JOVAN NIKOLAIDIS

  Što će nam identitet ako smo
 - zločinci?
 Intervju Ben Andoni

         

O autoru:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za kniževnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.

 

Razgovarao: Ben Andoni

 

Nevolje počinju onda kada se identitet srodi sa ekstremizmom, pa od nacionalizma i šovinizma u nama, svome narodu dajemo prednost u odnosu na drugi i... tome kraja nema. A najgore što se identitetu može desiti jeste tužna činjenica koju je potvrdio tek minuli rat u ex-Jugoslaviji: da identitet postane uzrok i posljedica prolivanja krvi, rušenja i progona. Tada su svi ljudi ugroženi, najviše od onih koji imaju identitet drugačiji od vašeg. I onda idenitet strada od nas samih, jer se nad samim sobom nije mogao uzdići. Naš identitet je tada u nama ubio Čovjeka

*Pisac Jovan Nikolaidis ističe se po zanimljivom pogledu na Balkan. Da li je ovo poluostrvo pravi izvor nadahnuća, kome bi zavideo svaki pisac?


Apsolutno! U svijetu zasićenom kojekakvim ponudama konzumeraja, preplavljenom nekontrolisanim obiljem svega i svačega, sintetičkom hranom i pićima u kojima se ekstrakt nekog voća reklamira kao prvorazredna ekološka prednost, a organska hrana, božemeoprosti, kao uspjeh ravan negdanjem otkriću Amerike, kad je u Americi i Evropi genetski modifikovano sjeme postalo standard zaštićen zakonom u proizvodnji hrane, gdje je virtualno istinitije nego gola istina, a informacija postala važnija od molitve bogu za zdravlje, mi, na Balkanu, još uvijek smo komotni da svemu tom otuđenom svijetu pokazujemo ono što su oni zaboravili: da je život, ne samo dar božji, nego i najveći oblik slobode. I jedino slobodi mi pristajemo da budemo robovi. Naše slobode jesu neobuzdane, divlje, ali upravo to govori o opštoj balkanskoj prednosti pred umrtvljenom radosti svijeta sa Zapada. Mi ćemo se svađati jedni sa drugima, kojiput potegnuti nož da prerežemo grlo strancu, mi vičemo i psujemo, brišemo nos rukavom i jedemo prstima (jer je jelo tada najukusnije!), znamo da u bijesu ubijemo rođaka ili spalimo sijeno komšiji, ali, već slijedećeg trenutka, mi ćemo plakati jer smo bili surovi ili grliti pobratima kad smo mu rekli neku ružnu riječ. Niko dublje na svijetu ne mrzi toliko, niti praštati zna toliko, kao Balkanci. Mi smo teritorija krajnosti, ali i nada starici Evropi. To jeste prednost Balkana u odnosu na stroge norme i pravila koja svijet Zapada sprovodi i po kojima živi. Oni se, navodno, drže famoznog standarda, a ljubomorni su na slast kojom mi i volimo i gubimo život. Čovjek jeste ptica ako zna da leti. Balkanci misle da su sposobni za let. Zato su i padovi čovjeka sa Balkana bolniji nego porazi ljudi sa drugih prostora na ovoj namučenoj planeti.
Sve ovo, i mnogo toga još što Bakan čuva, nepresušno je vrelo, mistični izvor za svakog pisca. Nestvarno i fantastično u književnosti su uvijek bili valjane teme, snaga za imaginaciju umjetnika. Nevolja je što su naši jezici maleni, što ne uspostavljamo prevodilačku mrežu među kulturama, što smo kao rogovi u vreći, što nemamo zajedničku strategiju u kulturi, što naši političari manje misle o onome što gube, već više o onome što još nisu dobili, a kada će to dobiti, znaće neko treći, ne pitajući nas da li smo zadovoljni onim što će nam dati, što će nam nametnuti. Umjetnost i književnost uopšte, o tim krajnostima koje će doći, treba da vodi računa, da sve to predvidi i da jasan odgovor. Književnost Balkana je izazov za novu energiju u umornoj kulturi Evrope. Iskoristimo je.

