Dejan Đuričković

Dva eseja

O autoru

Dejan Đuričković (1938 -2017), rođen u Banjaluci, dugi niz godina živio je i radio u Sarajevu, gdje je bio istraživač na Institutu za jezik i knjževnost, a potom profesor na Filozofskom fakultetu; bio je i dugogodišnji lektor za srpskohrvatski jezik u Strasbourgu (Université Marc Bloch); autor brojnih eseja i kritika posebno o srpskoj književnosti.

Prošle, 2017, napustio nas je iznenada Dejan Đuričković, koji mi je bio i dugogodišnji prijatelj, jedan od rijetkih sagovornika u Sarajevu. Time su mnogo izgubili njegovi prijatelji, kolege, civilizovani i obrazovani ljudi, i cijela Bosna. Ovih nekoliko tekstova koje uvrštavam ovdje posthumno hommage su ovom piscu i književnom teoretičaru i kritičaru.

Pokojnici bez groba

Crnjanski je vjerovao da će život, u cjelini, jednoga dana, početi da slijedi umjetnost. Veliki primjeri iz književnosti, književni junaci, bili su i do sada, mi i ne znamo koliko, putokazi prema kojima su se ravnali naraštaji, ili bar najprobraniji, zagledani u njih kao mornari u svjetionike. Kroz neprozirnu tamu života i istorije, oni su bili oni „svjetlonosni duhovi“ koji su, sa vrha, obasjavali podnožja kojima su toliki hodali, i kojima i mi, današnji, hodamo.

Narodi koji su znali, ili imali sreće, da sam koncentrat ljudske mjere, Umjetnički San, ispnu na vrh, danas su na čelu, vode čovječanstvo. Da li će jedno društvo svoju svjetlost postaviti na visoko mjesto, i tako, njime obasjano, ići kroz istoriju-pitanje je od kojega sva druga zavise. Svijetu je potrebna svjetlost: čovjek od mašte, srca i uma na vrhu.

Jedan lik, sa tog vrha, imaginaran, književni, baca nama, danas i ovdje, snažan mlaz svjetlosti na tamu kojom hodamo i na mrak naše savjesti: Sofoklova Antigona, iz svoga imaginarnog, našemu paralelnog svijeta, sa svoga visokoga moralnog trona, svijetli kao neugasiva opomena, kao zombi opsjeda naše duše, ne da im smiraja dok se ne smire i duše naših pokojnika, onih čiji je ona božanski zastupnik.

Zabrana tebanskoga kralja Kreonta da se sahrani Antigonin brat Polinik, poginuo u neprijateljskoj vojsci, suprotna je božanskim, nepisanim, nepogrešivim zakonima, koji nisu podložni promjenljivim ćudima promjenljivih vlasti, nisu od danas, niti od juče, već su vječni, i „niko ne zna od kada su“. Ko može prekršiti jedan takav, toliko star i tolikom tradicijom posvećen zakon: zakon o pravu svakog pokojnika na dostojnu ljudsku sahranu? Antigonina razumna i trezvena sestra Ismena zna da „našom sudbom ravna uvijek netko jak“, da se sili mora ustuknuti i „poslušat vlast“, ne usuđuje se usprotiviti se Kreontovoj naredbi i pridružiti se Antigoni u nakani da sahrani brata, jer, veli, „ nije mudar stvor, tko preko svojih snaga želi cilju stić“. To je logika običnog svijeta koji pred silom povija vrat, koji vjeruje da mora podnijeti „i još težu bol“, ako je to silom vlasti određeno.

Znamo koliko se moralnih otpadnika, manjih i većih, kroz istoriju, računajući na psihologiju povijanja vrata pred silom, uspjelo, umjesto onih „svjetlonosnih duhova“, popeti na vrh i s njega izdavati svoje zakone, protivne onima za koje se „ne zna od kada su“.

