Josip Osti
O PROZI VITOMIRA LUKIĆA

         

O autoru

Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo 110 knjiga i 17 drama sa slovenačkog. Dosad je objavljeno 70 prevoda njegovih knjiga na druge jezike. Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.

Vitomir Lukić (1929 – 1991.) je hrvatski pisac iz Bosne. Pisao pripovijetke, romane, eseje, , književne i likovne kritike.


O PROZI VITOMIRA LUKIĆA


Hrvatski pisac iz Bosne i Hercegovine, pripovjedač, romansijer, pjesnik i esejist Vitomir Lukić je rođen 1929. godine u Zeleniki. Pošto je njegov otac radio na željeznici, zajedno s obitelji bio je prinuđen često mijenjati mjesto boravka. Osnovnu školu je završio u Donjem Vakufu, gimnaziju u Slavonskom Brodu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i živio do smrti, 1991. godine. Djetinjstvo i mladost provedeni u blizini vlakova koji su danonoćno prolazili, donosili miris nepoznatih daljina i pozivali na putovanja i promjena životnog okoliša ostali su trajno prisutni u njegovom djelu, u kojem nalazimo prepoznatljive detalje razmrvljene biografije, koji su literarno transponirani i podređeni prevashodno zakonitostima teksta.

Lukić je počeo objavljivati pedesetih godina u časopisu Zora i u studentskom listu Naši dani, u kojem je, kao jedan od njegovih pokretača, bio među prvim urednicima. Njegov književni prvenac bila je knjiga pripovjedaka Soba za prolaznike, objavljenja 1963. godine. Ta knjiga drukčije pripovjedačke vizure od one koja je u to doba dominirala u pripovjedačkoj Bosni nije samo najavila, nego ujedno i potvrdila darovitog, samosvojnog i već zrelog pisca. I to pisca takozvane intelektualne provenijencije, što je, u to vrijeme, za jedne, malobrojnije, značilo pohvalu, a za druge, mnogobrojnije, pokudu, pa i osudu. Istrajavajući na tom putu, koji je odgovarao njegovoj umjetničkoj prirodi i njegovim estetičkim nazorima, poslije prve knjige pripovjedaka, s naslovnom metaforom primjenjivom na život uopće kao privremeno boravište, Lukić je, 1968, objavio roman Album. Godinu dana nakon toga, 1969. i knjigu pjesama Praznik stvari. Slijedila je, 1970, knjiga Zaustavljeni kalendar, u kojoj je, pored drugih proza, ponovno objavljeno i nekoliko najuspjelijih poglavlja prethodnog romana. Potom knjige pripovjedaka, Sanovnik nasmijane duše, 1976. i Seansa, 1981. A njegov opus je zaključen romanom Hodnici svijetloga praha, koji je objavljen 1989. godine.

Cjelokupna njegova proza, i pored motivskih i tematskih promjena, te manjih ili većih stilskih preobražaja, ostala je dosljedna pomjeranju akcenta s priče na artikuliranje teksta, podređeno tokovima piščeve svijesti i zakonitostima stvaralačkog procesa. Odnosno iskušavanju mogućnosti jezika i misli u stalnim usporednim kolosijecima pripovijedanja i promišljanja, kako čovjekove sudbine, tako i pripovijedačkog postupka. Raznolikoj upitanosti, na koju nagone i vjera i, pogotovo, sumnja, te pokušajima da na brojna pitanja svojim pripovjedačko-esejističkim diskurzom da što uvjerljivije odgovore. Pri tom ne pristajući na kronološko pričanje priče odnosno na uobičajeno i svakodnevno poimanje vremena, nego čineći tekst neobičnim upravo vlastitim, nekonvencionalnim osjećanjem njegove višelikosti. To je razlog što u njegovoj prozi varniči obilje raznovrsnih asocijacija i pred čitateljem promiču i pretaču se brojne slika, prožimajući prošlo i sadašnje, a ne rijetko i naslućujući buduće vrijeme. Svojevrsna ekonomija ne samo jezika nego i njim komprimiranog vremena, te misaoni uzleti ili poniranja u dubine tajnovite čovjekove psihe, kod njega najčešće rezultiraju gustom višeslojnom prozom koja, u kraćim ili dužim pasažima, pa ponekad i u pripovjednim cjelinama, nedvojbeno ima karakter eseja. U njima, sukladno definiciji eseja, Lukić izlaže vlastite dojmove, iskustva i poglede, odnosno na njima zasnovana mišljenja ne samo o vlastitoj egzistenicji nego o čovjeku, životu i svijetu uopće. O svijesti i podsvijesti. O snovima. O čulima, instinktima i znanjima. O etici i estetici. O nauci i umjetnosti - ne samo o književnosti, nego podjednako o muzici i slikarstvu. O povijesti i prirodi. I o mnogo čemu drugom, potvrđujući svoju veliku intelektualnu radoznalost i erudiciju. Analitično-sintetično izlaganje vlastitog svjetonazora, pak, ne prekoračuje granicu koja strogo dijeli esejistiku od književnosti u užem njihovom značenju. Prevashodno zahvaljujući njegovom stvaralačkom temperamentu i bogatom, sočnom jeziku. Esej je u tkivo njegovih pripovjedaka i romana ukomponiran slično kao kod, recimo, Thomasa Manna, Aldousa Huxleya, Hermanna Hessea i niza europskih pisaca poslije njih. U hrvatskoj književnosti, uzorno, recimo, već u ranoj prozi Miroslava Krleže. Ta esejističnost je ujedno differentia specifica vrste proze koja je tokom dvadesetog stoljeća očuvala predznak modernosti i suvremenosti.

