JOSIP OSTI

Dva eseja

         

O autoru

Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo 110 knjiga i 17 drama sa slovenačkog. Dosad je objavljeno 70 prevoda njegovih knjiga na druge jezike. Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.


O POEZIJI NIKOLE ŠOPA

Hrvatskog pjesnika, dramatičara, pripovjedača i prevoditelja Nikolu Šopa, koji je rođen 1904. godine u Jajcu, a umro 1982. godine u Zagrebu, mnogi najčešće i najkraće nazivaju "bosanskim Latinom". Ta sintagma, koju je prvi upotrijebio Saša Vereš, ukazuje na Šopovo porijeklo i njegovu trajnu vezanost za rodni kraj, a istodobno i na njegovu snažnu duhovnu povezanost s rimskim pjesnicima odnosno s književnošću na latinskome jeziku, koju je prevodio. Mada je točna i dopadljiva, izmiče joj, pak, ono najvažnije, odnosno da je Nikola Šop, prije i poslije svega, pjesnik, koji je, kako svojom tankoćutnom međuratnom lirikom, tako svojim poslijeratnim poemama fascinantnih svemirskih pjesničkih uzlijeta, duboko ukorijenjen u hrvatski jezik.

Šop je školovanje, započeto u rodnom Jajcu, nastavio u Banjaluci. Gimnaziju je, kao i studij poredbene književnosti i latinskoga jezika, 1931. godine, okončao u Beogradu, gdje je živio do 1941. godine. 1941. godine preseljava u Zemun, a u toku rata odlazi u Zagreb, u kojem živi do kraja života. U Beogradu, gdje su mu objavljene i prve knjige, Šop je bio gimnazijski profesor i kreteo se u krugu poznatih književnika, među kojima su bili Isidora Sekulić, Momčilo Nastasijević, Jovan Dučić, Ivo Andrić i drugi. U tom periodu, koji ujedno predstavlja njegovu prvu pjesničku fazu, u Beogradu i Zagrebu objavio je knjige pjesama: Pjesme siromašnog sina (1926), Nocturno (1928), Isus i moja sjena (1934), Od ranih do kasnih pijetlova (1939) i Za kasnim stolom (1943), te bio zastupljen u zajedničkoj knjizi šest pjesnika Ranjeni galeb (1942). Uz to, 1935. godine, izašla je njegova studija Knjiga o Horaciju, a 1943. knjiga poetske proze Tajanstvena prela. S pjesmama, uglavnom u vezanom rimovanom stihu, u kojima govori o djetinjstvu i seoskom krajoliku, o obitelji, čiji član postaje i Isus, o ljepoti prirode i tegobama siromaha, stišanim govorom i pročišćenim pjesničkim slikama, Šop izriče vlastito viđenje života i svijeta. To viđenje je umnogome određeno njegovim katoličanstvom, iz kojeg izvire i njegovo, u pjesništvu tog doba često prisutno, socijalno osjećanje. Božanskim obasjanjem u svojoj poeziji srodan je religioznim pjesnicima, a brižnošću prema sudbini drugog čovjeka međuratnim socijalnim liricima, ali, po mnogo čemu, i različit od njih. Možda ponajviše svojim samotništvom. Jer je bio i ostao "vječiti bjegunac od slave ovog svijeta". U svojoj "beskrajnoj samoći" ne previđa životne vedrine i radosti, ali u njegovim pjesmama preovladava "tuga samotnika". Ne ona koja nepovratno odvodi u očajanje i beznađe, jer on, kako kaže, sja u svojoj tuzi. "Pogružen" je, "sputan, ali obasjan." Sjajem s neba, koji obasjava i njega i njegov okoliš, bilo da se nalazi pred poljem dozrele pšenice ili kukuruza, usred ulične gradske vreve ili u sobi, za noćnih bdijenja, dok piše, svoje, običnošću najviše neobične, često molitvene pjesme. I svjetlošću koja zrači iz ljudskih lica ili stvari svakodnevnih, kojima je okružen. U jednoj pjesmi kaže da je "zanesen blijeskom stvari". Taj zanos ostaje trajan i on se, kako sudbini i udesu ljudi, tako i stvari, koje poput brojnih životinja na Noinoj arki svog opusa, s njima izjednačava, često vraća. Ne prestaje osluškivati govor bića i stvari i otkrivati njihovu dušu. Naprosto, u njegovim pjesmama nastalim između dva rata, koje su ga, usprkos skromnosti do koje je najviše držao, uvrstile među najzanimljivije i najznačajnije međuratne hrvatske pjesnike, sreću se obasjanja izvana i iznutra. Sveopća osvijetljenost i njegova prosvijetljenost. Ta, čas diskretna čas moćna svjetlost, razgoni gustu tminu oko njega i u njemu. A iza razmaknutih zavjesa tajanstvenog mraka raskriva mu se pustoš, kako opustjelog doma, tako opustjelog svijeta, koji se preobrazio u svijet sjenki. Iza svega, gledao iza ili ispred sebe, na pređeni put, na svoje siromaško, a idilično djetinjstvo, koje je često prizivao ili na neizvjesni dio puta koji mu je još preći, ukazuje se praznina koja prijeteći zjapi svojim bezdanom. S prazninom i bezdanom sretao se njegov pogled bilo da ga je spuštao ka zemlji ili podizao k nebu. Pjesnik ili, tačnije, mali čovjek u njegovoj pjesmi, za kojeg sam kaže da je "najmanji na svijetu cijelom", našao se "sred pustoši (ove) nijeme" u kojoj se suočavaju stiješnjenost i trenutačnost ljudskog života s prostornim beskrajem i vremenskom beskonačnošću. Ali, i pored toga što se u Šopovoj nadasve melanholično-elegičnoj i baladičnoj poeziji počinju, postupno, a nezaustavljivo, razrastati pejzaži grozne pustoši i sve mračnije, čak apokaliptične vizije, ne napušta ga svojevrstna duhovitost, koju kritika, nažalost, nije u dovoljnoj mjeri zamijetila. I to ne samo u čudesnim, vjerojatno i ponajboljim njegovim ranim pjesmama o potpuno počovječenom i proleteriziranom Isusu i pjesničkim molitvama da fabrike sporije rade, da ni volovi ne ostanu bez posla i sličnim. Njegova duhovitost, ispoljena najčešće u pojedinom stihu ili fragmentu, ne narušava dominirajuće ozračje pjesme. Čak bismo mogli reći da je njegova dobroćudna humornost spasava od lažne uzvišenosti, izvještačenosti i patetičnosti, čijim izazovima i zamkama Šop uspješno izmiče. O kojoj se vrsti samosvojne humornosti radi možda ponajbolje otkriva pjesma San magaradi, ali i, recimo, kraj pjesme Molitva da ne budem više pjesnik. U njoj pjesnik moli Boga da bude kao i svi drugi ljudi, da njegovo srce žudi za najobičnijim, da prestane njegovo "bdijenje noćno, u kome skrušen stvara(m) radost i bol", te da pusti da namijenjen mu lovorov vijenac, koji "već pletu tajni prsti", pobrsti stado gladnih koza iz njegovog siromašnog sela. Njegov tadašnji smisao za humornost koja izaziva ne smijeh nego smiješak, a i taj ne podrugljiv, nego najčešće sjetan i suosjećajan, nalazimo u više pjesama, pa i na kraju pjesme Da li će?, u kojoj se podsmjehuje samom sebi, priznajući kako je "kraj posla svog nedovršenog opet zaspao za stolom".

