ENVER DRAGULJ

ISMAR MUJEZINOVIĆ

         

O autoru

Rođen u Sarajevu gdje je završio Filozofski fakultet u Sarajevu /prof. Filozofije i sociologije/.Radio u Bosna filmu, III programu Radio-Sarajeva, RKSSRNBiH; u ratu bio član Gradskog štaba Civilne zaštite Sarajeva. Od 2000 do 2002, urednik redakcija za kulturu Radija BiH i Federalnog radija BiH, dopisnik Federalnog radija iz Slovenije i likovni kritičar revije Dani. Od 1995. živi u Sloveniji, gdje je likovni animator u Udruženju likovnih umjetnika Maribor i socijalni psiholog u Centru za socijalno djelo Maribor. Objavljivao likovne kritike, prikaze i razgovore s umjetnicima; autor kataloga, i multimedijskih projekata.


ISMAR MUJEZINOVIĆ


Rođen sam u Osijeku. Moj djed po majci je bio Dalmatinac iz Podgore, imao je šest kćeri i odatle se preselio u grad u kojem ću ja biti rođen. Kada je izbio rat, otac je otišao u partizane, a majka je tada živjela u Sarajevu i morala je zbog toga bježati jer joj je prijetila realna opasnost da bude likvidirana od strane zloglasnog Maksa Luburića, ustaše koji je bio strah i trepet prvo u Sarajevu, a kasnije i u Jasenovcu. U stvari, pomogao joj je jedan naš rođak zaposlen u tadašnjoj hrvatskoj vladi u Zagrebu, poručivši joj da bez odlaganja bježi iz Sarajeva. Ona je već tada bila u drugom stanju i pobjegla je u Osijek gdje nije imala nekih većih problema osim kada su saveznici prilikom jednog bombardovanja pogodili i uništili djedovu kuću. Ja sam se rodio 1942. godine i od svega što je vezano za rat, sjećam se nekog podruma i stola ispod kojeg sam rado sjedio i jeo ciklu. Sjećam se još i nekog sela pored Osijeka koje se zvalo Palaće i tamo sam sa djedom čuvao konje neke porodice Sumići i tamo je nastala moja prva fotografija kako sjedim na konju. Poslije u životu nisam više bio tako blizu životinja ne zato što ih ne volim nego jednostavno što se s njima ne snalazim.

prvi susret sa ocem

Prvi put sam vidio oca kad je došao iz partizana. Imao sam četiri godine i iz Osjeka smo se već bili preselili u Sarajevo. Prvo smo stanovali kod Markala u stanu neke rodice. Poslije smo se preselili nešto dalje, u Kulovića ulicu, u stan brata moga djeda, koji je bio jedan od osnivača sarajevskog Napretka i direktor hipotekarske banke. Bio je poznat kao umjetnički mecena i prvi mecena moga oca. Odatle smo se napokon preselili u naš stan, na petom spratu vakufskog nebodera. Tu je praktično započelo moje djetinjstvo. U to vrijeme, mladi ljudi su se družili u neformalnim grupama koje su se zvale raje. Tako smo mi bili neboderska raja, u židovskom Templu (današnji Bosanski kulturni centar) su se nalazili zatvoreni folksdojčeri iz Vojvodine i zvali smo ih švapska raja, pored njih “raja“ je bilo koliko hoćeš i postojala je određena napetost između ovih grupa. Dio mog djetinjstva vezan je za te događaje. Još nešto o mome ocu, što je kasnije postalo anegdota. Ja sam kao dječak počeo slikati i za tu svrhu mi je otac poklonio slikarsku paletu. Nakon jednog takvog slikarskog posla, paletu sa bojama sam spustio na stolicu pored telefona. Tog dana su se majka i otac spremali za prijem i bal povodom dolaska Josipa Broza Tita u Sarajevo. Za tu priliku, roditelji su se posebno pripremali i dali su sašiti novu odjeću. Kad se otac već obukao, neko ga je pozvao na telefon i on je naravno sjeo na stolicu, odnosno na paletu sa bojama. Sva sreća pa je kao slikar imao rekteficiranog terpentina, kojim je mama očistila njegove pantalone i na kraju ih posula talkom da se koliko-toliko neutralizira specifičan miris terpentina, sve skupa se prepeglalo da izgleda kao da ništa nije bilo sa novim odijelom. Na balu (da, bio je to bal) prijatelji su mu rekli. “Jao, Ismete, imaš dobro odijelo, ali mora da si ga izvadio iz naftalina kad ti je tako dobro sačuvano.

