Rašid Durić

O "Dervisu i smrti" 

         

O autoru:
Rašid Durić, je profesor za bosanski, hrvatski, srpski jezik i južnoslavenske književnosti  na Univerzitet Bochum, Njemačka, Institut für Slawistik/Lotman Institut, rodjen 1948. u Cazinu, Bosna i Hercegovina; studirao hrvatskosrpski  jezik, jugoslavenske književnosti i bibliotekarstvo na Pedagoškoj akademiji Sveučilišta u Rijeci, a  potom na Filozofskom fakultetu u Zadru, i u Splitu; doktor filologije sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; dobitnik književne nagrade UNESC-a kroz realizaciju znanstvenog projekta posredstvom UNESC-a u Parisu: „Status muslimansko-bošnjačke književnosti u južnoslavenskoj, europskoj i svjetskoj književnosti".

 

(isječak)

NESPORNA UMJETNIČKA MAGIJA I UPITNA KNJIŽEVNA VJERODOSTOJNOST “DERVIŠA I SMRTI”
u antinomiji Hasanova traktata o svojem i identitetu muslimana Bošnjaka

hommage Meši Selimoviću povodom stote obljetnice  rođenja -

Smisao i metodologija studije
U studiji se paralelno obrađuje nesporna umjetnička magija romana Derviš i smrti  i upitna  vjerodostojnost o navodnom Hasanovu vjerskom “otpadništvu” i “otpadništvu” njegovih sunarodnika. Pritom se uporedo analiziraju dva navedena metatekstualno srasla književna sloja. Sa mojim etstetsko-etičkim, theološkim i sociološko-psihološkim kontraargumentima vjerodostojnosti, upitne općeprihvatljivosta Hasanova i muslimanskoga “otpadništva” od hrićanstva. U studiji se argumentira nesporna umjetnička magija i paralelno osporava uvjerljivost ili opća prihvatljivost teze o “otpadništvu” muslimana od hrišćanstva. Dokazuje se  anahronost ove književne teze u njenoj suprotstavljenosti ljudskoj slobodi. Zašto paralelna analiza umjetničke magije i njene upitne književne objektivnostii? Pasionirani čitatelj u pravilu je opčinjen umjetničkom sugestijom, sa posljedicom psihološko-estetskoga transformiranja umjetničke energije u navodno neupitnu istinost. One književne energije koja je u recepciji “istinitija od svake istine.” Činjenica je da (pasionirani) i prosječni čitatelj umjetničku istinu pretvara ili jednači sa neprijepornim objektivitetom,  da književnu riječ poima kao totalni validitet. Takvoj,  potencijalno totalnoj vjerodostojnosti Hasanova samoidentiteta i identiteta muslimana Bošnjaka u njihovu navodnom “otpadništvu”, u mojoj su studiji suprotstavljeni kontraargumenti. Analizirani su uzroci ovoj subjektivnoj književnoj tezi i osobnoj istini u karakteru Hasana, njegova “alter ega,” i socijalno-povijesni činitelji, koji Hasanov samoportret i portret njegovih sunarodnika, svode na subjektivnu istinitost. Kroz uporednu analizu nesporne umjetničke magije i osporene književne vjerodostojnosti, ostvaren je smisao književne kritike.
I
I 1. Hommage Meši Selimoviću bitan je povod da se još jednom sastavimo sami sa sobom u (meta)tekstu Derviša i smrti, u sublimatu koji se više puta čita da se do kraja ne “pročita.” Drugi je povod studiji u navedenoj skepsi spram vjerodostojnosti dijela navedenoga Hasanova traktata o njegovu “otpadništvu” i o “otpadništvu” muslimana od hrišćana. Da bi ova sumnja u vjerodostojnost bila argumentirana, promišljena u svijesti  čitatelja, nakon moga uvodnog dijela citiram dva vrijednosno i emocionalno disparatna traktata iz Derviša i smrti. Potom Hasanovu antinomiju analiziram (u dijelovima i u cjelini) u kontekstu sižea romana i ukupne psihologije Hasanova lika. Polazim naime od teze da sumnju u vjerodostojnost nalaže sama priroda života i čovjeka. I subjektivna priroda književnoga izričaja. Ona koja lebdi na tanjušnoj granici fikcije i zbilje. Opčaran magijom književne riječi, čitatelj se naime sa punim povjerenjem prepušta njenoj sugestivnoj snazi. Pritom rijetko dvoji nad vjerodostojnosti. Književna znanost i književna kritika, ako to doista jesu, ako hoće vrednovati književni tekst, moraju biti skeptični  prema snazi umjetničke sugestije u kojoj je sadržana vjerodostojnost teksta. Da je ovdje riječ o intelektualno-emocionalnom vrijednosnom samoodređenju prema vjerodostojnosti književne riječi, u kojoj su segmenti te vjerodostojnosti – tvrdnje, teze i hipoteze - često u smisaonoj antinomiji,  međusobnom negiranju -  svjedoči i sam  Selimović. Selimović naime prvo tvrdi da je književnost produhovljena istina o životu, potom da književnost nije ni istina i neistina. Za divno čudo, istina je upravo u toj naizgled prividnoj, zapravo stvarnoj antinomiji. Upravo je u antinomiji izrasla književna istina Derviša i smrti.  Antinomija je intelektualna baza književne svijesti Derviša i smrti. Takođe i moje kritičke riječi kojoj je polazište u ovoj Selimovićevoj središnjoj antinomiji:
Pravo književno djelo je umjetnički ubjedljiva, animirana, produhovljena istina o životu, piščeva istina, naravno, jer je sumnjivo da postoji druga istina osim subjektivna. (...) Književnost nije ni istina ni neistina, ni mudrost, ni ludost, ona nije ni misaoni sistem ni pouka. Ona je, prije svega snažan doživljaj, koji djeluje emocijom na emociju. (...) Emocija je lična, kao crte na dlanu, a opet prihvatljiva, mekša je nego misao, ubjedljivija, sugestivnija, jer je neposredna. Emocija je i elementarnija, nije izvedena i građena kao misao, ne podliježe lako vremenskoj koroziji. Emocija može da postane istina koja traje. (Meša Selimović: Sabrana djela u deset knjiga. Beogradski grafički zavod, Beograd 1983. Knjiga 6. Pisci, mišljenja i razgovori, strana 252, 253) 

Treći povod ovom tekstu je u dokazavinju teze da velik dio objavljene kritike o djelu Meše Selimovića nije produciran u gami ili u magiji izvorne umjetnosti. Sa posljedicom da u toj kritici pretežito otkrivamo intelekt, svijest i savjest kritičara, u manjoj mjeri i prirodu književnoga teksta. Razlog tom kritičkom larpurlaru jest u nesposobnosti samoutvaranja u književnu riječ. U nedostatku empatije. Kritičarska riječ u ovoj je studiji iznjedrena i profiltrirana u sensusu i u polifoniji riječi Meše Selimovića. Sa krajnjom rezultantom -  duhovno-emocionalnoga jedinstvu teksta i kritike.