Enver Dragulj

Ljiljana Molnar Talajic

         

O autoru:
Rođen u Sarajevu gdje je završio Filozofski fakultet u Sarajevu /prof. Filozofije i sociologije/.Radio u Bosna filmu, III programu Radio-Sarajeva, RKSSRNBiH; u ratu bio član Gradskog štaba Civilne zaštite Sarajeva. Od 2000 do 2002, urednik redakcija za kulturu Radija BiH i Federalnog radija BiH, dopisnik Federalnog radija iz Slovenije i likovni kritičar revije Dani. Od 1995. živi u Sloveniji, gdje je likovni animator u Udruženju likovnih umjetnika Maribor i socijalni psiholog na Centru za socijalno djelo Maribor. Objavljivao likovne ktitike, prikaze i razgovore s umjetnicima; autor kataloga, i muldemedijskih projekata.

Ljiljana Molnar - Talajić (Bosanski Brod, 30. prosinca 1938. – Zagreb, 17. rujna 2007.), čuvena bosanska i i hrvatska operska pjevačica, sopran i glazbena pedagoginja.
Nastupala je u najvećim svjetskim operskim kućama, kao što su Bečka državna opera, milanska Scala, londonski Covent Garden, newyorški Metropolitan, a njezine nastupe pratili su osvrti s naslovima kao što su Najbolja Aida na svijetu, Dijamant večeri, Spasiteljica kojoj se klicalo (kad je u Beču preuzela Normu od Montserrat Caballé).

 

LJILJANA MOLNAR TALAJIĆ

 

Tekst u prvom licu, sačinjen prema intervjuu koji je vodio Enver Dragulj sa divom i prema magnetofonskom zapisu, u Zagrebu, novembra 2002.

Rođena sam u Bosanskom Brodu za vrijeme poplave Save. Nije Sava tada imala nasipe, pa je možda i to razlog što sam se dosta i naplakala u djetinjstvu. Majka mi je bila domaćica, a otac željezničar-mašinovođa, i to onoga već provjenog ćire, pa mi je i danas žao što od te uskotračne željeznice do danas nije ništa sačuvano, a navozala sam se u njemu, dragi Bože, kad se samo sjetim. U početku, kada sam putovala za Sarajevo, sjedneš u njega u Brodu, pa do Doboja. Onda promijeniš kompoziciju i sjedneš na širokotračni vlak, pa za Sarajevo. Sjećam se kad se putovalo za Dubrovnik ćirom, haj-haj oko Popova polja, ili kad se prije toga išlo preko Ivana, a on jadan se uspuše da se uspne uz planinu, a mi mladi iskočimo iz njega, pa se nakrademo šljiva, jabuka, i stigneš lijepo opet u ćiru. I onda kada se popnemo na vrh Ivan-planine, koja je kao što se zna prirodna granica Hercegovine i Bosne : Uh, ko da ćiri odlahne, pa se nekako veselo spusti u dolinu Neretve do Konjica. Ćiro stvarno ima posebno mjesto u mom srcu, kako sječajući se svoga oca tako i mene osobno, koja se njime dobro naputovala; sjećam se njegove prve klase i sjedišta, presvučennih crvenim samtom. Sjećam se i bosanskobrodske željezničke stanice koja je bila tada jedna od najljepših na Balkanu, sagrađena u pseudomavarskom stilu, kao naša Vječnica i Muzej grada Sarajeva. Sjećam se i savezničkog bombardiranja Bosanskog Broda u drugom svjetskom ratu, kada je od stanice ostalo samo dva ćoška. U Bosanskom Brodu je bio jedan veliki samostan, mi smo ga zvali kloster, što je njemačka riječ za isti pojam, u kojem su bile časne sestre Svetoga križa iz Đakova i koje su gradu davale svojevrstan kulturni pečat, posebno djeci, jer su podučavali u muzičkoj izobrazbi, dajući sate klavira, harmonike; a bio je i hor u kome smo mi, djeca koja su imala i malo sluha, pjevali i kasnije nastupali na raznim svečanostima. A ja, bio je u okviru samostana, i ono što se danas naziva, dječiji vrtić, i mi smo kao predškolska djeca svaki dan tamo odlazili. A sada nešto o majci ! Moja majka je, u stvari, trebala biti isto što i ja, ali ju je u tome onemogućila njena narav. Mene je, hvala Bogu, on tako izmjesio da mi je dao očevu narav, a majčin talenat za pjevanje. Ja sam borac i još po horoskopu jarac, i to bosanski. Meni samo reci – »ne može« - pa da vidiš »šta ne može«. Međutim, moja majka nije mogla nastaviti s pjevanjem iz sentimentalnih razloga, jer bi morala ostaviti Brod i ići na školovanje u neki tadašnji kulturni centar.U kući smo imali citru na kojoj se sviralo i naravno pjevalo. Otac je također pjevao u crkvenom zboru, a majka i u crkvenom i u gradskom. Mama je imala nadimak Mica od dva broda, jer je pjevala po potrebi i u Slavonskom i Bosanskom
Brodu. Imala sam deset godina kada mi se sestra rodila a već sam imala dva brata. Ispunila mi se želja, jer sam prije toga često ponavljala »baba-rodo, donesi mi sestru«.

