ANIS BAJRAKTAREVIĆ

Selman Selhanović

         

O autoru

Anis H. Bajrektarević (1964, Sarajevo), je diplomata, istraživač, sudski savjetnik i stalni predstavnik pri UN-u Beču. Predaje na University IMC u Austriji kao profesor za Internacionalni zakon i globalne političke studije. Anis Bajrektarević je autor brojnih knjiga ; živi u Beču, Austrija.


Stranci nas radikaliziraju i sataniziraju
-kaže prof.Bajraktervić naglašavajući da BiH ne može ići naprijed jer narod od početka mandata ne vjeruje vladi prihvatajući 'zdravo za gotovo' informacije iz stranih centara moći i medija


Prilikom kraće posjete rodnom Sarajevu sa profesorom Anisom Bajraktarevićem, šefom katedre i profesorom međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Austriji, razgovor smo upriličili u Bečkoj kahvani hotela Evropa. Interesiralo nas je njegovo osobeno viđenje međunarodnih kretanja i pozicije BiH u svijetu. Razgovor smo započeli pitanjem:

Bosna i Hercegovina je aplicirala za prijem u članstvo Evropske unije. Kako ocjenjujete kandidaturu i šta BiH time dobiva, a šta eventualno gubi?

-Smatram da je velika sramota da aplikacija za članstvo dolazi sada i na ovakav unilateralan način gdje se i sam Brisel iznenadio tom činu. Ovo tim prije što je BiH principijelna žrtva preko koje se prelomio kompletan krvavi raspad južnoslavenske zajednice zvane SFRJugoslavija. Hoću reći da je BiH trebala po jednom posebnom statusu, po hitnom postupku biti primljena u pridružnu članicu, a potom i u punopravno članstvo. Za to je uvijeta bilo – prijeratna Jugoslavija već je imala pridružni status – činjenica koja se sada krije, i nastoji zaboraviti. Dakle, južni Slaveni su bili u pridružnom odnosu prije Austrije, Poljske i niza drugih. I post-Mastrichtska EU (nakon 1992) često će činiti iznimke i ustupke. Ona u 1990. i 2000., mijenjala je svoja pravila, i ako bismo pogledali ulazak baltičkih zemalja, ako bismo pogledali ulazak Bugara i Rumuna, pa posebno Kipra koji je tek jednim dijelom svoje državne teritorije ušao u članstvo. Mi time jasno možemo vidjeti kako su činjeni ustupci i mijenjana pravila. A, prema opustošenoj, deindustrijaliziranoj i razognjištenoj BiH danas insisitira se na nekim pravilima koja su, ustvari, apsurdna, ponižavajuća i daleko cinična. Ono što mi često zaboravljamo je da je jedna zemlja preko noći nestala i bez ikakvih pregovora i ugovora – i to još 1989. g. Sjetimo se DDR Njemačke koja je bila jedna država sa svojom monetom, policijom, vojskom i dr., a jednim dekretom je nestala i ušla u Uniju. Znači, nikakvih pristupnih pregovora nije bilo. Zbog čega? Zato što se tu radilo o Njemačkoj. To je taj ustupak unutar Evropske unije jednom imperijalizmu žurbe koji je već dva puta platio povijesnu cijenu (gurajući i nas ovdje u taj svoj pakao), a plaća je evo i po treći put. To je taj imperijalizam žurbe Njemačke, odnosno germanofona.

Evropska unija oklijeva primiti prvu nekršćansku naciju u svoj klub

Očito, Evropska unija ima različite aršine. No, kakvi su njeni (EU) interesi , bilo geopolitički bilo ekonomski ?