zvati se Ismar

To valjda i vrapci znaju. Ali dobro. Prije nego što je otišao u partizane, otac se dogovorio sa majkom, koja je bila u drugom stanju, da će se kćerka zvati Maris (Marija+Ismet), a ako bude sin, Ismar (Ismet+Marija). Moj otac je relativno malo bio kod kuće. Ponajviše je boravio u ateljeu i kafani. I pored toga, mi smo kao porodica imali skladan familijarni život. Kada je došao iz partizana u uniformi majora, naravno da je ostavio snažan dojam na malog dječaka koji sam tada bio. Poslije je postao značajan u mojim očima, jer je bio odličan slikar. Također, odlično je igrao bilijar. Na jednom amaterskom takmičenju u Hrvatskoj u karabolu on je osvojio treće mjesto. Bio je “svjetski čovjek“. Studirao je i u Zagrebu i Parizu. Dobro je govorio francuski jezik i prilično dobro njemački. Dosta je putovao po Evropi i normalno da mi je sve to imponiralo. Sjećam se da sam 1952. godine putovao s njim u Pariz. Dođemo tamo u neki bistro i svi ga kelneri poznaju! Imponirao mi je i kao slikar, umjetnik. Veoma mnogo je radio, ali se to nije primjećivalo, jer je sve što bi napravio, naoko djelovalo lako i hitro. Puno mi je značio i kao čovjek i kao umjetnik, iako sam se sa njim više viđao u kafani, nego u ateljeu ili kod kuće. Kada sam razgovarao s njim o tome gdje i šta studirati, interesantnoje bilo da mi je predložio arhitekturu, govoreći kako je umjetnost neizvjesna i rizična profesija, kao da je predosjećao šta me čeka, naročito u sadašnjem vremenu. Ali ipak ja sam imao sreću i veći dio svoje umjetničke karijere vezan je za jedan duži period kada je ono što sam radio bilo na cijeni. Kada mi je otac predlagao studij arhitekture, ja sam se dvoumio između filmske režije i likovne akademije. Kako, međutim, teško komuniciram u kolektivnim razmjerama kakav je realizacija filma, jer sam tipični individualac, na kraju sam se odlučio za likovnu umjetnost, odnosno da budem slikar. Slikarstvo je ekskluzivno individualni čin, što nije slučaj sa filmom, gdje postoji bezbroj stvari koje ne možeš kontrolirati.
Osnovnu školu sam počeo u Podgori jer su majka i otac bili vezani za to tada ribarsko mjesto. Sjećam se da je u toj školi bila još uvijek na snazi praksa fizičkog kažnjavanja učenika. Kazne su imale živopisna imena, na primjer : “deset skuša i pet srdela“. Kada te duž ruke udare šibom, onda je to bila skuša, a poprečno, sardela. Jedan vrste kazne bila je da učenik kleči na riži u jednom ćošku razreda, a bilo ih je još mnogo sličnih. U Sarajevu, gdje sam nastavio školovanje, nije vše bilo kažnjavanja učenika. Jedno vrijeme sam pohađao učiteljsku školu, ili kako se još zvala, »Vježbaona« , nalazila se preko puta Skenderije i pored čuvenog sarajevskog FIS-a (Fiskulturni dom).Godinu dana sam pohađao na Rijeci neku talijansku školu koja se zvala Mateoti. Potom sam se opet vratio u Sarajevo, gdje sam nastavio školovanje u školi Čemaluša (kasnije je dobila ime po Šalomu Albahariju). Zatim sam se upisao u Prvu klasičnu gimnaziju, u Sarajevu, ali je odmah nakon toga, otac prešao u Tuzlu, pa smo ga i mi svi pratili. Tako sam i ja u Tuzli nastavio gimnaziju, da bismo se opet vratili u Sarajevo, gdje sam nastavio i završio srednje obrazovanje u u Drugoj gimnaziji (Kloster na Mejtašu). Inače bio sam u školi kampanjac, što znaći da se tokom godine nisam mnogo “satirao“, da bih pred kraj navalio i bio relativno dobar đak.
Kada sam otišao na prijemni ispit na Likovnu akademiju u Zagrebu, nisam bio siguran da ću “iz prve“biti primljen. To što mi je otac bio poznati slikar i bivši student na istoj akademiji nije bila nikakva garancija, jer se često događalo da djecu poznatih umjetnika obaraju na tim ispitima. Na svu sreću, ono što sam uradio zadovoljilo je kriterije i ukuse mojih budućih profesora i bio sam primljen. Inače, imao sam i rezervnu varijantu ako se ne upišem; moja tetka Je radila u Jugoliniji i omogućila bi mi da se ukrcam kao “mali od kužine“ na brod za Japan.