Ali čovjek je umjetnost zato i stvorio: da sublimira, uzdigne na najviše mjesto svoj San o ljudskom, da mu on otuda svijetli i opominje ga. I tragički junak ne bi ni bio najviša mjera ljudskoga da mu i cilj kojemu teži nije, kao ni mjesto na kojem je, uzvišen. Uzvišenost cilja, apsolutna predanost (posvećenost) tom cilju, odricanje od svega i spremnost na sve u ime tog cilja, odsustvo ličnog interesa, pozvanost Ideala—uzvisuju tragičkog junaka na ono mjesto s kojega on i može, kroz bezgranično vrijeme i bezgranični prostor, da djeluje kao primjer, kao Idealni Čovjek. Onaj koji opominje i zove na svoj put, da se otresamo zemnih slabosti i prljavština i, čisti, makar klecajući, da ga slijedimo. To je put očišćenja duše, kopča sa Vječno Ljudskim. Put na kojem rastemo, u vlastitim očima, i u očima drugih. Sa željom da, na kraju, goli i čisti, kakvi smo i došli na ovaj svijet, odemo sa njega.

U Homerovoj Ilijadi, najveći grčki junak Ahilej, u dvoboju, ubija Hektora, najvećeg trojanskog junaka, koji mu je ubio najvećeg prijatelja Patrokla, potom, u gnjevu osvete, privezuje njegovo tijelo za svoja bojna kola i vuče ga oko zidina Troje. Ali i strašni Ahilej pokazuje da ni u najvećem bijesu ne kidamo veze sa nebom i sa vječnim: vidjevši suze Hektorovog oca, staroga Prijama, koji sa zidina Troje posmatra užasni prizor, Ahilej ne može da otrpi, da odagna glas vječnoga, pa se smiluje i ožalošćenom ocu vraća sinovo tijelo, da ga dostojno sahrani.-I u najvećoj provali gnjeva pobijedilo je „božansko načelo“: svakoga ljudski sahraniti.

A nakon što je i Ahilej poginuo, Sofokle nam, u tragediji Ajant, prikazuje spor koji je nastao o tome ko će sada biti proglašen najvećim junakom, i kao takav naslijediti Ahilejevo oružje: Ajant ili Odisej. Pošto je čast pripala Odiseju, povrijeđeni Ajant, koji misli da je on zaslužniji, smišlja osvetu, a zatim, postiđen zbog svoje sujete, izvrši samoubistvo. Agamemnon, vrhovni zapovjednik grčke vojske, zbog Ajantove pobune, odluči da se njegov leš ne sahrani. Pa se onda vodi spor: je li Ajant dostojan časnoga pogreba? Odgovor njegovog suparnika Odiseja, sa njegovog legendarnog, transistorijskog uzvišenja, naročito nama, danas i ovdje, svijetli kao opomena: „Mrzio sam ga dok je imalo smisla mrziti ga.“-Opet je pobijedilo „božansko načelo“: svakoga ljudski sahraniti.

Smrt briše sve, pa i mržnju. Mržnja na žive može se opravdati, može se razumjeti; mržnja na mrtve, nepodnošljivo zagađenje duše, ničim, nikako, ni u koga!

Eterični Crnjanski, da ga se opet sjetimo, veli da „život nije vidljiv nego da je van naše moći“, da je „sve u vezi i sve sliva“, da se negdje na dalekim ostrvima „događa ono što smo, možda, mi učinili“, i da je crvenilo korala u nekom dalekom južnom moru u vezi sa crvenilom trešanja u našem zavičaju.

I mi živi u vezi smo sa našim mrtvima. Po prastarom, iskonskom, božijem zakonu, zakonu neba, gdje su, možda, otišle njihove duše, oni su s nama stalno „na vezi“. Duše su naše poprišta na kojima se oni rvu sa zaboravom. Ne daju mirna sna dok se ne upokoje.


