MIRKO KOVAČ
Kristalne rešetke

         

O Mirku:
Mirko Kovač (Petrovići kod Bileća, 1938 – Rovinj, 2013), dobar dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, preselio je u Rovinj, gdje je ostao do kraja života; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

 

Ove kritike švedskih autora, poslao mi je lično Mirko Kovač, nešto malo prije svoje smrti, koja ga je odnijela augusta 2013, i ja ih ovdje, sa neizmjernim zadovoljstvom i radošću, objavljujem. Uz njih sam dodala i kritiku-esej Bože Koprivice, “Luđak je vječno dijete” .

J.Š.


Izvodi iz švedske kritike o romanu Mirka Kovača

“KRISTALNE REŠETKE”


Esejist i autor više zbirki pjesama Örjan Abrahamsson piše o Kristalnim rešetkama u dnevnom listu Arbetarbladet: “Ako bi se površno čitao roman Kristalne rešetke, onda bi se Mirko Kovač mogao doživjeti kao bezazlen pisac. Ali privid vara. Ispod površine romana krije se mnogo slojeva u koje duboko ponire ovaj višeznačni i rafinirani prozni pisac. Kristalne rešetke su mnogo više od jedne biografske priče, a na stilističkom planu pravo su remek-djelo, jedan zadivljujući, ali i duboko zabrinjavajući roman koji karakterizira snažnu književnost...

Što je to što Kristalne rešetke čini izuzetnom knjigom? Ja vjerujem da je tu bitan onaj distancirani i senzibilni piščev kut gledanja. Kovač nikad ne uzmiče, pa čak ni pred gadostima, pogotovu kad oblikuje likove poput Kuzme koji se jedne večeri iznenada pojavljuje u piščevoj bijednoj straćari i odatle ga vodi u svoj udobni stan. Pisac bohem i prijatelj iz djetinjstva Kuzma, koji je postao okrutni oficir tajne policije, postaju u najmanju ruku jedan neobičan i čudan par. Kuzma je oličenje svega onoga čega se pisac gnuša, a pisac je sve ono što je diktatura učila Kuzmu, ne samo da prezire, već i da iskorijeni. Kuzma je monstrum prikazan u svoj svojoj veličanstvenosti i ludosti. On nije pokajnik u ljudskom obasjanju, ali pitamo se tko je gori: Kuzma kao oličenje zla koji pisca obasipa dobročinstvima, ili moralno nadmoćniji pisac koji iskorištava njegovu dobrotu?

Pojmovi pravde ili grijeha, kod Kovača nikad nisu jednoznačni. Zadatak je pisca da pripovijeda, a ne da sudi, veli on. Zato je čitalac i prisiljen da razmišlja. Slike života pod Titovom diktaturom nisu ništa drugo do iznijansirani prilog koji objašnjava mnogo toga što se danas zbiva na Balkanu...

Kristalne rešetke su u svakom pogledu jedan duboko fascinantan roman. Meni Kovačeva proza imponira, ponajprije taj njegov izravni, ali istodobno i suzdržani, najzad i očaravajući stil i jezik.”

Poznata švedska književnica i kritičarka lista “Svanska Dagbladet”, Rita Tornborg piše o Kristalnim rešetkama Mirka Kovača i između ostalog kaže: “U ovom romanu Mirko Kovač njeguju jedan pomalo arhaični stil koji odudara od ove prenapregnute vriske i buke koja nas zaglušuje u današnjoj literaturi. Ovdje se pisac bavi iskustvima jednog totalitarnog režima, a samo pronicav i tako ciničan duh kao što je Kovač uspijeva razotkriti takav politički sustav. Njegov je humor zategnut do napetosti, pomalo nemilosrdan uz čiju se pomoć barem za trenutak odlaže bol života...

Čitati Kristalne rešetke je kao probijati se kroz gusto šiblje, jer one se savijaju pod teretom sudbina i mora se uzeti vremena da bi se otvorile prema čitatelju. Ja osobno rado gazim iza pisca kroz šiblje. Da bi se dobio pregled svestranosti djela, možda je korisno zabilježiti mnoge događaje, anegdote, životne historije, podatke o ličnostima, kad se pojavljuju i kad i zašto nestaju. Kovač je napisao zapravo jednu fiktivnu kroniku u razdoblju dvadesetak godina Titove vladavine i to viđenu kroz život Beograda, kroz svoju osobnu vanjsku i unutrašnju povijest, s pogledom na predratno građansko društvo... Radnja romana završava se Titovom smrću i kratkom proročkom vizijom slikara Gabrijela, jednog od junaka romana: “Ne plašim se onoga što je bilo nego onoga što dolazi!”

Kristalne rešeteke su nevidiljiva pregrada između pisca i nepodnošljive sredine. Zaista tanak štit protiv divlje bujice nagona. Pisac dobro zna da je on “konvergentna točka”, opet jedna formulacija slikara Gabrijela, između rušilačkih i stvaralačkih sila, te da je istodobno i hulja i plemenit čovjek, sposoban da uzdigne prijatelja u jednom trenutku, a u drugom ga uništi. Ali pisac taj svoj uvid ne uzima kao pokriće da bi vrijeđao čitaoca, što je čest slučaj kod moralista; već samo pripovijeda sve više i više rezignirano, a svoja iskustva sažima u moru i bol jednog vremena. Ime Mirka Kovača mora se urezati u svijest obrazovanog švedskog čitatelja.”