-Evo odgovoriću onako kako to moj prijatelj i kolega iz Singapura, prof. Mahbubani veli: On upozorava da Evropska unija nije toliko multietnička, multirasna i multikonfesionalna kao što je to ASEAN, jer i dalje oklijeva da primi prvu nekršćansku naciju u svoj klub. BiH, kao jedna od svega dvije pretežito muslimanske zemlje u Europi, nije suverena. Ona je fizički, industrijski, kulturno i demografski opustošena i pauperizirana i kao objekt indirektne uprave preko fantomskog ureda OHR, koji priliči instrumentima međunarodne politike XIX stoljeća. Tim uredom vladaju germanofoni 10 od ukupno 20 godina te sramne uprave (ostalih osam to su bili namjesnici iz Atlanske Europe, a samo skromne dvije godine iz slavenske Istočne Europe, Lajčak). Na tlu Evrope takva je i Albanija kojoj se u dva navrata umalo desio građanski rat, i koja je daleko od ulaska u Uniju. Tako je to sa onima koji, kao sto veli Mahbubani, ne spadaju u Europsku kršćansku Ummah.

Zahtjev za primanje u članstvo EU je svojevremeno (1956.g.) podnijela i Turska. Ne govori li i to zorno o namjerama Unije?

-Zbog geostrateških razloga bilo je jako važno držati Tursku podalje od SSSR i tako ojačati takozvano južnoistočno krilo odbrane Amerike i NATO-o, koji se nadalje naslanja na Bliskoistočnu središnjicu CEANTO, svojevrsnu 'Mazino' liniju prema rusofonima, Iranu i Centralnoj Aziji. U načelu, i Amerika i Engleska su decenijama uzastopno slali signale Turskoj naglašavajući da će ovoj biti otvarene evropske perspektive. To je njoj iz Pariza i drugih centara, također, decenijama ponavljano. Jednostavno, Turskoj se te perspektive obećavaju. No, rezultat je posve drukčiji: Turska ostaje tek graničar koji čuva bogati klub (EU) sjedeći na snijegu i kiši u izuzetno teškom geopolitičkom okruženju. Turska je – ne zaboravimo – najuspješnija muslimanska zemlja svih vremena koja svoj razvoj nikada nije temeljila na izvoru sirovina, i koja je gotovo stoljetna demokracija u izuzetno kompleksnom nedemokratskom okruženju. To u Europi nitko neće da zna, nego voli demonizirati ovu zemlju. Danas, kada je Turska u Briselu, a Bosfor posljednja zemlja koja u Europi ima i gospodarski i demografski rast – to nitko ne priopćava u tzv. 'mainstream medijima' kao dobru stvar.
Dakle takva Turska, koja je bila izričito protiv oružane intervenciju u Iraku prije 15 godina, gdje su tad iz tog obezglavljenog Bagdada po principu domino-efekta počele da se destabiliziraju zemlje svuda po Bliskom Istoku, dakle takva Turska mora biti sunđer koji absorbira sve šokove za Europu. Dakle, taj europski graničar i budni čuvar mora štititi bogati kršćanski klub, ali on u tom klubu ne može da spava. Turska je, da se tako izrazim, poslušni vojnik koji gine, kisne i smrzava se, ali on ne može u toj kući da spava. A, kuća je bogata, kuća ima mnogo soba, puna je toplote.

Analogno tome, gdje je tu onda Bosna i Hercegovina?

- Pa 'Dubioza kolektiv' je to lijepo definirao – Apsurdistan. Tako upadate u groteskan apsurd, kada EU kaže da BiH nije ispunila očekivanja na svom euro-atlanskom putu, oni to zapravo daju loše ocjenu sami sebi, a ne našoj domaćoj politici koju oni sputavaju i demoniziraju na svakom mogućem koraku. Biti poličarem u BiH tako je bolno i tužno. Stranci vas ridikuliziraju, majoriziraju i sataniziraju gdje god stignu, a narod vam po definiciji – još od početka mandata – ne vjeruje, jer mu tako stalno priopćavaju iz stranih centara i medija. Bez međusobne podrške i povjerenja politike i izbornog tijela nije moguć niti najmanji društveni konsenzus – u bilo kojoj državi bilo kog kontinenta svijeta. A bez njega društvo ne može naprijed. Rukopis ispisan u BiH, tzv. Međunarodna zajednica ispisuje u svakoj zemlji u kojoj je na djelu indirektna uprava. Strateški je inters da zavade političare i sopstveni narod, te da vode računa da do pomirbe slučajno ne dođe. Jer ako dođe, oni mogu pakovati svoje kofere. Zato sve afere i hapšenja. Mi svaki dan moramo nekoga uhapsiti, iskopati neku jamu – kako bi smo tkivo naroda držali u stalnom šoku i omogućili najboljima od nas, našoj mladosti da se razognjištava.

