Jasna Šamić

JOŠ NEKOLIKO RIJEČI I PITANJA O BOGUMILIMA I HISTORIJI BOSNE I HISTORIJSKIM INTERPRETACIJAMA

         

O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.

 

JOS NEKOLIKO RIJECI I PITANJA O BOGUMILIMA I HISTORIJI BOSNE I HISTORIJSKIM INTERPRETACIJAMA


Istražujuci godinama kulturnu historiju Bosne na osnovu osmanskih dokumenata, želim postaviti nekoliko pitanja u vezi s « bogumilskim mitom », i dodati nekoliko riječi na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva. Izučavajući djelo Kaimi-Babe (17.v.), autora sufijske-mističke poezije na osmanskom-turskom, i alhamiado pjesama (na slavenskom, bosanskom jeziku, arapskim pismom), naišla sam u njegovoj alhamiado kasidi na pomen Bogumila/Bogomila, ili riječi Bogu mili. U bivšoj Jugoslaviji su o tome vođene polemike slične onim u Danima. C. Popović je tvrdio da su to dvije riječi, da su Bogumili izmišljotina, da se izraz prvi put javlja kod Konstantina Filozofa (Žitije deposta Stevana Lazarevica , 14.v.) , dok je po M.Hadzijahiću riječ Bogumil/Bogomil kod Kaimi-Babe dokaz postojanja bogumilstva u Bosni. Ova raspravava zahtijeva oprez ; u arapskom pismu teško je prepoznati slavenske riječi, pa napisano čitamo na tri načina : Bogomil, Bogumil i Bogu mili.
Istrazivači su odavno podijeljeni u vezi s pitanjem bogumilstva u Bosni.
Govoreći o islamizaciji, Nedim Filipovic se doticao bogumilstva, prilazeći mu oprezno. Odmah recimo da je u osmanskim dokumentima nemoguće naći pomen o tom : Turci stanovnike dijele samo na « muslimane » i « nemuslimane ». Profesor Filipović je smatrao opasnim svesti islamizaciju Bosne na bogumilsku komponentu, po kojoj bi muslimani imali ekskluzivno pravo na zemlju (jer jedini tvrde da su bogumilskog porijekla).
Dubravko Lovrenovic s pravom veli da Nedim Filipović ima ograde u vezi s bogumilstvom. Citirajući B.Lewisa, autor pominje i druge orijentaliste, posebno izvrsnog istrazivača Adema Handžića, nepravedno zanemarujući Branislava Đurđeva, i još neke koji su se svi bavili bosanskom historijom. Samim tim ističe ulogu orijentalista u izučavanju Bosne. Da, gotovo je nemoguće izučavati povijest ove zemlje bez poznavanja turskog-osmanskog, arapskog i persijskog jezika. Četiri stotine godina dokumenti su pisani gotovo isključivo na turskom-osmanskom jeziku, a uslov za njegovo poznavanje jesu arapski i persijski, od čijih leksema i morfema se mahom sastoji osmanski-turski. Profesori Đurdjev i Filipović, kao i Adem Handžić, znali su ove jezike. Njihov renome prelazi granice Balkana. Nedim Filipović, čiji sam bila đak i dugogodišnji saradnik, napominje, dalje, da Bogumili nestaju s dolaskom Turaka, pitajući se prelaze li na islam, na katoličanstvo, ili napuštaju zemlju. Nemoguće odgovoriti na ovo pitanje iz gore navedenog razloga ! Isti autor, međutim, navodi da je u turskim dokumentima pronašao riječ Bogumilo, ime naselja u Bosni, znak da stanovnicima naziv nije nepoznat. I postojanje ličnog imena Bogumil, pronađenog u dokumentima, za istraživača je dokaz da stanovnici Bosne poznaju taj naziv. Nedi Filipović, pak, pokazuje da i katolici i pravoslavci prelaze na islam, nalazeći potvrdu najčešće u defterima kojima se posebno bavio A.Handžiž, dajuži neprocjenjiv doprinos izučavanju bosanske prošlosti. Zaključujemo: mada oprezan, Nedim Filipovic ne isključuje postojanje bogumilstva. Potom, nijedan ozbiljniji historičar nije doveo u pitanje postojanje specifične crkve u Bosni, zvane Bosanska. Ni Dubravko Lovrenović, mada negira vezu Bosanske crkve s