JOSIP OSTI - JUBILEJ
KRITIČAR

         


Josip Osti je ex-jugoslov​e​nski, bosanski i slovenački pisac o kome ćete pročitati više u ovom broju Sehare.

 



ŠALAMUNOVA OPSJEDNUSTOST RIJEČIMA


One, koje mnoge knjige Tomaža Šalamuna prije toga, pa ni izbor njegovih pjesama Glagoli sonca (1993), objavljen u reprezentativnoj biblioteci domaće i svjetske književnosti izdavačke kuće Mladinska knjiga Kondor, nisu uvjerile, vjerujem da je, pa i one najsumnjičavije među njima, knjiga njegovih izabranih pjesama Kada (2011) uvjerila da se radi o istinskom klasiku slovenske poezije. Koji je, i dugo prije toga, bio najmlađi klasik medju slovenskim pjesnicima. Koji je još 1973. godine, odgovarajući na pitanja Franceta Pibernikane u razgovoru s njim, nekonvencionalno, kako njemu, pa i njegovoj poeziji priliči, rekao: jedan strašan klasik. A da je klasik i to strašan itekako je vidljivo iz izbora Kada, obogaćenog i nekim novim pjesmama, koji je, za njegovu sedamdesetogodišnjicu, objavila izdavačka kuća Študentska založba iz Ljubljane, u svojoj biblioteci Beletrina, koji, s nekoliko dodanih eseja o njegovoj poeziji (Iva Svetine, Tarasa Kermaunera, Tomaža Brejca, Kevina Harta, Joshue Beckmana i Katice Ćulafkove, ima 1000 stranica. Kako i da bude drugačije kada se radi o pjesniku koji je objavio oko 50 knjiga pjesama, koje su doživjele preko 80 prevoda na druge jezike.
Kada je Šalamun još 1973. pojašnjavao zašto je klasik klasik i zašto je to moguće unaprijed predvidjeti, tvrdio je da je to prirodno, isto kao što je slon slon, što je, isto tako moguće, sasvim mirno, unaprijed predvidjeti. Tom prilikom je naglasio kako je razlog, da je postao klasik, već tada, odnosno čak i prije toga, to što je bio nesretan, zaljubljen i žalostan, a ne neki stvaralački koncept. Ono što je napisao do tada i od tada, postavši dosad najproduktivniji i u svijetu najpoznatiji slovenski pjesnik, potvrdilo je njegove riječi. Bio je i ostao nesretan, zaljubljen i žalostan, a pošto se ne podređuje nijednom stvaralačkom konceptu odnosno poetici, svoju je nesreću, zaljubljenost i žalost izricao na različite načine, najmanje na one već klišetizirane, neprestano iskušavajući nove mogućnosti ničim ograničene slobode pjesničke riječi.
Prva Šalamunova pjesnička zbirka, Poker, objavljena u samizdatu 1966. godine, bila je prevratnička i prelomna za tadašnju slovensku poeziju. To je najavio već i njen naslov. Inverzijom promijenjena riječ Koper – ime grada u kojem je proživio veći dio djetinjstva i mladosti, u riječ Poker, nagovještavala je igru riječima, koja je, svojom hrabrošću, inventivnošću i raskošnošću ostala samosvojna i neprevaziđena u suvremenoj slovenskoj poeziji. Svjež i snažan pjesnički glas predstavljao je carski rez između već preživjelih i iskorištenih u pjesmotvoračkoj tradiciji, opterećenoj odvećnim ideološko-socijalno-folklornim elementima i privlačnim pozivom u nove pjesničke pustolovine. Njegova rana djela, parodično-ironično-sarkastični pjesnički tekstovi, bili su iritirajući, kako za kanone u to vrijeme važećih književnih normi, kao i za građanski, odnosno malograđanski lažni moral i čak za tadašnje ideološko-političke nazore. Početni stihovi prve pjesme ciklusa Mrak: »Umorio sam se od slike svojega plemena / i iselio se«, iskazivali su njegov u mnogo čemu drugačiji odnos pema nedodirljivosti književnih vrijednosti i nacionalnih svetinja, kao i odlučnost da sam odlučuje o svojoj sudbini. Njeni završni stihovi: »Moj svijet bit će oštrih rubova. / Surov i vječan.«, raskrivali su poetiku primjerenu surovosti svijeta i života, a i njegovo klađenje na vječnost. Pošto je pristao na pokerski rizik, tu opkladu je već dobio. Cjelokupnim opusom, kakvim se može pohvaliti rijetko koji pjesnik, a posebno najvišim dosezima svojega pjesništva, koje je već odavno skrenulo veliku pažnju diljem svijeta.
