzela maha. Zagrcnula se i naglo udahnula zrak pomiješan sa oštrim ljutim dimom. Izgubila je svijest. Došla je k sebi, tek u dvorištu. Brat ju je jedva snio. Odmah je pogledom potražila dječaka...Njega je bila zbrinula kućepaziteljka s međusprata. Iznijela je dvije fotelje ispletene od pruća, obukla kaput i donijela nekoliko deka, šarenih poput ptica iz amazonske prašume…Kućepaziteljka se bavila smislom. Čim svane, iz njenog stana začula bi se prodornim glasom kazana rečenica:
- Kakvog to smisla ima!?
Ubrzo zatim:
- Ima li to ikakvog smisla?
Ta krupna pitanja odašiljana su u pravilnim razmacima tokom cijelog jutra. Ljutita žena je desetak puta dnevno mokrom krpom na štapu razmazivala prljavštinu po stepenicama i odmorištu pred njenim vratima. Iza svakog stanara na mokrom cementu ostajali su, dakako, tragovi, što je nju izbezumljivalo. Oko podne, umorna, govorila bi samo:
- Strašno, strašno…
A, predveče ispraćala bi rezignirano sivu zgradu na počinak zaključkom:
- To nema nikakvog smisla!
Smisao bi se pojavljivao opet jutrom u njenim drečećim pitanjima.
Sada, nakon požara, ponavljala je samo:
- Strašno, strašno…!
Smisao bijaše preblizu.
Ostaće tajnom, kako su planuli peškiri, što su se sušili iznad peći, ali je izvjesno da su oni prenijeli vatru na minijaturni paravan, a onda nije bilo teško plamenu da lizne uz stare zamašćene papirne tapete...U ovoj ujakovoj rekonstrukciji, ne pominje se mali keramički svijećnjak, kojeg je majka ostavila na samom kraju starinske kuhinjske peći, tamo gdje je rezervoar za toplu vodu. Od svijećnjaka je ostao samo držač, sve drugo je od vreline ispucalo i rasprslo se, kao i većina staklenih i keramičkih predmeta…Dnevna soba je plamenu dala zamah i veliku snagu. Brzo su prelazili na stranu vatre masivni otomani, vitrina sa knjigama, komode krcate lako gorivim stvarima i, neizostavno, persijski ćilim, što su ga gazile tri generacije…Sasvim je uništena i Modra soba…Vatra iz predsoblja prvo je obuhvatila zatvorena vrata tog naročitog prostora u stanu. Sasušeni lak nestao je u hipu…Onda su buknula sama vrata od stare borovine. Smola skrivena u srži dasaka sažežena je uz praskanje nalik puščanoj paljbi. Vrata su se nakon jedva nekoliko minuta, raspala, sasula i nestala. Samo je dovratak s duguljastim šarkama, poluizgoren ostao da bude okvir još jednom spektaklu ognja. Savladavši vrata, vatra je suknula svom silinom u Modru sobu. Sve što je bilo pred plamenom, podatno je šištalo i cvililo, predajući se brzom nestajanju. Prastare tapete prenesoše plamen do plafona. Gore se bijaše zgusnula vrelina, koja naglo promijeni modru boju plafona i zlatnu boju zvjezdica razbacanih po njemu, u zagasito crvenilo. Odmah potom plafon postade tamno-ljubičast…Konačno, navala dima prekri ga masnom čađi. Jara je dohvatila i luster sa cilindričnim drvenim nosačem i tri kugle od mutnog stakla. Kugle se raspadoše uz prasak, a komadi užarenog stakla poletješe na sve strane. Najveći komadi padoše na okrugli sto na sredini sobe. Još od avgusta, ispod staklene ploče na stolu bile su novine, što su na naslovnici javljale o barbarskom paljenju Nacionalne biblioteke, smještene u zdanju nekadašnje gradske vijećnice. Ujak je sačuvao novine sa fotosom Biblioteke u plamenu preko cijele strane…Neka se zna!…Vatra je, dakle, došla odozgo…Neka se i to zna! Rasprsla se začas i staklena ploča na stolu. U jednom jedinom trenutku, na naslovnoj strani novina, komadi vrelog stakla načiniše veće i manje rupe i zlosretna Biblioteka još jednom planu na više mjesta. Njenu razuđenu pseudomaursku fasadu, jedan zamršen ornament, vatra pokrenu, oživi. Kroz prozore, kroz pravilno raspoređene dijelove tog golemog crteža, suknuo je prvo bijeli, pa sivi, te konačno gusti crni dim. Nedugo zatim, kao u kakvom ogromnom kaleidoskopu otvori prozora dobili su plamenu boju…U sredini intenzivno bijelu, a gledajući prema okvirima zlatno-žutu, pa narandžastu, potom jarko crvenu i konačno, bijes vatre je uokvirila tamno-crvena jara, kroz koju se probijao masni crni dim. Zdanje je ličilo na ogroman grozdasti tropski cvijet, čudesan i čudovišan u isti mah. Vrelina je proizvela snažna vertikalna strujanja zraka. Hiljade nagorjelih i ugljenisanih listova, dizalo se naglo uvis, uz divlji ples.
