O autoru
Boris Jovanović Kastel (Trebinje, 1971). Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske
provenijencije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva.Objavio je brojne knjige poezije među kojima i Ručak na hridini (2010). O poeziji Borisa Jovanovića Kastela objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009). Živi u Podgorici.
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
Čekaju li nas brodovi
Boris Jovanović Kastel važi kao jedan od navećih pjesnika Mediterana. Tako za njega kažu mnogi kritičari Balkana i Evrope, poredeći ga često sa jednim drugim velikim pjesnikom Mediterana, Constantinom Cavafyjem, ili Cavafisom, poznatim još i kao Konstantinos Kavafis. Teško bi bilo ne složiti se s ovim konstatacijom.
« Čekaju li nas brodovi » je uistinu priča o moru i priča sa morem, ali i o prošlosti, naročito antičkog doba, kao i ona o neizvjesnoj budućnosti, bivajući u isti mah i svjedočanstvo o gruboj sadašnjosti. Svaka obala i svaka epoha živo su naslikane Borisovim stihovima, a slike koje se redaju pred nama su i realistične, i mistične, i pune magije. U ovim pjesmama, susrećemo razne velikane povijesti, ali i Borisove prijatelje. Tu su, između ostalog, Platon, Aristotel, Čomski, Bliksen, Budha, Miraj i mnogi drugi.
Ove stihove, sama sam doživjela i kao knjigu pisama i knjigu razgovora sa živima i sa mrtvima, koji su, kao i predmeti i predjeli kojim plovimo u ovoj raskošnoj lađi, svi, dakle, krajnje živi u našoj svijesti.
Čitajući pjesme Borisa Kastela, koje su me sve vrijeme nosile od jedne obale do druge, iz jedne epohe u drugu, nisam znala da su ih mnogi čitaoci doživjeli na isti način prije mene, jer sam kritike o pjesniku pročitala nakon njegovih stihova. I sam autor u razgovorima koji su sa njim vodili novinari potvrdiće na veoma poetičan način da je njegova « poezija uistinu jedan upjesmljeni životopis Mediterana iz svake njegove epohe i stanja i nudi nam njegovu istorijsku, intimnu, raskošnu, dekadentnu, aktuelnu i buduću stranu brišući granice između antičkog i savremenog, i zato se pojavljuje i izranja kao svojevrsni greben naše mediteranske sveprisutnosti. »
Boris Kastel ima potpuno pravo kad kaže da je Mediran planeta, kao i « san stvarniji od života », kako što ima pravo i kad tvrdi da su njegovi stihovi satkani od gorčine, mita i navigacije ! Jer « ploviti se mora, živjeti ne ».
Ovim citatima željela sam podvući vlastiti dojam o pjesmama, utisak koji je autor doslovce pročitao i izvrsno ga artikulisao. Sama bih još dodala da njegovi stihovi prevazilaze granice Medirana. Oni se protežu preko kontinenata i mora, i pletu beskraj vode i tla, upravo onako kako to čini i sam Mediteran koji je « beskrajan ». Ništa manje, međutim, Boris Kastel nije i pjesnik svoje zemlje, i svojih gradova, pjesnik Kotora i Bocca Kotorske obale, čineći i od ovih morskih Usta cijelu planetu. Mnogi stihovi će povrditi da su more i pustinja kod njega isto, i nema sumnje da se iz njegovog « pjesničkog okeana izliva bezbroj mora ».
Kao i za Borisa Kastela, i za mene postoje razna mora, i ona vanjska i ona unutrašnja, a « da nije tih unutrašnjih mora, jedrenjaci bi bili obične olupine, korali skamenjeni, zvijezde fosili, a naša krv, zapečaćena u antičkim amforama umjesto vina … ».
U pismu koje mi je poslao nedavno, autor se sjeća Alberta Camusa, koji je takođe veliki «slikar» Medirana, a po kome će sva filozofija zla raspršiti nad plavim morem. Voljela bih da i u ovo povjerujem kao što sam povjerovala mnogim Borisovim poetskim slikama koje su mi davno poznati i kojima odavno plovim.
Stihovi iz ove zbirke, nastali između 2009. i 2016.godine, uvjerljivo rišu mnoge svjetove i brišu granice među njima. Mediran je most. Iza svih tih svjetova i granica, ostaje neizbrisiv univerzum plesa, plača i putenosti koji se tu prepliču.
Mi ne samo da vidimo te slike dok čitamo ove stihove, nego kao da osjećamo i mirise mora, i čujemo njegov huk, na isti način kao i frulu, čija glazba zavodi i prodavačicu ljubavi «gipkiju od kobre, s dostojanstvom engleske kraljice» ... Slike bara prepliču se nadalje sa slikama pustinje, a slike Bara sa slikama Venecije. Borisov šaman je vrlo ubjedljiv kad nama, skeptičnima suflira: poslije svega ostaće samo poezija.
Kad bi poezija bila samo obična ideja, rekla bih da se u potpunosti slažem sa pjesnikom. I onda kad on misli da će na kraju - kad knjige, te «lisnate plesačice nađu nove zavodnike», i nestanu -, ostati ipak huk mora i kada će se « sazviježđe prošlog zvati istorijom zaboravljene raskoši». Kad će o nama svjedočiti brodovi čija su jedra sašivena, kako veli pjesnikovo pero, od listova naših knjiga. Da, teško je reći da ima « vječnosti poželjnije od ove».
Prije nego što sam počela iščitavati ovu poeziju, Boris mi je preporučio da plovim njome. Ali ja sam ipak najčešće letjela čitajući je.
To je bio ugodan let čak i onda kad me je pjesnik podsjećao na našu tužnu epohu u kojoj “juriša statua » i plovi krv Mosulom, u kome « vjerske protuve sa bradama
spaljuju biblioteku ... », a « poslije zdravice, molitve i podrigivanja nastavljaju pir – ubijaju antičke kipove ... i kolju krilatog bika od mermera».
Kad me je podsjećao, baš kao što je i one noći, 30.juna 2015, podsjetio i Konstantina Kavafisa Egiptiotisa, da smo mi samo smo kapljice prolaznije od ove kave. I da je Evropa silovana prostitutka kojoj «uhranjeni migranti cijepaju balsku haljinu», i koja će «umrijeti u grču».
Magija antičkog doba, njegova filozofija, i sirova sadašnjica, krv, oružje, migranti, žal i jedrenjaci, sve to se miješa ovdje, sve to guta Mediran, mada ne uspjeva uvijek da spere sve blato sa sebe.
Cijela ova knjiga može se dojmiti i kao jedna dugačka poema, istovremeno pesimistična i ona koja odiše miomirisima, puna gorčine, revolta ali i entuzijazma, unatoč stihu, koji je još jednom posvećen “silovanoj prostitki”, “Boginji bez spomenika”: Svejedno, ti si već mrtva!
Čekaju li nas brodovi u pustinji ? možemo se upitati skupa sa pjesnikom.
Čitalac će se svakako ponadati tome i radosno zaploviti Borisovim pješčanim prostranstvima, kao i njegovim vinogradima, tražeći u njima, ne “olupine brodova”, nego biser sa dna mora stihova. I da ostanem u metaforama tako dragim ovom pjesniku, a koje on tako vješto ispreda, makar djelovala i patetično, reći ću još i to da će taj biser čitalac svakako naći u ovoj knjizi. A nadam se da će poput mene, i on, gledajući u «boje kaldrmi djetinjstva», letjeti, ne samo morem, pustinjom i vinogradima, nego i Borisovim čašama šampanjca.
|
|