Onaj, koji je i ranije vjerovao u Šalamunovu poeziju, mogao bi nevjerne Tome podsjetiti na ne mali broj njegovih proročanstava, koja su se obistinila. Naime, i u njegovom slučaju je pjesnička imaginacija potvrdila svoju nadmoć nad praktičnim i pragmatičnim umom. Danas je, na primjer, njegova heretička tvrdnja, stara skoro pola stoljeća: »svijet je raspad svijeta«, neoboriva činjenica. Kao što se ostvarilo i njegovo vjerovanje, iz već (pra)stare pjesme Prvi put kada sam došao u New York City, da »je samo pitanje vremena, kada će me / New York City izbaciti pod nebo kao / zvijezdu«, tako se, prije ili kasnije, dogodilo i mnogo šta od onoga što je naslućivao ili predviđao u svom izoštrenom pjesničkom prijateljstvu s elementima i Apsolutnim.
Aleksandar Zorn je bio u izbor Glagoli sunca, koji zaključuje opsežan pogovor, uvrstio pjesme ilustrativne za Šalamunov pjesnički put, kako one značajne za za njegov pjesnički način, tako i one reprezentativne za njegov cjelokupni dotadašnji opus, koji se, u medjuvremenu, već udvojio. Tako da je njegova nekadašnja tvrdnja, da se njegov život zove onako kako glase naslovi njegovih knjiga danas jos uvjerljivija. Jer bismo njegovim nekadašnjim izricanjima sumnje u konvencije i »nepobitne istine«, kao što je to, recimo, učinio stihom : »rekli su da sunce izlazi / u šta ne vjerujem« i njemu sličnim, te preko parodiranja homocentrizma, do ispoljavanja ljubavi prema svemu i najsićušnijem ili, njegovim riječima rečeno: »hoću da dišu svi, miš, govno«.
Zaključni stihovi druge pjesme, Maline postoje: »jasno / zadovoljan sam / jasno je da sam zadovoljan/ ooo /ooo kako sam zadovoljan // na koncu me novinari upitaju / zašto ste izgubili utakmicu // maline postoje / maline / kažem«, svojom istinskom nevinošću i prividnom prostodušnošću, razigranošću i radošću, otvorenoću pjesmi i njenoj nepodređenosti poruci i smislu, jasnoćom detalja, koji otežavaju rakrivanje cjeline…, rječito svjedoče šta je Šalamun pjesmama iz Pokera novo unio u slovensko pjesništvo sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se modernizam oštro sukobljavao, kako s ideološkom doktriniranošću, tako i sa patetikom tradicionalizma i sentimentalizmom intimizma. Bio je prirodna pojava ili, možda, točnije rečeno, blagorodna elementarna nesreća slovenske poezije.
Igra je polazište, a često i rezultat Šalamunove poezije. Opisuje viđeno i izriče doživljeno. A vidio i doživio je mnogo, još posebno za vrijeme kraćih ili dužih boravaka izvan Slovenije, boraveći u mnogim zemljama, a najčešće i najduže u Americi. Da o književnosti iz cijeloga svijeta, s kojom je živio i s njom se saživio i ne govorim. Jer, gdje god bio, bio je u njoj doma. Najveći dio njegove poezije je iskustveno, životno utemeljen, a izveden strasnom jezičkom igrivošću. Slobodna, ničim ograničena igra jezikom najsamosvojniji je element i najveća odlika njegove nepredvidljive i uvijek iznova svježe poezije. Oduzeo je dugo čuvanu nevinost i »uprljao« takozvanu čistost slovenskog jezika i njime napisane poezije. U svoje pjesme je unosio sve jezike s kojima se sretao i iz svih područja, od uličnog žargona do jezika svetih knjiga, od najrazličnijih književnosti do likovnih umjetnosti… Maštom bez granica i ograničenja iskuša(va)o je brojne mogućnosti pjesničkog jezika i aktivirao (bez)brojne vatromete najčudesnijih asocijacija. Sveobuhvatnim zagrljajem svijeta i života, širinom vidnog polja, kakvo ne srećemo ni pri jednom drugom slovenskom (i ne samo slovenskom) pjesniku, na kraju, obogatio je, tako slovensku poeziju, kao i slovenski jezik uopće. Za sve vrijeme ostajući poeta ludens i zakleti, nepopravljivi logocentrik.