Neko je htio preurediti biblioteku, presložiti knjige u policama i listove u knjigama i slova na listovima i dijelove slova…Sve to za novu pismenost, za novo čitanje povijesti Grada i svijeta.
Dim je činio vidljivim pokrete goleme, moćne ruke, koja je po nebu nad Gradom, iscrtavala džinovski portret. Nije bilo lica tog monstruma što se rađa iz lomače na kojoj su gorjele knjige. Ukazivali su se samo valovi i pramenovi guste kose od crnog, bijelog, sivog i žućkastog dima. Neumoljiva ruka je svakim trzajem, uz vidljivo likovanje vatre, iz Biblioteke čupala komade njenog srca.
Tako su na fotografiji zapaljene Biblioteke, na stolu u Modroj sobi, ponovo gorjele knjige, karte, rukopisi…Savijali su se u strašnom grču teški zbornici sa srednjovjekovnim i renesansnim gravurama. Karte su plamsale neodlučno i nevoljko…Neizmjerljiv je trud i domišljatost onih, koji su karte sačinili…Toliko velik, da se, eto, nameće i svetogrdna riječ stvorili. Vatra je po kartama prvo, za kratko, iscrtavala nove vijugave linije, unoseći pometnju, povezujući nepovezivo, a onda bi kao razmaženo dijete vlastitu crtariju uništila. Zadnje su nestajale plave vijuge rijeka i modre mrlje jezera. Naročitim, višestrukim i višebojnim plamenom buknula je jedna knjiga o spaljivanju heretika i inovjernika u Španiji u vrijeme Ferdinanda i Izabele. Vatra je velikom brzinom čitala taj njoj poznati libar i odgonetala dobro čuvane recepte dvorskih alhemičara, koji su miješali pigmente. Boja plamena, otkrivala je sastojke smjese mineralnih, biljnih i životinjskih boja. Od ivica te knjige, pune drvoreza namijenjenih zastrašivanju i fascinaciji pastve, od okvira jednog takvog obojenog drvoreza, koji je predstavljao prizor poznat kao auto da fe, plamen je suknuo prema sredini slike. Red sada bijaše izmijenjen. Prvo, po višoj pravdi, u zelenoj vatri izgori svjetina koja se naslađivala mukama nevinih, potom golemi narandžasti plameni jezici progutaše inkvizitore i njihovu kamarilu…Na kraju u bijelom jezgru vatre izgori i nesretnik na lomači, još jednom.