Veću pozornost proučavatelja Šopovog djela nije privukao ni dio njegovih ljubavnih pjesama. Pri tom, prije svega, mislim na one koje je moguće uvrstiti u ljubavnu liriku u užem smislu. U kojima je riječ o muško-ženskom odnosu. Jer u njegovoj tadašnjoj poeziji srećemo kako ljubav prema članovima obitelji, tako sveobgrljujuću ljubav prema prirodi i životu uopće, koja vrhuni u ljubavi prema Bogu. Posebno nježno-tužne pjesme je napisao o baki i drugim dragim licima, otkrivajući, poslije njihove smrti, što mu je njihova blizina značila. Kao u pjesmama Bakine naočari ili Kajanje, na kraju koje kaže: "Sjaj ugašen pod svilom trepavica, / odnekle još na me kao odsjev zrači." Neke, pak, napisane, kao većina njegovih pjesama u to doba, također jednostavnim jezikom, punim blagosti i topline, kao što su Nevinost, Svjetiljka za nju i Tajni pohod ili Groza i Siromašna vjerenica, otkrivaju nam ga kao platonističkog ljubavnog lirika. Toj vrsti njegovih pjesama osjetnu senzualnost daje moćna žudnja za blizinom s onom koja je daleka i ostaje nedostižna. Naslov jedne od njih, Balada o nedostižnoj, u kojoj Šop kaže: "Blizinom neznanom sav sam obuzet", rječit je i bez komentara. A u pjesmi Pjesnikovo proljeće teško je razlučiti radi li se o nedostižnoj ili nedostižnom. Jer se ne samo stihovi kao što su "ja hodam sam i o tebi snim" ili "pomislim na te i obasja se život moj mali", nego i cijela pjesma može odnositi jednako na ženu kao na Boga odnosno i na oboje ujedno. Na taj način objedinjena žudnja za ljubavlju, koja u čovjekov život udahnjuje najviše smisla, baca na njegovu poeziju dodatno svjetlo. Ono nam osvjetljava i mnoge njene zakutke, u kojima se, kao u pjesmi Sveti preobražaji, "žari" i "neviđeno naličje skromnih stvari".