Svoj sadašnji izbor Šalamunove poezije, koji obuhvata dio njegovog opusa od potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas, naslovio sam, kao i Zorn pogovor njegovom izboru do početka devedesetih godina tog stoljeća, prvim stihom pjesme Riječ: »Riječ je jedini temelj svijeta.« Iza kojeg Šalamun kaže: »Ja sam njen sluga i gospodar«, čime je izrekao svoju neopozivu opredijeljenost i opsjednutost riječima. Za njega »pisanje / poezije je / najozbiljniji / čin / na svijetu. // Kao i / u ljubavi / sve se iskaže. / Riječi / drhte, / ako su prave. Kao što i tijelo / drhti u // ljubavi, // drhte riječi na papiru.« I to nam bolje od brojnih komentara ukaže na ozbiljnost njegove pjesničke igre jezikom, u koju je uložio svu svoju vjeru u riječ-jedini-temelj-svijeta. Hazardske igre na sve ili ništa, »od trenutka, kada / … sam se spalio i rodio prvim stihom«. Riječi su njegov jedini kapital, koji je znao umnožiti. U njegovim stihovima uistinu drhte, trepeću, grle nas, očaraju, pretresu… Sijaju i isijavaju njegovu snažnu pjesničku energiju. Time, što je u poezuiji već postigao, rečeno parafraziranjem njegovih riječi, bilanca je više nego pozitivna.
U pjesmi Bože, kako rastem, nalazimo njegove izjave: »Kako sam jak, strašan i lukav« i »Moji stihovi su, kao da bih sijekao stijene«. Teško je protivuriječiti i jednome i drugome, a bilo bi jednako teško i kada bih citirao veliki broj njegovih stihova otkrite ranjive intime, neskrivenih oduševljenja, ljubavi i nježnosti, izbjegavajući svaku srceparajuću patetiku i plačni sentimentalizam. Jedan od zahtjeva, koji je sebi postavio, glasi: »Hoću stih napet kao bambus«. I napetost je osjetna odlika njegovog stiha odnosno pjesničke rečenice. Pri tom luk njegovog stiha asocira i na oružje i na glazbeni instrument, na luk i liru, kako je Octavio Paz naslovil svoju knjigu odličnih eseja. Višeslojnost svega o čemu piše onemogućava jednoznačno tumačenje njegove poezije. Tako je i pri razumijevanju stiha iz pjesme History: »Tomaž Šalamun je pošast.« treba poznavati i stih iz pjesme Narodna: »Svaki pravi pjesnik je pošast.« Te dvije teze dovedu do zaključka da je pravi pjesnik, što i jeste, mada najviše zbog »atentata na logiku«. Po njegovom mišljenju: »Odgovorne, logične rijeći su zamka.« Zamka, kojoj uspijeva često umaći. To, da u njegovoj poeziji, usprkos tome, naletimo na alogičnosti i paradokse, ne znači ništa drugo, nego da je pjesnik vremena, koje je njima i najviše obilježen.
I dok, medjutim, brojni ne mogu prikriti svoje muke, da ugotove šta je pjesnik htio reći, Šalamun pred kraj pjesme Iz moje sudbine kaže: »Kristalno jasan sam.« i nastavlja: »Zabranjen je puni pogled u mene. / Nikada nisam bio čovjek. Uvijek anđeo. / Kada dospije do svog potpunog oblika, /rasprši se.« Njegove promjene i preobrazbe potvrđuju da se je više puta raspršio, ali i iznova sabrao. Sabirala se svjetlost u središtu riječi, kristala, koji nosi u grudima, prelamala i još jače zasijala. Istodobno je bio Vrag s maskom anđela i anđeo s maskom Vraga, onako kao što je mnogo šta u njegovoj poeziji jednom lijepo, drugi put strašno ili, najčešće, istodobno združenje suprotnosti, kao što je, u pjesmi Pont-Neuf, rekao i za sebe: »nježni zločinac«. A i kako da bude drugačiji, kada je, po vlastitom priznanju, »zaljubljenik, ne vojnik«. I zato što su sve njegove knjige »posljedica ljubavi«, jer, za njega, »ljubav je sve«. U pjesmi Riba kaže: »Ja sve volim«, »Ja sam Bog i čovjek ujedno«, »Ja sam Bog, jer / volim« i »Ljubav je / sve«. I ti stihovi nam otkrivaju značenje koje pripisuje ljubavi, kao i to, zašto su njegove pjesme tekstovi divinizacije. O tome, kao i o svemu ostalom rekao bi: »kriterij je u nama / samima«. Ali i onda kada o sebi (pro)govori s neskrivenim samoljubljem ili o sebi kao o najvećoj pošasti, treba se sjetiti njegovih riječi: »Naša jedina realna historijska mogućnost je / milost.« Naime, njegove pjesme su božanske upravo po toj milosti, koju, opijen jezikom, ekstatično i delirično, ne štedeći, daruje, ostajući »čisto dijete«. I kada ranjava. A ljubav i nije ništa drugo nego ranjavanje i zacjelivanje rana.