Preciznu mapu gradskog jezgra, Čaršije, koju su carski i kraljevski arhitekti i činovnici sačinili 1879. godine, plamen obuhvati sa svih strana. Brzo i blještavo poput magnezijuma pojavi se vatra, ostavljajući jasne i trajne snimke u memoriji Grada. Ne može se tvrditi da su oni što su mapu iscrtali bili u dosluhu sa onima koji su Čaršiju zapalili, ali nema sumnje da su crtači, nakon požara, s velikim poletom pristupili crtanju planova za nove građevine, koje nisu bile ni nalik na one izgorjele. Za kratko vrijeme, moguća utjeha ležala je u zbirci koja je sadržavala hiljade razglednica. Duže od jednog stoljeća su vješti i nevješti, razboriti i sumanuti, dobrohotni i perfidni svjetlopisali, zalud tražeći konačnu sliku Grada. I taj rezultat je poništen. Nadu će održavati oni primjerci veduta, što su s porukama rasijani po šaru zemaljskom i strpljivo čekaju da se nekako vrate kući.
Jezik vatre, ogromnom brzinom zamijenio je sve druge jezike i pisma. U zbirci rijetkih knjiga, u teškoj metalnoj kasi, drhtali su unikati i divot-izdanja. U sobi u kojoj je bila smještena ta zbirka, na stolu, ispod gomile efemernih papira, uglavnom činovničke korespondencije, zaboravljena, među ostalim samovala je i jedna neobjavljena studija, jedan magistarski rad o načinima odavanja posmrtnih počasti u antičkom Rimu. Preminulim rimskim uglednicima načinili bi voštane maske i prema tom otisku se odnosili jednako kao i prema zemnim ostacima umrlog…Štaviše, isto kao i prema umrlom, kad je još bio živ. Na samom početku opsade, autorici tog rada, razrušena je kuća, a ona tada bi teško ranjena. Sem fizičke boli, patila je duboko zarad gubitka svih svojih knjiga i rukopisa. Tješilo ju je, donekle, saznanje, da je jedan primjerak njene studije, eto, ostao u Odjeljenju rijetkih knjiga u Nacionalnoj biblioteci. Tamo je mjesecima strpljivo upoređivala značenja i tumačenja grčke riječi eikon i latinske imago. Činila je to s oduševljenjem i istrajnošću, kao da je život u pitanju..I bio je. Svjetlo koje je, dakako, dolazilo sa Istoka, budilo je u njoj jednom ikonoklasta, drugi put ikonoboreja. Daj Bože, mislila je, da je rukopis sklonjen u metalnu kasu. Znala je da nema puno izgleda za takav tretman neobjavljene studije. Bila je u pravu. Kasa je sačuvala srednjovjekovne povelje, inkunabule, stare franjevačke i sefardske ljekaruše, rabinske rasprave, iluminirana i u srebro okovana jevanđelja, orijentalne astronomske spise, raskošne prepise Kur`ana, alhamijado pjesme i druge kaligrafske dragocjenosti…A, njenu studiju sažegla je vatra, kao da je kakvo heretičko djelo. Na maloj lomači na rezbarenom stolu, buknula je gomila spisa, a ispod njih, dogodila se brza smrt rimskih posmrtnih voštanih maski. Sto od orahovine opirao se oblikom urezanih cvijetnih motiva…Zakratko. Trijumf vatre, neopozivi nalet sile što sve dovodi na početak, poništio je drvorezbarsko umijeće majstora kojeg su skrivali inicijali S. M. urezani u jednu nogu stola. Nakon onoga što joj se dogodilo, ne bijaše u mladoj naučnici rezervne snage da sve ponovi…Niti bi bilo moguće ponoviti njen poduhvat. Tako je još jednom potvrđeno, da Gradu ništa ne može biti, a ljudima u njemu, može se desiti sve.