Ljubavlju zrače i Šopove pjesme u kojima govori o brojnim domaćim i divljim životinjama, o pticama i kukcima, a ponajčešće o pijetlu. Sjetimo se da je i jedna od njegovih knjiga naslovljena Od ranih do kasnih pijetlova. Od pjesme Mladić bdije kraj mrtva pijetla, preko pjesme Isus i ja pred gradskim pijetlom, do duge dvodijelne pjesme Panegirik pijetlima pijetao se u njegovoj poeziji razrastao u krupan i višeznačan simbol. Mada jednom mrtav, s palom krunom: "Ko kralj je bijede i bola pun". Njegovom opisu dodajući: "U strepnji čekam na pritajen zov. / Jeze soba mi je puna. / Al kao zaostale kapi niz krov, / kaplje muk s njegova kljuna." Drugi put, kada se tvorničke sirene oglašavaju prije njega, potkresanih krila i od gradske čađi sve crnji, postaje sve sličniji gavranu. U Šopovim pjesmama se taj inače lijepi usamljenik i prirodni sat, koji nosi "krvavu krunu na glavi", najčešće oglašava krikom, koji se širi daleko, pa čak razliježe i cijelim svemirom. Pijetlovo oglašavanje ima posebno značenje u kontekstu Šopovog pjesničkog bavljenja fenomenom vremenenom, ali i u kontekstu njegovog poimanja, često ne imenovanog ili preimenovanog Boga. Jer za njega Bog nije samo oko, koje sve vidi, nego i uho, koje sve čuje. Ili kako nas u to uvjerava pjesma Slušaš me, tajanstveni prisluškivaču, koju završava stihom: "U bezdno mene spušta se tvoje uho", a prije toga rekavši: "Sve tajne moje zabruje u tvoj sluh." Zato ne iznenađuje što je u većem dijelu njegove cjelokupne literature, ne samo u poeziji, upravo sluhu, slušanju, kako ljudskog govora, tako i oglašavanja životinja i stvari, te šapata svemira, pa i šuma vremena, posvećena najveća pažnja. Na to ukazuju i njegove brojne radio-drame.

Šopovi dramski tekstove, kao i njegove svemirske poeme, pripadaju drugoj fazi njegov stvaralaštva. Onoj koja je uslijedila poslije višegodišnje poratne šutnje odnosno ne objavljivanja novih vlastitih tekstova sve do polovine pedesetih. U međuvremenu je Šop, kao znanstveni suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, na Krležin poticaj, prevodio mnoge rimske klasike, kao i hrvatske pisce koji su pisali na latinskome. Djela Svetonija, Petronija, Katula, Propercija, Tibula, te Marulića, Šišgorića, Česmičkoga, Ivana Đurđevića i drugih su, zaslugom njegovih izvrsnih prijevoda, oživjela i zaživjela u hrvatskome jeziku. Šopova duboka veza sa starijom knjiševnošću i duhom davnih vremena jezički je otjelotvorena upravo u njegovim dramama, koje su zbrane i objavljene 1987. godine u knjizi Kroz vrevu stećaka. One su uglavnom namijenjene slušanju, a ne gledanju odnosno radijskoj, auditivnoj, a ne kazališnoj, vizualnoj, prezentaciji. A bilo da govore o zaustavljenom ili probuđenom vremenu, o prošlosti ili sadašnjosti, te njihovoj povezanosti, u njihovom središtu je, kao i u njegovoj poeziji, "očajna borba životvornih i rušilačkih snaga". Mnoge od njih su, i kad nisu napisane u stihovima, uistinu poetske i korenspondiraju s njegovim pjesništvom. Ne samo sa poslijeratnim svemirskim poemama, koje su, i sadržajem i oblikom, iznenadile mnoge, tako da su ih najčešće proglašavali rezultatima radikalno promijenjene poetike, previđajući da je u njima, samo širokim i sigurnim potezima pune stvaralačke zrelosti, artikulirano upravo ono što ga je sve vrijeme zaokupljalo. Kako, ranije, u lirici, tako, i kasnije, u dramatici. Ponajviše ili prije svega fenomeni vremena i prostora, koji su u žiži njegovog pjesničkog zanimanja u svemirskim poemama, jedinstvenim u cjelokupnoj hrvatskoj poeziji.