bogumilstvom, ne negira postojanje religije koja se, ako ništa, donekle razlikovala od katoličanstva i pravoslavlja, takođe prisutnim u Bosni. Adepti Crkve nazivaju se bosanskim krstjanima, a svi stanovnici, bez obzira na religijsku pripadnost, Bošnjacima. Turci zatiču taj naziv za sve stanovnike zemlje, zadržavši ime Bosna, i stvorivši od bivšeg kraljevstva prvo Bosanski sanđak (administrativna jedinica), a kasnije Bosanski Pašaluk (Hercegovački sandjak je dio tog Pašaluka). Ako neko, pak, tvrdi da se u zemlji, zvanoj Bosna, nije radilo o postojanju specifične crkve koja se distancirala i od Pape, univerzalnog katoličanstva, i kasnije od srpske autocefalne crkve, trebalo bi da odgovori zašto se crkva naziva bosanskom, a ne katoličkom ili srpskom, i zašto se adepti zovu bosanskim krstjanima. Možemo istaći još jedan faktor, geografski, u to vrijeme sigurno presudan u određivanju identiteta, koji, pak, nije odrednica za katoličke crkve i u moćnijim zemljama od Bosne. Papa bi se oštro suprotstavio autocefalnosti svake katoličke crkve, a bio je i protiv bosanske, smatrajući je herezom. Nije na odmet pomenuti čitaocima još jedan detalj : prvi bosanski vladari su « hrišćani koji priznaju Papu », katolici; a to su i Srbi (Nemanjići su, zna se, katolici ; istočna i zapadna crkva se razilaze u 11.v, a do osamostaljenja srpske-pravoslavne, kojoj se dugo opire Konstantinopolis, dolazi u 14. v.). Bosna ima ne samo specifičnu crkvu (specifičan naziv za Crkvu), - makar ona bila suštinski hrišćanska - , nego se i slavenski jezik zemlje zove bosanskim, a njeno « nacionalno » pismo, kurziv blizak ćirilici, bosančicom. Nekoliko ovih elemenata govore u prilog postojanju bosanske specifičnosti, i njene autohtone povijesti. Tu autohtonost Bosne osporavali su neki Srbi i Hrvati, dok su se neki muslimanski istraživači u glavnom šutke odnosili prema medijevalnoj Bosni, više zainteresirani za « muslimansku Bosnu », pod turskom vlašću.
Bogomilstvo mit ? Da, mit koji odavno uznemiruje duhove. Činjenica je da se dio muslimana tokom historije « osjećao » Bogumilima (kod nas se i religija i nacija « osjećaju », za naciju se « opredjeljivalo », dok se religijski i nacionalni identiteti oduvijek miješaju). Takav je slučaj u mojoj porodici gdje su se s majčine strane preci, bilo kaligrafi ili kadije, smatrali potomcima Bogumila, a neke, atipične ženske osobe (19.v.), poznavajući i arapsko, i latinično, i ćilirično pismo, i bosančicu, daleko od svakog unitarizma, ostavljaju svjedočanstvo da « smo mi Bogumili ». Mit o bogumilstvu, ukoliko je mit, ne čini se, međutim, mnogo drukčijim od « mita » po kome bosanski katolici slijepo vjeruju da je njihov identitet prvenstveno hrvatski. Šta je faktor odrešđivanja identiteta? Katoličanstvo, plemensko-hrvatsko porijeklo, hrvatska kultlura ? Sve zajedno ? (Teško je pretpostaviti da je Krleža, ili neki drugi veliki hrvatski intelektualac bio poznat stanovnicima zabitih hercegovačkih vrleti čije se življe poziva više nego iko na hrvatstvo i hrvatsku kulturu.) Bliskost bosanskih pravoslavaca sa Srbijom je “razumljivija” zbog autocefalnosti srpske pravoslavne crkve. Neki Srbi (Proto Danilović nije jedini), prihvataju postojanje Bosanske crkve, ali tvrde da je ona suštinski srpska-pravoslavna. Možda ? Ali se zvala bosanskom! Hrvati koji potvrđuju postojanje Bosanske crkve, ne pominju otvoreno da je riječ o katoličkoj-hrvatskoj crkvi, ali iz njihovih tekstova nije jasno zašto kategorično podvlače suprotnost između bosanske crkve i bogumilstva.
