ANDREJ NIKOLAIDIS
ARIAN LEKA

DOLLAP

         

O autorima

Andrej Nikolaidis, rođen 1974. u Sarajevu, nakon agresije na Bosnu, napušta sa porodicom rodni grad, i od 1992. živi u Ulcinju. Crnogorsko-bosanski pisac, kolumnista, autor je brojnih romana i pripovijedaka; počeo objavljivati u PLIMI, a potom u hrvatskim izdavačkim kućama. Dobitnik najveće regionalne nagrade Meša Selimović.

ARIAN LEKA je rođen u Draču, autor je brojnih knjiga poezije, eseja, pripovijedaka. Glavni urednik časopisa Poeteka, dobitnik je brojnh nagrada, kao i one "Srebreno pero",za zbirku Strabizam (2004), koja je ujedno i njegova treća zbirka poezije.


ARIAN LEKA
DOLLAP


U jednom od zapisa o Kafki, Valter Benjamin navodi priču koja se odvija u nekom hasidskom selu. U neuglednoj krčmi u kojoj se okuplja sirotinja, “neke večeri, u smiraj šabata”, sjede i razgovaraju Židovi. Svi se u toj gostionici poznaju čitavi život. Oni koji ostanu iskreno će ožaliti smrt onih koji odu prvi. Sjede oni tu kao i svake večeri i jedni drugima pričaju priče koje su već bezbroj puta čuli. Ničeg novog nema u toj krčmi, osim stranca, odrpana i umorna koji, sam sa svojim mislima, sjedi u mračnom kutu.
Razgovaraju ljudi, bez želje da kažu nešto mudro, tek da vrijeme prođe – uostalom, nijedna nas mudrost od prolaska vremena nije spasila. Ljudi koji imaju malo, maštaju mnogo – mašta je njihova najdraža igra. Tako jedan od njih upita: “A što biste poželjeli da imate samo jednu želju?”
Prvi je rekao kako bi poželio novac. Drugi se nadao da će udati kćer. Treći je, opet, želio stolarski alat. Na koncu, kada su svi izrekli svoje želje, okrenuli su se k strancu u uglu. On je isprva, uljudno i uporno, odbijao da govori o onome što želi, da bi na koncu ipak popustio nagovaranju...
“Htio bih da sam moćan kralj i da vladam u velikoj zemlji i da noću ležim i spavam u svojoj palači i da u noći nagrne neprijatelj na granicu i, prije nego što zarudi zora, jahači prodru do mojeg dvora, i da nema otpora, i da se trgnem iz sna i nemam više vremena ni da se odjenem, i da u košulji bježim preko gora i dolina i šuma i brežuljaka, i bez mira dan i noć, sve dok se ne nađem ovdje na klupi u vašoj krčmi, spašen. To želim.” Ljudi su, zbunjeni, upitali stranca: “Ali: što ti imaš od te želje?” Stranac je mirno rekao: “Košulju.”

**
Dobre priče, a vjerujem kako sam vam upravo prepričao takvu, uzaludno je pokušavati naknadno objasniti. U njima je rečeno sve što je potrebno, baš onako kako je potrebno. Tumač priču ne objašnjava: on je uništava. Pisac koji ima potrebu da podučava i objašnjava ne objašnjava čitaocu, nego sebi: to je ironična istina. Nije čitalac onaj kojem nije jasno, nego je to pisac sam.
Od upravo suprotne vrste je književnost Ariana Leke, čija dva eseja (premda se i u pokušaju da se žanrovski njegova dva ovdje uvrštena teksta objasne, nužno promašuje) donosi izdanje koje je pred vama. Umjetnost je jedna i sva je prepletena. O tome svjedoči Lekin tekst. Ne samo da je nemoguće (napokon, i nepot- rebno) odrediti gdje počinje ono prozno a gdje ono po- etsko, nego je nemoguće (dakako i nepotrebno) odrediti gdje počinje književnost a gdje muzika, recimo. Pa ih Leka u svom eseju “U potrazi za izgubljenom košuljom” tako suptilno prepliće (istovremeno ih, tako prepletene, preplićući i sa Prustom, na čiji magnum opus naslov Lekinog teksta referiše).
Svijet je beskrajno složen i uspješno izbjegava našu potrebu da ga klasifikujemo, uredimo. Umjetnost svijet ne objašnjava, nego dodatno usložnjava. Tako funkcioniše Lekin tekst.
Od košulje u kojoj se rađamo, preko košulja iz or- mara Lekinog djeda, do krvave košulje u kojoj je premi- nuo Franc Ferdinand, ustrijeljen u gradu kojim junak potrage za izgubljenom košuljom promišljajući svoj život korača, Leka košulju pretvara u centralnu tačku, konstantu (porodične) istorije: u ključ u kojem tu po- vijest treba čitati (ili pjevati).
U sličnoj maniri, u drugom tekstu ove knjige, koji počinje kao svojevrsni dijalog sa Martinom Hajdegerom, a završava vrlo suptilnom varijacijom hajde- gerovske teze o stanovanju u jeziku (životu u imenima kod Leke), provincija postaje centralnom tačkom po- trage za autentičnom egzistencijom, jedinom vrijednom življenja.
Nema ničeg provincijalnog u Lekinoj umjetnosti, čak ni onda kada govori o provinciji. Leka je ozbiljan pisac, ozbiljan ne u našim balkanskim, ja-tebi-serdare- ti-meni-vojvodo parametrima, nego ozbiljan u apso- lutnim parametrima, jedinim u kojima je dozvoljeno govoriti o umjetnosti.

**
Max Brod, koji je odbio izvršiti Kafkinu volju i nakon njegove smrti uništiti cjelokupno njegovo djelo, na jednom mjestu piše: “Sjećam se jednog razgovora s Kafkom, razgovora koji je počeo s današnjom Evropom i propašću čovječanstva. ‘Mi smo’, rekao je, ‘nihilističke misli, samoubilačke misli koje se javljaju u glavi Božjoj’. Mene je to namah podsjetilo na sliku svijeta gnoze. Bog kao opaki demijurg, svijet kao prvi grijeh. ‘A ne’, rekao je, ‘naš svijet je samo Božji hir, loš dan.’ – ‘Tada izvan tog pojavnog oblika svijeta, za koji mi znamo, postoji nada?’ – Nasmiješio se: ‘O da, dovoljno nade, beskrajno mnogo nade – samo ne za nas’.”
Šta imamo od takvog svijeta, da parafraziramo pitanje upućeno junaku hasidske anegdote s početka našeg teksta? Mnogo, beskrajno mnogo – između ostalog i književnost, tu košulju koja nas štiti od hladnoće i sur- ovosti svijeta. Arian Leka se sa dva eseja koji čine ovu knjigu, crnogorskom, time i južnoslovenskom čitaocu, predstavlja kao vješt krojač, majstor svog zanata. Da li zbog dobrog kroja, da li zbog znalački odabranog ma- terijala, košulja od teksta u koju je Leka odjenuo svog čitaoca - svakog od nas koji smo, ili ćemo uživati u ovoj knjizi, bili mi u svojim gradovima ili svojim provinci- jama - čini da osjetimo blizinu toplote, ljepote i nade. Zna tako da djeluje; i dobra košulja i dobra književnost.