Ugledni kritičar i pisac, urednik kulture u listu “Dagnes Nyheter” Lars Ulof Frazén piše o Kovačevu romanu i kaže: “Kristalne rešetke su veliki roman u kojemu ima dosta biografskih elemenata. Glavna ličnost, pisac, alergičan je na svako etničko i krvno srodstvo, čak poriče bliskost i s rodbinom. Ali taj otpor kod Kovača nije nikad agresivan niti neurotičan, nego je sačuvao neku blagu bliskost prema prijateljima, voljenima, pa čak i prema neprijateljima...

I kad priča o okrutnim prestupima prema ljudima, Kovač nikad ne podiže glas niti pokazuje indignaciju. On prepušta čitaocima da iskale srdžbu. A ja tvrdim da srdžba pogađa čitatelja punom snagom, ponajprije onda kad Kovač slika hulje, povijest, moral itd. Žrtve i dželati su rod, išli su u istu školu, oni imaju zajedničke uspomene što na kraju možda i čini definiciju jedne nacije. U Kovačevu romanu možemo ih vidjeti čvrsto povezane zajedničkim poniženjem, ali nijednog trenutka ne briše se osjećaj da odgovornost pada na nasilnika, a ne na žrtvu...

Osjećaj smirenosti raste kad god Kovač usput saopći o čemu će biti riječi u nastavku. To pojačava osjećaj smirene sjete u njegovu pripovijedanju. Dok čitam ovu knjigu u meni se budi blaga zaprepaštenost o ljudskom preživljavanju u jednom neljudskom svijetu. Kristalne rešetke su jedna poželjna knjiga u svakom pogledu.”

Göran Sommardal, ugledni švedski kritičar, docent književnosti, piše za Prvi program Švedskog radija, te između ostalog veli: “Kovačevo veliko bogatstvo kao romanopisca je bogomdana vještina da naizgled bez napora razbacuje priče oko sebe i oko glavnog junaka da bi kasnije, isto tako bez napora, sve to povezao u jednu strukturu, svemu tome odredio pravac kretanja i sve to složio u jednu svoju prepoznatljivu mapu. Najprije imamo lutanja i pasji život skitnica u potrazi za antikvitetima po Istočnoj Europi, onda susret s dobrotvorom iz djetinjstva Kuzmom, sada kapetanom tajne policije, pa nesretnu historiju Miše Spasića, njegove žene Lujze i kćeri Silve, da bi na kraju, pripovijedajući o mnogim historijama, sve te konce povezao u jedinstvenu cjelinu i svemu tome dao ljudsko iskustvo i najzad začinio božanstvenom čarolijom...

U ambiciji da sačuva prošlost od zaborava Kovač podsjeća na svog sunarodnjaka i prijatelja Danila Kiša, naročito u jasnoći detalja iz vizija prošlosti. Kod Kiša ima više ljudskog obzira, dok su Kovačeve priče žešće i užasnije, gotovo bez milosti. Kod Kiša zrači neka fina svjetlost pomirenja, dok je Kovač nemilosrdan. U tom smislu Kiš je vjernik, a Kovač sklon svetogrđu. Kao pripovjedač on oklijeva povjerovati u bilo što drugo osim u nagone koji naviru iz prošlosti.”

U dnevnom liberalnom listu Hallandsposten piše Andres Nilsson. “Pisac, glavna ličnost romana Kristalne rešetke je oštroumni promatrač čiji je pogled katkad blago ironičan, ali nikad preziran, a ponajprije samo radoznao i precizan kad registrira stvari oko sebe, pokretljiv kad je riječ o socijalnoj i geografskoj karti. Na jedan pomalo mladalački način on odobrava i ima razumijevanja za sve. On nije komunist niti antikomunist, nije ni građanin ni umjetnik; njegov moral dopušta i njemu i drugima da se upuštaju u svakovrsne ludosti. Ali to nikako ne znači da on odobrava sve, jer imamo scenu u romanu kad jedan slikar drži govor o veličini srpskog naroda i tada pisca obuzme bijes. Da, da, glavna ličnost je uopće osjetljiva na svako isticanje naroda, krvi, korijena i tla. Taj pisac uvijek čuje ono izazivajuće i opasno u tome mi, što podrazumijeva neko oni, i to ga rasrdi kad uoči da ljudi dozvole da podrijetlo, religija, pripadnost rodu upravljaju njihovim životima. U toj ličnosti prepoznajemo pisca osobno. Kovač se suprotstavio Miloševićevom režimu, pa je 1991. godine bio prisiljen napustiti Srbiju...

Ali unatoč političkom okviru Kristalne rešetke su prije svega roman o ljudima koji žive, vole, pate i umiru. Kovač dopušta glavnoj ličnosti da se posvuda kreće i priča o svemu zemaljskom i nebeskom. Tu se miješaju duboke čulne analize o životu u bivšoj Jugoslaviji, i tu s lakoćom sve ulazi u priču počev od starog nakita pa do ljudskih relacija i odnosa prema smrti. I u sred te bujice sjećanja ima jedna simpatična kolebljivost što je srodna zdravoj skepsi pred svim onim krutim i dogmatskim stajalištima. Pisac ne vjeruje i psihoterapiju dr Ilića i njegovo jungovsko shvaćanje psihoanalize; on ne prihvaća religiozna tumačenja slikara Gabrijela; on ne vjeruje u neko srpsko mi. I on na taj način skida svaku mističnost s jugoslavenskog konflikta i pokazuje drugu stranu toga konflikta koji nije neizbježno sudbinski na mističnom Balkanu.”

