Jovan Nikolaidis

Pjesme s pogledom na nju

         

O autoru:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni
kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za kniževnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.

 

 

TRAG

Srušio se naš brijeg
I mala kuća na njemu.
Ti me ostavi.
Odletje onome što zna da laska
I duge priče kazuje.
I više se vratiti nećeš.
Da li da sjednem u dolu,
Na raskrsnici,
Čekajući zguren da neko prođe
I uzme me sa sobom
Kao težak prtljag?
Da li da se nadam
Da ćeš se vratiti
Ma zaludno bilo to čekanje?
Ili da pred zoru izgubim ime
I isplovim na pučinu?

16. 10. 1989.

Eto,
Pada Božji dar,
Kiša blagosnica,
Na radost sirotima
Koji znaju da ona
Na svoju zemlju pada,
Na nevolju oholima
Koje je smela u zlom činu.
Umni, ravnodušni svemu tome,
Dok pljusak slazi s visina –
Spavaju,
Jer naivni nisu.


STARI GRAD

Svi kao slijepi vojnici
Kraj tvojih zidina promiču.
Neko na more:
Siromah,
Zaljubljenik
Ili ubica,
Neko u brda,
Da tamo sam pjeva i žali.
Neki,
Kao vezana ptica,
Dok traje,
Oko tebe ćuteći.
Dok prašina vjekova,
Tvojim sokacima,
Kao tišina,
Noću.
Glas ti niko čuo nije.
Tek poneki vidje,
Kad su velike seobe dolazile,
Da se smiješiš djetinje uporno.



BOLEST

Bolest je sramna!
Stidljiva mjera trajanja
U nama kao vaga.
Naizgled krotka vulkanska vrelina
Nad bićem podno nje.
Ušla je u me kao zakletva
Koju sam dao precima
Pa zaboravio ključe obaveze.
Ni lica, ni imena ni broja,
Bez datuma i ličnog opisa –
Samo duhom koji mi šapće disciplinu.
Nemilosrdna sadržina zagonetke
U krvi zatočena.
Čudo zavjeta.
Traje i traje i traje
I vodi po svijetu moju ljusku.



PRIČA

U dalekoj zemlji,
Negdje iza mora,
U suton prvi,
Već starac,
Osjetih
Kako me miluju
Tvoje davne ruke.
Hladno je ovo vrijeme.
Buša puše
I kiša danima kvasi ude.
Noću,
Nezvani,
Oko trabakulina,
Matrosi nariču.
Ali kad pomislim na tebe
I tvoje tiho čekanje,
Nije me strah.
Sad,
Kao nekad
Kad su ti od mene,
Rijetka i kratka
Pisma stizala,
Vjerujem -
doći ću sa maestralom.
Ti nisi umrla.
Zgrčena,
Prebiraš mladost po baunu -
raspalu čipku.
More je od tvoje sreće
Mene sakrilo.