I kada je sestra imala samo nekoliko nedelja, mama koja je imala 43 godine je sa horom išla na neko takmičenje u Sarajevo, pa je otac uzeo godišnji odmor da bi joj pomogao, držeći bebu iza scene da bi je mama mogla podojiti i dalje nastaviti svoje obaveze u horu. Bila je zdrava žena, nije bilo šokova, ko danas, da žena mora ležat i čuvat trudnoću.

S muzikom sam, kako se kaže, na pertu još od malih nogu. Časne sestre su me brzo zapazile - čule malu kako se dobro dere. Dosta brzo sam počela pjevati u onoj maloj kapelici u crkvi i uskoro sam postala i član crkvenog zbora. Meni bile dosadne one probe hora, a one me onda protjeraju dole sa kora, i ja se proderem ko tarzan, i šta će, vrate me na staro mjesto. Mama me vodila sa dvije tri godine na probe crkvenog hora i jednom, kada sam bila prehlađena, ostavila me je kod kuće. Kada se vratila, mislila je da ja spavam, a ja nisam, jer mi je bilo žao što nisam bila s njom, pa sam joj, kako mi je kasnije pričala, rekla šta je časna sestra kazala u vezi s tim što nisam bila s njom: Šta ćeš, primadona već sa dvije godine! Inače sam solo nastupala prije osnovne škole, naravno u crkvi. Nema svjetskog pjevača koji nije prošao kroz to crkveno pjevanje, jer je to mjesto gdje se može pjevati javno i nešto i gdje imaš publiku. Sjećam se, kada sam prvi put pjevala i u gradu, imala sam narodnu nošnju, a pjevala sam: »Padaj kišo,nemoj na svinjara,u svinjara torbica šarena«…

Tada počinjem i malo učiti klavir, ali ubrzo je izbio rat, časne sestre su morale napustiti samostan i nije više bilo pjevanja i poduke iz klavira; kakav klavir, bogati, mi smo bili sirotinja, samo otac zaposlen i četvero djece!

Kako sam došla u Sarajevo? Pa kad sam imala dvanaest godina desio se koncert u Bosanskom brodu. Došla je iz Zagreba Dragica Martinis veliko ime hrvatske operne scene i nastupila je u Radničkom domu.To je bilo prvi put da slušam jedan vrhunski školovani glas. Zatim, da vidim jednu primadonu u dugoj crnoj haljini za nastupe, zlatnim sandalama i najlonkama sa crtom ozada. Imali smo samo dvije karte za koncert i sreća je htjela da pored mame, i ja prisustvujem koncertu.Prvi put sam mogla da osjetim i uporedim razliku između školovanog glasa jedne operne pjevačice i, recimo, prirodnog, čistog glasa, naprimjer glasa moje majke. U jednom trenutku, moja majka me gurnula i rekla: Seko (tako su me zvali ukućani), koncert je završen. Jer ja sam još uvijek slušala one treptaje u zraku koje ja ne znam od ranije.

Te večeri, ja odlučim : bit ću operska pjevačica ! Trebalo je da završim ono, kako se se tada zvalo, malu maturu. Kada sam malomaturirala, odlučili smo u kući da nastavim školovanje u Sarajevu, a ne kako je većina tada išla u Zagreb. O Sarajevu nisam ništa znala, čista nepoznanica za mene.