Mikael Wallin u reviji “Knjiga za odrasle” (Böcker för Vuxna) između ostalog kaže: “Mirko Kovač (1938) objavio je do sada na švedskom roman Životopis Malvine Trifković 1991, te i onaj njegov sablasni prvjenac Gubilište 1994. Kovač je temeljit i britak pripovjedač širokog umjetničkog registra. Sjaj koji lebdi iznad onog činjeničnog realizma u romanu Kristalne rešetke, gotovo nalikuje legendi. Glavna ličnost je jedan mladi pisac koji se kreće u beogradskim bohemskim i umjetničkim krugovima. Izdržava se kupovinom antikviteta od ruinirane građanske klase koje potom preprodava novobogatim komunističkim vlastodršcima, a istodobno radi na knjizi biografskog žanra koja od jedne slike prijatelja umjetnika Gabrijela dobiva onaj tajanstveni naslov Kristalne rešetke. Na ekspresivan način Kovač slaže čitav red dirljivih ljudskih sudbina u jednu sveopću i svestranu sliku poslijeratne historije do Titove smrti 1980. godine”

Za Aftonbladet, najtiražniji švedski večernji list, piše stalni kritičar tog lista Gunder Andersson i između ostalog kaže: “Kovačev roman Kristalne rešetke jest moderna priča o žrtvama i dželatima podjednako zarobljenim u mreže struktura vlasti. Taj pisac, svojim bogatim rječnikom i stilom, dovodi na scenu te grube, brutalne, ali istodobno i osjećajne predstavnike sustava koji poput aveti izranjaju iz minulih vremena. Oni su užasni, zastrašujući kao da dolaze iz nekog drugog svijeta. I doista, njihovo vrijeme nije isteklo, oni su se devedesetih godina, kada se komunistički sustav raspao, ponovno osvjedočili u svom užasu kada su na vidjelo izbile sve one stare i zapretane nacionalne strasti. Ali u sred toga užasa Kristalne rešetke su roman o ljubavi i njezinoj snazi da iscjeljuje, makar ta ljubav bila prolazna kao topli zimski dan. U tome i jest veličina Kovačeve knjige i njezino humanističko vjeruju: jer u sred toga nečovječnog uspinje se čovjek da bi pronašao ono čovječno, ono ljudsko...”

Književni teoretičar i esejist Göran Lundstedt u dnevnom listu Sydsvensk dagoladet piše o romanu Kristalne reštke Mirka Kovača pod naslovom “Hamsun na Balkanu” i kaže: “Pripovjedač se kreće u sumračnom vremenu, druži se s umjetnicima koji spekuliraju o okultizmu i crnoj magiji, s ljudima iz službe sigurnosti, ali i s otmjenim svijetom koji predstavlja ostatke građanskog društva i prikazuje taj svijet kroz iznenadne promjene radnje što ga čini pokretnim i rapsodičnim. Povijest jedne trgovačke obitelji koju progoni služba sigurnosti, pripovjedač saopćava jednim gotovo epskim slijedom. Ideologija klasne borbe, sadizam i “balkanski samoprezir” sjedinjuju se i vrte u začaranom i sumurnom krugu. To je jedan gotovo metafizički usud. Jer uvijek će se netko naći da zloupotrijebi mržnju, najčešće u ime klase, nacije i mitova...

Ima li izlaza iz toga kruga? Čini se da Kovač smatra kako se svaki čovjek mora suočiti sam sa sobom i svojim proturječnostima, umjesto da se prepusti lažnim prorocima i njihovoj demagogiji. “Tko god utapa svoje boli u neki kolektiv, taj trguje s osjećanjima i bježi od istine”, kaže pisac.

Kovač je u poetskom smislu sljedbenik Dostojevskog i Hamsuna. On u drugima prepoznaje sebe samoga. On je i osobno doživio razdor duše i vrlo dobro zna što je potrebno za istinski preporod duše.”

O Kristalnim rešetkama piše za Helsinborgs dagblad Sören Sommelius, autor više zapaženih i nagrađenih knjiga o ratu u bivšoj Jugoslaviji. On odmah na početku kaže da su Kristalne rešetke “jedan sjajan, gromoglasan i tragičan roman”. Kritičar se najprije bavi fabulom, a zatim i osobnom sudbinom pisca Mirka Kovača koji je zbog “srpskog nacionalizma napustio Beograd i preselio se na hrvatsku obalu, što su neki vidjeli kao izdaju”, da bi na kraju rekao: “Pripovjedač preko antikviteta živi od historije i prošlosti, a budućnost doživljava isključivo preko literarnog štiva na kome radi. U njegovu unutrašnjem svijetu postoji kristalna rešetka kao kakva providna mrena između svih krajnosti u njemu samom, te krajnosti koje svaki čovjek nosi u sebi, ali koje se realiziraju različito i zavisno od okolnosti i uloge koju čovjek hoće ili je prisiljen da odigra. Granica između kaosa i harmonije vrlo je krta i prozirna...