Studij

Zagrebačku likovnu akademiju pamtim kao liberalnu akademsku sredinu.Vladala je rekao bih čak potpuna umjetnička sloboda. Nije to bila anarhija, jer anarhija je zloupotreba slobode, a ovdje je postojao rešpekt prema profesorima. Akademija te ne drži na uzdi svojim birokratizmom i konzervativizmom, a profesore respektuješ zbog njihovih umjetničkih i pedagoških kvaliteta. Inače, studij sam počeo kod Mujađića, nastavio prvo kod Ljube Ivančića, a onda kod Režeka, Parača, da bih završio u majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Teško ih je rangirati u hijerarhiskom smislu jer svaki od njih ima nešto svoje, osobno. Kod Omera Mujađića sam možda najviše naučio, Ljubo Ivanćić je bio neobično prisan čovjek i profesor. Režek i Parač su bili profesori starog liberalnog kova i ako si imao s njima neku vrstu konfrontacije mišljenja i ideja, nisi morao brinuti za eventualne posljedice, na primjer, na ispitima. Kulmart i Kiner su takođe bili prijazni ljudi i pedagozi. Dakle, bio sam jako zadovoljan studijem na akademiji, pa sam se odlučio da ostanem i na postdiplomskom. Nije mi ni danas sassvim jasno zašto sam postao slikar. Naime, nije to ni bitno. Bitno je da čovjek nešto napravi u svom životu. Danas je biti slikar ili samo slikar već pomalo demode. Slikari gotovo da ne postoje u onom klasičnom obliku.

Sarajevska likovna akademija

Prije nastanka sarajevske akademije, meni nije bilo ni na kraj pameti da bi se bavim pedagoškim radom, i da imam univerzitetsku karijerom. Prije povratka u Sarajevo, ja sam već bio mlad afirmisani umjetnik u Hrvatskoj,dobio sam i neke nagrade,na neki način sam bio miljenik likovne kritike,dobio sam jedno potkrovlje u Zagrebu da se stanbeno sredim, a Krsto Hegedušić mi je ponudio jedan prostor za atelje. Imao sam i rezervnu varijantu da eventualno odselim u Pariz. U to vrijeme u BiH, posebno Sarajevu, nastaje neka vrsta političkog preporoda koji pozitivno utiče i na kulturu i umjetnost tako da se stvaraju uslovi za otvaranje i likovne akademije.Tom projektu me je privukla, rekao bih, jedna zdrava atmosfera. U stvari, politika je shvatila značaj kulture i umjetnosti u stvaranju ukupnog imidža Bosne i Heregovine i to je rezultiralo stvaranjem i jačanjem tzv. kulturnog sektora i njegovih institucija. Tu su pored politike u stvaranju akademije odigrali važnu ulogu: Muhamed Karamehmedović, Mersad Berber, Boro Aleksić , Dževad Hozo itd…a ja sam im se pridružio nakon odsluženja vojnog roka u Bileći. Prije nego što sam počeo s radom na Akademiji, postavio samo jedan uslov – da dobijem atelje, jer sam tako nešto već imao u Zagrebu. Zašto sam se odlučio za povratak u Sarajevo i posao na novoosnovanoj akademiji ? Treba reći da je Zagreb dosta zatvorena sredina i tamo je teško izboriti se za adekvatan društveni status. Na umjetničkom planu još i nekako, ali dobiti adekvatne uslove za rad i život je bilo dosta teško- sredina, sa »tvrdom tradicijom« koja se sporo mijenja. Tako mi se otvorila mogućnost da u Sarajevu na tek formiranoj likovnoj akademiji mogu raditi kao pedagog i nastaviti svoj likovni rad. Naime, svaka umjetnička scena koja je u formiranju je puno otvorenija, pa sam se zato i ja odlučio za Sarajevo. Bilo je tu malo i lokalpatriotizma i simpatično društvo mojih sarajevskih kolega koji su kao i ja završili studije u nekom od tadašnjih jugoslovenskih centara, Zagrebu, Ljubljani, ili Beogradu. Međutim, vremenom me je taj rad i život na akademiji i sarajevskoj sredini toliko angažirao - uz sve one stvari našeg mentaliteta da se ništa ne može rješavati direktno i neposredno nego zaobilaznim putevima i uz puno nerviranja - da sam nakon šest-sedam godina angažmana odlučio da se povučem sa sarajevske likovne akademije.