Najduže je gorjela knjiga o pohodu Eugena, okrutnog princa-kradljivca. I istina i laž u njoj, gorjele su više puta uzastopno, da bi se razdvojile, da bi konačno dobio mir pepeo, što ga je proizvela prinčeva nesaglediva oholost. Vječno narogušeni princ, uprkos raznim uresima, čak i likom sličan ptici grabljivici, uništio je vidljivi dio Grada…Ako je htio da se proslavi, njegova je osvajačka, razbojnička slava već bila tolika, da je izazivala dosadu. Ako je htio da se za nešto osveti, bilo je previše…Ako je, opet, htio da paljevinom sakrije tragove zločina, nije uspio…
Puna dva i po stoljeća prije njegovog dolaska, graditelji su mirno, promišljeno i s radošću podizali bogomolje, tekije, mostove, bezistane, daire, nebrojene dućane, kuće, kule i čardake…Tekle su prema Gradu rijeke raznovrsnih dobara i dragocjenosti…Dugo su trud i bogatstvo ugrađivani u taj jedinstveni vrt, dugo je umivano i dotjerivano njegovo lice…Princ kradljivac je odnio sve što je imalo vrijednost veću od vrijednosti jedne jabuke, potom je ključeve grada predao vatri. Kao dobro uvježbani psi ukoljice, vatreni jezici su prvo opkolili Grad da ne bude uzmaka, a onda se pojavili na više mjesta razdirući i proždirući. Moglo se dogoditi da Grada sasvim nestane, da njegovo zgarište obraste u šikaru i da preostanu samo nepouzdane priče, poneka pjesma…Knjiga o pohodu princa razbojnika dogorjela je do hrbata, do jednog dijela tog hrbata. Na taj dio knjige pao je komad opeke, potom gomila pepela i čađi. Sačuvan je taj dvostruki corpus delicti za sudski proces što nikada neće biti održan. Usred Biblioteke zažarili su se ugarci svih starih požara, dizali se iznova gusti crni dimovi. Povijest vatre, odmotavala se i zamotavala, nervozno, naizmjenično u jednom, potom u drugom vremenskom smjeru…Vatra se ogledala u vatri, dim u dimu, pepeo u pepelu. Među žarom knjiga vrijednih kao spasonosan lijek, bili su razbacani i žišci svezaka, odštampanih bez dovoljnog razloga, tek da bude umireno nečije nestrpljenje. Bilo je puno izgoretina knjižica, koje su i u vremenu nastanka bile bez imalo žara…Prividno, vršila se pravda nad bezvrijednim spisima, nad poezijom nalik na mlaku prljavu vodu, nad prozom koju ne voli čitati ni njen autor…Zapravo, poništavan je napor čitavih epoha, da se održi pismenost, makar i u skromnom obliku. Za ciglih nekoliko minuta, na stolu u Modroj sobi, na naslovnici dnevnih novina od 26. avgusta godine 1992. prestupne, vatra je rezimirala vlastite višestoljetne napore da Grad očisti od nepoželjnog duha ljubavi. To je bila njena glavna zadaća.
Modra soba, na kraju se preobrati u spilju sprženih zidova s gomilom pepela i gareži, a vatrogasci sve to, u najboljoj namjeri, pretvoriše u smrdljivu kaljužu. U dnevnoj sobi, luster zvani "Prestupna godina", isplakao je svoje kristalne suze i ostao bez električnih vodova. Karike željeznog lanca, čađavi i deformirani mesingani dijelovi, ličili su sada na staro sidro. Slično je prošlo i venecijansko ogledalo. Od remek-djela majstora sa otoka Murano, ostade samo metalni okvir, koji se otkačio i pao na hrpu izgoretine. Ta je hrpa nekada bila lijepa komoda. Sve je na kraju prekriveno paperjem čađi i brojnim nijansama sivog. Ako su boje, na kraju, i bile jednostavne, mirisi su lutali izgorjelim stanom, miješajući se i kovitlajući, napadajući nosnice i unoseći pometnju u sjećanje. Teški zagušljivi smrad izgorjele tkanine i vune ćilima, oštri i omamljujući smrad spržene plastike, vonj mokrih nedogorjelih deka i kaputa, zagonetni smradovi što su nastali izgaranjem materijala kojim je punjen tapacirani namještaj i ljepka kojim je taj materijal učvršćivan…U kući je bilo tek malo hrane, uglavnom riže i brašna…Nos se nikako nije mogao sudariti sa nepodnošljivim smradom izgorjelog mesa, sira, jaja…Od stvari, od šutljivih, a važnih predmeta, jedino što je ujak uspio spasiti, bila su razna dokumenta, te nešto odjeće i obuće, sve spakirano u jednu veliku torbu, za slučaj izlaska iz Grada. Torba bijaše u jednom ormaru u predsoblju.