U Kovačevu romanu susrećemo mnoštvo lica, upoznajemo krhotine njihovih sudbina poput one alkoholičara Tase Protića ili Kuzme, poput svih onih bohema koji žive surealističkim stilom života, a svi su oni formirani u ozračju Titova režima. Sam pripovjedač kreće se kroz jedan s ljubavlju oslikani Beograd, taj grad koji je “utočište za beskućnike!”, “raj za lutalice u kome su ludaci i genijalci ravnopravni”, kako kaže pisac na jednom mjestu. Kovačev Beograd je scena na kojoj se stalno smjenjuju ljudske drame i prepleću egzistencijalni karakteri. Kao suprotnost metropoli Kovač suprotstavlja Hercegovinu svog djetinjstva, tu kamenu pustinju sa svojim opojnim mirisima žalfije, ruzmarina i vrijeska, pustaru obilježenu spokojnim mirom; tamo zvono na ovci nadjača promuklo revanje magarca...

Kristalne rešetke najmanje od svega su političkomoralni roman, ali dok čitam ovaj sjajni roman, ja ga razumijem i shvaćam kao komentar jugoslavenskog krvavog i tragičnog raspada. Ima jedna scena kad Kuzma hapsi Mišu arhitektu koji pita svog dželata da li ga hapsi samo zato što potječe iz stare srpske bogate obitelji našta mu ovaj odgovara. “Volio bih da te spustim iz tih tvojih građanskih visina s kojih pljuckaš na nas došljake i nazivaš nas čobanima.” Ta Kuzmina replika oslikava i jedan aspket sadašnjeg krvavog rata, a to je osveta sela nad gradom, trijumf tradicije koja uništava sve što je moderno.”

 

 

Božo Koprivica

esej – o novom izdanju romana mirka kovača ruganje s dušom > Luđak je vječno dijete

NIJEDAN JUGOSLOVENSKI PISAC NIJE TAKAV VIRTUOZ U JEZIKU KAO MIRKO KOVAČ. U SVOJIM PRIČAMA I ROMANIMA, SCENARIJIMA, DRAMAMA, ESEJIMA, KOVAČ JE PODIGAO SPOMENIK (PAMJATNIK) NAŠEM JEZIKU (PA NEK GA SVAKO ZOVE KAKO MU ODGOVARA)


Knjiga nad knjigama Mirka Kovača je kratki roman Životopis Malvine Trifković. Tako je na mojoj ATP listi: na čelo te liste probiju i priče Rane Luke Meštrevića, Slike iz obiteljskog albuma, Tripo Đapić, teškaš; Putovanje s Tinom, Sjećanje na šarenu pticu, Noć i dan, sva poglavlja o udbašu Kuzmi (Uvod u drugi život, Kristalne rešetke), "Kalendari" iz romana Vrata od utrobe, poslednje poglavlje romana Grad u zrcalu. Pa volim scenarije za filmove Mali vojnici (da nije bilo generalnog štrajka u Francuskoj, u Kanu, taj film bi krajem šezdesetih dobio Zlatnu palmu, reditelj filma Bato Čengić),Lisice, Duvanski put, Okupacija u 26 slika; pesma Zdravica za sretnu novu 1973, i stihovi
Bit će holodno.
Bit će golodno.