Helada i mi

Tukididova Istorija Peloponeskog rata, monumentalno istorijsko djelo grčke antike, u osam knjiga, pruža nama, danas i ovdje, mnoštvo pouka, pa bi i onima koji o ovome našem ratu danas svjedoče mogla biti obrazac i putokaz.

U Peloponeskom ratu, vođenom između Sparte i Atine (431–404. godine prije nove ere), Tukidid je i sam učestvovao: bio je komandant atinske flote koja je vodila operacije uz tračku obalu. Zbog neuspjeha tih operacija, a više, čini se, zbog ludila koje se kao požar širilo na sve strane — da izbjegne poniženja i spasi svoju dušu — emigrirao je, stranstvovao dvadesetak godina, i u zavičajnu Atinu vratio se tek po završetku rata. Više od dvije decenije svoga života potrošio na je sakupljanje podataka, kod obje strane, i na pisanje svoga monumentalnog djela (i opet ga, smrću prekinut, nije stigao završiti; stao je kod 411. godine).

Za Rusoa, Karlajl, prijekorno, veli da nije imao „talenat ćutanja“. Treba, veli, da čovjek paćenik „proguta svoj dim; nema nikakve koristi izbacivati dim, dok ga niste pretvorili u vatru“. Tukidid se u tom ratu doista nagutao dima (možemo samo zamisliti koliko!), ali nije bio od onih koji svoj dim odmah drugima pod nos pušu, a uobražavaju da su saradnici boginje Klio, tvorci istorije. Tukididovo djelo nije bilo sračunato na to da služi u polemičke svrhe, da bude predmet verbalnog takmičenja u datom trenutku, nego da bude vječna tvorevina — tako je on sam odredio svoju uzvišenu težnju. Na svojoj stvaralačkoj vatri, on je doista spalio lične simpatije i antipatije, ljubavi i mržnje, savršeno zagospodatio svojim srcem, i zagledan u svudprisutnu, jednaku, istorodnu, unebovapijuću patnju nevinog i bespomoćnog svijeta obiju zaraćenih strana, ispisivao svoje svjedočenje kao pouku za sva vremena.

U ludilu rata, od Tukidida do nas današnjih, ništa se, izgleda, nije promijenilo. Ali uprkos tome, istorija nas uvijek, kao ogledalo, priziva da u njoj vidimo svoj ljudski lik. Tukididova djelo, poznato je, iz generacije u generaciju, izazivalo je divljenje zbog njegove kritičnosti prema mitskim elementima naslijeđenog duhovnog svijeta, zbog duboke političke analize događaja, nepristrasnosti, istinoljublja, i mnogo čega još, no nama danas, možda prije svega, naročito jednom stvari daje podsticaj za razmišljanje: sugestijom virtuelne paralelnosti između zbivanja oko duhovnog sloma i raspada Jugoslavije i onoga što se desilo sa drevnim helenskim svijetom nakon ovoga užasnog rata: društvene zajednice istog civilizacijskog i kulturnog svijeta, istog etničkog porijekla, istog ili srodnih jezika — sukobile su se u bratoubilačkom ratu nepojmljivih, demonskih impulsa pred kojima se ledene i srce i usta. U tom ratu, sila je postala apsolutni gospodar svega, i kao što je tamo i onda razorila, i ovdje i sada razara dugim i strpljivim radom istorije stvaranu jednu društvenu zajednicu i moralnu solidarnost ljudi i naroda koji su je činili.

Zakovitlani i u haos rata bačeni svijet svoje Helade, sumrak njenih duhovnih vrijednosti, Tukidid je naslikao kao prolom zla, mračne sile koja će, iz svojih podzemnih skrovišta, opominje ovaj filozof istorije, izbijati „sve dok ljudska priroda bude to što jeste“. Rat je škola nasilja, i u toj školi zlo uvijek nauči nešto novo: ono što smo o njemu ranije znali više ne pomaže u novom ratu s njim.