*Kako gledate na današnju književnost Balkana? Da li može ova književnost biti izvor (uzor) evropskoj književnosti, kako je bilo u prošlosti?

Da se razumijemo: nismo mi nikada svijetu bili posebno veliki ni izvor ni uzor. Balkansku kulturu svijet je uzimao kao egzotiku i mistični panteizam, folklor i ornament. Bili smo i ostali ostatku svijeta samo kao predstava jedne od kolonijalističkih geografija. Balkan je njima (i Otomanima i Austrougarskoj podjednako) najviše bio postor koga treba iskorišćavati ili zlostavljati.
Ako mislite na helensko naslijeđe i bogatstvo naše svebalkanske epske pjesme, to da, ali Evropa nam je helenizam ’ukrala’. Mi nismo bili sposobni da ga oblikujemo za sebe, iako je bio dio našeg bića. A veliko bogatstvo arapske kulture i literature, sufijsku poeziju i derviški misticizam, paganske forme izražavanja i liriku brdskog ilirskodukljanskog koinea, nismo znali da sačuvamo za sebe.

*Književnost Zapada bila nam je konstanta u literaturi, nju su balkanski pisci uzimali kao uzor, često i kao temu. Bili smo najčešće epigoni ili površni anahronisti?

Trebamo i moramo naći zajednički imenitelj. Da svaki dio očuva svoj integritet (na svakom polju društvenog života), a da sa jasnim strategijama prema svijetu nastupimo kao cjelina. Balkanska cjelina. Integrisana i svjesna svojih pojedinačnih i kolektivnih vrijednosti koje dajemo kao zajedničko blago. To je put književnosti Balkana, to je mogućnost koju možemo i treba da valorizujemo.

*Mnogo je mržnje na Balkanu. Jedan od vaših likova velikom botaničaru Baldacchiju kaže da su ovdje samo mrtvi „Soj i mirë”. Da li je tačno da Balkanci govore sve najbolje samo o mrtvima?

E, moj plemeniti Ben Andone! Kad bi ti znao (a siguran sam da znaš!) koliko danas Irac mrzi Engleza, francuski seljak njemačkog radnika, Španac Baskijca, Kalabrez onog Italijana iz regije Komo, Poljak Rusa, bijeli rasista Misisipija crnca, Teksašanin Meksikanca... Naši Balkanci su med i mlijeko.
Evropa i Amerika gaje kult smrti, ne Balkan. Da nije bilo srpskog nacionalsocijalizma i klerofašizma koji su izazvali rat, ne bi Balkan na svom prostoru mogao pokazati nijednu neuralgičnu tačku. Bili smo samo žrtve istorijskih turbulencija nametnutih izvana. Kad mi kažu: „Balkan je bure baruta“, odmah odgovaram: „A koja regija na svijetu nije ’bure baruta’?“ S vremena na vrijeme puca se i ubija diljem zemljine kugle. Ubijanje i ratovanje je opšte svojstvo čovjeka. Balkanci su u tome kao i svi drugi na planeti. Tačno je da se na Balkanu smrt redovito ponavlja, ona je lajtmotiv našeg života i naše istorije, ali ne zaboravimo: izazivanje smrti, osobito kolektivne, evropsko je djelo. Odavno.
Ko je formirao fašizam i nacizam? Srbi su zločine u Srebrenici ’naučili’ od smrti u Aušvicu. Evropa je povela krstaše na osvajanje Hristovog groba i usput tukla prve na koje je naišla. U Španiji su vikali „Viva la muerte!“. Staljinizam je ubio milione ljudi. Dva svjetska rata plod su evropske nesloge oko kapitala. Amerikanci danas ubijaju po Srednjem i Dalekom Istoku.
Koga smo mi Balkanci napadali? Mi smo se samo kroz istoriju branili od zla većega. Nekad smo se i od samih sebe branili. Mi smo samo majstori da se svađamo sa komšijama i ubijamo one koji su nam najbliži. Velike ratove mi nismo vodili.