Knjiga poema Kućice u svemiru, koja je izašla 1957. godine, prva je ukazala na drugačijeg Šopa. Drugačijeg prividno, a ne suštinski, jer se radilo o preobražajima načina pjesničkog izricanja njegovih opsesivnih tema, o napuštanju tradicionalne metrike i konvencionalnih pjesničkih formi, koje su zamijenili ritmiziran, pa i diskurzivan govor i fragmenti kojima je gradio veće lirsko-epske pjesničke cjeline. Šopove metamorfoze, kojima je, uz pomoć modernijih pjesničkih sredstava, stupnjevao svoj postupak spiritualizacije i dosezanja metafizičnosti, potvrdile su i njegove naredne knjige, Astralije (1961), Dok svemiri venu (1975) i Propast rubova (1981), kao i zasebne poeme objavljene u književnim časopisima, Svemirski pohodi, Nedohod, Varijacije na Tristia i druge. Njegova poslijeratna, prostorno i vremenski kozmična, a eksistencijalno i esencijalno potresna poezija, u kojoj i čovjekova i drama stvari imaju kozmološke i ontološke dimenzije, ponovno je privukla znatnu pozornost i čitatelja i književnih kritičara. Tog puta misaonom i jezičkom svježinom, te stvaralačkom energijom rijetkom kod pjesnika njegove dobi. S poemama, u kojima se upuštao u pustolovinu najviših duhovnih uzleta, Šop je umnogome proširio i obogatio svoj, za mnoge već okončan pjesnički opus, te prinudio kritiku na njegova nova vrednovanja. Njegova putovanja u svemir, kojima je, kao zemnik, tragao za svemirskim, Nedohodom ili, možda najtačnije, mislenom biti, bila su, zapravo, putovanja u sebe, koja su se i okončavala otkrićem sebe. Svojim ikarskim letovima spoznavao je kako životnu trenutačnost i ljudsku prolaznost, tako kozmičnu beskrajnost i bezvremenost. Odnosno čovjekovu raspetost, jer je: "Na jednoj strani veličajnost beskonačnosti, / na drugoj zamamljiva zavodljiva opojnost, / jednog trenutka" i njegovu izgubljenost između "nemira trenutka" i blistavila neprolaznosti". Istodobno se, kao i u nekadašnjoj lirici, opirao primjeni tehnike koja ugrožava primarne ljudske i životne vrijednosti, te parodirao astronautske pokušaje osvajanja svemira. Njegovu nekadašnju humornost je u poemama, a još češće u dramama, smijenila mjestimična ironija, kao neizbježna pratilja sve izoštrenije i prodornije misli. Ali njegove poeme su, prije svega, "nova otkrića ljepote", uglavnom, kako sam kaže, sluhom. U njima je, kao rezultat odziva na primamljivost svake, posebno krajnje tajanstvenosti i zagonetnosti, mnogo novoga. Čak je Nova ars amandi, kako glasi i naslov jedne poeme, ako je, dakako, u njegovom slučaju uopće moguće govoriti o novom, a pri tom ne podrazumijevati da se najčešće radi o istom ali drugačije pjesnički izrečenom. Jer i njegov nekadašnji ljubavni pijev o ženi, u poemama, koje su, na istom putu, dosegnuti viši stupanj pjesničke duhovnosti, pojavljuje se kao u svemiru "rasuta ženstvenost".

Šop je, u posljednjem desetljeću života, najviše pjesničke pozornosti posvećivao predmetima i oblicima. U to nas uvjeravaju kako ciklusi pjesama o kocki i kugli, objavljeni 1974. godine u časopisu Teka, tako i njegova proza, naslovljena Propast rubova i iznenadni nestanak stvari, objavljena 1979. godine u časopisu Republika. Moglo bi se čak govoriti o trećem, reističkom Šopu, kad ne bismo znali da je do spoznaja kako "svaki predmet nastaje zgusnućem prostora" došao, jednako pjesničkim i u prozi i u dramama, osluškivanjem "pobune predmete" za sve vrijeme svog, šest desetljeća dugog, književnog stvaranja.