Svjestan da »pjesnik pjesnika reinkarnira«, često se predaje inicijaciji drugih pjesnika, kao što i sam, vjerojatno i češće, inicira druge. A kao što su mnogi pjesnici progovorili posredstvom njegovih stihova, tako i sam, i tada, kada za kraće ili duže vrijeme »zanijemi«, progovara posredstvom stihova drugih. Zato je, kao svaki uistinu veliki pjesnik i/ili klasik, a time i poezija uopće, »vječni gejzir«.
Kao što sam već rekao, Šalamun je svojim pjesniškim prvencem, Poker, načinio radikalan odmik od tadašnje slovenske poezije, od tradicionalnih nacionalnih sadržaja i struktura, te, istodobno, doprinio njenom približavanju modernim trendovima svjetske poezije. Od tada do danas, kada je već sedamdesetogodišnjak i uistinu živi klasik slovenske poezije, s najvećim brojem objavljenih knjiga pjesama, najprevođeniji i najpoznatiji slovenski pjesnik u svijetu, što potvrđuju i brojne domaće i strane nagrade, ostao je enfant terible slovenske poezije. Sve vrijeme mlad pjesnik. Koji ne stari, nego se neprestano obnavlja i podmlađuje. U to nas uvjeravaju i njegove nove, odnosno najnovije pjesme, koje potvrđuju da se radi o još uvijek mladom, odnosno svježem, nekonvencionalnom, jezički igrivom pjesniku. Za kojeg je riječ bila i ostala jedini temelj svijeta. Naravno, riječ pjesničkog jezika, kojim se čovjek do sada najviše približio tajni vlastitog života i života uopće. Šalamun svoj pjesnički jezik neprestano revitalizira, neograničenom slobodom i stvaralačkom igrivošću. U njemu se izmjenjuju i prepliću vatrometi asocijacija, uspomena, viđenja, privida, snova… monolozi i dijalozi, koji jednom naglašavaju, a drugi put brišu granicu između unutarnjeg i vanjskog… Stvarnog i nestvarnog, koje je, u umjetnosti, jednako stvarno. Pri tom je, svojom hrabrošću raširivanja pjesničkih obzorja i da u poeziji kaže i ono što u njoj, ranije, nije bilo rečeno, na smosvojan način, bio i ostao za mnoge provokativan, pa i neprihvatljiv. Posebno za one koji se bave tumačenjem i vrednovanjem poezije, jer uistinu novi plodovi pjesničke mašte, koja je, nesumnjivo, kraljica stvaralaštva, ostaju nedosegljivi starim instrumentima vrednovanja.

 

 

O POEZIJI HUSEINA TAHMIŠČIĆA

POSLEDNJE PISMO PRIJATELJU

Pripazi na ono što govoriš
Pripazi na svoje reči
Sve drugo lako ćeš osigurati
Reč je o noći koja ne bira sredstvo
Budne su njene straže

Imaš lepu glavu
Dovoljno svetlu misao u njoj nosiš
Budne straže lako će je opaziti
Reč je o sekirama koje oštre
Za lepe glave ispunjene svetlom mišlju

Ne pitaj gde i kako
Noć u kojoj ti pišem
Zaturila je svoje razloge
Vreme je poodmaklo
Približava se ponoć
Crne naoštrene sekire krenule su belim svetom
Noć im otvara sve puteve
I to je sve
Što sam htio da ti javim
Lepa budna glavo
Ne ljuti se što su moja pisma ovako kratka
Umoran sam prijatelju

Kao pas.


Husein Tahmščić, pjesnik, esejist, književni kritičar i antologičar, rođen u Sarajevu, 1931. godine, u kojem je umro 1999. godine, kročio je u literaturu knjigom pjesama Putnik života (1954), u kojoj su bile zbrane probrane mladalačke pjesme, nastale od 1948. do 1954. godine. Kritika, pak, stvarnim Tahmiščićevim pjesničkim objavljenjem smatra njegovu drugu knjigu pjesama, Budna vrteška (1956), označavajući je, zajedno sa knjigom Vuka Krnjevića, Zaboravljanje kućnog reda (1957), presudnom u borbi za pjesnički modernitet u Bosni i Hercegovini. Ali, ma koliki bio književnopovijesni značaj Budne vrteške i njen književno-estetski domet, uvid u rane pjesme omogućava pouzdanije praćenje pjesnikovih preobraženja, jer su mnogi stihovi u njima osjemenili pjesništvo cjelokupnog njegovog opusa.