Ipak, dogodilo se čudo. U ujakovoj sobi, ostao je gotovo netaknut zidni kalendar iz 1912. godine sa planom svetog grada Jeruzalema. Od toplote, kalendar se bijaše tek zarolao, malko požutio, ali je i dalje ostao okačen o klin i čitav… Sveti grad, vazda u plamenu, a nesagoriv, vječan u umiranju, a živ…kako bi kazali oni, kojima je svaka nota preniska i svaka boja isuviše blijeda. Jeruzalem se zarolao, zatvorio u sebe…Ovaj požar nije njegov…Ili, možda, jest…Svaki je požar njegov…pomisli dječakov ujak, a to bijaše u isti mah i hvala i prijekor. Stanari sive zgrade uzbuđeni i smeteni, pokušavali su sve vrijeme simboličnim količinama vode suzbiti vatru. Bilo je to samo rasipanje dragocjene tečnosti. Pola sata nakon izbijanja vatre, stigli su i vatrogasci...Neispavani, gladni, promrzli...neopremljeni. Stan je bio potpuno uništen, a vatrogasci su, ipak, uspješno obavili posao...Njihovo je bilo, da spriječe širenje vatre. Ni pod povoljnijim okolnostima, ishod ne bi bio bolji. Susjedi, koji su bili počeli iznositi stvari u dvorište, sad su sjedjeli po tim stvarima, umotani i šutljivi. Svi su bili uplašeni i smeteni. Dječak je virio ispod jorgana i smiješio se majci...Nema više njihovog doma...Nema više čudesnog lustera, zvanog Prestupna godina, ni murano posude za šećer...Nema više pravde...Ali, ostadoše živi...Za sat-dva, koliko je trajala drama, dječak je odrastao...Neće više nikada gledati šta to ispisuje po zidu svjetlost, što je prošla kroz kristal njihovog lustera...Neće slušati muziku stakla...Slušaće halabuku, koju svakim korakom, svakim pokretom proizvode neprijatelji grada. I njihove misli su grube, nasilničke i goropadne, pa već i one same stvaraju nesnosan šum i zujanje, od kojeg se u glavi muti i nesvijesti...
Doktor je bio u pravu, rekavši povodom dječakovih tegoba: Sa pubertetom sve će to proći...Prvo, naglo i nepovratno prošao je pubertet...Dječak je dobio izraz i duh starmalog...Njegov osmijeh upućen majci, nije bio bezazleni, nevini pozdrav djeteta, nego promišljen, lukav smiješak, koji je govorio: Dobro smo prošli! Taj dojam pojača i njegova zagonetna gesta; podigao je visoko, u desnoj ruci veliku crvenu jabuku, a u drugoj nekakav papir. To je jedino, u onoj pometnji i hitnji, ponio iz stana. Majka je zagrlila dječaka i dugo ga držala tako obujmljenog i govorila mu neke, samo njima dvoma razumljive milošte. Majka mahinalno uze komad smeđkastog papira iz dječakove ruke i pročita ljubičastim mastilom lijepim rukopisom ispisanu rečenicu: Bože, on će ubiti princa…Ko će ubiti princa i kojeg princa?…Majka zgužva papir i baci ga…Dječak je drhtao i šutio, objema rukama stežući jabuku.
Nema sumnje, Satana je te avgustovske noći nad Gradom pravio autoportret.