SARAJEVO

Dođem u Sarajevo sa trinaest i pol godina. Moram nešto i za oca reći. Kao mlad srednjoškolac je žarko želio da bude pomorac ili slikar za što je imao dara. Međutim, kada je imao 15. godina, njegovog oca, također željezničara je pregazio voz. Majka udovica, koja je bila trudna s osmim djetetom, odluči da mora prekinuti školovanje i otići na zanat da čim prije pomogne obitelji, tako da su se snovi moga oca tom tragedijom rasplinuli, ali je kasnije ostvarenje svojih snova vidio u svojoj djeci. Davao je sve od sebe da nam pomogne. Evo, prošle su tolike godine od njegove smrti, i ja mogu reći za njega da nas ni smrt nije rastavila. Otac i moja profesorica o kojoj ću kasnije govoriti su dva bića koja me nikad u životu nisu iznevjerila. Moj otac mi nikad nije slagao, nije obećao nešto što nije mogao ispuniti. Ja ga ne glorificiram, znala sam dobiti i šljagu od njega ako si je zaslužio pa ti sve u glavi zvoni. I to samo ako si je zaslužio. Onda su moji roditelji rekli : Dobro, ići ćeš na pjevanje - i to na teoretsko-nastavnički odsjek - jer ako ti se nešto slabo dogodi sa glasom, nek imaš kruh u rukama. I tako sam bila primljena na srednju muzičku školu, gdje sam završila pomenuti odsjek, a da pri tome nisam uopće znala da Sarajevo još uvijek nema Muzičku akademiju. Pošto pohađanje tog teoretsko-nastavničkog smjera i obaveznog klavira zahtijeva još nešto, ja sam dvije godine puhala u flautu, a kada sam napunila 15. godina, počela sam i sa pjevanjem. I počnem sa pjevanjem kod profesorice,koja iako me je voljela; radila je sa mnom pogrešno pa zato , ipak, iz poštovanja prema njoj neću reći to ime. Ona je mene krivo vodila. Ja njoj kažem onako jednostavno i zdravo seljački : Pa kako je, meni gospođo, u Bosanskom Brodu gdje nisam učila pjevati, išlo lako, a sada, kad učim, ide mi sve teže. Na to me ona zajedno sa notama izbaci iz učionice. Opet se ja vratim i pjevam po njenom, ali opet meni ide teško.Treba znati da sam ja došla u Sarajevo sa abnormalnim rasponom glasa od tri oktave. Srećom, nije me gurala u onaj koloraturni fah, ali mi je zbog jačine moga glasa davala da pjevam veoma teške stvari koje se pjevaju, recimo, sa dvadeset i više godina, kada si na akademiji, a ne kao ja , koja sam tada bila šesnaestogodišnja djevojčica. Ali kako sam bila instinktivni, tj. rođeni pjevač, hvala Bogu, nisam se derala, nego se uvlačila u sebe pa se taj glas smanjivao, tako da nisam taknula glasnice. Drugi put ja njoj kažem, ne da je uvrijedim, nego da i njoj pomognem, a i sebi : Gospođo, ako vi ne znate mi reći šta treba, hajte vi odpjevajte, pa ću ja to za vama ponoviti. Opet letim sa notama iz učionice kao avion. I tada na muzičku akademiju dolazi Bruna Špiler, djevojački Zimić, rođena u Herceg Novo, koja je diplomirala kod znanog internacionalnog muzičkog pedagoga Rijavca, kod kojeg je takođe diplomirala operska primadona Biserka Cvejić. Naime, kada je došla na Akademiju, ona je bila asistent na predmetu pjevanje. Pošto nije još mogla biti profesor sa svim onim ovlaštenjima, iz Ljubljane je kao gostujući profesor dolazio Julije Beteto, inače poznati pjevač po tome što je pjevao u predstavama sa slavnim Enricom Carusom.