Izuzetno ste kritični prema Evropskoj uniji. Možemo pridati da je u Evropi u porastu nacizam i jačanje desničarske ideologije. Da li razlog tom stanju tražiti u nedovoljnom ispoljavanju antifažizma ili u globalnoj ekonomskoj krizi ili u nečemu trećem?

-Tu sada imamo više slojeva mogućih odgovora. Spomenuli ste gospodarsku (ekonomsku) krizu. Ona (kriza), ipak, nije tolika i takva da je možemo prihvatiti. Naime, u ovom kosmosu koji nam je dat od Stvoritelja u ovom prebogatom kosmosu prepunom energije - imati gospodarsku, odnosno energetsku krizu je čist oximoron. To nije činjenično stanje već to epitomizira stanje našeg siromašnog duha. Prema tome, ako kriza nije utemeljena na činjenicama, a mi smo duboku uvjereni u njeno postojanje, onda naša kriza može biti samo kognitivna. Ne postoji gospodarska (ekonomska) ni energetska, a ni ekološka kriza, nego postoji naša kognitivna kriza. Mnogi od nas u svijetu obnašamo funkcije i pozicije kojima nismo dorasli. Mi obnašamo državne, gospodarske funkcije, mi distribuiramo neka dobra, stvaramo forume (institucije i instrumente), mi raspolažemo nekim energijama, a ne shvatamo osnovne postulate svijeta. Mi se i ne trudimo shvatiti to i najmanje. Iz te i takve jedne sistemske greške mi dolazimo do kriza. Dakle, kriza nije pojava, nego način življenja – da budem precizniji, poluga moći i instument kontrole. Dakle uporaba uma da se stvori anti-um/ne-um, je moralni zločin. Stoga, ako govorimo o krizi, onda je ona stvarno i realno samo duboka kriza morala.

Šta reći o krizi na Bliskom istoku?