Tako se, eto, još jednom vatra ispoljila. Dječak, njegova majka i ujak postali su beskućnici, za manje od dva sata. Dogodilo se to u najgore vrijeme, u Gradu, tada najopasnijem mjestu na planeti. Utočište im je pružio njihov dalji rođak po pradjedovoj češkoj liniji, stari gospodin Karlo, kojeg su zvali Starter. Nadimak Starter dobio je krajem tridesetih godina, nakon što je na Balkanskim atletskim igrama u Ateni, bio starter u sprinterskim disciplinama. Grčka je bila njegovo prvo i jedino inozemstvo. I dok mu je bila živa žena, pominjao je često Grkinje:
- A, Grkinje, dragi Bože…Ili su ružne k`o lopovi ili su lijepe kao anđeli…Bože me oprosti…
A, kada su u Gradu i po planinama oko njega 1984. godine održavane zimske olimpijske igre, Karlo se prijavio organizatoru, da pomogne. Jedva su ga ubijedili, da za njega i njegov starterski pištolj nema zadatka…
Te velike igre, ljudi su shvatili i kao porodični događaj. Uzbuđenje je treslo Grad i niko nije ostao, niti mogao ostati po strani. Svi su smatrali da na neki način moraju učestvovati u tom događaju. Kad je sve prošlo kako valja, ostala je priča o uzletu Grada, priča o najvećem, najvažnijem i najljepšem događaju u njegovoj povijesti. Možda i jest tako…Jedino se Karlo s tim nije do kraja slagao. Da je bio angažiran, mislio bi drukčije. Ovako, za njega ostade mrlja na velikoj priredbi. Ako su stanovnici Grada olimpijske igre smatrali najvećom srećom, oko najveće nesreće, teško se bilo usaglasiti.
Starterski pištolj, Karlo je početkom rata prijavio policiji. Oni su mu ga vratili. Svakom gostu svoga doma, gospodin Karlo bi, obavezno, ispričao sve o Balkanskim igrima u Ateni i kako su ga odbili 1984. godine. Živio je najvećma u prošlosti. Dogorijevao je sam u malom stanu u blizini Katedrale. U svojoj devedeset i četvrtoj još se mogao kretati i tek ga je prije godinu-dvije počela pomalo napuštati lucidnost. Jutarnju misu nije propuštao, ni kada je najviše pucalo. Gospodin Karlo Starter, bio je duboko pobožan i vidio je jasan božiji znak u činjenici da niko od troje njegovih rođaka nije stradao u požaru i da nije izgorio plan Jeruzalema. Dječakov ujak je Karla smatrao već praktično mrtvim.
- On je odavno umro, govorio bi, ali je zaboravio obaviti još neke poslove, pa sada bogoradi i svodi račune sa Gospodom.
Bilo je to grubo i nezahvalno prema Karlu, koji ih je udomio, smatrala je dječakova mati. Mada i za nju ostaje otvorenim pitanje, kada je čovjek zapravo mrtav. Ima ih koji su živi ukopani, ali i mrtvaca koji hodaju svijetom. Njen muž je godinu i više dana, mrtav koračao i gledao sve njih s one strane ogledala. Bio je živ mrtav…Bio je i ovdje i tamo.