I sada, diplomski, na tek otvorenoj Akademiji u Sarajevu ! Mislim da je ona formirana kada sam bila na trećoj godini srednje muzičke, nemoj me držati za riječ. Moram napomenuti da se tada teško živilo, moja porodica sigurno, a moje školovanje je bilo ovisno od doplatka koji je otac dobijao uz skromnu penziju, a i jedan brat mi je studirao agronomiju u Zagrebu, pa možeš zamisliti kako je bilo teško. Izađem ja na prijemni za Akademiju i jedina ne prođem. Moji mi šalju poruke da pošaljem potvrdu o upisu zaradi doplatka; šta »šalji« kad me nisu primili?! I da situacija bude još gora, taj profesor Beteto izjavi da , ako nastavim kod te iste profesorice pjevanja još jednu godinu, da ću potpuno izgubiti glas.Tako ti ja ostanem potpuno na cesti , nemam ni gdje stanovati, niti šta jesti. I još plus svega, dobijem čir na tabanu. Tada mi pomogne jedna divna žena, predavala mi je komornu muziku i zvala se Božica Sitarić. Nakon neuspješnog pokušaja da dobijem privremeno mjesto u zboru Narodnog pozorišta u Sarajevu, ona mi pomogne da dobijem posao u sarajevskom pozorištu lutaka, koje se tada nalazilo u montažnoj zgradici, koje odavno već nema, a gdje je danas Pozorište mladih. Moj posao je bio da obilazim sarajevske osnovne škole, da popularišem repertoar i prodam što više ulaznica za predstave. Dnevni kapacitet pozorišta je bio 250 ulaznica, a ja ti izgledam ko strašilo za ptice, pored toga nesretna zbog prijemnog i još nosim priglavak na onoj nozi gdje sam dobila čir. Jer kad me ljudi vide takvu, jedva čekaju da me se kutarišu. To je bio početak školske godine i ja za petnaest dana prodam samo hiljadu ulaznica, dakle, samo za četiri predstave. I naravno od uprave »dobijem nogu«, otkaz. U međuvremenu me prime u stan kolegice iz škole koje su imale iznajmljen stan u Skerličevoj ulici. Spavala sam na nekom otomanu na kome se ne možeš dobro namjestiti, jer te vazda neki feder nemilosrdno žulja. Naravno, moraš platiti gazdarici kiriju, a ona vidi kako moje koleginice odlaze u studentsku menzu, a ja ostajen kod kuće. Meni krvna slika pala, a inače sam bila onako mašala buca pa mi niko nije vjerovao da se povodim (hodam cikcak) od gladi. Znalo je proći po tri dana da ništa ne pojedem pa mi kolegice komad kruha donesu iz menze. Na kraju, kada je gazdarica saznala zašto ne idem u menzu, ona mi jednom donese, sjećam se, kelj i komad kobasice, pa kao da se izvinjava kaže : Evo, uzmite ovo, iako ja nisam kakva kuharica.A ja jadna, da li od gladi, ili nećeg drugog, bubnem : Ma ništa gospođo, jela sam ja i stoput gore. Inače, u to vrijeme u Sarajevu su bile dvije studentske menze: Amerikanac i Finance. U ovoj drugoj, radili braćni par Meho i Ankica, i koliko se sjećam, nisu imali djece. Među nama đacima i studentima, najmanje jedna četvrtina je bilo fukare koji nisu mogli platiti menzu. Ali si kod Mehe i Ankice vazda mogao dobiti džaba kruh, supu i salatu. Oni su se ponekad od nemoći i derali na nas, jer im je u suštini bilo žao što nam ne mogu dati dovoljno hrane za nas kokuze. Ma šta da ti prićam, bili su zakon za nas. Kad sam dobila otkaz u pozorištu i ono malo zarade za prodanih hiljadu karata koju dam gazdarici, opet sam na nuli, crijeva traže svoje. Opet ti ja zapucam profesorici Sitarić, kod koje sam osjetila još ranije da hoće i želi mi pomoći. Preko jednog njenog prijatelja saznamo za audiciju za hor Radio Sarajeva. Horovi su inače opasni za mlade pjevače, posebno ako pjevač ima dobar glas, jer onaj ko je do njega u horu, počne se derati i onda u tom nadglasavanju odoše glasnice na pazar. Dođem ja na audiciju, bio je neki kišni dan, a moje cipele šuplje odozdo, a studio gdje se to događalo činio mi se velik ko Sahara , jer moraš preko onog parketa u takvim cipelama proći sa kraja do na kraj, a iza mene ostaje blato. Spasi me neki Pero Kovačević iz komisije, koji je razumio moju nelagodu i situaciju u kojoj se nalazim, kad mi je prišao i reko: Hajde, dođi ovamo, pa nismo mi svi tako ružni i neprijatni da nas se moraš stidjeti. I tako ja položim audiciju i počnem zarađivati neki dinar, tek toliko da mogu preživjeti u Sarajevu. Kad sam položila prijemni, moja profa Sitarič se obrati dirigentu hora Tihomiru Miriću riječima: Dajte joj nešto unaprijed; jer je znala da nemam ni prebijene pare. Dirigent me je čudno pogledao i onako, kako se kaže, s visoka rekao da radio nije socijalna ustanova. Nije mi bilo veselo, bilo mi je teško, ali šta ćeš, plivaš dalje. Poslije toga, odem na Muzičku akademiju i novu asistenticu pjevanja Brunu Špiler prvo zamolim da me preuzme na predmetu a onda, kada je pokušala da eskivira, bojeći se moje stare i za mene neuspješne profesorice, gotovo zaprijetim da neću izaći iz njenog kabineta dok me ne primi pa bilo šta bilo. Tako je to bilo, dragi moj, borba, a ja sam ti u životu bila fajter, i da nisam bila takva, slabo bi šta bilo od mene .I tako ona šta će,vidi »budalu« pred sobom i kaže dobro. Na prvom času kod gospođe Špiler, ona mene pita : Znaš li ti disati?Čuj, znam li, pa šta sam do sada radila? Pita ona mene znam li ja šta je dijafragma, pa šta su klavikule, i na kraju mi reče : Zaboravi da si ikada imala glas i radićemo samo dah, disanje. Samo je to radila sa mnom, Bog joj dao svako dobro i na onom svijetu, puna četiri mjeseca. Sve me je bolilo u grudnom košu, ko kad to nisam prije radila. Dobiješ od toga fiber muskul, suze se kotrljaju niz obraze od bola.
Kada sam počela sa glasom, posebno sa višim tonovima,događalo mi se da padnem u nesvijest, jer je to naporno i treba snage, a ja gladna a ona ne zna. Mjesec dana pred prijemni moja profa Bruna Špiler pošalje spisak onih koji izlaze na ispit onom profesoru Slovencu, a ovaj joj odgovori da je sve uredu osim za Ljiljanu Molnar, od koje po njemu, nikada neće biti ništa. Naravno, ona meni ništa ne kaže. I tada, ko u inat, pred ispit, mene zgrabi takva trema, da počnem gotovo sve falš pjevat, od intonacije do čega hoćeš. Međutim, nekoliko dana pred ispit, posvađam se sa jednom svojom kolegicom koja me je izvrijeđala, da ni danas ne znam zašto.Ali kada mi je ona, inače talentovana pijanistica u to vrijeme, rekla da sam cigančura i da od mene nikad ništa ne može postati, pao mi je mrak na oči i tako sam je raspalila nogom, da se je prostrla koliko je duga i široka. Poslije toga odem gospođi Špiler na čas i pjevam kao slavuj. Profa sva začuđena me pita : Šta je sad ovo, pjevaš ko preporođena? Ispričam joj šta je bilo. A ona kroz smjeh : A to tebi treba, pa prebiću te svaki put kad budeš falš pjevala ! Izađem na ispit, i kada sam završila, pita profesor Beteto svoju asistenticu Brunu Špiler : Koja je ovo ? Ona mu kaže moje ime. On me još jednom pogleda i kaže : Nemoguće! I tako ja napokon pošaljem ocu potvrdu o upisu radi mog dječijeg doplatka.