*Odakle se najviše inspirišete za pisanje?

Moji literarni uzori su: u prozi Margerit Jursenar, Borislav Pekić i Nikos Kazancakis, a u poeziji cijela sufijska poezija. Margerit Jursenar me uči da budem jasan u rečenici i da vodim računa o onom što kažem, da budem u pismu ’čist’. Ne znam da li sam u tome osobito uspješan, ali – učim. Borislav Pekić mi otkriva beskrajni prostor života i kulture Balkana, od Vizantije, Turaka, Srba, novogrka, cincara i Albanaca, do južnoslovenskog lavirinta u dvadesetom vijeku. Pekić je sigurno najveći pisac Balkana o Balkanu. Nikosu Kazancakisu sam zahvalan jer mi je pokazao što je sloboda i zanos za čovjeka. Volim putovanja kako ih je volio Kazancakis, i poštujem narode Balkana kako ih je Nikos cijenio. A sufijska osjećajnost i tajnovitost u njihovoj poezji jednaki su mojima.

*Govori se o vjerskom suživotu, ali obični predstavnici vjerskih zajednica u našoj zemlji, veoma su daleko jedan od drugoga. Da li misliš da razvoj Balkana, uopšte, otežava ovakav heterogeni vjerski sastav?

Ne mislim da je tako i nadam se da sam u pravu. Vjerski suživot, i u Albaniji i u Crnoj Gori, možda nije idealan, ali je svakako zadovoljavajuća matrica za toleranciju i zajedništvo. Kad se ne miješaš u dogmatska pitanja, kad muslimanu, ortodoksu, katoliku i protestantu, dopuštaš da autohtono provodi svoj religiozni ’pogled na dušu i svijet’, a da se niko od njih ne smatra i činovnikom-špekulantom u državnim poslovima, onda je dovoljno sloge na ovome tlu gdje svi patimo i trpimo, ma koje vjere i naroda bili. Jer današnji je socijalni život dozlaboga težak.
Poznate su devijacije koje religija danas provodi, znam za njine radikalne istupe. Jasno mi je da je u ovom vijeku u kome smo, za razliku od dvadesetog (kad je bog ’umro’) a sada ga oživljavaju najgori među nama, religija ponekad važnija od života. Ipak, ne treba puno truda ni strpljenja pa da se postigne nivo u kome je moguć zajednički život jednih kraj drugih, multietnička ravnoteža i jedinstvo u razlikama. Samo neka svako sprovodi ono što svete knjige govore o bratstvu među ljudima, neka ponovo pročitaju neke odlomke koje je bektaš Naim Frašri zapisao u „Zapisima jednog bektaša“, neka političari na Balkanu prestanu da religiju (zlo)upotrebljavaju za ostvarenje svojih pogubnih politika, i neka popovi i hodže ne govore o onome što nije njihov zanat – biće zdravog i raznovrsnog cvijeća u božijoj bašti Balkana.

*Vaše „Brojanice ...“ bile su dobro praćene u Albaniju. Da li se može reći da u Jovanovim žilama teče albanska krv, i da li je cijeli Balkan jedna velika porodica?

Mi jesmo velika porodica, jaka, lijepa i pametna, mi smo braća i u žalosti i u radosti, mi smo dobra šansa Evropi da bude sa nama u zajednici zdravija i jača. Mi smo čudesna teritorija. Naša je budućnost dobra. Samo da kojiput zastanemo prije nego jurnemo, da stavimo ruku na usta kad hoćemo da viknemo. Brzina je dobra kad se takmičiš, ali ne valja kad je nosiš na svadbu.
U mom biću postoji dio albanskog gena i ja se uvijek bolje osjećam sa tim genetskim darom u sebi, ma gdje se našao. Među albanskim narodom, pogotovo, osjećam se čak i sretno.

*Gdje se književno bolje osjeća Jovan, u prozi ili poeziji?