Postavimo jos jedno pitanje : zašto ovdje dolaze Franjevci, ako ne s Papinim zadatkom da istrijebe « bosansku jeres » (postavši ubrzo potom nosioci autentičnog bosanstva) ?
A kakva je suštinski ta Bosanska crkva ? O tome nema ni jedne ozbiljnije studije. Neki tvrde da je riječ o ranom hrišćanstvu i da Bosanska crkva nema veze s dualizmom popa Bogumila (10.v, današnja Bugarska, po kome « jeres » dobiva ime), niti sa Manesovom (3.v, Perzija) vjerom u dobro i zlo. Manes se smatrao za “parakleta”, pomagača koga Hrist obećava svojim učenicima. Naglasimo ovu vezu Manesa i Isusa kog ne negiraju ni kasnije Manesove pristaše. Manes je imao uspjeha i na Zapadu; Sveti Augustin (4.v.), prvobitno njegov pristalica, kasnije pobija “novu vjeru” (smatrajući da su dobro i zlo u međusobnoj ovisnosti).
O autohtonosti Bosne i specifičnosti Bosanske crkve svjedoči i nedavno objavljena knjiga pravnih dokumenata o Bosni od srednjovjekovlja do danas ; dokumenti potvrdjuju da su titule sveštenika Bosanske crkve : (obični) krstjanin, starac, gost, djed. U objavljenom Pismu zetskog kralja Vukana Papi Innocentu III (1199.), Vukan upozorava da u Bosni hereza uzima maha « do te mjere da je sâm ban Kulin …. uveo u krivovjerje preko 10000 kršćana ». Dženana Čaušević navodi da Papa 1200. nalaze ugarskom kralju Emeriku da jeres istrijebi, da ova bolest ne zarazi bližnja mjesta …U objavljenom testamentu gosta Radina (1466.), isti autor uočava promjene u načelima Crkve : odsustvo dualizma, iako dokument ostaje nejasan u tom pogledu. Distanca prema ortodoksnom katoličanstvu dovoljno je izražena sintagmom « ja gost ».
Nasuprot gore pomenutim autorima, profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju bogumilstvo u Bosni. Dokaz za postojanje te vjere koja se širila s Istoka (kao najzad i sve religije) za profesoricu Kunu nisu samo stečci, svojstveni i katolicima i pravoslavcima, nego i tekstovi zvani Krmačije : kletve bačene na Bogumile, odnosno Babune. Babuni su drugi naziv za pripadnike iste vjere, u Srbiji. H. Kuna dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima (Bosna, 1377.). Može li se Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam? Uzgred recimo da Tvrtko za amblem kraljevstva uzima cvjetove ljiljana. Manje je poznato da je to amblem i francuskih Cathars-a (drugi naziv za pristaše dualističkog vjerovanja s elementima hrišćcanstva, slično bogumilstvu) i francuskih kraljeva. Slučajnost, ili ne? Midhat Šamić je pronašao francuska dokumenta po kojima je na Tvrtkovom dvoru bilo Francuza, možda i Cathars-a, protjerivanih iz Francuske. Isti autor navodi da kod Tvrtka ima i Bugara. Ne zna se o kakvim je Bugarima riječ.