Putnikom života počinje paralelizam Tahmiščićevog životnog i pjesmotvoračkog puta i putovanja, životnog i književnog angažmana, njegova predanost udesnosti riječi i udesnosti pjesmovitih. Nekolike pjesme i više pojedinačnih stihova iz te knjige naznačavaju ne samo njegova poetička mladostvaralačka polazišta, nego i njegova trajna uporišta koja će, kasnije, biti utemeljenije obrazložena i pjesnički pouzdanije ostvarena. U njima su začeci za njegovu poeziju karakteristične introvertiranosti, osjećanja prolaznosti, praznine, stranosti i otuđenosti, paradoksa, potrebe za promjenom, pobunom, oslobođenjem i rušenjem bogova, odbrane sna i sanjarenja, te prisustva sunca i drame vida.
Nastojeći realizirati sopstvene zahtjeve za promjenom, koje su diktirali nova osjećajnost i drugačiji odnos prema pjesničkom jeziku, Tahmiščić se u poeziji i sam mijenjao. Budna vrteška je plod radikalne promjene, ali promjene koja ne ukida zajedničko i sosptveno korijenje. Višim stupnjem pounutrašnjenja i oduhovljavanja, oslobodio je pjesme ranijih tragova sentimentalizma i realizma, učinivši ih jezički očuđenijim i pjesnički usložnjenijim.
Tahmiščićeva poezija je od one vrste koju gotovo obavezno i nerazlučivo prati i osmišljava preispitivačka pjesnička samosvijest. Njegovi kritički i samokritički komentari i prosudbe izravno korespondiraju sa njegovim stvaralačkim iskustvom i iz njega proizlaze, čineći specifično misaono-artikulaciono jedinstvo pjesmotvorenja i refleksije o tvorbi pjesme i o pjesničkoj umjetnosti. U njima dominira uvjerenje da su stvarnost i umjetnost nerazmrsivo udesno vezane, a da je rezultat umjetničkog čina, kao kreativnog samoostvarenja, plod za sebe, u kom se oplodila čovjekova stvaralačka energija i neizbrisivo potvrdilo prisustvo u svijetu u među drugim ljudima.
Dva kraća okvirna eseja u Tahmiščićevoj knjizi književno-kritičkih tekstova Izbor i govor (1964), Kairos govora i Umetnost pesništva i revolucije, predstavljaju sažetak njegovih viđenja osobenosti moderne poezije, uloge modernog pjesnika i sustvaralačkog kritičkog odnosa. Za njega je "umetnost pre svega radost koju jedni drugima podarujemo" i u njegovoj poeziji, koja iskazuje "dramu skončanja i postojanja", istodobno, osjetni su i radost stvaranja i radost darovanja, popraćeni strasno proosjećanim odnosom kritičara prema svijetu i životu i upitanošću za krajnje stvari, na način na koji se književnost u cjelini pita i za vlastitu bit. A "načelo stvaralačke ličnosti je bol", ali ne ona romantičarska ili svjetska bol, nego egzistencijalna bol konkretnog čovjeka u sasvim određenom vremenskom i prostornom kontekstu, što ne umanjuje njenu svjeljudskost, nego je čak osnažuje, dovođenjem u vezu pojedinačnog i općeg. Izvjesna nesuglasja njegovih poetičkih stavova rezultat su povremene prekomjerne isključivosti kojom je uzvraćao na isključivost osporavatelja i puta i rezultata modernih pjesnika. Njegova poezija i njegova esejistika, pak, međusobno neposredno korespondiraju, tako da predstavljaju i zaseban i zajednički doprinos novijoj književnosti u Bosni i Hercegovini.