-Nagnani mimo svoje volje na beskoncepcijsko stanje u kretanju, mi smo sljedstveno polupali lončiće brkajući sredstvo i cilj, instrument i učinak, prijevozno sredstvo i put. Nama Euroatlanske integracije ne mogu biti cilj, kao što je sjajno primjetio moj prijatelj prof.Slavko Kulić (nekadašnji direktor ekonomskog instituta Jugoslavije a kasnije Instituta u Hrvatskoj), - jer to je tek puko sredstvo, jedno od sredstava. To samo može biti sredstvo, a cilj je opće dobro zajednice i svakog pojedinca. U suštini, mi smo tako zamijenili teze. Smatramo da nam je Brisel cilj. Znači EU i NATO mogu biti samo sredstvo da bi se došlo do opće dobrote i blagostanja svakog pojedinca na prostoru BiH i njegovom okruženju koje je isto tako slavensko okruženje. Mi dijelimo zajednički jezik i baštinimo istu kulturu. Mi moramo da shvatimo gdje smo u vremenu i prostoru. Mi u BiH jesmo dominantno muslimani, ali smo i Slaveni. I jedan i drugi civilizacijski korpus doživio je sunovrat. Najveći gubitnici u posljednjih 25 godina su Slaveni od Adriatika do Vladivostoka, i muslimani (sunniti) Bliskog Istoka. A ovdje u Bosni, među nama kršćanima i muslimanima Slavenima to se dvostruko prelama. Zbog toga će od nas ovdje i sada, doći svijetu i najbolji odgovori. Nijemcima je to jasno (jer nas pomno proučavaju i znaju gotovo bolje od nas samih). Podmićuju nas Medvjedima kako stignu, plaše se kad od filma krenemo ka demografiji, gospodarstvu i ukupnom ovladavanju naše vlastite naracije. Time ne želim umanjiti sjajan domet Jasmile ili Danisa, nego da podcrtam da nas sjajnih u drugim oblastima itekako ima. Oni se nas boje, pa prema tome ignorišu. Nama muslimanima ovdje naši bosanski kršćani treba da pomognu da zaštitimo kršćane Bliskog Istoka kojima prijeti istrjebljenje (na koje ih je mučki osudila indolentnost Europe). A bliskoistočni muslimani nam trebaju pomoći da nas ispoštuju u prakticiranju vjere i svjetovnog života kakav smo imali vijekovima uz naše komšije triju vjera. Ako smo mi ovdje da opstanemo, onda ima nade za europeske muslimane drugdje, ali i za bliskoistočne kršćane... Vidite kakve mi sve Oskare, Palme i Medvjede zaslužujemo ovdje....
Nije slučajno da je promocija moje nedavno objavljene knjige u Njemačkoj 'Geopolitika – Energija – Tehnologija' i tamo i u Austriji bila pod naslovom: 'Muslimani Europe – Bliskoistočni kršćani'. Sazrijva svijest i tamo da je za Njemačku kudikamo bolja konstruktivna kritika kakvu im npr. ja pružam. Neselektivno veličanje Nadmajke (Über-mutti, kako zovu kancelarku Merkel) dovelo ih je u nezavidnu današnju poziciju imperijalizma u žurbi – izolirani su, u Europi ih nitko ne voli, a svaka izbjeglica svijeta želi doći da se 'prikači' na njihovu socijalnu pomoć.

Rat u Bosni i Hercegovini je došao izvana. Kako onda očekivati podršku od drugih, pogotovo susjeda, odnosno imamo li snage da sami prevaziđemo ovo stanje u kome se nalazimo?

-Pod kraj Hladnog rata nama je obećano planetarno doba blagostanja, harmonije i sreće. Kako se to manifestiralo? Nikada se više Arapa i više Slavena nije međusobno ubijalo. Arapi prednjače u jednom. Slaveni nemaju panslavensku organizaciju da izglasaju i svojim novcem finansiraju bombardiranje jedne svoje članice od strane grupe stranih zemalja, kao što to Arapi imaju. Slaveni uništavaju lica i imovinu jedni drugima naočigled i dubok prezir cijelog čovječanstva (npr. pogledajte tu tugu istoka Ukrajine danas). Ipak nisu smaknuli lidera svoje zemlje na sveti vjerski praznik kao Arapi. Tamo su izvodila stalna zračna bombardiranja u tijeku svetog mjeseca posta, a lidera te zemlje svirepo su umorili ranjenog praktično pred kamerama. Ali o čemu se ovdje govori. Poljaci čine krupne zločine prokazujući poljske jevreje. Sami poljski jevreji zbijeni u Varšavski geto kao životinje, prokazuju jedni druge, denunciraju čak ubijaju za koru kruha. Je li to zločin, jeste. Ali to je ŽRTVA KOJA SE PRETVARA U ZLOČINCA. To su Slaveni i Arapi. Dok se pravi zločinici zamagljuju praveći se nevješti, i postupno 'žrtvama' neznanja – ma tko to tamo na koga puca, i zašto?! Ne smijemo zaboraviti staviti događaje u Poljskoj tada, kao i ove među Arapima i Slavenima (uključujući nas Južne Slavene) u valjan kontekst. Poljska je izdana i prevarena od strane Zapada, ostavljena sama, siromašna i nespremna da se suoči sa najvećom armadom svijeta. Uz indiferentnost Rusije kojoj je sama doprinijela (ratom iz 1920g.) Poljska, tako dovedena u stanje psihofizičke nihilacije, i onda u tom stanju – s onu stranu izdržljivosti i razuma, među žrtvama se pojavljuje poneki zločinac. Koga ti Poljski 'zločinci' i zločinci ubijaju? Njemačke okupatore, fašističke falange? Ne! Ubijaju svoje vlastite komšije, subraću. Pustoše svoje živote i imovinu. Koga se ubija u Bosni 1990g., bilo iz Beograda, Zagreba ili iz unutar Bosne – anglofone, frankofone, germanofone? Naravno, ne. Ubija se svoju vlastitu subraću. Mi smo Jugosloveni zbijeni u 'Varšavski geto' onog momenta kada reformski paket vlade Markovića nije podržan kao skup. Skup? Haj'te molim vas? Tadašnji stepen zaduženja zemlje 45 puta je manji od kumulativnog zaduženja svih sljednica SFRJ, a o ljudskim patnjama da ne govorimo. Nedavno preminuli Umberto Eko, gledajući nas jugoslavenski 'varšavski' geto s početka 1990g. napisao je glasoviti esej o 'ur-fašizmu' koji iznova jezdi Europom. Bilo mu je sve jasno i drhtao je pred budućnosti koja dolazi 2000g. i 2010g.. To smo mi ovdje u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Podgorici i Skopju – sluđene žrtve sa žutim trakama iz podzemlja varšavskih ruševina. Svi mi, južni slaveni, svi mi Istočni Slaveni. Kao nigdje drugdje u svijetu tri su se državne zajednice raspale u Europi. Sve tri na istoku Europe, i sve tri slavenske. Nestala je Jugolavija, Čehoslovačka i SSSR. Ne brkajte to sa ideologijom. To su bile Slavenske države. Libija, Sirija Irak – rasturene su, ne brkajte to sa Gaddafijem, Assadom i Sadattom – ta se destrukcija dešava Arapima. Zašto? Kad nam je iz Istočnog Berlina euforično poručeno da više židova u svijetu neće biti te romantične 1989.g. kada su lakovjerni Slaveni pomislili da eto više nikad neće biti žrtvom fašizma.

