Anis Bajrektarević

Geopolitika kvantnog budizma

         

O autoru:
Anis H. Bajrektarevic (1964, Sarajevo), je diplomata, istraživač, sudski savjetnik i stalni predstavnik pri UN-u Beču. Predaje na University IMC u Austriji kao profesor za Intenrnacionalni zakon i globalne političke studije. Anis Bajrektarevic je autor brojnih knjiga ; živi u Beču, Austrija.

 

(isječak)

Geopolitika kvantnog budizma: Naša pre-hidrokarbonska Tao budućnost
(Bez napretka na Rio +20 samitu)


Od Rija do Rija, sa Kyotom, Kopenhagenom i Durbanom između, zaključak ostaje isti: Potpuna su neslaganja o realnostima ovoga planeta i načinima kako bi smo se trebali suočiti sa tim.
Odlučujući iskorak zahtijevao bi oboje: i šire poglede i raznolikije učešće u identifikaciji problema, formulisanju smjernica, kako bi proširili i uskladili naše sveukupne akcije. Stručnjaci iz svijeta prirodoslovnih nauka, filozofije, religije, kulture i sporta pozivaju se na svaki od ovih velikih skupova. Međutim, oni – kao i obično, posluže kao sporedni izlagači i magnet za medije, dok stvarne odluke donose isključivo političari. No, tko je u politici zaista motiviran da osmišljava i usvaja dugoročne i dalekosežne odluke? Politički, to se ne isplati jer su takve odluke često isuviše složene, a oduzimaju i previše vremena da bi preživjele periodiku i opseg nacionalnih izbora, kao i ukus ili shvatanje prosječnog birača.
Naša globalna kriza nije ekološka, financijska ili političko-gospodarska. Duboka i strukturalna, ovo je kriza misli, recesija hrabrosti, odsutnost naših ideja – sve ono što nas vodi u dubok moralni ponor. I stoga ne treba da čudi: Rio samit biješe bez priželjkivanog zaokreta.
Između bojazni da će se neizbježno desiti, i nade da možda ipak neće, živjeli smo...
Ono što može i biti i ne biti, uvijek se, na kraju krajeva, pokori onome što mora biti...

* * * * *


Da li Grčka (ili Španija) zaostaje 20 godina iza ostatka EU, ili je Grčka danas daleko ispred ostatka kontinenta koji će se suočiti sa istom sudbinom za dvije decenije? Uz uobičajene političke retorike, to je pitanje koje mnogi krugovi u Evropi i drugdje diskretno, ali temeljito raspravljaju. U svom širem kontekstu, intrigantne intelektualne debate se zahuktavaju. Teme su zbilja suštinske: zašto se znanost pretvorila u religiju? (Prakticirano gospodarstvo se temelji na preko 200 godina staroj liberalističkoj teoriji Adama Smitha i preko 300 godina staroj filozofiji Hobbesa i Lockea – u osnovi zamrznuto i strogo kanonizirano u jednu krutu egzegezu. Svaka je znanstvena rasprava zamijenjena slijepom poslušnošću kao u starih dogmi.) Zašto je religija transformirana u konfrontirajuću političku doktrinu (svete se knjige pogrešno tumače i ideološki zlorabe u Evropi, na Bliskom Istoku, u Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi i Africi)? Zašto je (sekularna ili teološka) etika odmaknuta od biocentričnog poimanja u antropocentrično okružje egoizma i neznanja (gdje se priroda tretira kao vlasništvo, a ne kao koherentni sustav koji kontekstualizira naš život)? Zašto se – unatoč svim znanstvenim studijama, institucijama i instrumentima – naše nejednakosti, isključenja i izopćenja produbljuju? Zašto je pojam slobode tužno sveden na jadan izbor ovdje-mi-sada ispraznog konzumerizma? Zašto dostignuti nivo našeg gospodarskog razvoja, kao i stadij našeg tehnološkog napretka nisu doveli naša društva do njihove samorealizacije? Upravo suprotno, naše demokracije su u povlačenju, naše vizije su iscrpljene, a samopouzdanje potrošeno, dok se osnova društveno-kulturnog i političkog učešća smanjuje. Konačno, da li je Rio ispred sebe nakon svojih 20 godina?
Odijek ovih značajnih rasprava postupno dopire do šire javnosti. Niko još ne može predvidjeti raspon i obim njihovih odgovora, niti na domaćem ni na međunarodnom planu. Jedno je sigurno: Puka mehanička transmisija globalne gospodarske (i regionalne monetarne) integracije ne može biti zamjena za bilo kakvu održivu postindustrijsku, na znanju utemeljenu (knowladge-based) razvojnu strategiju, znanstveni napredak ili kulturno uznesenje. A još manje ona može predstavljati ikakav substitut za narušenu socijalnu koheziju i među-generacijski ugovor, te narasle ekološke potrebe (uključujući devastirane biokapacitete i biološku raznolikost), ili za održavanje opšteg javnog mentalnog i fizičkog zdravlja.