Na Akademiji sam, i tada počnu nove pjevačke vježbe, pa Beteto traži od mene da radim jednu novu pjevačku tehniku koja meni ne odgovara;, to je tzv. »pjevanje uz osmjeh«. Da pojasnim. Naš glavni rezonantni prostor je usna šupljina. Zašto mi ne možemo postići na primjer boju glasova koju mogu crnački pjevači ? Naravno zbog manje zapremine usne šupljine, a još kad napraviš tu grimasu »pjevanja uz osmjeh«, ti tu zapreminu rezonantnog prostora još više skratiš. Sreća moja, stari profesor odlazi sa Akademije, a na njegovo mjesto dolazi profesorica Zlata Gjungjunac Gavela, žena velikog imena hrvatskog teatra Branka Gavele. Znači to što sam na prvoj godini radila sa Betetom je imalo za posljedicu gubljenje glasa; dok na drugoj, zahvaljujući novoj profesorici, počnem vraćati glas, tako da sam već bila spremna i za nastupe. Ali bio je jedan problem: moje »scenske kretnje« su bile takve da sam izgledala kao Gary Cooper i John Wayne zajedno, tako da su se raja valjala od smjeha još na Akademiji. Maštala sam o tome kako ima neki mali lift koji te samo izbaci na scenu. Odrede mene na drugoj godini da pjevam rolu u Mozartovoj Figarovoj ženidbi, i to ulogu grofice u Narodnom pozorištu u Sarajevu. – Joj groficu, zna se kako grofica hoda! Ali nema kod mene »ne mogu«. Tadašnja dekanica Matusja Blum, profesorica glume Erika Drozović, i moja profa pjevanja Bruna Špieler odvedu me u jednu veću polupraznu sobu na Akademiji i kažu : H o d a j ! Ja plačem, a one – hodaj ! Malo im to bilo, pa još iz Narodnog pozorišta posude mider, korset i to onaj kratki, samo za struk, i ako se hoćeš sageti, neće ići, jer te mider začne bockati, pa moras biti uspravna; jel : kao grofica? I dođem ja s tim miderom u menzu, a raja su me zvala veliki Caruso, imitirala sam hod grofice i ko dijete prijateljima pokazivala da imam mider. Međutim, nije bilo dovoljno da imam i nosim mider , trebalo je to isto i sa krinolinom. Znaš, u to vrijeme ti je u Bosni bio glavni Đuro Pucar Stari, i došao ti on na predstavu i na kraju, tako kažu, izjavio: Pa lako je ovoj Molnarki tu ulogu odigrati, vidi se da je aristokratsko dijete! Svi koji su znali moje socijalno porijeklo su se nasmijali ali bez komentara.

Na trećoj godini akademije, pojavi se onaj direktor sarajevske Opere, Tihomir Mirić, i ponudi mi angažman u Operi, i stipendiju do kraja studija. Iste godine sam u Zagrebu, na nekom saveznom festivalu mladih muzičara, i tamo mi nude da pređem na njihovu Akademiju zajedno sa svojom profesoricom. Jok, kažem ja, ništa mi ne fali u Sarajevu, i to odmah ne kažem svojoj profi. Naime, ona je bila tako fina i prepoštena da bi je tamo »pojeli«. Godine 1960., završavam studij na Sarajevskoj akademiji, i odmah upisujem postdiplomski koji končam nakon dvije godine. Odmah po magisteriju, odlazim u Beograd na takmičenje mladih umjetnika Jugoslavije. Pojavim se tako na Kolarčevom univerzitetu, onako skromno obučena, a one druge, napirlitane, i jedna će me upitati : Što ste vi ovdje došli? Pa valjda da se takmičim, kažem ja pomalo drsko.Tada je predsjednik Saveza muzičara Juge bio Teodor Romanić.Prvi dio takmičenja je bio tajan,ti pjevaš a žiri je iza paravana a drugi dio je pred publikom koja je zamoljena da ne reagira.Ja otpjevam prvu stvar pred publikom, a ona me otprati na kraju ovacijama iako su iz žirija prijetili da će sala biti ispražnjena. Bez lažne skromnosti, mislila sam da mi ne gine prva nagrada. Na kraju desi se ovako: nazove Romanić i saopšti da prva nagrada nije dodjeljena, drugu dobije osoba koja kasnije nikad nije pjevala na sceni i ja dobijem treću. Kasnije sam saznala od jednog člana žirija da su za mene rekli »da sam još mlada« i zato su mi skinuli 82 boda što je bilo dovoljno da skliznem sa prvog na treće mjesto.
Vazda je bilo tih kuhinja. Odlučim ja da se odmah vratim u Sarajevo, ali organizatori su vidjeli da je žiri pojeo g…. i da bi stvar koliko, toliko zagladili , pod pritiskom brojnih javnih protesta mojih muzičkih kolega iz Beograda, naprave presedan i zamole me da nastupim sa drugonagrađenom, u sali Sindikata koja je tada imala i orgulje. A da, predsjednik žirija je bio profesor Lavrbanić iz Zagreba, kome sam odbila da pređem na Zagrebačku glazbenu akademiju. Napadnu ga i u beogradskom NIN-u, tako da je gospodin zbrisao prije koncerta u Sali sindikata. Tamo me je publika tako dobro prihvatila da su svaku moju novu predstavu u Sarajevu »morala« ponoviti u Beogradu.Tri puta mi je ponuđen stalni angažman sa odmah useljivim stanom. Nisam htjela ići u Beograd. Zašto? Nikakvih ja nisam imala zadrški u vidu nacionalno-kulturnih predrasuda.Poznavala sam dobro beogradsku opernu scenu i njene aktere, bila sam sigurna da tamo ne bih mogla dobiti ono mjesto koje mi objektivno pripada i koje sam već imala u Sarajevu.Jedno je gostovati i svi ti potom plješću i ti nazad kući a drugo je živjeti i raditi u novoj sredini itd…itd.Iduće 1963. bude međunarodno takmičenje mladih pjevača iz cijelog svijeta i na njemu dobijem dvije nagrade: jednu bronzanu kolajnu, ko biva, treće mjesto i prvu nagradu za interpretaciju jedne bugarske pjesme. Dobiju se i neke pare i tada si kupim lijepu haljinu, moreš misliti, i dva kofera nota. Ostane još para i pri povratku svratim u Beograd i uđem u jednu bolju radnju sa tekstilom i zamolim da mi pokažu najbolje štofove za muška odjela. Naravno za oca.To je bilo prvo odjelo poslije njegovog vjenčanja sa majkom.U tom odjelu je kasnije i sahranjen. Ideće godine je slično takmičenje u Minhenu i tamo dobijem treću nagradu, prva nije dodjeljena, treću zbog moje lijenosti. Između ostalog, trebala sam pjevati nešto od Mozarta, ariju Pamine iz Čarobne frule. Mjesto da sam to naučila na njemačkom ja to otpjevam na maternjem. Žiri bio iza publike i vidim, dok sam pjevala, da u jednom trenutku predsjednik žirija,naravno Nijemac, udari se po čelu, i dobi nekakav čudan izraz lica. U tom žiriju je bio i jedan Slovenac, Anton Dermota, internacionalno poznat operski pjevač koji mi je po nastupu rekao : Zaboga, Molnareva, kako ćete Mozarta bez njemačkog ?