Na kraju da pomenem da posebnosti i vrijednosti poezije Nikole Šopa potvrđuje i podatak da je njegove pjesme prevodio i jedan od najvećih engleskih i svjetskih modernih pjesnika Wystan Hugh Auden.


O POEZIJI VESELKA KOROMANA

Hugo Friedrich u svojoj poznatoj knjizi Struktura moderne lirike ističe njenu disonantnost i nenormalnost odnosno njenu zagonetnost i zatamnjenost. Za njega "neutralna unutrašnjost umjesto čuvstva, mašta umjesto zbilje, krhotine svijeta umjesto njegove cjeline, izmiješanost heterogenoga, kaos, fasciniranost tamom i magijom jezika ali i jedno staloženo operiranje analogno matematici, što udaljuje ono prisno" povezuju Baudelaireovu teoriju pjesništva, te liriku Rimbauda i Mallarmea s lirikom u prvoj polovici XX stoljeća. Mnogo toga od "disonantne napetosti moderne pjesme", u kojoj se "jezički materijal pojavljuje s neobičnim značenjima", nalazim u lirici Veselka Koromana, hrvatskog pjesnika iz Bosne i Hercegovine, rođenog 1934. godine u selu Radišići kod Ljubuškog. Jer je upravo za njegove pjesme karakteristično susretanje i prožimanje nerazumljivosti i fascinantnosti, koje Hugo Friedrich naziva disonancom.

Teško je znati je li Koroman svjesno težio nerazumljivosti na koju je upućivao Baudelaire, ali mu je sigurno bilo blisko Montaleovo mišljenje, da "nitko ne bi pisao stihove, kad bi se problem pjesništva sastojao u tome da se bude razumljiv". Za njega je, kao i za Benna, pisanje pjesama značilo "odlučujuće stvari uzdići u jezik nerazumljivosti, predati se stvarima koje zaslužuju da se u njih nikoga ne uvjeri". Upravo takvo bavljenje jezikom, često za sebe i po sebi, koje izbjegava svaku vrstu ideologičnosti i pragmatičnosti, društvene kritičnosti ili moraliziranja odnosno bilo kakve izvanpjesničke upotrebljivosti i pretenzija da se izmijeni pojedinac ili svijet, daje nam za pravo da njegovu poeziju, satkanu od riječi iz kojih isijava lirski elektricitet, nazovemo čak čistom lirikom.

Mada je Veselko Koroman također romansijer i novelist, esejist i kritičar, odnosno autor romana Mihovil (1983) i knjige noveleta Zemljom, snovi (1987), te knjige eseja i kritika Pogled iz zrcala (1974), on je bio i ostao prevashodno pjesnik, lirik s posebno istančanim osjećanjem za jezik i višeznačnost svake pojedinačne riječi. Njegove pjesme, izuzev malog broja ranih, rimovanih, napisane su u slobodnom stihu, a njegov stih ili njegova rečenica, kada se radi o pjesmama u prozi, svojevrsne su niske od pažljivo biranih riječi. Među kojima su često one koje je pjesnik prizvao iz osobnog ili kolektivnog jezičkog pamćenja, posebno iz kraja u kojem se je rodio i proveo djetinjstvo odnosno mladost, a koje su kasnije bile potisnute iz uporabe, pa čak i zaboravljene. Sjaj upravo takvih riječi, kojih je u njegovim pjesmama mnogo, posebno iz riznice zavičajnog hercegovačkog govora, prenosi se i na one koje su nam se donedavno, od prečeste uporabe, pa i zlouporabe, činile jednoznačnim, istrošenog smisla i izgubljene magičnosti. I mada je ta niska od riječi ne rijetko u njegovim pjesmama prekinuta, ne samo doslovnim lomljenjem ili prekidanjem stiha, sazdanog ponekad od različitih grafičkih ornamenata, odnosno od riječi ispisanih različitom vrstom i veličinom slova ili ispisanih ne vodoravno nego i vertikalno, pri čemu interpunkcijski znaci, pa i bjelina između riječi, redova i strofa, dobijaju novu funkciju u teksturi pjesme i njenom doživljaju, da ne kažem smislu, jer on za ovog pjesnika nije presudan, ka kojem čitatelja ponajčešće upućuje slutnja kojoj put rasvjetljava vatromet probuđenih asocijacija.