Lukić je u jednom intervjuu rekao: "Ja u literaturi ne diskriminiram događaje, nego njihovo prepričavanje." I taj njegov stav, koji možemo smatrati autopoetičkim, ukazuje na specifičan pripovjedački odnos prema onome što se njemu ili drugome uistinu dogodilo. Time, kao i pominjanjem dragih mu i srodnih pisaca, kao što su Camus, Proust, Thomas Woolf, Pasternak ili Bruno Schulz, isticao je vlastito opredjeljenje i, ujedno, opiranje tradiciji. Za tu vrstu otpora, koju je prevashodno shvatao kao duhovnu borbu, za njega je bila najprikladnija "superiornost eseja". Jer je upravo esej omogućavao "moderno razmišljanje u jeziku" piscima koji su, poput njega, imali svoju "literarnu filozofiju". A nju nam možda ponajbolje otkriva njegovo preinačenje znane izreke: "Mislim, dakle jesam" u vlastiti credo: "Pišem, dakle mislim."

Jedna od najuspjelijih Lukićevih pripovjedačkih tvorevina, Odlazak starog rezbara, ponajbolje prezentira njegovu poetiku, njegov odnos prema umjetnosti riječi i umjetnosti uopće, kao i odnos umjetnika, odnosno umjetničkog djela i vremena.

Ta priča, u kojoj je starog rezbara, uozbiljene misli pred vječnošću, a aristokratski prezrivog prema efemernostima, "doticala sjeta vječite dileme o raskoši života i bijedi jezika", sabiralište je dotadašnjih Lukićevih životnih i stvaralačkih iskustava, ali i ishodište potonjih. Ona je točka sjecišta koordinata cjelokupnog njegovog književnog djela. Kako pripovjedačkog i romansijerskog, tako i pjesničkog i esejističkog. U kojem nailazimo na brojna variranja sličnih ili istovjetnih motiva, ali i na neprestana iskoračivanja iz već osvojenog tematskog kruga i stilskog načina. Njegove preobrazbe su posebno uočjive u knjizi pripovjedaka Životinje, ljudi koju je objavio poslije dvogodišnjeg boravka u Indiji. Priča o rezbaru razvija ranije nagoviješteno stihom: "Jedino fosfori lješeva ne poštuju pravila zamračenja", a uz svu završenost, pa i savršenost, stepenik je do onoga što i kako je umjetnički ostvareno u romanu Hodnici svijetloga praha. U kojem je fosforesciranje kostiju mrtvih planktonsko svjetlucanje života u "kozmopolitskom oceanu smrti". Kao što je u njoj fokusirani paradoks ljubavi: "Njih dvije nisu ni slutile koliko su ovi dani njegove usamljenosti značile za ljubav. Koliko ih je on samo volio neometan njihovom blizinom", moguće dovoditi u vezu s njegovim stihovima iz pjesme Klepsidra: "Na početku svake ljubavi, / svijet dolazi u pitanje". A i sa parafraziranjem Svetog Augustina u zadnjem romanu: "Postoji samo jedna situacija kada možemo činiti sve što hoćemo. To je onda kada volimo." Jer sve to, i tome slično, izvire iz njegovog autentičnog viđenja čuda i umijeća ljubavi, soli života, katkad gorke i nerazlučive od smrti, koja je središnja tema i njegovog posljednjeg romana.