Iduće godine, u Ženevi, ponovo odnesem jednu od prvih nagrada.A 1965, dobijam 6. aprilsku nagradu grada Sarajeva za ulogu u Puccinijevoj Madame Butterfly. Iduća godina je bila bez pjevanja, jer sam imala silne probleme sa krajnicima, pa sam išla na operaciju, a oporavak je dugo trajao.
Dobila ja stan u proljeće 1965, u Vrazovoj ulici, preko puta Hitne pomoći. I šta ću drugo nego na čaršiju i kupim metlu i kantu, kad naletim na neku raju iz pozorišta, kažu : Idi , hitno te tamo trebaju! Kad šta je, čeka me avionska karta za Beograd i zakazan termin u Jugo koncertu sa nekim poznatim menadžerom po imenu Willy Stein. Sjednem ti ja prvi put u avion i nađem se na zakazanom mjestu s pomenutim gospodinom koji traži mlade talente za velike operske kuće. Naime, te koje on odabere, idu zatim u Milansku Skalu gdje je i konačna audicija. Otpjevam ja njemu dva teža komada i to se njemu plaho svidi i kaže mi kako za nekoliko dana moram ići na pomenutu audiciju. Ne mogu kažem ja! Zašto ne možete?, pita on. Ne mogu, jer sam dobila svoj prvi stan u životu i krečim ga. Čovjek inače sitan i malo veći od klavira, stao i ne može da vjeruje da neko na taku ponudu odgovara kako ja odgovaram. I tada mi kaže da u Skalu dolazi tada najveći svjetski operski menadžer, Rudolf Bing, inače glavni manadžer Metropolitana u New Yorku. A ja mislim: da ti dragi moj znaš šta znači od 13. pa do 27. godine biti podstanar, ne bi mi se čudio. Uzme on moju adresu i malo, malo, pa mi se javi. Nastupim 1967. godine, zadnji put, na nekom međunarodnom takmičenju i to u Tokiju,i tamo osvojim nagradu.