Koroman je prvu pjesmu s naslovom Suza objavio 1953., a prvu knjigu pjesama s naslovom Grad prema sjeveru 1957. godine. Otad je izašlo preko deset njegovih pjesničkih zbirki i izbora pjesama: Crne naranče (1965), Knjiga svanuća (1967), Svjetiljka od trnja (1971), Sjaj i rana (1975), Izabrane pjesme (1975), Na tom svijetu (1977), Jezik na pašnjaku (1984), Pjesme i zapisci (1985), Dok vlada prah (1986), Zeleni se što je bilo (1989) i druge. Čitajući te knjige slijedom kako su izlazile moguće je pratiti genezu Koromanovog pjesništva, ali i uočiti da je ono, usprkos manjim ili većim izvanjskim i unutrašnjim odnosno formalnim i sadržajnim promjenama, ostalo u suštini isto. Pjesnik je za sve vrijeme bio jednako duboko ukorijenjen u zemlju zavičajnog jezika iz kojeg so izrastale čudesne krošnja njegovih pjesama, koje nas i svojim proljetno-ljetnim raskošjem i jesenjo-zimskom ogoljelošću, odnosno svedenošću na bitno, uvjeravaju da je neprestano bio istinski opijen riječima. Ne samo njihovim oblikom i zvukom, njihovim pojedinačnim i zajedničkim značenjem, odnosno višeznačjem, već i njihovim mogućnostima da nas približe brojnim nepoznanicama života i svijeta.

Ako je moguće govoriti o Koromanovoj poeziji izdvojeno od pripovjedačkog i esejističkog dijela njegovog cjelokupnog književnog opusa, čini mi se da je gotovo nemoguće o njoj i razmišljati nemajući u mislima njegove filozofsko-esejističke zapiske Svijet ili dvije polovice, koji su objavljeni 1979. godine. Prije svega zato što su upravo ti zapisci, kao što je svojedobno napisao Kasim Prohić, "pravi izazov i ispit za čitaoce i kritičare Koromanovog pjesništva". Po njemu i u Koromanovim pjesničkim zbirkama i u njegovim meditacijama o smislu tajnovitog života, o vidljivom i nevidljivom svijetu, o vječnosti i prolaznosti, ugrađen je isti duhovni svijet, samo tog puta artikuliran po zakonima diskurzivnog ne pjesničkog teksta. "Taj elemenat diskurzivnosti", kao što ustvrđuje, "nije, međutim, porekao i izrazit lirsko-esejistički naboj teksta, tako da se on, u cjelini posmatrano, doima kao produktivna i značenjski bogata sprega pojmovnog i literarnog." Lirska meditativnost te Koromanove zapise najviše približava njegovim pjesmama u prozi od kojih se neke nedvojbeno uvrštavaju među najbolje kako u bosanskohercegovačkom tako i u cjelokupnom hrvatskom pjesništvu te vrste. Ali ih, istodobno, i udaljava od njih, mada često govore o istom. Prevashodno načinom na koji se ispoljava energija riječi, o kojoj u tim zapisima govori da je neuništiva. Koroman u tim najčešće filozofskim sentencama, kao i u pjesmama, govori o ljudskom govoru, o jeziku i poeziji uopće, odnosno izriče svoju poetiku. A ona temelji na vjerovanju u duhom oplođene riječi, koje, kao subaštinici i ponovljena svijest, nasljeđujemo od prednika i zavještavamo potomcima. Ili, kao što kaže u zapisku s naslovom Koincidencija: "Čovjek ponekad zapjeva kako su pjevali ljudi iz drugih prostora i drugih vremena. / Kad to uoči, za trenutak bude zbunjen, ali odmah zatim i svjestan činjenice - da nije sam." Tu zemaljsku domovinu definira riječima: "Svijet je velik, malo je vremena." I koordinate prostora i vremena, tako u tim zapisima, kao i u njegovoj cjelokupnoj poeziji, obgrljuju ne samo prostor i vrijeme kojima je omeđen pjesnikov, užom domovinom ograničen i prolazan život, već život uopće. Kako čovjeka, koji dolazi odnekud i odlazi prema nekamo, tako i svega oko njega ili, tačnije rečeno, svega, zajedno s njim, jer Koroman širinom in dubinom svog pjesničkog pogleda proširuje obzorje homocentrizma ne samo do spoznatih već i do slučenih kozmičkih širina. Ne previđa ono što je postojalo prije čovjeka i ono što će ga nadživjeti, odnosno što bi postojalo i bez njega. Svrhu otkrivanja prirode, koja iz njegovih stihova progovara neposrednije i uvjerljivije nego kod mnogih drugih pjesnika, vidi u čistom zagrljaju, kao "povratak u slobodu", koju ograničava traženje svemu smisla. Pita se: "Zar bi svijet bio bolji (i smisleniji) kad bi nam se činilo da u njemu sve ima smisla?" I to pitanje, upućeno ujedno i nama, čitateljima, kao i mnoga druga, ostaje bez odgovora. Njihov eho samo rađa i umnožava nova. A upravo je odjek riječi karakterističan za dio njegovih pjesama napisanih u dvoglasju, odnosno višeglasju. Kako da bude drukčije kad je za njega i smrt odjek iz života. Koroman, kao "sjena sebe mogućeg", izbjegava konačne odgovore, a razotkriva niz paradoksa, pa i one najtamnije "ljudskog uma". Kao mislitelj je najbliži poeziji kad je paradoks vješto uhvaćen u mrežu jezika, kao što mu je to uspjelo, recimo, u zapisu O svijetu, sačinjenom od samo jedne rečenice, koja glasi: "Svijet je pun - Ničega." Za njega je poezija bolest. Zato, po njegovom mišljenju, "pjesnike treba smatrati iskonskim bolesnicima, a poeziju glasom čovjekove prabolesti". Tu bolest, koja je, prije svega, Kierkegaardovim riječima rečeno, bolest na smrt, čini mi se, umnogome uzrokuje neprestana pjesnička upitanost, podsticana znatiželjom da se spozna ne samo sve vidljivo već i sve nevidljivo, a jednako postojeće. Ili, kako je u jednoj pjesmi rekao: "Poezija sveđer pita / pita pita i pita", a tome u jednom zapisu dodao: "Na Zemlji jesu - tek pitanja." Ali i tu upitanost, usprkos tome da "ima slučajeva kad je opasno postaviti ikakvo pitanje", treba razumijevati u kontekstu njegove poruke nepoznatom, u kojoj kaže: "Ne možeš prihvatiti da se tvoja riječ dogodila bez ikakvog razloga. / Uvijek postoji mogućnost da si je želio viknuti u čije uho s onu stranu vidljivog." U tom ključu, koji nam je sam ponudio, u svojim zapiscima, koji govore istodobno i o najsićušnijem i o cjelini treba, čini mi se, i čitati Koromanovu poeziju. Kako onu koju je napisao prije, tako i onu koju je napisao poslije toga. U kojoj "opreka smrti nije život - nego ljubav". I to tako sinovljevska ljubav do roditelja, kao i roditeljska ljubav do vlastite djece, muško-ženska ljubav, koja dio njegovih pjesama ispunjava erotskim nabojem, tako i ljubav koju iskazuje majčinski zagrljaj univerzuma odnosno život, koji bi, po njegovom mišljenju, i da čovjek nije stvoren, bio ljubav. "I bio bi smislen i lijep." Njegove pjesme, prevashodno nadahnute ljubavlju prema jeziku i njegovom ljepotom, upravo govore o toj i takvoj ljubavi, smislenosti i ljepoti života. Zato mi se čine njegovoj poeziji primjerena i na nju primjenjiva mišljenja o jeziku Petra Sloterdijka, koja je iznio u knjizi svojih frankfurtskih predavanja s naslovom Doći na svijet, dospjeti u jezik.