U zapisu o novijoj poeziji naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, pod naslovom Uvinuto vrijeme (1983), Tahmiščić piše: "Čovjek je biće mogućnosti, biće otvoreno prema slobodi, dok je umjetnost riječi kao poezija tek jedna moguća, po mnogo čemu jedinstvena i nasušna artikulacija čovjekovog suočavanja sa svijetom i vlastitim položajem u njemu." Govoreći o drugima, on govori i o sebi, jer je i sam, sa ostalim pjesnicima modernog senzibiliteta i urbane inspiracije, prihvatao elemente nadrealističke poetike, a time i ono što je nadrealno u tradiciji naše sveukupne narodne književnosti. Tom spoznajom ukorijenjenosti, kontinuiteta i revitalizacije onoga što je u kulturnom i književnom nasljeđu svevremeno i trajno aktualno i moderno otriježnjena je svijest, odnosno raspršena zabluda o konačnom prekidu sa prošlošću i o stvaranju apsolutno novog. Žestoki antitradicionalizam pedesetih godina, za koje je Tahmiščić, bogatim iskustvom i dubokom proživljenošću, neraskidivo vezan i o kojima ponajčešće govori, obračunavao se i obračunao sa kvazipoetskim u tom vremenu. Iza govora o pjesničkim nastojanjima modernista jasno razaznajemo govor o nastojanjima pjesničkih srodnika i određenje sopstene pjesničke pozicije, pozicije jednog od pjesnika koji su pouzdano znali šta hoće i protiv čega jesu i koji su "poeziju kao igru zamijenili poezijom kao zebnjom, brigom i udesom savremenog čovjeka". "Uvinuto vrijeme zbilje pomjeralo je naglasak pjevanja i mišljenja prema egzistenciji čovjeka koji misli i djela, prema egzistenciji koja je dovedena u pitanje, jedanko kao i sam smisao poezije. Estetika pozitivizma građanske provencijencije, estetika cijelih i lijepih pjesama, moral zdravorazumskog poretka, banalnost lirskog ispovijedanja, hinjena začuđenost i prosvjetarska poučnost, sve to skupa, i sve ponaosob, obrelo se u ropotarnici minulog vremena." Tih prevratničkih godina, u kojima je upravo sam baštinio nadrealistička iskustva i prožimao ih, tada aktualnom, prihvaćenom, pa i pomodnom, filozofijom egzistencije, vođene su, dobijane i gubljene bitke, da bi bio dobijen rat za ničim neograničenu stvaralačku slobodu. "U toj promjeni senzibiliteta, u toj promjeni osnovne životne i stvaralačke situacije, bilo je prometejske siline, samožrtvovanja i ljudskosti." A upravo to i karakterizira Tahmiščićevu pjesničku pustolovinu, razlog i svrhu njegove stvaralačke pobunjenosti i zagledanosti u nova obzorja, jer se njegova poezija i njegovo promišljanje svrhe poetskog čina uzdaju u budućnost, u uvinuto vrijeme "prema porijeklu čovjekove nade i slobode". Po njemu, "na poeziju treba pristati kao na svojevrstan poziv na putovanje". Tom pozivu na putovanje, kako je naslovljena i jedna njegova pjesma, treba se odazvati, pristajući na rizik i neizvjesnost putovanja ili odustati. Trećeg nema.
Budna vrteška, nakon koje će uslijediti desetak pjesničkih knjiga, pa i najuspjelije Tahmiščićeve pjesme, rezultat je oslobođene imaginacije, varničenja svježih metafora, blijeska iznenađujućih slika i neuobičajenog ritmičkog žubora hotimičnih sintaksičkih neravnina i lomova, rezova, fragmentiziranja i mrvljenja. U njoj primijenjeni pjesnički postupak plod je poslijeratnog neonadrealizma u nas. Mada je objavljena trideset godina poslije prvog Bretonovog Manifesta nadrealizma (1924), Budna vrteška je prva nadrealistička knjiga pjesama u Bosni i Hercegovini. I dok je Tahmiščićev hod u smjeru nadrealističkog putokaza dočekivan u nas, kao neprihvatljiva novina, nerazumijevanjima i osporavanjima, nadrealizam je u Evropi, pa i u Jugoslaviji, posebno u srpskoj poeziji, bio pjesnički već poprilično iživljen. Tahmiščić ne krije svoj dug nadrealizmu, niti bi ga, i kada bi htio, mogao skriti, jer su izvorišta znatnog dijela njegove poetike Bretonovi manifesti nadrealizma, a njegova poezija osjetno bliska poeziji beogradskih nadrealista. Revolucionarne za ovovjekovnu modernu poeziju, teze Bretonovog prvog Manifesta nadrealizma polazišta su njegovog mišljenja o poeziji, ili se s njima suglašava, a pjesme u Budnoj vrteški, kao i cjelokupna njegova kasnija poezija, rezultat su specifične nadrealističke automatičnosti i aestetičnosti, iz čega i proizlazi dio nesporazuma kritike sa njegovom poezijom, kako u prijemu i tumačenju, tako i pri njenom vrednovanju. Jer, nadrealistički nonkonformizam teško je ulovljiv shematiziranim mrežama tradicionalnog književno-kritičkog prosuđivanja.