Naredne godine Stein mi pošalje pismo da mi je dogovorio audiciju u Dubrovniku i da će to obaviti čuveni dirigent Zubin Mehta 18. avgusta u hotelu Excelsior. A ja ti imam toliko para da si platim put i jednu noć u privatnom prenoćištu i to je sve. Ali nemam sandala i naravno para da ih kupim. Odem ti ja na Baščaršiju i kupim, pošto nemam para za sandale, nanule one malo bolje. Pomenutog dana ja doputujem u Dubrovnik i u hotelu gdje je Mehta trebao da bude točno u podne dočeka me poruka da će doći oko osam navečer isti dan. Načekam se ja da on dođe to veče i na kraju eto ga; prepoznam ga po fotografiji koju sam imala, lijep čovjek, tridesetak godina. Ja mu preko kolege iz Dubrovnika poslije upoznavanja kažem kako je malo kasno, a on mrtav hladan mi odgovori : Da, ali za mene, a ne za vas. Ja se ugrizem za jezik da ne bi šta lanula i on zakaže audiciju sutra u šest popodne u dubrovačkoj Muzičkoj školi. Naravno mene treba neko pratiti za klavirom i ja se razletim po Dubrovniku da nekog nađem i koga god pitam od onih koji bi mogli kad čuju pred kim bi svirali useru se i odustanu.Hvala bogu sjetim se da moj profesor sa Akademije i dirigent Mladen Pozajić je svake godine na Dubrovačkim ljetnim igrama i nađem ga na jednom koncertu i on odmah pristane. Ja pripremila najteže arije iz Trubadura i Aide Giuseppe Verdia.U jednoj od učionic,a dočekamo mi maestra Mehtu, a on, čim je ušao, kaže : Pa u ovakvoj sobi svako ima glasa. A meni ga već pun kofer : nemam više para, moram nazad u Sarajevo, boli me grozno stomak ne od straha nego, znaš već zbog čega ženu boli. Kažem ja njemu: Ako vam je puno glasa u prostoriji, izađite na hodnik pa slušajte. Tako sam mu rekla. Ima jedan dio ispred arije koji je vokalno zahtjevan i kada ja to otpjevam on povika : B r a v o! Mislim ja : Sad si moj. Pita on mene šta sam još pripremila, ja mu kažem : Sve iz Aide, i nastavim pjevati. A on sa svojom stolicom curik, curik, i ode na hodnik. Potom je tražio od mene da u jednoj ariji, kako se to kaže, C crescendiram, znači pjevam od piano ka forte. Mislim ja : mogu ja i crescendo i decrescendo, od pijno na forte i od forte na piano, u istom tom visokom tonu (visoki C). Ja to otpjevam, a on pita mogu li to još jednom i ja ponovim. Zatim je tražio da otpjevam cijelu Aidu. Kažem ja da ne znam cijelu na italijanskom. Nije važno, odgovara on, što ne znate, može i na-na-na-na, jer mene zanima muzikalnost, senzibilnost, itd…Otpjevam ja do kraja, a on će ti na to : A sada ćemo još jedanput. E nećemo, kažem ja, jer mene boli stomak. On lego po klaviru i smije se. Kaže on meni kako ide u Firencu gdje maše (dirigira) u šest izvedbi Aida i vidjeće jesu li sve potpisale, pa će se javiti najkasnije za petnaest dana. Prođe tri-četiri puta po petnaest dana, a pismo ne stiže. Mislim: Slagao mi. Kad dolazi pismo na adresu Narodnog pozorišta. I nije bilo prvo. Prvo pismo je neko uzeo jer u drugom pismu dobijam fotokopiju prvog i to na crvenom papiru. U drugom pismu me pita je li to znači da nisam više zainteresirana za angažman. Pozove on mene da dođem u Beč da radimo Aidu. A tada u Jugoslaviji, ako si imao odobreno putovanje vani, mogao si jednom godišnje zamjeniti dinare za 35 američkih dolara. Na jednom od ranijih takmičenja, upoznam jednu austrijsku gospođu, Hilde Conecny, kojoj sam se plaho dopala i dadne mi svoju adresu u Beču da, ako ikada me put nanese, budem njena gošća. I tada joj pošaljem telegram da dolazim radi Aide.Uzmem ti ja onih 35 dolara, kupim kilo tahan-halve, nove priglavke i litar rakije. Banem joj na vrata, otvori mi služavka ko kariatida, i gospođi Helgi dadnem sve ono što sam iz Sarajeva ponijela. Pita ona mene gdje sam odsjela, a ja u džepu 35 dolara. Ostanem ja kod nje i kasnije poslije premijere pitam je zašto mi pomaže. A ona sa suzama u očima kaže: Nikad neću zaboraviti kada sam i ja bila siromašna. Dadnu mi kadu da se okupam, a kada triput veća od one moje u Sarajevu. Prošetam ja po Beču i padam u nesvjest kad vidim kolike su cijene po dućanima. Spavam, jedem kod njih, te počnem prati suđe i brisati prašinu. Međutim Mehta se ne javlja, a mene spopala muka , em sam na teretu ženi, em nemam više para i počnem plakati, a ona donese neko dobro vino i mi ti se tu dobro zapijemo. I kao da me je Bog čuo, mojim mukama dođe kraj, jer me sutradan maestro pozove da probamo cijelu Aidu. Kad smo završili, pita on mene znam li Verdijev Requiem. Kažem ja da ga nisam pjevala na sceni, ali da ću ga naučiti za petnaest dana. Pošto je već upoznao moju upornost i tvrdoglavost, pristane i ja za petnaest dana dobijem na potpis ugovor i za Aidu i za Requiem. I onda mi kaže zašto me je pozvao u Beč: da čuje kako mi glas se zvuči u velikoj dvorani. Pa mogao me je postaviti na sred Straduna ili na Lokrum, pa da se razderem kao Tarzan, razumiješ!? Postavi mi uvjet da na plakatima piše samo jedno prezime i to djevojačko jer je Molnar internacionalno i lako zapamtljivo a ko biva Talajić lomi jezik. Kažem ja »jok« i objasnim zašto. Moga muža su kad smo se vjenčali raja počela zvati gospodin Molnar i sad ja sam zapela i zahtjevala ili oba prezimena ili odoh kući. Ja sam već bila neko ime i u zemlji i u inostranstvu i još mu bubnem : Ako je mogla Maria Callas biti u javnosti i plakatima još Menegini, zašto moja malenkost ne bi mogla biti imenovana sa dva prezimena ? I bi tako.