Sloterdijk svoja promišljanja o poeziji počinje Celanovim riječima: "Poezija se ne nameće, ona se izlaže.", s kojima bi, vjerujem, Koroman bio suglasan, jer ga više od pjesničke poruke zanima njen izričaj. Suglasan bi vjerojatno bio i sa mnogim drugim Celanovim stavovima o poeziji i jeziku, na koja se, kao i na Heideggerove misli, Sloterdijk najčešće poziva. Da pjesnik, za razliku od filozofa govori o istom, a na drukčiji način, potvrđuju, recimo, stihovi iz rane Koromanove pjesme s naslovom Seljaci: "Odozdo, / iz bosilja, otvorili su usta / jer su se nečeg prisjetili / i vlat je isklijala / od njih do vječnosti.", koji ostvarenom pjesničkom slikom predočavaju ono što i Sloterdijk tvrdnjom da "bitak treba značiti situaciju isturenosti u ništa". Jer, kao što Sloterdijk sam utvrđuje: "Poezija govori o vatrenim znakovima duše, iz karaktera utisnutih pod kožu.", a "Pjesnik je čovjek koji u samomu nemogućem traži ono zbiljsko." Koromanova poezija je upravo ispisana tom potkožnom tintom, kojom su u njegovo tjelesno in duhovno biće utetovirana ne samo vlastita životna iskustva, svijet viđen vanjskim i unutrašnjim okom, predmetni svijet, svijet snova i mašte, već i iskustva prethodnika. Njegovi stihovi nas uvjeravaju u njegovo stalno traženje zbiljskog, kako zagledanošću unatrag i na putovanju do izvora, Slaterdijk bi rekao samobitka, tako zagledanošću unaprijed i na putovanju do podjednako tajnovitog uvira. "Ti si put čovječe / ti nosiš snove pod košuljom", kaže u jednoj pjesmi, a taj čovjek, s kojim se poistovjećuje, kako kaže drugdje, svjestan je da nikad prije nije bio i da više nikad neće biti. Odnosno da, kako tvrdi u pjesmi Ja, koji jesam, po smrti neće biti ono što je bio za života, već "ono što je svijet", završavajući tu pjesmu o trenutačnom i vječnom pitanjem: "Idući tamo, zašto drhtim onda, / ovud, kroz zemaljsko vrijeme?" Svjestan da je nemoguće opjevati Cjelinu i da "nema punog pjeva", jer je moguće izricati samo njene ulomke, neprestano traga za davnom riječju "koja umije svijetliti" i osvijetliti ako ne cijeli svemir, bar njegove najsitnije djeliće, koji su, kao svako zrnce, pahuljica i kapljica puni ljepote i "posve samostalni svjetovi". Kada traženu prastaru riječ, koja je ujedno nova, nađe, njom ozari i obasja pjesmu, koja najčešće raskriva da je svijet razdijeljen na dvije polovice. Na svijetlu i tamnu, koje se palimsestno prekrivaju, prožimaju ili katkat spajaju kao u sintagmi tamni sjaj.