Roman Hodnici svijetloga praha, u kojem se sjećanja prepliću sa predviđanjima, te stvarnost postaje prividom, a privid stvarnošću, potresna je ljudska drama i vjerojatno jedan od najdragocjenijih plodova njegovog pripovjedačko-romanesknog nadahnuća i umijeća.

Prvom rečenicom nas Lukić najizravnije uvodi u sadržajni okvir romana: pripreme za svadbu i vjenčanje Lucije, kćeri Mihovila Jerga, profesora estetike, središnjeg lika u romanu. Ali unutar tog okvira sve je, kako sam pisac kaže, "na granici stvarnosti i tlapnje", jer je njim obgrljen "kozmopolitski ocean smrti".

Jedna od brojnih sentencija u romanu glasu: "Sreća je nepostojano stanje, od samog početka namijenjeno sjećanju" i upravo ta sreća, predavanje sjećanju, uravnotežuje nesreću Mihovila Jerga, koja ga je zadesila neposredno pred svadbu. Kafkijanski ga odvode dva nepoznata čovjeka u sivom i izlažu psihičkoj i fizičkoj torturi, pri kojoj saznaje za nacionalizaciju svog imanja. Ali i to Lukić opisuje sa suptilnošću i rafiniranom ironijom na koje nismo navikli kod pisaca u Bosni i Hercegovini: "Mihovilu Jergu su bile oduzete sve oranice okrenute prema jugu sa obrazloženjem da su upijale višak sunca koje po nepisanom pravu pripada svima. Zatim je odlukom prijekog suda izvršena konfiskacija zapadnih šuma jer su izvozile preko granice reakcionarne sjene za vrijeme ljetnjih sutona." I ta "kriza stvarnosti" uvećava "zemaljski kaos". Raspolućenost i višestrukost čovjekovog života Lukić razotkriva i prezentira adekvatnim usložnjenim prosedeom. Samo njim je bilo moguće ovladati obiljem viđenja i priviđenja, slika i asocijacija, koje se javljaju u snu i na javi Mihovila Jerga. A u njegovoj svijesti i podsvijesti prepliću se obiteljski događaji sa nanosima rodoslovlja, tradicije i povijesti. Kao poznavatelj umjetnosti izložen je i intenzivnim audio-vizualnim senzacijama. Njegovom unutrašnjem oku ukazuju se prizori sa Boschovih i Brueghelovih platana i Holbeinovih gravira, a njegovom unutrašnjem uhu javljaju kompozicije Bacha, Ravela, Orffa, Haydna i drugih.

Mihovil Jerg jeste središnji lik romana, jer se u njemu i oko njega sve zbiva, ali Hodnici svijetloga praha je prevashodno roman o vremenu. O njegovim različitim dimenzimaja i raznolikim obličjima. O vremenu koje neuhvatljivo protiče ili je zaustavljeno, nepomično, pa i mrtvo, "okrenuto na naličje", "pretvoreno u vremenski prah" ili se odmotava unazad. U toj gustini vremena poremećenog slijeda i trijumfu propadanja Mihovil Jerg je, kako kaže Lukić, "homo perceptikus", čovjek posmatrač, odnosno žrtva vremena. Upravo strasnim obgrljivanjem ledenjaka vremena i primijenjenim pripovjedačkim postupkom kojim ga hvata u mrežu jezika Lukićev roman je srodan romanu meksičkog pisca Carlosa Fuentesa Terra nostra, koji je, po Kunderinom mišljenju, roman stoljeća. A čitamo li iznova Lukićevu prozu u svjetlu pomenute ljubavi ona nam se većim dijelom razotkriva kao istinska njena pohvala. Njom su opčinjeni ne samo dječak, mladić ili čovjek zrele dobi, koje priziva iz vlastite povijesti i literarno ih oživljava, ne skrivajući da se radi o upamćenim moćnim vlastitim doživljajima, nego su u njenoj vlasti i mnogi drugi likovi njegove proze. Bilo da se radi o ljudima ili životinjama.