Rastakanje ljudskog svijeta počinje najprije rastvaranjem jezika. Konfucije veli: kada bi on bio car u Kini najprije bi dao pravi smisao riječima. Jer, ako riječi ne odgovaraju, ne odgovaraju ni pojmovi. A kad pojmovi ne odgovaraju, razum luta. Konačno, kad razum počne da luta narod postaje nemiran i društvo završava u haosu.

I haos helenskog svijeta, koji opisuje Tukidid, počeo je mijenjanjem značenja riječi: bezumlje je prestalo biti bezumlje, postalo je hrabrost, odanost partiji; opreznost je postala kukavičluk; odmjerenost-maska podlosti; mahnitost-znak muške samouvjerenosti; itd. A promjena značenja riječi vodi promjeni moralnog kodeksa: saučešće, samilost, solidarnost-postaju izdaja, neprijateljski čin. Tako se u jeziku ruši dojučerašnji svijet, moralna solidarnost koja je vezivala i držala ljude, kao zidovi kuće pod udarom granate. Maligno dejstvo promjena u jeziku, u sadejstvu sa svim ostalim, završava u moralnom rasulu, implozijom društvene zajednice. Na placu gdje je ona bila ostaće krš sve dok se ne rodi neka nova okupljačka ideja koja će ljude pokrenuti na novo graditeljstvo.

Tukidid nije stigao da završi svoje djelo, smrt mu je izbila pero iz ruke dok je još bio nadnesen nad 411. godinom, kojom završava njegovo monumentalno djelo. Katastrofalne posljedice ovoga rata opisivaće kasnije mnogi, među njima i slavni naš savremenik Arnold Tojnbi. Od njega se Helada više nikada nije oporavila. Otrov njegov ušao je u sve pore društvenog organizma helenskog svijeta. On je nakon toga, veli Tojnbi, samo umirao u etapama. Njegovo duhovno propadanje nastavilo se bez prestanka, punih stotinu godina, nemirima, ratovima, revolucijama, koji su bili posljedica te velike katastrofe. Kada je bog Ares završio svoj zemaljski izlet i vratio se u svoju nebesku rezidenciju, prostorima kojima je on dotad žario i palio pokuljaće kolone lutajuće populacije, pogorjelaca, prognanih, apatrida, avanturista, zločinaca, čiji se broj neprestano uvećavao: polovinom narednog stoljeća, helenski svijet je vrvio od derasiniranih vagabunda svakojake vrste. Ni Aleksandar Veliki toj pošasti nije mogao stati ukraj svojim pokušajem da ubijedi vlasti po gradovima da svojim protjeranim neprijateljima omoguće povratak kućama.

Šta se tom raznolikom izbjegličkom svijetu nudilo kao mogućnost preživljavanja u tuđini? Najčešće: najamni rad u vojsci — postajali su plaćenici, legija stranaca. A to obilje ratnika, jeftine ratne snage, vapilo je za novim silaskom boga Aresa sa njegovih nebesa, izazivalo nove ratove, davalo im novu snagu, rasplamsavalo ih, povlačeći za sobom opet nove izbjeglice i, posljedično, opet još više plaćenika… Circulus vitiosus uzroka i posljedica, iz kojeg nije bilo izlaza: hemoragija na smrt ranjenog. Helada se tako raspala, ne pod udarom varvara, kako su nas u školi učili. Izvršila je samoubistvo.

Hoće li i ovaj naš rat imati slične posljedice? Hoće li i ove rijeke naših izbjeglica (ratnih, političkih, socijalnih, kriminalnih i dr.), punih mržnje i željnih osvete, sa svih strana, zakucati na kapije nečijih kasarna, unedogled nastavljati ovaj besmisleni rat, ili spremati njegov nastavak, nakon mira, u prvom povoljnom trenutku? Stvarati time nove rijeke apatrida, i nove legije stranaca, i opet nove rijeke apatrida, i opet nove legije stranaca, i tako unedogled…?