Sve je to napisao onaj dečak što "umoran od branja oraha, zaspiva na rubu trpeze".
Pa volim Kovačeve stranice o Bunjuelu i snovima, scenu M. K. sa Evom Balaš, Evom Ras na Kalemegdanu, zagledani u daleku pticu, sve njegove stranice gde se pominje Miro Glavurtić, pa poglavlje M. K. i Dragan Lubarda u novom romanu, autobiografskom romanu M. K. Nisam pročitao to poglavlje, ali verujem Kovačevom daru...
E, ali kada sam dobio od Kovača "na ruke" novo uređeno izdanje romana Ruganje s dušom više nisam bio tako siguran da je Malvina... njegova najbolja knjiga. Često se vraćam toj knjizi i ona me uznemiri. "Tako sam uznemiren", tako bi Kovač rekao. Ovaj roman prvi put je objavljen 1976, a u posveti Kovač mi ovako piše na novom izdanju: "Dragi moj Bota, ovo je ruganje, prevod onog apstraktnog u stvarno..." Pa se malo Kovač pošprdne, ali godi nehaju taštine: "Sve ostalo znaš bolje od mene. Tvoj M. Kovač, Rovigno, 05. 05. 2007"
JER OBITELJ BEZ KURVE, LUĐAKA I BAREM JEDNOG IZRODA NIJE POTPUNA:Dve stvari učinile su da se sudbonosno zagledam u ovaj novi Kovačev roman:
1) Scena Anđula, dečaka sa d(j)edom Jozom, ili partitura za muzikalni suicid.
2) Finalno poglavlje, "Vječno žuđeni spas", Goja i Anđul ili odbrana porodične nesreće. Luđak kao plemićki grb.
Obe ove scene su autobiografske. A kako to znam, to će Kovač razumeti. Ovaj bi roman mogao nositi naslov Pad kuće Birš (kao Pad kuće Ašer) ili Propast obitelji Birš. U prvom poglavlju "Kratko rodoslovlje" je osam portreta članova porodice Birš. Ta porodica je starinom iz Sente, mađarsko-srpskog porekla sa natruhama ciganske krvi. Zbog lepote i otmenosti.
Roman počinje u vreme smene carstva u Hercegovini: dolazak Turske, i okupacija Austrougarske. Kovač veli da su mnogi došli u Hercegovinu "kao državni službenici, inžinjeri, graditelji, avanturisti... I dan-danas u Hercegovačkim župama postoje prezimena kao primjerice Bezer, Šteferl, Vegar, Vizner, Šetka, Ereš, Svelch, Deak, Žuvelek... Beidnegl... Paranos... neka su od tih prezimena postala brojna bratstva ljutih Hercegovaca, kako je govorio stari Meštrević, a to znači da im je rodna gruda i vjera u Boga preča od morala, dobra, prijateljstva, ljubavi, pa čak i od vlastita života".
Bilo je važnih odlazaka i u suprotnom pravcu, samo to Kovaču, kome je omiljeni igrač Šekularac, nije, baš, navijački odgovaralo. Na granici stoleća Đuro Bobek iz Trebinja krenuo je u pečalbu u Zagreb. Radio je na železnici (Kovačev životni san...) i sa Marijom Ulčar živeo je tik iza železničke stanice, u naselju Trnje. Onda su došla i deca Fridrih, Vilim, Stjepan, Olga i Oto. Stjepan Bobek, najbolji jugoslovenski fudbaler u povesti, kapiten Partizana više od decenije.
Roman Ruganje s dušom mogao se zvati i Smrt Elide. Kovač je Elidu stavio u centar priče "na samrtnu postelju jer je samo ona mogla okupiti oko svojega odra rasutu i otuđenu rodbinu".
Pa, ipak, dva glavna lika u Kovačevom romanu su Anđul i Goja Birš. Dva junaka najbliža piscu i dva моја lica.
Goja Birš: "Krsno ime bilo mu je Gojko, po želji Josifova kuma Stevana Zimonjića (pa slijedi junačka, porodična legenda znamenitih junaka Zimonjića)... na krštenju u pravoslavnoj crkvi, kad ga je Stevan držao na rukama, imao je šest mjeseci, pripovijeda se da ljepše dijete u toj crkvi nikad kršteno nije... Nakon desetog mjeseca dijete se počelo deformirati; šake i stopala ostali su iste veličine kao pri rođenju, glava se razvijala, posebice čeone kosti, a u trećoj godini još ne bješe prohodalo, niti je riječ izustilo, samo je mumljalo glasom odrasloga. Kada ga je kum vidio tako nakazna, rekao je da to dijete ne može nositi ime njegova oca; neka se odsad zove Goja. To mu je ime naknadno upisano u crkvene knjige; pod tim je imenom živio 33 godine."
E sad bi ovdje došao rez. Ili Kovačev omaž obeleženim, nakazama Dostojevskog, Foknera, sve tamo do luda kod Šekspira i Jana Kota. Ruganje s dušom je roman o ludi: "Jer obitelj bez kurve, luđaka i barem jednog izroda nije potpuna."
Drugi glavni lik je Anđul, pisac koji piše hroniku porodice Birš. Anđul od anđeo je autobiografski portret, kao na slikama starih majstora. Anđul, ili M. K. Anđul je kopile, posvojče Elide. Majka mu je od loze Meštrevića. Rodila je Anđula u šesnaestoj godini:
"Vele da je mlada majka umrla onog dana kad je svoje dojenče, u njegovom osmom mjesecu, odbila od sise." I, kako to biva u dobroj tragediji "za mladom majkom otišla je i njezina mater. Mještani bi rekli od tuge za svojom jedinicom". S detetom je ostao d(j)ed Jozo. Kod majstora se melodrama prekine na pravom mestu. Melodrama se prekida promenom ritma u sudbini te grane porodice Meštrević. Nove Rane u lozi Meštrevića ili omaž Daglasu Sirku. Autobiografski je i mig prema Kovačevom uzoru N. V. Gogolju: "Anđul je nosio svoj ptičji profil... Poduži nos nakalemljen na protegljastom licu..."