U vrijeme, kada je i znatan dio poezije prestajao biti metaforičan i sve više postajao metonimičan, Lukićeva proza, svojom gustom, višeslojnom i iznenačujućom metaforičnošću ostajala je izvan koncepata i historijske i takozvane stvarnosne proze. Ne pristajući na restauriranje i mitiziranje prošlost, kao ni na reportažno preslikavanje prijesne, umjetnički neisposredovane stvarnosti. Ali, istodobno, ne prekidajući kontakt ni sa životom ni sa poviješću. Ponajčešće životnom detalju pridajući antropološku dubinu. Postižući, uz pomoć jezika, višedimenzionalnost. I kada odvija isprekidani film vlastitih uspomena. I kada je njegov pripovjedački svijet plod imaginacije. I kada govori o putenim tijelima u stvarnim prostorima. I kada ih zamijene astralna tijela u oniričkim prostorima sna. Kada dočarava metafizičke pejzaže ili fantastične prizore. Ili, pak, kada je njegov jezik u službi pojmovnog mišljenja. Iskazujući se kao pisac razigrane mašte i istinske lucidnosti, koji prodornom mišlju uspijeva progorjeti mračnu opnu do koje je mišljenje u književnosti uže i šire sredine kojima je pripadao rijetko i dopiralo.

Istina u užem krugu, ali nesumnjivo čitatelja istančanog estetskog ukusa i istinskih poznavalaca književnosti, Lukić već odavno važi za jednog od najznačajnijih prozaista u Bosni i Hercegovini. Pa i najboljeg unutar hrvatskog književnog korpusa u njoj. Bez ostatka se je posvećivao stvaralačkom posleništvu i književnom poslanstvu, svojevoljno ostajući u sjeni svog djela, koje od čitatelja traži ulaganje znatnog duhovnog napora i sugovorništva, ali i uzvraća im srazmjerno njihovom ulogu.

Vrstom minucioznog rezbarenja i čipkastog veza, sličnih izrađevinama talijanskih majstora od ljudskih kostiju u kosturnici češkog gradića Kutna Hora, kojima sam i sam bio potresen, ali, istodobno, i zadivljen, izrađena je, u Lukićevoj priči Odlazak starog rezbara, stapka noćne lampe. U toj priči je najsugestivnije opisao umjetnika, posvećenost umjetnosti i umjetničko djelo. Mada je, po njegovom mišljenju, "nesavladiva daljina što trajno ostaje između tvorca i djela", i piščevo, kao i rezbarevo savladavanje materijala, iskoračenje je iz prošlosti u budućnost čovjeka kao dijela svemira i njegov "bijeg od bezdane misli na smrt". Ili, kako rezbar u toj priči kaže: "Samo ja ću otići bez povratka. Ostat će djelo? To je mala utjeha. Jer, ostat će samo ptice vraćene u život i drvo spaseno od truleži, a da li će poslije desetljeća pustog vremena itko znati da je živio stari rezbar zabavljen vječnim stvarima a sam osipan i prolazan?"

Oni koji su pisali o Lukićevoj literaturi ukazivali su na njenu esejističku usmjerenost. Na njegovu meditativnost i refleksivnost. Na harmoničnost njegovog djela, kojoj doprinosi kultiviranost kako njegovih sjećanja, tako i njegovog stila, te slikovnost i melodičnost njegovog jezika. Na njegov put od djetinjstva ka zrelosti. Na njegovo neprestano bavljenje čovjekom i njegovim snovima. Na njegovo osmišljavanje života i pokušaje premoščenja životnih apsurda. Vuk Krnjević je, recimo, tvrdio da je njegova proza "negacija tradicije jedne literarne sredine". Veselko Tenžera da se u njegovom djelu radi o "analitičnosti postupka prožetog odmjerenim lirizmom", kao i o "visokom umijeću amalgamiranja racinalne analize s poetskom inventivnošću". Midhat Begić je isticao "samosvojnost" i "suptilnost" njegovog izraza. A zanimljiva su uočavanja i mišljenja Marka Vešovića, Tvrtka Kulenovića i mnogih drugih koji su pisali o Lukiću. Posebno Svetozara Koljevića, koji je tekstom Lukićev kult istine popratio izbor njegovih proza Noćni ekspres, uvršten u ediciju Suvremena književnost naroda i narodnosti u BiH u 50 knjiga, koja je objavljena 1984. odnosno 1985. godine. U njemu su predočeni Lukićevi književni počeci, geneza njegovog pripovjedačkog postupka, zastoji i iskoračenja, te analizirano ono što je u njegovoj prozi, pa i poeziji, tipično, drukčije, posebno i umjetnički najuspjelije. Koljević je uočio najbitnije odrednice Lukićevog pripovjedačkog prosedea i istakao njegove najviše umjetničke dosege. Njegovo "prozno majstorstvo velike igre", koje se može mjeriti sa djelima "ponajvećih naših pisaca prethodne generacije", čak ih, u književnom stilu, katkad i premašujući.