prve generacije studenata

Prve generacije studenata su bile one koje su prvo pohađale primjenjenu školu, pa pedagošku akademiju, i na kraju se upisivali na likovnu akademiju. Tako da je ta prva generacija bila, rečeno pola u šali, pola u zbilji, malo »preučena«, iako je sve bila dobro selektirana, Po mom mišljenju, bila je, pak, previše vođena, odnosno pod prevelikim uplivom profesorskog kadra. Ti studenti su bili izloženi raznim pedagoško-umjetničkim koncepcijama. Moja je bila da se student treba formirati nakon završene akademije ,drugi su smatrali da to već treba da se desi za vrijeme studija itd. I na kraju sve to skupa mi je uzimalo toliko energije da mi je dosadilo i otišao sam sa akademije. Poslije akademije kad sam mislio da sam materijalno stao na noge i kad sam napravio kuću i namjeravao da punim intenzitetom i raspoloživim vremenom nastavim svoj umjetnički put – izbio je rat.

zadnji rat

Rat me je zadesio u Istri gdje sam dovršio našu porodičnu kuću, pa smo otišli u Ljubljanu gdje smo bili prisutni tom desetodnevnom ratu u Sloveniji. Poslije tih deset dana ponovo smo se vratili u Istru da završimo gradnju kuće, kad je počeo rat u Hrvatskoj. Tada mi je bilo potpuno jasno da će rat uskoro zahvatiti i Bosnu i Hercegovinu. Kako nisam imao više žive roditelje, a moja supruga Špela je imala svoje u Ljubljani, odlučili smo se nastaniti u glavnom gradu Slovenije. Naravno da mi je teško pao rat u Bosni, posebno opsada Sarajeva. Teško mi je padala činjenica da sam htio pomoći ljudima u opkoljenom gradu na različite načine (novac, materijalna sredstva, organizovanje aukcije slika) a to nije nailazilo na razumjevanje. Na kraju smo skupili nekih šest do sedam hiljada maraka i kupili brašno, i poslali u Bosnu, ali nikada nismo dobili neku povratnu informaiju da je to razdijeljeno onima kojima je namjenjeno. Kasnije je bilo još nekoliko aukcija, organiziranih za ranjenike u slovenačkim bolnicama za izbjeglice koje su pristizale u Sloveniju iz BiH. Sve je to bilo dosta skromno i nedovoljno i za razliku od Hrvatske i Slovenije mi, odnosno država BiH nije imala nikakvu organizaciju koja bi preuzela posredovanje za prikupljanje pomoći zemlji i njenim ljudima u ratu. Svaka aukcija se mora dobro pripremiti. Mi smo puno htijeli i pokušavali, a relativno malo napravili.

sudbina Bosne

Ako čovjek ne može shvatiti šta mu donosi dobro a šta zlo onda je s njim teško komunicirati. Moje shvaćanje Bosne je na tragu onoga što je prije bilo, varijanta Bosne kao jedinstvene zemlje brez tih entiteta. Zašto ? Pa zato što sam ja odrastao u mješanom braku. Drugo, ne prihvatam podjele na nacionalnoj i konfesionalnoj osnovi kao stil života, a pogotovo ne prihvatam rezultate etničkog čišćenja koje je od višenacionalne Bosne i višenacionalnih sredina napravilo, ne samo mononacionalne sredine, nego i pregusto naseljena područja, što je također rezultat rata koji je u Bosni vođen. Mnogi ljudi su protjerani sa svojih ognjišta i još uvijek nisu stvoreni civilizirani uslovi za njihov povratak, kao ni za povratak njihove imovine. Zato nikako ne prihvatam nepoštovanje privatnog vlasništva, što također spada u ljudska prava, a poštivanje toga prava riješilo bi veliki dio problema u BiH. Dugogodišnje nepoštivanje ovog prava bio je El Dorado za pljačku velikog broja stanovnika BiH i stvaranje elementarne nesigurnosti i svake vrste zloupotreba i mahinacija pri čemu takozvani obični, mali ljudi najviše ispaštaju. U BiH nije više problem zakona i njihovog legalnog donošenja, nego primjene te zakonitosti, što je jedna od osnovnih pretpostavki funkcioniranja pravne države i sigurnosti građana bez obzira na njihovo etničko, nacionalno i političko opredjeljenje.