U SENCI SUNČANE ZVEZDE: Prekidam ovu fusnotu i evo me do slike zbog koje sam opčinjen ovom Kovačevom knjigom. Slika muzikalnog suicida u osmom poglavlju. Kovač je redak svat među piscima, i u modernoj svetskoj književnosti, u čijoj prozi postoji čitav katalog samoubistva. Enciklopedija suicida. I evo ih kao glumci dečak Anđul i d(j)ed Jozo. A svetlo kao kod Terensa Malika u filmu Božanstveni dani. Puno, raskošno svetlo Sunčane zvezde. Ova je slika Kovačeva trauma iz detinjstva i voleo bi je, to sam siguran, Akiro Kurosava. Anđul ovu scenu čita iz rukopisa Elidi na samrtnoj postelji. Slika "djeda Joze koji se lagano spustio na zemlju ispod murvine krošnje i legao na bok. Tako iskošen otkivao je kosu za sijeno. Položena na nakovanj odjekivala je kroz selo cin-cin-cin, već od ranog jutra. Isprobavao bi je s tri ili četiri otkosa koji fijuknu kao zmija u travi. Zabodena na kosište, s dva bapka za držanje, kosa je lovila zraku po zraku jutarnjeg sunca. Očistio bi je šakom vlažne trave. Onda bi umočio beleđiju u rog-vodir privezan oko bedra. Oštrio bi je sigurno i spretno u stalnom igranju palca koji je otvrdnuo i već otporan na njezin rez. I beleđija dahće u svako doba dana, sve do podne, kad se o ručku i kosac i kosa povuku u hladovinu. Tako se i Anđulov djed izvalio na padinu, na onaj uvaljani ležaj od trave, u hladu murvine krošnje. Rub kose oštar kao plam prešao je palcem. Onda je samo jednom prevukao preko grla, blago kao gudalom, ali dovoljno da se ne vraća po drugi put".
Kako je veličanstvena likovnost ove slike. Kao kod nekog od velikih Holanđana, ali je tu, za novo izdanje Ruganja s dušom, presudan uticaj Bobe Matić. I kako je precizan Kovačev jezik, presijavaju se predmeti iz rekvizitarija kosca: nakovanj, kosište, bapak, beleđija, rog-vođir... Kovačev kosački jezik, pa spiritistički jezik, jezik antikvara, medicinski jezik, jezik lekara veštaka, jezik boja, kao jantar boja; apotekarski jezik, trgovački jezik, religijski jezik: jevrejski, katolički, istočno-pravoslavni; klesarski jezik, jezik fotografa, bokserski jezik, jezik duhanara, udbaški jezik, jezik fratara...
Nijedan jugoslovenski pisac nije takav virtuoz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama i romanima, scenarijima, dramama, esejima, Kovač je podigao spomenik (pamjatnik) нашем jeziku (pa nek ga svako zove kako mu odgovara). Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih reči koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio... Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više lepote nego u prirodnim lepotama Hrvatske, a ja licitiram (i) dalje: ima u tom jeziku lepote više nego u pejzažima Crne Gore i Hercegovine... Jani Rico u slavu Kovačevog jezika: I reči su/ žile/kroz njih teče krv/ kad se reči pomešaju/ koža papira se/ zapali crveno/ kao/ u ljubavnom času/koža muškarca/ i koža žene. U znaku Erosa je Kovačev jezik.
A u antologiju opisa suicida M. Kovača ide i farmaceutsko ubistvo Julke Dumče, najbolje družbenice Malvine Trifković u vaspitalištu Sv. Majke Angeline: "Ključ od čekmežeta držala je u jednom džepiću svoje podsuknje. Kad god sam htela da otvorim čekmeže, uvlačila bih ruku ispod njenih haljina. Ona je bila rada, da ga što duže tražim... I kao što sam Bog može da se naruga, tako se gotovo preko noći njeno lice i telo nagrdilo bubuljicama. U to doba ja sam samo skupljala adrese ljudi koji su nudili svojim preparatima brzo izlečenje...: Ko rabi Karasi krem, brzo izgubi puhice, lišajeve i kožne ospe... Julka je tražila da je izoluju pa je voditeljica Petronela Barota mene preselila u četvorku i još naložila da se iz Julkine sobe iznese ogledalo, da se udare mlečna prozorska okna, i da se njena posteljina, uvek zamašćena, menja svaka dva dana. Njen stric Eugen Dumča, gradonačelnik Sentandreje, jedini je muškarac koji je kao posetilac ušao u spavaonicu Doma Sv. Majke Angeline. Svi predmeti kojima je mogla sebi naškoditi bili su uklonjeni iz njene sobe, pa ipak, jednog jutra, baš uoči Svete Trojice, dok se rascvetavala lipa u dvorištu, Julka Dumča, uzela je sebi život i osvanula mrtva u svojoj postelji, s debelim slojem pudera na licu." Danas, danas kad ovo pišem je Sveta Trojica.
I teku samoubojstva kod Kovača sve do neveste u romanu Grad u zrcalu. Scena s nevestom počinje karnevalski, jedan ostareli harlekin poziva namernike i turiste da uđu u Sponzu, pa da im ispripoveda povest te čuvene građevine Dubrovnika. Uđe s njima i dečak M. (ili dečak Anđul), i tu u Sponzi, u Divoni, u staroj carinarnici "potkraj jednog stupa ugleda mladu u bijeloj vjenčanici... Golubovi su prhnuli i uzletjeli, svatovska povorka uputila se u katedralu".
Dečak u potrazi za ocem, gluvari Raguzom i na Gundulićevoj poljani (Osman počinje uzdahom. Počinje taj junački ep sa: Ah...) ponovo ugleda nevestu kako, kao u De Sikinom filmu Vrt Kontijevih, zamače ulicom Lučarica. Nestane odbegla nevesta u labirintu Dubrovnika. Odiseja dečaka gradom u zrcalu završava se kod Buže. Dečak kroz maleno okno ugleda morsku pučinu, na pučini brod, "na rubu stijene... odbjeglu nevjestu... a sasvim daleko, na obzoru, tamo gdje se more spaja s nebom, spremala se nevera, pa je sve češće lampalo...
Povjetarac je nešto pleo i mrsio oko nevjestina struka, a kad bi malo jače puhnuo, pripio bi vjenčanicu uz njezino tijelo... Htio sam gurnuti neki kamenčić niz liticu kako bih je izazvao da se okrene i pogleda me... Ono što bješe naumila, nevjesta je... izvela, otisnula se sa stijene i poletjela kao kakav golemi galeb. Povjetarac je napuhao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je... a onda se naglo otkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerovatno još letjela, ali je iz svoga kuta više nisam mogao vidjeti..."
Ovaj bih esej o Kovaču mogao nasloviti Kosac i nev(j)esta, ili kod majstora su sva samoubistva estetska. Suicid kao lirski čin. Nevjesta iz Grada u zrcalu kao Nike od Samotrake. I neka bliska patnja sad mi ne da u san da utonem. Najpouzdaniji svedok je dečak, dečak strašne slike pretvara u lirsko: pootvara rane svjetlosti plave, žive kao krv.