Masivna zgrada u kojoj je Karlo živio, podignuta je pedesetak metara od Katedrale, na najskupljem građevinskom zemljištu u Gradu. Projektant je, prije stotinu godina, pod pritiskom naručioca, pojeo sav raspoloživi prostor, te umjesto dvorišta ostavio samo uski svjetlarnik, koji je činio jedva desetak procenata tlocrta. Sadašnji stan gospodina Karla Startera, nastao je podjelama i pregradnjama, koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata. Od cijelog sprata, sa dva velika petosobna stana, što su pripadali njegovoj porodici, ostala je jedna pristojna soba, mala kuhinja, djevojačka soba i kupatilo s klozetskom školjkom. Summa summarum, četrdesetak kvadratnih metara. Za samca i previše. Svojevremeno su Karlovi ukućani ružili projektanta, njihovog zemljaka Čeha, što nije predvidio dvorište sa zelenilom, nego samo deprimirajući svjetlarnik…A, sada u sumanutim vremenima, uz stalnu kanonadu sa brda, taj se arhitektov propust, pokazao spasonosnim...Prema izvoru opasnosti, prema istoku i jugu, bila su okrenuta dva prozora...jedan prozor kupatila i prozor djevojačke sobe. Ali, to je bilo na prvom spratu, pri dnu svjetlarnika. Istina, bivalo je u Gradu, da minobacački projektil upadne čak i u dimnjak. Samo, za to je potrebna velika vještina ili veliki peh, kako god se to zvalo...Gospodin Karlo starter, osjećao se prilično sigurnim u svom skloništu na prvom spratu...Soba i kuhinja koje su gledale prema sjeveru, bile su zaklonjene drugim zgradama i Katedralom. Prema teoriji dječakovog ujaka, zapravo nije ni lako, ni jednostavno poginuti. Moraju se steći nužni uslovi...Elementi te naizgled ohrabrujuće, a u osnovi cinične računice, jesu: osoba, mjesto, vrijeme i zrno...Četiri elementa smrti...Ujak je u vojsci bio u školi za rezervne oficire lake protivavionske artiljerije...Učio je, kako oboriti avion...Sedam mjeseci godine 1976. njegovom glavom gospodarila je riječ balistika...Uglovi, početne brzine, zadržavanje cilja na horizontu, nišanske sprave...Apsurd...Sve vrijeme je bio na strani pilota...Zgražao se nad "artiljerijskim eufemizmima"...jedan dio topa kalibra 40 mm, je kolijevka, drugi vratanca...Zrno, opet, ima košuljicu... Topovska uspavanka....Ali, zato sve iluzije rasprši glomazni dio, čije ime je sanduk.
Moraju se podudariti svi elementi, da dođe do "susreta zrna i cilja"...Ujakova osobna matematika, dakle, širila je u razgovoru izvjestan optimizam, ali do kobnih susreta zrna i cilja, dolazilo je svakodnevno. U sveopćem odsustvu smisla i relativizaciji pojmova, često je zvanično saopštavano, da je "dan bio relativno miran" i da je "poginulo samo pet naših sugrađana".
Gospodin Karlo Starter, spavao je u nekadašnjoj djevojačkoj sobi, koja je, zarad visine plafona, imala duže vertikale nego horizontale...U njegovoj mladosti i ranoj zrelosti, kada je porodica bila imućna, to je bila sobica njihove djevojke za sve, Lize, rodom iz jednog sela na obali Balatona. Ime tog sela znala je izgovoriti samo ona. Bilo je tri puta zapletenije od naziva mađarskih gradova: Nagykanisza, Szekesfehervar, Bekescszaba...Ne bijaše ga, dakako, na kartama...Djevojka za sve...baš za sve, Liza, zvala se Eržebet ili Elizabeta ili Beti ili Jelisaveta ili Jelisava ili Jelica ili Saveta, već kako je ko artikulirao njeno ime u babilonskoj pometnji jezika u Gradu. Najčešće, ipak, Liza...Ona se umjela sporazumijevati na svim važnijim jezicima "Carevine i kraljevine"...i na slatkom jeziku tijela...sjećao bi se u sebi, gospodin Karlo Starter. U to vrijeme mladom i pustopašnom Karlu, ne bi bio tijesan ni dimnjak, a kamoli djevojačka soba...Sada ga je gušio nesrazmjer tog prostora...Eržebet ne bi popravila stvar...Morao bi i on biti, barem pola stoljeća mlađi. U staračkoj mitologiji ima jedno mjesto koje kaže, da je Dragi Bog kaznio muškarce, oduzimajući im moć, a ostavljajući želju. Pa, dok se žene smire i počnu razmišljati o najvažnijoj ljudskoj temi...o odlasku sa ovoga svijeta, starci se, u odsustvu valjanih argumenata, nastavljaju kreveljiti i bulazniti o mladim djevojkama…Čine to, dakako, bez pune svijesti o vlastitom grotesknom položaju.. Eržebet...Eržebet...Liza...Liza...
Gospodin Karlo Starter, sporo i teško se navikavao na suhu starost i još nije u tijesnoj sobici s visokim plafonom, prepoznavao oblike mrtvačkog sanduka...
|
|