U prozi sam pjesnik, u poeziji realist, u esejima filozof. Inače, mnogo je bolje držati se čistog narativa. Tome se učim ubuduće.

* Vaša književnost teži da ide pravo filozofskom pogledu života. Da li je ovo samo po sebi cilj kome težite u vašoj literaturi?

U prethodnom pitanju odgovorio sam vam na ovo.

*U vašoj knjizi o identitetima postavljaju se razna pitanja za čovjeka sa Balkana. Koji je zajednički identitet jednog Balkanca?

Nije lako odgovoriti na vaše pitanje, tim više što je moj odnos prema identitetu krajnje ravnodušan, iako sam dosta pisao o tom fenomenu. Identitet nije konstanta, on se mijenja. Utiču na to istorija, kultura, religija, ideologije. Time se i identitet tom stanju prilagođava.
Ako su zagarantovana ljudska prava a građanske slobode razvijene, priča o identitetima je nepotrebna. Svako biće za sebe zna ko je, što je, čiji je i za koga je. U protivnom, ulazimo u polje spekulacija, a identitet postaje socijalna karikatura.
Prije pedeset godina naš identitet je bio određen ideologijom, pa smo svi, manje ili više, bili proleteri, komunisti kontrakomunisti, internacionalisti, kosmopoliti, iako smo ujedno bili i Albanci, Crnogorci, Grci, Srbi, Turci, Hrvati. Ovo drugo nam je bilo manje važno od prvoga. Bili smo gnostici, agnostici ili ateisti. Još ranije naš se identitet vezivao za religijsku pripadnost. Kao dijelovi jednog, ili više naroda, prije od etničkog pripadanja određivala nas je prihvaćena činjenica da smo muslimani, pravoslavni ili katolici. Stanovnici Tirane, recimo, danas jesu Albanci, ali su najedno i Balkanci, a biće jednom i Evropejci. Dakle, beskrajan je prostor u kome se može odrediti čovjekov identitet.
Nevolje počinju onda kada se identitet srodi sa ekstremizmom, pa od nacionalizma i šovinizma u nama, svome narodu dajemo prednost u odnosu na drugi i... tome kraja nema. A najgore što se identitetu može desiti jeste tužna činjenica koju je potvrdio tek minuli rat u ex-Jugoslaviji: da identitet postane uzrok i posljedica prolivanja krvi, rušenja i progona. Tada su svi ljudi ugroženi, najviše od onih koji imaju identitet drugačiji od vašeg. I onda idenitet strada od nas samih, jer se nad samim sobom nije mogao uzdići. Naš identitet je tada u nama ubio Čovjeka. Što će nam identitet ako smo – zločinci?
Imam sreću da u mom DNK faktoru žive četiri identiteta, ali me nijedan ne interesuje, jer je individualizam moj jedini identitet. Važno mi je samo ono da sam ja - JA, ne interesuje me - MI. Niti mi treba čoban, jer za jednoga čoban nije potreban. Taj JEDAN zna i ko je i kuda ide. Čobana zovu kad treba čuvati Stado.
Ne znam da li sam uspio da vam odgovorim ko je i kakav je to – balkanski identitet?!

*Da li je teško biti dvojezički pisac? Na kom jeziku prvo razmišlja pisac Jovan?

Razmišljam na svim jezicima koje poznajem i svi su mojim mislima jednako važni. Pišem, međutim, na jeziku koji je kombinacija južnoslavenskih jezika koji se danas zovu crnogorski, hrvatski, bosanski i srpski. To je srpskohrvatski-hrvatskosrpski jezik, na kome sam kultivisan kao pisac. Na albanskom jeziku pišem pisma prijateljima Oni mi neće zamjeriti ako upotrijebim pogrešnu riječ ili napišem rečenicu u kojoj su jedna ili dvije riječi – slavenske. Ali vjerujem, nadam se: jednom ću i literaturu pisati na čistom albanskom jeziku. Iako sam dohvatio starost – život je pred svima nama koje volim i poštujem.

(preuzeto iz E novina)