ROSA I RUŽA KAO RIMA: Blistavost propadanja porodice Birš – to je ta druga scena koja me trajno uznemirava, uznemirava i ushićuje u Ruganju s dušom – poslednje poglavlje "Vječno žuđeni spas".
Poslednje poglavlje kao poslednja odbrana (i dani) pada kod kuće Birš. Poslednji odeljak je odjecano čudo, etida bola: "bol i jest... dio obiteljskog ponosa". I zato je Kovač odlučio da dva poslednja glumca u finalu romana, dva glumca na rubu pameti (i scene) budu Goja i Anđul. Porodični luđak i hroničar povesti porodice Birš. Kakav oni tu igraju božanstveni dupli pas. I kakav prezir prema građanski uređenom svijetu. Ovo poglavlje je pohvala lude, lude koja još od vremena Šekspira, svet razume bolje od drugih. Luda razumije tajnu šifre sveta. On je zaumni, brzopotezni igrač. Scena ritualnoga kupanja Goje, u vrijeme Uskrsa, završava se rečima Elide koja je "vjerovala da se obiteljska luda rađa tako što se u nju slijevaju ostaci maloumlja svih predaka, sa ženske i muške strane: Goja je rođen da bi se s njim ugasila naša loza".
Anđul odvodi Goju iz zavičaja, do samostana Sv. Križa u primorskom gradu, to je azil za umobolne. Nije to nimalo slučajno kod Kovača što je doživotnu skrb u prihvatilištu za Goju obezbedio Antun Birš. Njegov moralni sabirnik pod najvećim je upitnikom od svih članova porodice Birš. On je kao poslednja hulja orobio (antikviteti) i obeščastio Elidu na samrtnom odru. E to je Kovač. Anton je ovde u drugoj ulozi. Druga strana zvona njegove duše.
Luđak je vječno dijete i gledaj kako počinje poglavlje o Goji i Anđulu:
"Kad luđak ostavlja rodni grad (ili selo ili svoju kuću) prati ga ptica. Dolijeće iskosa kao da je samo jedno krilo zabodeno u zrak." Ovako počinju elegije i još je to refren za Anđula čiji pticoliki profil podseća na profil Kovačevog uzora N. V. Gogolja. Anđul brižljivo bira stvari koje će staviti u Gojin kovčeg. A Goja uzima šaku pepela i svoj kostim krsti kao: "Halju od pepela", ili kostim kao večna kuća.
Elegija je osnovni ton u ovom poglavlju: "Goja je vjerovao da se sunce svaki put utopi u mračnoj provaliji i da stoga pjevaju ptice... Goja bi ujutru trčao i da ga dočeka i mahne mu ali bi se njegove nogavice natopile rosom... pa bi zastao i zasukao ih do koljena da bi mogao nastaviti sve dok ne bi lipsao od umora, a onda pao u travu ližući rosu vlastitim jezikom."
Goja u dosluhu, u apsolutnom dosluhu s prirodom, ili luda kao vilenjak: Goja u pčelinjaku ugleda staru cipelu; nekada ju je nosila njegova majka a uzani remen na kopču vezala je ispod gležnjeva... Goja jasno vidi majčina stopala blistava od rose kako spretno skakuću." Rosa i ruža kao rima: "Ahmetova kočija stiže; ona će ih izvesti izvan grada i proći pokraj kuće u kojoj je Goja proveo dobar dio djetinjstva, a potom će se uputiti na kolodvor... Goja u ruci drži ružu, čupka latice i baca ih dok kočija odmiče makadamskom cestom." Luda ili krik ruže i Oto Tolnai u terci s Kovačem:
draga dušo nisi
čula krik
Nisi čula krik
zadavljene ruže.
Mirko Kovač, Oto Tolnai i Danijel Dragojević tri jugoslovenska pisca, tri irska jugoslovenska pisca koja su već odavno zaslužila (ja sam im je već uručio) Nobelovu nagradu.