A sad nešto o Verdijevom Requiemu koji do tada, moram priznati, nikad nisam u cjelini ni čula, a treba da ga pjevam u Firenci. Vratim se u Sarajevo i zamolim direktora Narodnog pozorišta, Vlajku Ubavića koji se spremao na put u Rumuniju, da mi tamo kupi ploče sa Requiemom, a moj muž mi na kredit nabavi ruski gramofon, koji je izgledao kao oni regrutski drveni koferi. Kad sam prvi put saslušala na gramofonu ovo Verdijevo djelo, znala sam da mi je pisano na kožu. Stvarno ga naučim za 15 dana i to bez klavirske pratnje, naprosto mi nije bila potrebna. Kada sam u Firenzi otpjevala Verdija, sva onako ponesena i uzbuđena, upitam maestra Mehtu kako da mu se zahvalim ? On mi reče da ću to uraditi najbolje ako i ubuduće budem pjevala onako kao u Dubrovniku. Na žalost, poslije Firenze, nikad više mi Zubin Mehta nije bio dirigent u nekoj operi gdje sam nastupala. Zatim su mi sva vrata opernih kuća svijeta bila otvorena.

Sa 35 godina odlučim da se preselim u Zagreb. Ne samo zato što sam tamo imala bolje veze sa svijetom, nego i zato što sam htjela još da učim, a tada je Zagreb u okviru Jugoslavije bio najjači muzičko-operni centar. U novoj sredini nisam baš dočekana objeručke. Bilo je svega. Izdržala sam kao solista Zagrebačke opere jedva pet i pol godina, i shvatila sam ili ću poludit, ili bježati. Tada tek shvatim da najveća imena hrvatske glazbene scene nisu članovi HNK. Ni Horvat Milan , ni Bašić, ni Klobućar ni Boris Papandopulo ni Matečić.

Imala sam 1971 turneju sa Aidom: San Francisko, Napulj, Sarajevo i Zagreb. Bila je to godina obilježavanja stogodišnjice prve izvedbe Aide u svijetu. Dođem u Zagreb; u garderobi HNK pripremam se za predstavu i osjećam hladan prijem. Ulazi u moju garderobu tadašnja primadona Zagrebačke opere, neću joj imena spominjati, i obraća mi se ovim riječima : Ljiljana vi ste kao zamjena došli. Ne, kažem, došla sam kao gošća. Ljiljana, kaj ne, vi ste muslimanka ? Jesam kažem, ja sam Fatima a ovo ostalo je moje umjetničko ime.

Moram nešto reći o Sarajevu, gradu u kome sam sve postigla od trinaestogodišnje djevojčice do svjetske primadone. Meni Zagreb nije bio otskočna daska u karijeri, ja sam u njega došla već sa međunarodnom reputacijom i imenom. Ne treba zaboraviti da je osnivanjem Muzičke akademije u Sarajevu kroz nju prošla najveća muzička imena tadašnje Jugoslavije. Sve najbolje iz Zagreba, Ljubljane, pa i Beograda, učestvovalo je u stvaranju sarajevske muzičke scene i odgoju i obrazovanju mladih ljudi. Oni su zapravo došli u Eldorado muzičkih talenata. Prema tome, ja bih se morala dobro zamisliti šta od tzv ozbiljne glazbe nije bilo na repertoaru u Sarajevu.Tek toliko i samo da se zna.

Nešto o publici. Zavoliće te svaka publika ako daješ sebe. A ja sam sebe davala u svakom trenutku svoga nastupa. Ja na sceni nisam glumila,ja sam se trošila i davala.

I o Bosni ću nešto reći. Ranije ono dok sam putovala vozom, već tamo od Doboja, ja sam osjećala miris Trebevića. Kad sam imala naporne pjevačke vježbe i kada bi mi se između obrva pojavile dvije crvene tačkice, moja pokojna profesorica bi mi govorila:to je opasno za zdravlje, hajde ti lijepo na Trebević pa se odmori. Kao da je znala koliko ga volim i na koji sam rado išla i sama da uživam i odmaram se u njegovoj naravnoj ljepoti.Fali mi Sarajevo –jako mi fali.Fali mi ono Sarajevo koje sam poznavala i čaršija u njemu. Ne mogu, nemam snage da se sretnem sa sadašnjim Sarajevom. Sve znam šta je bilo i koliko se patilo u njemu. Mislim da bi mi srce puklo kad bi sad otišla u moj šeher. Tabut bi morali za mene pripremiti takva sam, veliki emotivac, i to me je skupo koštalo u životu. Bosna koju volim je u meni i nikad dok sam živa ona ne može iscuriti, niti ću je moći zaboraviti. Ali sada ne bi mogla u Sarajevo a pogotovo pjevati. Neka mi je oprošteno.

I sada u nekoj prilici zapjevam sevdalinku, volim ih i vama ću na kraju jednu. Mislim da su pjevači najsretniji ljudi jer imaju svoj instrument u sebi.

Kad zapjevaš iz srca sve zaboraviš i muku i žalost.

Šta ćete da vam otpjevam; samo da je sevdalinka? Pa evo ova (pjeva):

TEBI MAJKO MISLI LETE
PREKO POLJA I PLANINA...
PRIMI POZDRAV MILA MAJKO
OD JEDINOG TVOGA SINA…