O autoru
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.
Očevi i sinovi, jasno!
Kad je prije nekoliko godina napisao i objavio knjigu Mario, moj otac, Goran Mikulić
je na kraju predgovora poželio da oni koji budu listali njezine stranice, kad ih sklope,
kažu: Blago Goranu, imao je Marija za oca! Posvećujući je jednom od najboljih
bosanskohercegovačkih portretista, Mariju Mikuliću, uvod će nasloviti parafrazom
poznate pjesme Oprosti mi, pape. Tim povodom sam zabilježila da tako, moguće,
„ispravlja“ neke potpuno privatne, intimne pa pomalo i sentimentalne relacije odnosa
otac i sin. Ali, da u širem kontekstu potrebe za isprikom nema. Naprotiv. I u onim
„srećnijim“ vremenima pojava monografije posvećene nekom od poznatih i zaslužnih
umjetnika bila je događaj. Danas još rjeđe, da ne kažemo nikako, ima djela koja iscrpno i
svestrano razmatraju život i rad nekog znanstvenika, slikara, književnika, odnosno
vrednuju ne samo njegov rad, nego i pojedina razdoblja i pravce kojima su pripadali.
No, događa se da ulogu društva (ma šta se pod tim u savremenim uvjetima podrazumijevalo)
preuzimaju sinovi. Tako je prije desetak godina Ismar Mujezinović objavio knjigu o
svom ocu Ismet Mujezinović: Portret sa spomenicom, a Mehmed Akšamija nedavno
obimno dvotomno znanstveno djelo, o svom ocu Aliji, bardu fotografije u Bosni i
Hercegovini. I Ismar i Mehmed su nastavili stopama svojih očeva, prvi kao slikar (uz to
i reditelj i kompozitor), a drugi kao uvaženi univerzitetski profesor fotografije.
Goran Mikulić ne slika. On je građevinski inžinjer, koji danas „gradi“ osobenu
izdavačku produkciju Art Rabic. Oni koji su poznavali Marija složit će se da je njegov
sin mnogo toga naslijedio od oca o čemu svjedoče i stranice ove knjige.
Kao izdavač, Mikulić mlađi zna da se autori posljednjih godina bave obiteljskim
korijenima, odnosno da je u samim temeljima europskog pisanog kruga potraga za
ocem, ćaćom... Tako i on, kao što sam povodom njegove knjige kazivala, nudi iskrenu,
pitku, zanimljivu priču o svom ocu - od najranijeg djetinjstva do Marijeve smrti...
No, Goran i dalje ne ostavlja prostor zaboravu, pa će ovog proljeća, 2022. godine,
u Ferhadiji na broju 19 (uz podršku Općine Stari grad) biti postavljena ploča sa
sljedećim sadržajem: U ateljeu na posljednjem katu ove zgrade živjeli su, pošteni i
iskreni prema sebi i drugima, I poslu kojim su se bavili Todor Švrakić (1882-1931),
Roman Petrović (1896-1947), Ismet Mujezinović (1907-1984), Mario Mikulić
(1924-1991). Bez ovog grada i njegovih ljudi bili bi izgubljeni na ovoj balkanskoj
vjetrometini.
Istodobno, Goran Mikulić ide dalje, želi priču o ateljeu! Ispričat/ispisat će je,
po njegovom izričitom odabiru, Jasna Šamić, francusko-bosanska spisateljica,
orijentalistica, prevoditeljica, autorica brojnih dokumentaraca i pozorišnih predstava
koje je sama postavljala na scene Pariza i Sarajeva... Romane, pripovijetke, poeziju,
drame, eseje, književnu kritiku piše i objavljuje na bosanskom (srpskohrvatskom)
i francuskom jeziku... (Wikipedia https://bs.wikipedia.org › wiki › Jasna_Šamić)
I kao što to obično biva na ovim našim prostorima, Jasna Šamić, sa svojim zavidnim
intelektualnim moćima, u sopstvenoj, rodnoj sredini, je i najmanje cijenjena...
No, to je ne sprečava da raskoš svog znanja, talenta i nekog posebnog šarma nudi
Čitaocima i ispovijednom pričom, prepličući prošlost i sadašnjost, obiteljski
background sa zavičajnom sredinom, početkom ulice Vase Miskina
(danas Ferhadija). Niti jednom stranicom ne upadajući u zamke ispovijednog tona
naših mladalačkih godina, naprotiv. Jasna Šamić ima potpuno jasnu svijest i stav o
tome o čemu piše. I zato ne znam da li postoji neko ko bi se tako prirodno kretao
Ateljeom na broju 19 njene rodne ulice i odabranog grada Pariza, u
ovom slučaju Luvra. Atelje i Luvr povezuje u jedinstven hram umjetnosti, sjećanjima
četvorice slikara, ali i iskricama svog prisustva: „Tu je njihov duh, posvuda, gdje se mi,
koji ih volimo, krećemo“, zapisat će, odjednom se, na krilima, nalazeći u „tom čardaku“:
Ni velik ni mal, a prepun umjetnina, prepun priča. Atelje kraj Katedrale, reče
mi Glas. Zar ga se ne sjećaš. Sjećam. Ništa nisam zaboravila. Da, nevelika
prostorija, ali samo u odnosu na onu palatu u kojoj sam dobila krila. Ovdje je
bilo veoma mnogo slika. Neke skrivene jedne iza drugih, na podu. Druge na
zidovima. Treće na štafelajima. Nisu previše ličile na one iz Palate kraljeva.
Ali bilo je i njihovog odjeka.
Dobro poznavajući „sliku“ Ateljea, promišljeno, smisleno, kombinujući fikciju
sa biografskim pa i autobiografskim elementima... ponudila je ne samo novi,
nego i potrebni pogled na ove iznimne autore - Todor Švrakić, Roman Petrović,
Ismet Mujezinović i Mario Mikulić - na snagu njihovog duha i djela. Ono što
rukopisu daje dozu sveprisutnog šarma jesu lirski, senzualni zapisi (ispovijedi)
gdje granica između (auto)biografskog i fikcionalnog prestaje biti važna.
Plijeni autoričin impresionistički uvid u „dokumentarno“, u raznovrsne momente
iz života stanovnika Ateljea na broju 19, ispisan s pravom mjerom i tuđih i vlastitog
života. Sjajan spoj činjeničnog i izmišljenog, uklopljen u neku „vrstu igre sa čitateljem
koji teško nalazi granicu između fikcije i fakcije“.
|
|