RASPET KAO SVETA LUDA: Luda ima velike trenutke lucidnosti: "Sijaš se na suncu kao zmija... i zamahne rukom kao da će udariti Anđula po licu, ali to je ispao samo blag dodir."
Bliskost dva porodična izroda, ili Anđul u ulozi zaštitnika. Goja se seća Anđula u vreme detinjstva, u vreme svetkovine:
"Dječak začešljan na Uskrs.
Opet nešto bulazni, kaže Ahmet.
Potjeraj konja, Ahmete, reče Anđul. Radi ono za što te Bog stvorio. I ne bulazni o stvarima koje ne rezumiješ."
Sledi mitska, gradska scena tuče u kojoj je Anđul "tri puta bacio na zemlju cara uličnih razbojstava, nekog Makuša". Bila je to osveta razbojnicima koji su maltretirali i izrugivali se s Gojom. To je autobiografska slika, Kovač je u mladosti jako držao do ulične časti. Anđul kao zaštitnik lude, zaštitnik porodičnog bola i prezir prema utvrđenom, palanačkom, građanskom poretku ponašanja najbolje se vidi u kadru iz vlaka. I ta scena počinje lirskim prologom:
"Goja se penje na papučicu putničkog vagona prvog razreda, zanesen trzajem, snažnim i neprirodnim, jer prekida pupčanu vrpcu zavičaja. Za to vrijeme dvije sleđene suze opeku mu lice."
Ceo ovaj poslednji odeljak je na rubu fantastike:
"Najednom, hitrinom laste koja se zabija pod strehu državnog magazina, pojavljuje se majka u crnini; ona donosi miris pčelinje ljubice. On vikne izustivši njezino ime." U čistom kupeu šaroliko društvo i mlada majka s mališom: "ona svaki čas ustaje da bi primirila i obuzdala svojega vragolastog dječačića koji zadirkuje ljude u kupeu... Postaje nesnosan, a onda se okomi na Goju, koji trpi i mirno podnosi to zločesto dijete. Anđul se ljutito i prijetećim glasom obrati ženi:
‘Smirite to derište ili ću to ja učiniti.’
‘Ako budeš zločest, obrati se žena svom djetetu, bit ćeš kao i ta luda. Ne zadirkuj ga, može te ugristi. Ne diraj rukama njegove bale i sline da se ne zaraziš.’
‘Ta je luda u odnosu na vaše dijete dobra i pitoma’, upusti se Anđul u svađu, ali to čini smireno... ‘U vašem potomku, mamice raste gad. Vjerovatno budući zločinac. Možda oceubojica. Ili će majku ubiti na spavanju. Ako gada ne obuzdate, oboje ću vas izbaciti iz kupea.’
Žena se pokuša suprotstaviti, ali je dočekaše dvije-tri Anđulove pljuske, a dječaka privede za uho i reče mu da će ga tako držati i još jače stezati sve vrijeme putovanja, Anđul im je ulio strah, nakon toga bilo je mirno u kupeu."
Ova je slika pisana za Luisa Bunjuela i onda sve krene ka lirskom smiraju. Jer kao što postoje vesela samoubistva, tako postoje, odvajkada, i vesele lude:
"Prikovan za staklo, raspet kao sveta luda, Goja se raduje što se sve kreće, proniče i srlja u propast, a on miruje. Mala oronula stražari – bogomolja izgubljena je u daljini. Sunce se premješta s jedne i druge stane, kao da se utrkuje s vlakom. Ptica umorna od lebdenja munjevito slijeće u krošnju. Ona je izgubljena u pitomini koja sve više nadolazi i širi prostrano mediteransko obilje. More se ukazalo u izmaglici i treperenju, a izlazak iz vlaka popraćen je kričanjem galebova, pa ih je Goja, cijelim putem do samostana vjerno oponašao. Anđul ga nikad prije nije vidio tako vesela."
Valja, zna Kovač, veselo i otmeno, stupiti u carstvo s(j)ena:
"Goja je počeo tiho jecati posmatrajući dragi Kristov lik kako se malim ljestvama uspinje do vlastita stratišta; čini to odvažno, jer zna da će njegovo stradanje donijeti dobro drugima. Pa ipak, Krist naglo zaplače, jer je ostavio nekoga tko mu je drag. Goja tada položi glavu u Anđulovo krilo..." Kristove suze za ostavljenog Goju i suze za nesrećnu Porodicu Birš jer: sve nesrećne porodice...
"Svijetli prostor iznad crkve presjeca uže: crni simbol porodičnog klatna pomiče se tamo-amo. Kad zvona stanu, uže nikako da se umiri. Kao da se spaja neki onostrani šum s postojećim vremenom.
Sa zvonika prhne jato ptica kao uznemireno lišće."

SUMNJA JE PUKOTINA:
Kovač je daleke 1963. napisao pjesmu Evo knjige u koju nema sumnje:
Život će odbiti da
prizna sebe
ako se oduzme bol.
Sva u znaku bola je i Kovačeva priča Pukotina koja ovako počinje:
"Negdje koncem ljeta 1963. godine, nakon pokopa na trebinjskom groblju i oproštaja od prijatelja, prišao mi je zagonetan čovjek zamolivši me da mu posvetim, zeru vremena..."
Sledi ispovest čoveka koga je ošinula 1948, i koji je iskusio pakao mađarskih, emigrantskih, logora. Fehko Jančić uređivao je, nakon povratka iz Mađarske, jednu čudnu biblioteku:
"U knjigama se javljaju pukotine, pa makar ih napisao i sam Gogolj. Znam da je nezahvalno to što radim, ali imam potrebu dopuniti tamo gdje zjapi! Pa čak i odstraniti ono što mi se čini da nije u redu. Ili jednu riječ zamijeniti drugom. A sad ću da užežem svijeću i da vam to pokažem na primjeru vaše knjige." Kovač u ovoj nakani nije dao nesrećnom uredniku podršku, pa je nakon dva dana grizodušja došao do njegovog ćumeza, da ga, ipak, ohrabri. Zatekao je u sobičku milicionere i islednika, poznanika (Fehmo Jančić počinio je samoubojstvo): "... iskrsnula je jedna neobična stvar koju ni mi milicajci nismo u stanju da odgonetnemo. Tu bi nam ti mogao pomoći. Sve ove knjižurine ovdje, umazane su i govnjive. Tu je nešto dopisivao i prepravljano, pa opet brisano i žvrljano; budala nije imala drugog posla. A samo jedna knjiga je čista. Doduše, i ona je isprljana, kao da je nešto pokušavao da ispiše ili ispravi. A onda je i to gumicom izbrisano. Koja je to knjiga? – upitah.
Prokleta avlija".
Siguran sam da ni nesrećni urednik iz priče Pukotina ne bi imao nikakvu primedbu na novu verziju Kovačevog romana Ruganje s dušom. Što se mene tiče ovaj roman nema nikakvu pukotinu. A onu pticu što leti romanom Ruganje s dušom nacrtao je veliki majstor linije Dragan Lubarda. Evo, brzojavom šaljem je Kovaču, na ruke:
Svjetlost, svjetlost.../ u koju ptica leti/ od planete do planete, / tamo ti pišem, pozdravljam te.