JASNA ŠAMIĆ

GERARD ADAM, STILLE NACHT
(Tiha noć
, M.E.O. éditions, 2017.)

         

O autorima

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.

Gérard Adam je rođen u provinciji Namur, u Belgiji. Savremeni je belgijski pisac i izdavač, koji je kao vojni liječnik proveo dosta vremena u Africi, a potom i u Bosni i Hrvatskoj, za vrijeme posljednjeg rata. Pisac je brojnih romana i zbirki pripovijedaka. Za svoje knjige, ali i za izdanja dobio je mnoge nagrade. Stille Nacht (Tiha noć) je njegov posljednji roman.


GERARD ADAM, STILLE NACHT
(Tiha noć, M.E.O. éditions, 2017)


Gérard Adam je rođen u provinciji Namur, u Belgiji. Savremeni je belgijski pisac i izdavač, koji je kao vojni liječnik Ujedinjenih nacija proveo dosta vremena u Africi, a potom i u Bosni i Hrvatskoj, za vrijeme posljednjeg rata devedesetih godina prošlog vijeka. Pisac je brojnih romana i zbirki pripovijedaka. Za svoje knjige, njih petnaestak koliko je do sada objavio, isključivo romana i pripovijedaka, ali i za svoja izdanja drugih autora, danas najviše frankofonih, dobio je mnoge nagrade. Neka njegova djela su prevedena i na hrvatski, a i on sam je povremeno i prevodilac, hrvatskih i bosanskih pisaca. Objavio je do sada brojne knjige autora iz Hrvatske i Bosne, kao što su, između ostalih, Dražen Katunarić i Zilhad Ključanin.

Stille Nacht je njegov posljednji roman, koji je izašao 2017.godine u izdavačkoj kući M.E.O, čiji je glavni urednik sam autor romana, koga je kritika dočekala sa veoma laskavim riječima. Roman postavlja mnoga pitanja savremenog čovjeka današnje « Planete sela », istovremeno govoreći, bez patetike, ali sa emocijom i notom nostalgije, o vremenu koje prolazi, o djetinjstvu, mladosti i kraju života, o ljubavi i željama, o razlikama u klasama, o uslovima života radnika, « sličnih nama », kako kaže majka glavnog junaka Yvana, koju narator nježno u romanu zove Mamma. Sve u svemu, knjiga govori o svim problemima i radostima ljudskog bića i općenito čovječanstva.

Stille Nacht, Tiha noć, kako glasi naslov knjige u prevodu, istovremeno je i naslov čuvene austrijske pjesme koja se pjeva za Božić. Nju često zovu i Heilige Nacht, Nježna noć, koja je prvu put pjevana 1818. u Salzburgu. Njome se i završava roman, u drugarskoj atmosferi staračkog doma, pjesmom otpjevanom na četiri jezika.

Junak knjige je, dakle, Yvan (Ivan) Jankovic (Janković), čiji su roditelji stigli iz Malog Lošinja, bježeći od komunizma, u Belgiju. Yvanova majka je Talijanka s ovog otoka (talijanski Lussinopiccolo, ili Lossino Piccolo), a otac je porijeklom Hercegovac. U Belgiji, Yvan i njegova porodica su bili prvo izbjeglice, da bi postali potom « pravi » Belgijanci (nakon nesreće u rudniku, gdje mu je otac radio), poput mnogih drugih stranaca pristiglih iz raznih krajeva svijeta. Ali da li izbjeglice i stranci ikad postanu pravi, autohtoni stanovnici jedne zemlje, da li to postaje i njihovo potomstvo, to je samo jedno od pitanja koje postavlja ova knjiga, u kojoj se susreću i miješaju međusobno nove i stare izbjeglice, izbjeglice iz evropskih zemalja i one sa Orijena, izbjeglice hrišćani i izbjeglice muslimani.

Yvan je odrastao u katoličkoj sredini, ali je odavno prestao da vjeruje u čarobne priče o Hristu, jaslicama, pastirima, i sličnome, odavno prestao da bude vjernik. Ipak, katolički odgoj je ostavio dubokog traga u njegovom životu. Dok vodi majku na misu u staračkom domu, koji je nekad bio liječnički centar za rudare čija pluća su stradala od silicose, i gdje mu je umro otac, nekadašnji rudar, Yvan, koji je na pragu osme decenije, sjeća se cijelog svog života, svoje bivše supruge, umrle desetak godina ranije, sjeća se svog djetinjstva, svoje « karijere » činovnika u jednoj maloj, lokalnoj banci, razmišlja o svojoj ne tako veseloj sadašnjosti, o religiji i religijama, o ljubavi, seksualnosti, ukratko o svemu što život nosi. Yvan ne izgleda nezadovoljan svojim životom, iako se osjeća marginalizovan, usamljen, frustriran i prilično nesretan, mada ne upotrebljava ove riječi. A jedno od pitanja koje ga saleće jeste od prilike i ovo : Šta tjera ljude da čine istovremeno i lijepa djela i zlodjela ? Nije siguran da je čovjek odgovoran za sve svoje postupke, pa se pita je li stvarno tako ili su ti postupci uvjetovani okolnostima u kojima živi.

« Naši životni putevi se ukrštaju i prepliću. Do koje istine nas vode », pitaće se takođe narator. Njegova majka, kojoj Yvan, dakle, dolazi u posjetu u starački dom, pati od gubitka pamćenja, Alzheimerove bolesti, što je takođe jedna od tužnih odlika naše epohe, bez obira na riječi jedne medicinske sestre koja vjeruje da je ona, Mamma, pozitivan i svijetao primjer kako bi trebalo stariti. Ovaj roman izvjesno je i autoportret jednog humanog čovjeka, zabrinutog nad sudbinom Evrope i svijeta, ali nije i autorova autobiografija, makar nam se anegdote, vezane za naratova sjećanja, čine sasvim autentičnim. Autor koji je proveo svoj život u ratnim zonama, koji je posmatrao iz bliza sudbine izbjeglica, staviće napokon u usta svom naratoru krucijalno pitanje današnjice: « Šta će se desiti sa potomcima Sirijaca, Afganistanaca, Somalijaca koji su došli da obogate, kao što su to činili nekad i naši roditelji, ovaj pačvork od ljudi, kao što je Belgija od vajkada bila ? » Kao i svaka dobra knjiga, ni ova ne daje odgovore, nego samo pitanja. A pitanja, sumnja, pa čak i kontradikcije su, kako bi takođe na jednom mjestu rekao narator, prvi stadium mudrosti, koji on sam neće prevazići, ali koje mnogi nikad neće dosegnuti.