Naglasimo da je Bosna jedinstvena u mnogom pogledu. U Osmanskom carstvu, to je rijetka zemlja gdje stanovnici masovno prelaze na islam, posebno seljaci, katolici i pravoslavci. Osnovni motiv konverzije vjerovatno nije ni ovdje “ljubav” prema Turcima i islamu, pa ni karakter Bosanske crkve, nego prvenstveno ekonomski. Ali ako je razumljivo da na islam prelazi prvo plemstvo radi očuvanja posjeda i privilegija, nije jasno zašto islam prihvataju seljaci, u drugom valu islamizacije, kad njihov položaj nije bio bolji od seljaka hrišćana. Nedim Filipovic ističe jos jedan faktor u islamizaciji : odsustvo monolitne religije u zemlji. Bosna je, pak, fenomen u još jednom pogledu: to je jedina osvojena zemlja Carstva gdje ogroman broj intelektualaca-slavena piše djela na turskom-osmanskom jeziku, u manjoj mjeri i na persijskom i arapskom. I napokon, Bosna je fenomen u cijelom svijetu po jos jednoj činjenici : uz pretpostavku da tu stoljećima žive samo stranci, oni nikad nisu uspjeli postati jedan narod. Ova polemika potvrđuje da je to gotovo nemoguće. Što nije ni važno: globalizacija zahvata takvog maha, da je izlišno i žalosno isticati različitosti narodâ koji će uskoro biti prisiljeni da se pomire sa “suživotom” u Evropi gdje već vlada amerikanizacija i njena subkultura, a jedino božanstvo novac.
Što se “unitarizma” tiče, ne čini se precizno upotrebljenim. Na “bošnjački unitarizam” utiče prvenstveno “intuitivno osjećanje historije”, isključivost, čak fanatizam ; nekim muslimanima je danas bliže sve arapsko od turskog, pa i bosanskog. Ultra-muslimani, skriveni iza naziva Bošnjak, poistovjećujući ga bukvalno s islamom (bajram je npr. “stari bošnjački praznik”), odbijaju činjenicu da do masovne islamizacije Bosne dolazi turskim osvajanjem ; po njima islam ovdje oduvijek postoji. Možda takve stavove treba raskrinkavati zbog autoriteta ljudi koji zagovaraju te novokomponovane teze, koje već sad prelaze u mit, ali one zvuče toliko diletantski, apsurdno, tragikomično, i nadrealistično da ne zavrijeđuju nikakvu raspravu. (Raspravljati se može samo o onom što daje osnove za to, kao tekstovi D. Lovrenovića ). Ipak, pitanje o bošnjačkom unitarizmu može se i obrnuti : Ako su muslimani unitaristi, šta su Srbi i Hrvati Bosne ? Separatisti? Unitaristi? S jedne strane separatisti, s druge unitaristi? Jedno isto ! Ovako otprilike ogovora i D.Lovrenovic, misleći na nacionaliste. Šta je s „umjerenim“ Srbima i Hrvatima? Zašto s toliko strasti govore o nepostajanju Bogumila, a da niko ne objašjava nemogućnost podvlačenja znaka jednakosti između kristjana i Bogumila? Jasno je zašto se ultra-muslimani opiru nazivu „krstjani“: jer ne žele nikakvu vezu s hrišćanstvom, i eufemizam Bogumil im više odgovara. Najzad, tvrdnje o dvostrukoj pripadnosti takođe su dubiozne, ambivalentne, nerazumljive i najdemokratskije nastrojenim osobama koje poznaju principe logičkog promišljanja. Ta ambivalentnost je karakteristika stanovništva u Bosni. I dio muslimana npr. istovremeno je i za obnovu Osmanskog carstva, i za arapsku predominirajuću komponentu tog carstva, sa novim tipom arhitekture preuzete iz arapske, a ne osmanske civilizacije, a koju karaktriše osobita ravnodušnost prema svemu bosanskom. Bilo kako bilo, sva tri naroda su nesvjesno i dalje vezana za osmansko državno uredjenje, odnosno „millet sistem“, koji zamijenjuje termin „pravo naroda“ ; osnovni identitet, baš kao i u osmansko doba, i dalje je gotovo isključivo religijski i glavna odrednica u stvaranju nacija. Mitologija je zajedničko svim narodima, a razlike postoje u manifestacijama vjere u nedavnog otkrivenog Boga, za kog sve tri monoteističke najbrojnije religije u Bosni tvrde da je njihov.
Kasno za stvaranje bosanske nacije? U nepostojećoj zemlji, nepostojeći će uvijek biti zajednički, bosanski identitet, mada savremena historija potvrđuje da nikad nije kasno za stvaranje nacije ili jedinstvenog identiteta narodâ koji žive u istoj zemlji, niti za pristajanje na zajedničku prošlost, ma kakva bila, što je jedan od predznaka za postojanje zajedničke zemlje. Situacija se može promijeniti tek kad budu uvažavana prava ljudi, a ne prava naroda.