Kuća u Tuzli


Moj otac je svojevremeno dobio od banke »likovni kredit«, poput još nekih umjetnika u BiH, i udružio svoj iznos kredita sa istim tolikim na koji je imao pravo slikar Rizah Štetić; za to pravo mu je moj otac dao stan u Tuzli u ulici koja se sada imenuje ulica Rizaha Štetića a ta sredstva u Tuzli uložio u izgradnju kuće; kredit je kasnije prvo moj otac, a potom su to njegova djeca nastavila otplaćivati u obliku kirije (stanarine). Sa općinom Tuzla postignut je dogovor da nakon smrti mog oca, kuća postaje gradsko vlasništvo, gdje će , između ostalog, biti kolekcija i galerija njegovih radova. Poslije smrti mojih roditelja, napravljen je i ugovor s gradom da u kući bude smješten i atelje za mlade umjetnike »Ismet Mujezinović« i dogovoreno da u savjetu tog ateljea bude uvijek jedan član naše porodice i da ima pravo veta. Tako je sklopljen ugovor u kome sve to piše i kao takvo je i potpisano. To je sve bilo tako do nedavno, dok me nije telefonom iz Tuzle nazvao jedan čovjek koji me moli da posredujem i intervenišem da mu ženu zaposle u Ljubljanskoj banci. Kažem lijepo dotičnom da nemam nikakve veze s Ljubljanskom bankom jer da imam, ne bi mi ista još od prije rata bila dužna kao štediši novac, koji duguje i mojoj sestri. Da, kaže dotični gospodin, ali vi ste izdali u Tuzli vašu kuću Ljubljanskoj banci ! Kažem mu da to prvi puta čujem i da sam se ja pitao nikad to ne bih uradio. Tako sam saznao da je Ćazim Sarajlić, direktor galerije, izdao pola kuće pomenutoj banci i za to prima najamninu, a slike Ismeta Mujezinovića »posudio« toj banci da im krase zidove. Tablu sa nazivom “Atelje Ismeta Mujezinovića“ stavio je na našu šupu. Sada tu više nije samo riječ o nepoštovanju sklopljenog ugovora i nekulturnom odnosu i ponašanju prema imenu moga oca, mene i moje sestre, nego je Ćazim Sarajlić dao i dio najvažnijeg opusa Ismeta Mujezinovića, koje je naše porodično i ekskluzivno vlasništvo, da krasi šaltere pomenute banke. Ja naravno imam pravo i na pravnu zaštitu i mnogi mi to sugerišu, pa ću vjerovatno i poduzeti odgovarajuće korake. Samo još da dodam: ja sam poslije očeve smrti osnovao i likovni fond koji nosi ime moga oca i u njega sam uplatio iznos u vrijednosti tadašnjeg novog Golfam kao inicijalnu sumu za njegovo funkcioniranje. Ne znam danas ni šta je šta je sa tim fondom i šta je s tim sredstvima. U dilemi sam da zabranim da bilo šta u Tuzli nosi ime moga oca, na što imam pravo, jer i to je neki način da zaštitim njegovo ime i djelo od blaćenja i svih prljavih rabota. Jer ako tuzlanska općina i nadležni čelnici imaju problema da taj atelje funkcionira kako je ugovorom predviđeno, onda su me trebali konsultirati pa da na transparentan način i privremeno (dvije do tri godine, a ne na 10 - 15 godina) dio prostora daju u najam da bi taj atelje, onako kako je i potpisano, mogao funkcionirati. Nažalost, do sada s njihove strane nije bilo dobre volje da se stvar obostrano prihvatljivo riješi i ponašaju se kao da je to njihovo vlasništvo. Meni se je to sve već toliko smučilo i postalo mizerno da je ovo prvi put da javno o tome govorim i to je razlog što ja do sada nisam tražio pravnu zaštitu. Naravno sve to skupa nije samo problem moje sestre i mene, nego i cijelog grada Tuzle u kome se nešto tako drastično i nekulturno događa. Svi znamo da je tamo neki francuski, italijanski ili flamanski slikar nešto naslikao i da je to ostalo na adekvatan način sačuvano do danas, na što su njihovi zemljaci, kao i svi drugi koji cijene umjetnost, ponosni. I ja sam nekad mislio ili bar želio da bude tako i kod nas u Bosni, da naši ljudi budu ponosni na naše umjetnike. Ovaj primjer, ma koliko imao i ličnu notu, demantira tako nešto, pa se čovjek pita - a ti si me to pitao – da li sam ja znao da ću biti slikar ? Ja još uvijek ne znam da li ću biti slikar jer još uvijek mogu to da prestanem i da se odreknem svega što sam naslikao.