Da li se iz tih centara moći proizvodi strah od islama i koliko je takav strah i radikalizam danas moguć?

- Ono što smo dobili jeste slika koju ja nazivam 'antropogeografskom inverzijom'. „Preporod“ je na tu temu objavio prijevod jednog mog teksta (jesen 2015.g.). , a radi se o nametanju jedne periferne civilizacije kao što je anglosansonska koja nasrće na geografski civilizacijski centar. Od njega nastoje napraviti periferiju, a sebe predstavljaju kao centar. Nekada sjajno mjesto povijesti na kojem je djelovao jedan od najvećih vertikala čovječanstva Ibn Sina sada je mjesto bijede. S druge strane dominira se naracijom. Praktično, mi kompletne vijesti dobivamo samo iz dva do tri centra. Uz to misli se proizvide i oblikuju iz nekih 6 do 7 sveučilišta. To govori, o našem odnosu. Nikada svijet ideja nije bio siromašniji nego danas. Mi time prihvatamo servirano stanje i ne činimo ništa da ga promijenimo.
U povijesnom kontekstu, treba istaći da okolnost u kojoj Arapi žive u više država jeste jedna povijesna novina. Od vremena Poslanika pa sve do propasti Osmanskog carstva predominantno su živjeli u jednoj jedinoj državi, počev od Bagdadskog hilafeta pa nadalje. Između propasti Osmaskog carstva i kraja Drugog svjetskog rata Arapi povjesno lutaju tražeći svoje mjesto, po nekad na pravoj, a nekad na pogrješnoj strani povijesti. Nakon Drugog svjetskog rata u jednoj globalnoj hladnoratovskoj ravnoteži straha, Arapima je na jedan čudan način dato vrijeme 'povijesnog predaha'. Naime, to je stanje globalne napetosti, ali ipak jednog balansa, ravnoteže, gdje su Arapi u tom 'predahu ekvilibriuma' mogli da njedre svoju sopstvenu debatu o tome šta predstavlja islam, kakav odnos Arapi imaju prema državi, kako vide svijet, kako poimaju sebe i ono fundamentalno pitanje- na koji način interpretiraju islam koji će voditi Arape ka modernizaciji, tj. islam za 21.stoljeće. Propašću SSSR i Varšavskog pakta geopolitička ravnoteža na Bliskom istoku je značajno narušena. Imamo kompletnu asimetriju. I na ideološkoj i na geopolitičkoj ravni putpuni je debalans. To dovodi do jednog cjelovitog iščašenja pozicije koju Arapi nisu shvatili i u kojoj se nisu dovoljno brzo snašli. I, ono čemu mi sada svjedočimo je jedno grubo miješanje, strana uzurpacija autohtone arapske naracije, gdje je Bliski istok onemogućen da iz sebe i za sebe vodi svoje vitalne debate. Bojim se, pogotovo za arapski sunnitski svijet, da dok ne ovlada sopstvenom tišinom i prostorom za jednu samorefleksiju- neće doći bolji dani.