Uspoređenje Tahmiščićeve poetike sa poetikom nadrealizma ukazuje na njeno porijeklo i na njenu prirodu. Iz poetike nadrealizma, za koju je vezan izborom duhovne privlačnosti i srodnosti, on posvaja ono s čim se suglašava, ali to i preinačuje, prilagođava i podređuje sopstvenom sistemu mišljenja i načinu izricanja, obogaćuje svojim znanjem i iskustvom, začinjavajući ga aromom svog vremena i svog prostora i temperirajući ga vatrom ličnog temperamenta. Njegov zahtjev za novim nije nov, ali je novo njegovo ispunjenje tog zahtjeva.
Naslovna sintagma Budna vrteška, neočekivanom dovođenjem u vezu riječi koje su izglobljene iz leksičkog i značenjskog srodništva da bi, nepredvidivom rokadom, smanjile razdaljinu koja ih je razdvajala i našle se u čudu bliskosti, a kao metafora održavajući distancu koja im obezbjeđuje draž zagonetnosti, demonstrirajući životodajnu moć jezika i bezgranične mogućnosti kombiniranja, budeći vatromet asocijacija, mogućih i slućenih značenja, bila je šokantna, kao što je šokirala njom obgrljena poezija, koja je izmicala olakom dešifriranju, jer je građena načinom koji je podrazumijevao, pa i asimilirao iskustva ovovjekovne moderne lirike. Bit će da su se i prihvatanja i odbijanja te poezije zasnivala, u to vrijeme, na izvanjskoj afirmaciji ili negaciji novog i drugačijeg, a ne na uspostavljanju primjerenog kritičkog odnosa, imamentnog toj novoj pjesničkoj gradnji i njenom novom poetskom isijanju. A u tim pjesmama osjetna je metamorfoza ranijeg Tahmiščićevog metaforiziranja i prekoračen prag ka modernom poetskom jezikoslovlju, strukturiranju i melodiziranju pjesme. Slobodni Tahmiščićev stih opire se geometrizmu klasičnih pjesničkih formi, a svojom fragmentarnošću, usložnjenošću, temporalnim diskontinuitetom, paralelizmom razmrvljenih sadržajnih slojeva i izostavljanjem interpunkcije otežava čitljivost i prijemljivost, pojačavajući draž za skrivenim i nedostupnim. U Budnoj vrteški nailazimo i na naznake kasnije sve dominantnijeg prometejstva i pobune, te je ona uistinu početak pjesničkog oneobičavanja i utiranja puta ka pjesničkom zrenju u kom su nastale najuspjelije i najljepše Tahmiščićeve pjesme, pjesme razbuktane poetske iskre, u kojima se uspio domoći istinske vatre poezije i pridružiti se pjesničkoj sabraći vatrokradica i darodavaca prosvjetljenja plamenom riječi.
Više ili manje prisutan, naznačavan ili podrazumijevan, bilo izvoran ili osuvremenjen, mit o Prometeju predstavlja pouzdano zaleđe i čvrst slonac Tahmiščićeve poezije i njegove pjesničke i intelektualne pustolovine, jer im Prometej, kao sabirališni, centralni simbol, daje povijesnom horizontalnošću i duhovnom vertikalnošću, kulturološku reljefnost, višedimenzionalnost, zbiljnost i ozbiljnost, upravljenost ka onome što čovjek očekuje i šta ga čeka. Tahmiščićevo priklanjanje mitu o Prometeju, toj "staroj lepoj priči", i pjesničko raspirivanje njegovog nikad ugaslog žara, bespogovorno nas uvjerava da je zahtjev za apsolutnim prekidom sa tradicijom bio samo jedna od trenutnih i ishitrenih radikalnih programskih teza i da se odnosio na ono što je u tradiciji svenulo i mrtvo, a ne na ono što je u njoj vječno živo i krepko. Zajedno sa svojim životnim istodobnicima i pjesničkim suputnicima, sa pjesmovitima, on kao da korača pod zastavom Miljkovićevih stihova: "Ne posvađajte me sa vatrom (Pustite me da koračam). Prema sebi kao prema svome cilju". Njegovo "govoriti i goreti", koje je, istodobno, i "pevati i biti" prometejske je provenijencije, kao i njegovo bavljenje udesnošću riječi i pjesnika uopće.
Pjesma Poslanica o udesnosti reči približava nas odgonetki vrteške, jednog od najčešćih, obuhvatnih i višeznačnih sinonima životne vrtnje, neminovnosti i okrutnosti kruga, kako bi rekao Mak Dizdar, ruleta od časa rođenja do časa umiranja, kružnice putovanja i vraćanja, okretaljke sna i jave, vrteške pokretane i zaustavljanje mimo naše volje. U toj osuđenosti na apsurdnost života, pjesnik nastoji preći prag od reči.