odnos prema umjetnosti

Ja imam neko svoje viđenje umjetnosti. Mnogi su govorili kako je slikarstvo djelimično zanat a djelimično umjetnost. Sve je zanat, osim onoga što u zanatu ne možeš ponoviti. To je umjetnost. Sve što možeš ponoviti je zanat i nije umjetnost. Na žalost, samo tim ponavljanjem možeš zaraditi neki novac. Ali ono što ne možeš ponoviti i što je istinski teško postignuti i što je (hudežnik) na neki prenesen način đavolovo djelo, to je umjetnost. Znači to je ono čega se plašiš. Ali ne zato što je đavolje, nego zato što ti se čini nenormalnim i na neki način neprirodnim. Naravno, to ne važi samo za slikarstvo i umjetnosti uopće, nego recimo i za kulinarstvo.

zašto nije moguća moja retrospektiva?

Pa zato što sam ja relativno malo slika prodao na prostorima bivše države, a mnogo više van njenih granica i na Zapadu. A i cijene na tom evropskom tržištu za moje slike su bile znatno više nego u bivšoj državi. Ja sam ogromnu većinu onoga što sam naslikao prodao, a kako baš nisam vodio evideniju gdje se nalaze moje slike i u čijem su vlasništvu, otpada mogućnost da mogu organizirati retrospektivnu izložbu. Nešto malo slika imam još u svom vlasništvu, nešto malo slika je u Umjetničkoj galeriji BiH. To je po meni slab izbor, za razliku od banjalučke galerije koja ima kvalitetniji izbor, ali ne znam za sudbinu mojih slika u toj galeriji. Naravno da mi je stalo da ti radovi budu sačuvani, jer bez njih nema valorizaije umjetnosti, ne samo danas, nego ni u budućnosti. Za razliku od moga oca koji je prvo radio studije pa onda pristupao finalnom slikanju, ja sam odmah direktno išao na platno; kad sam pokušao sa studijama, toliko bih se odmah potrošio, da nisam imao potrebu za slikanjem na platnu. Što se tiče mog daljeg rada bio bih više nego zadovoljan kada bih u životu naslikao još desetetak dobrih slika.

o Colegiummu Artisticumu i predstavljanju Bosne

Ja sam bio predsjednik ULUBiH kada smo se izjasnili za današnju gradsku galeriju Colegium Artisticum na račun bivšeg Umjetničkog paviljona. Jedno vrijeme sam bio član i uprave te galerije i po meni je ona na čelu sa Fukom Hadžihalilovićem puno dobroga uradila na afirmaciji likovne umjetnosti i uopće na kulturnom planu u Sarajevu i BiH. Mnogi su me kritikovali što sam se odrekao starog paviljona, koji je bio obljubljen među likovnjacima i publikom, zaradi nove galerije koja ima dvije hiljade kvadrata i u kojoj su se mogle organizirati izložbe koje u starom paviljonu ne bi bile moguće zbog malog prostora. Bio bih sretan kada bi se u BiH organizirao i stavio u funkciju jedan Kulturni promotivni centar, jer mislim da male zemlje u svijetu globalizacije jedino čime se istinski mogu predstaviti jeste kultura, odnosno, umjetnost, za što je potrebna jedna takva ustanova sa sposobnim kadrovima. Sada smo svjedoci onog neokolonijalnog sindroma u oblasti kulture da uglavnom samo primaš tuđe a svoje uništavaš, zanemaruješ i prepuštaš zaboravu. U ratu je to mnogo bolje funkcioniralo, zbog velike medijske pažnje usmjerene na ratne strahote i opkoljeno Sarajevo; umjetnici su tad više izlagali i nastupali vani nego danas. Naše muzičko blago nam se naveliko krade i krčmi po svijetu (iako smo i sami ranije pomalo krali od drugih). Treba iskoristiti i tu posljedicu rata da je BiH prvi puta dobila to što se naziva dijasporom. Takav promotivni centar ako bi bio dobro organiziran i funkcionirao kako treba, doprinio bi, pored ostalog, i ponovnoj kulturnoj i političkoj reintegraciji Bosne i Hercegovine.

Razgovarao i zapisao Enver Dragulj