Prepoznavanje naše naracije

Da konkretiziramo, da li je na djelu izmišljanje neprijatelja? Ovo tim prije što je komunizam doživio svoj krah?

-To nije naše pitanje. To je dilema Amerike. To me podsjeća na odlaske u Aziju gdje me kolege iz tamošnjih ministarstava inozemnih poslova ili uglednih novinskih redakcija redovito pitaju o pregrijavanju i rastu Kine koja dovodi u pitanje i supremaciju Amerike. A ja im kažem:- to nije vaše pitanje. Zašto prihvatate tuđu naraciju? Suština je kako mladima i novostasaloj srednjoj klasi odgovoriti na egzistencijalna pitanja gdje ovima rastu gospodarska iščekivanja podjednako kao i njihova društveno-politička nestrpljivost, dakle kakav će biti odgovor malezijske, indonežanske, ili filipinske vlade na te izazove. Dakle, mi moramo prepoznati šta je naša naracija. Suština pregrijavanja Kine nije indonežansko pitanje. To je američko pitanje (jer su ovi zarad profita identificirali kinesko priobalje kao sopstvenu industrijsku zonu). Znači, suština rata protiv terora je američka stvar. Kisindžer je to vrlo pošteno definirao kao 'konfrontacionu nostalgiju'. Jednostavno imate obavještajno-policijsko-vojne centre moći koji su nostalgični. Njima treba pomoći konfrontacijom. I, onda se nađu oni koji služe tom cilju.

Kako onda da osmislimo život ovdje u BiH i Evropi?

- Moramo da shvatimo da pitanje antifašizama nije pitanje ideološkog izbora, nego je pitanje pukog opstanka. Jer je fašizam/nacizam operativna ideolgija centralne Europe koja treba prazan prostor 'lebensraum', i kojoj je osnovna teritorijalna smetnja slavenske države. Često se izjednačava horor nacizma sa holokaustom – genocidom nad jevrejima. Jevreji su jedna od osnovnih neteritorijalnih smetnji nacizmu (uz druge manjine poput Roma i bihejviorističkih manjina). Slavenska država je primarna teritorijalna smetnja. Npr. mi često velimo dva ili tri miliona jevrejskih žrtava u Poljskoj. Naprosto, to su bili državljani Poljske koje su nacisti na brutalan način rasistički eliminirali. Nisu to imaginarni jevreji, nego državljani Poljske. Cilj je bio uništenje Poljske i njenog biokapitala. To je naravno uključivalo i jevreje, ali ponavljam, kao neteritorilnu smetnju. Ovdje su oni bili državljani Kraljevine Jugoslavije, tamo Čehoslovačke ili SSSR-a. Ali moramo shvatiti da su ovako radikaliziranim ideologijama Centralne Europe osnovna teritorijalna smetnja istočnoeuropske, prema tome, slavenske države. Nas 36 miliona državljana slavenskih država je platilo cijenu bitke protiv fašizma. Uporedite to sa ukupnim žrtvama Atlantske Europe uključujući broj poginulih Amerikanaca na europskom tlu – tek jedva 1 milion!! 36 naprema 1 !! Mi tu imamo veliki moralni kapital. Povijesne okolnosti su takve da smo mi ovdje stalna meta germanskih država, jer njima treba prostor. Oni ne mogu da dobiju kolonije. Kolonijama vlada Atlantska Evropa. A onda se centar 'pregrije', pa se plaća golema cijena imperijalizma u žurbi. I vidite, po treći put za sto goina povjest nam se ponavlja, krene od krvavih sakaćenja među Južnim Slavenima, a završi plaćanjem cijene od strane Centralne Europe. Njemačka tu cijenu upravo plaća dolaskom izbjeglica iz Sirije i Bliskog istoka. Zašto idu tamo? Zato što smo se mi svi deindustrijalizirali i odustali od antifašizma. Samo Njemačka proizvodi, a mi svi ostali zadužujemo se da bismo od Njemačke kupovali. Danas je najantifašističkija zemlja Njemačka. Kao takva Njemačka je jedino svjetlo koje danas gori u Evropi. Niko te izbjeglice neće zaustaviti da idu od mraka ka svjetlu. Kada sam prije 7-8 godina govorio da je Njemački problem disbalans industrijske baze (previše tamo, a premalo drugdje u Europi), rekli su da ne razumijem business modele. Pa neka ga sada objasne tisućama Sirijaca i Afganistanaca koji neće nigdje drugo do u Njemačku.