Dio pjesama sačinjenih uglavnom od svijetlih i prosvijetljenih pjesničkih slika završava se riječima kao što su, recimo, propadanje, udes, jad, tuga, podsmijeh, poniženje, strah, jecaj i njima slične, koje na njegove često osunčane pjesničke pastele bacaju tamnu i hladnu sjenku. Kao što, pokatkad, usred njegovih pjesama, koje su najčešće vesela igra s jezikom, koji je bio njegova prva radost, poput ponornice izranjaju stihovi kontrastnih, neveselih raspoloženja i misli, ukazujući na višeličje svega što spoznaje i osjeća, od bjelasanja nemira svjetova do hujanja zajedničkih i osobnih svetih nedaća. Jer, kao što kaže u pjesmi Miris vječnosti, "diše bol u zraku", dodajući tome, u pjesmi Plove ruke, "zebnja u duši samuje / i bolno je sve u nama". S tugom u očima, punim beznađa i s tamom u ušima pjeva svoju bol. U pjesmi Zašto, čiji naslov možemo razumjeti i kao Jobovu upitanost, konstatira da je sva njegova nesreća, kao i nesreća svakog drugog čovjeka, u tome da je živ. Dakle iz njegovih pjesama izranja tamna pozadina života, upravo onakva kakvu nalazimo u modernoj lirici o kojoj je govorio Hugo Friedrich. U koju se bez dvoma uvrštava i poezija Antuna Branka Šimića, kojeg Koroman pominje kao pjesničkog sabrata, ne skrivajući bliskosti niti, recimo, s Augustinom, Ujevićem, Buddhom, Nietzscheom. Čak u pjesmi Prva priča nakon mladosti kaže: "Salvador Dali je moj otac." Istina, i bez tog putokaza, u mnogim njegovim pjesmama je osjetno dalijevsko oneobičavanje i na svoj način primijenjena poetika nadrealizma.

Naprosto, Koroman pjeva, jezikom koji je njegova lirska dedovina, o čudu života i njegovom zgasnuću, istodobno i veselo i žalosno. Možda najsličnije drvetu, kako ga opisuje u pjesmi Put, koja glasi: Drvo ima strpljenja. Stoji / na brijegu od davnina. / I čeka. // Pojavu čega, / bilo čega, / ičega. // I uzgred šumi." A sam, povremeno, sred blistavog okruženja i prividnog mira na dosuđenom putu od zipke do groba ispušta jedva čujan krik, koji nije moguće prečuti. To je "krik kliktavog očaja", rečeno riječima Petra Sloterdijka, koji je bit jezika vidio u njegovom obećanju, da nedostatak što smo rođeni preobrati u prednost što slobodnim jezikom dolazimo na svijet. U taj preobrat vjeruje i Koroman, u što nas najpouzdanije uvjeravaju njegove pjesme, koje ujedno potvrđuje Sloterdijkovu tvrdnju da je poezija svjetska religija lišena praznovjerja.