Na izazov smrti, pak, Tahmiščić, kako pjesniku i priliči, uzvraća pjesmom. A dominirajuće tragično osjećanje u njegovoj poeziji, osjećanje čovjekove osuđenosti na gubitak, upućuje na filozofičnost njegovog pjesničkog govora i mišljenja, koja proizlazi iz njegovog filozofijskog obrazovanja i, posebno, iz naklona ka egzistencijalističkom usmjerenju unutar filozofije egzistencije. Blizak mu je egzistencijalizam Žan-Pol Sartra, koji u promišljanju odnosa između esencije i egzistencije primat daje egzistenciji kao bezrazložnoj bačenosti u svijet, a u traženju izlaza iz besmisla svijeta približava egzistencijalizam marksizmu, jer i sam duboko osjeća čovjekovu zatečenost u svijetu, njegovo samotništvo, izloženost slučaju i nadređenim silama koje ograničavaju slobodu i uskraćuju življenje punoće života i ispunjenje čovjekovih nada.
U zapisu uz jednu od svojih najsugestivnijih i jezički najmoćnijih pjesama Vatrokradice, Trenuci pjesničke budnosti (1983), sjećajući se putovanja Gruzijom, 1961, i boravka u Tbilisiju, gdje je, prema predanju, bio, o kavkasko stijenje, okovan Prometej, Tahmiščić piše: "Ovaj svijet pripada vatrokradicama. On budne putnike obraća u vatronoše. Ono što je orfejsko u pozivu savremenog pjesnika i što ne treba prikrivati, biva iskupljeno njegovim prometejskim poimanjem čovjeka, života i svijeta." Završni stih te pjesme: "I tmica što skončava. I svetlost što postaje", iskaz je nepokolebljive pjesnikove vjere, nikad do kraja izgubljene nade, uzdanja u blagorodno prevratništvo stradalničkog pjesničkog i ljudskog prometejskog plemena, formulacija cilja ka kojem teže njegove "svetlosne igre", ali, u kontekstu ukupnog njegovog pjesničkog opusa, on je i tačka obrata, također prometejskog, u kojoj se sučeljavaju želja i zbilja, sudaraju i rvu sile unutrašnjeg svjetla i vanjskog mraka. Jer njegova poezija, prevashodno, i jeste žeđ za svjetlošću, poezija beskonačnosti i tegobnosti izazovnog i magnetski privlačnog puta i putovanja do nje.
Na svom pjesničkom putovanju i "hvatanju u koštac sa suncem" Tahmiščić stiže do tačke koja je "između svetla i tela", do granice na kojoj se razmjenjuju životno gubitništvo i stvaralačko dobitništvo, stvarna osvijetljenost i duhovna prosvijetljenost. Obilje svjetlosti u njegovoj poeziji, žar i sjaj, rasvjetu i blještavilo, "u ovom svetu mraka i zaborava", smjenjuje njihov unutrašnji odslik, pouzdano sjećanje na izvanjsku iluminiranost. Pomalja se ponoćno sunce, koje širi stud, ali ne trne nadu prometejskog čovjeka. On svoju "obuzdanost telom i svetlom" i svijest o prahovitosti bića i vatrostalnosti udesa izriče pjesmom koja sve smrtne rađa u tami i koja je sve svjetlosti plamen. Okružen kraljevstvom noći, "ne izlazi iz svoje nade", iz posljednjeg i jedinog pribježišta u kojem "mleko svetlosnog oraha okoštava". "Progutaj svoj plamen/ Gori iznutra ako ti je do gorenja/ Izgori do kraja ako ne možeš bez svetla", kaže u pjesmi Gutači plamena i to se podjednako odnosi na njega samog i na njegove pjesničke srodnike, na sabraću-vatrokradice kojima su bol i nada jedinice mjere života i stvaranja, za koje će, u jednoj drugoj pjesmi, reći: "jedni će bolom do svog obličja drugi nadom do sveta". Njegova poezija, pisana u ime prkosa i sna, spoj je tog bola, kojim se stiže do sopstvenog lika i oblika, i nade, kojom se upućuje do svijeta po mjeri autentičnog čovjekovog obličja. U VI pjesmi Preobraženja uzvikuje: "Pesmo, obasjaj puteve udesne" i ona to u njegovim najsrećnijim stvaralačkim trenucima, životno moguće najtragičnijim, i čini. To obasjanje udesnosti dominirajuća je rasvjeta u njegovoj cjelokupnoj poeziji i neizbrisiv trag njegove pjesničke pustolovine i utopijske svijesti.