Zašto je cilj izbjeglica ponajviše Njemačka?

-Niko neće da preuzme odgovornost i cijenu. To su pogrješke činjenja Atlantske Evrope koja neće da preuzme odgovornost za ono što je činila kroz svoje čelične 'koalicije voljnih', a činila je to od Jugoslavije 90-ih godina pa sve do Afganistana, Iraka, Sirije i Ukrajine. Činila je i kreirala trajno disfunkcionalne države i režime. Ne zaboravimo, Bosna i Hercegovina je bila solidno razvijena centralna republika jedne velike države. Od nje je sada napravljen Bantustan koji ne može da stane na svoje noge, jer je to jedno latentno žarište zamrznutog konflikta. Ne napada virus taj program, virus je ovdje sastavni dio programa. Isti takav rukopis se ponavlja u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Ukrajini. Naprosto, Atlantska Evropa ne želi da preuzme odgovornost za svoje politike tamo. S druge strane, nama ovdje je zabranjeno da budemo Slaveni, ne smijemo biti antifašisti niti se industrijalizirati. Samo se smijemo zaduživati i uvoziti. Jeste li primijetili da ni jedan izbjeglica nije došao u BiH. Neće da dođe u evropski Afganistan. Ne treba im takva disfunkcionalna država, koja je samo malo blaža nakarada tzv. međunarodne zajednice od one iz koje oni sami bježe.

Najnovija vijest da se upravo planira izbjeglička ruta preko Albanije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine ostavlja nas u dilemu?

-Sam smisao življenja čovjeka ogleda se u zasnivanju obitelji kako bi se biološki produžio. Najveća mjerljiva emocija čovjeka jeste ljubav majke prema svom djetetu. Šta se ovdje dešava. Majke odgajaju svoju djecu do navršenih 18 godina da bi ih na kraju otpratili na autobusni kolodvor za put u Njemačku. Mi ne možemo zaustaviti demografski odliv naših ljudi a kamoli zbrinuti nekog Afganistanca. Ovo područje je za njih besperspektivno na ličnom i društvenom planu, te od njihovog ostanka nema ništa. Da je ostala fabrika TAS u onom prijeratnom pogonu, i mnoge druge za koje su nam 'dušebrižnički' govorili da ih pogasimo, danas bi bilo posla za naše ljude i pokojeg Afganistanca. Ovako ovdje su nas natjerali da ugasimo svjetlo. I onaj ko vam je ugasio svjetlo zahtijeva sada od vas da vi iz mraka pomognete njima da sami ono svoje sjajno svjetlo uživaju. Da ih nitko ne ometa u sjaju i raskoši.