Jasna Šamić

O poeziji Enesa Halilovića

         

O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.

 

Enes Halilović

Pjesme iz bolesti i zdravlja; Konras, Beograd, 2011.

Prvo sam upoznala Enesove pjesme, pa onda Enesa Halilovića, i to virtuelno, preko Interneta, kakva su danas mnoga “poznanstva” i “prijateljstva”. A onda sam ga i vidjela „uživo“, i odmah ga prepoznala na ulici. Drugim riječima, nisam se iznenadila kao što to biva nekada kada i fizički upoznamo autora kog smo do tada znali samo preko stranica njegove knjige. Enes je bio je upravo onakav kakvog sam ga vidjela i u pismima, a posebno u njegovom pjesmama koje sam i sama objavila u časopisu koji uređujem, “Književnoj Sehari” (www.balkan-sehara.com).

Ono što bih željela, dakle, da povučem jeste da je za mene općenito pjesnik neodvojiv od svog pješništva (iako čovjeka u pjesniku ne moramo odmah otkriti), a da mi se Enes Halilović čini dosljedan kao čovjek i u svom pjesništvu i u svom životu.
Pjesme iz knjige “Pesme iz bolesti i zdravlja” su svojevrsna pjesnikova autobiografija. Ne ulazeći u raspravu šta je autobiografija, šta fikcija, šta to dvoje spaja i razdvaja, samo ću podsjetiti da se slažem s Marinom Cvetaevom za koju je pjesma, odnosno poezija uvijek značila prevod vlastitih osjećanja (to je pisala Rilkeu u korespondeciji koju su vodili sve do Rilkeove smrti). Za mene lično to je i svaki drugi tekst, svako literarno djelo : prevodjenje vlastitih osjećanja, svetonazora, stanovišta.
Naravno, nije slučajno što Enesova zbirka poezije nosi naslov “Pesme iz bolesti i zdravlja”. Pa ni dvije pjesme koje je autor uzeo kao moto za svoju knjigu, nisu slučajne : jedna je od Crnjanskog, a druga od Hallila Đubrana. Navešću ih ovdje jer vjerujem da govore sasvim tačno, a i slikovitije od mene o Enesovom pjesništvu.
“Ja videh Troju, I videh sve / More, I oblake gde lotos zre i vratih se, bled, i sam/ Na Itaki i ja bih da ubijam/ al kad se ne sme/ bar da zapevam / Malo nove pesme”
Crnjanski
U drugoj, Đubranovoj pjesmi, gdje razgovaraju jedna bolesna i jedna potpuno zdrava ostriga, račić koji će proći, izreći će slijedeću mudrost onoj koja je zdrava : “Da, ti si zdrava i čitava, ali bol što muči školjku do tebe, biser je neviđene lepote”.
Ova posljednja pjesma/pričica koju nam je prenio Enes Halilović na samom početku svoje knjige, podsjetila me je na još jednog pjesnika, tačnije na stih Charlesa Baudelaira koga će i Enes Halilović pomenuti u svojim pjesmama : “La douleur est la noblesse unique” – Bol je plemstvo jedino.
Tako vjerovatno osjećaju svi oni koji su se u jednom času, poput Enesa, “gledali sa smrću lice u lice”.
I svi oni, pa i naš autor, mogu se po meni smatrati misticima, barem u jednom času svog (pjesničkog) života.
Kao specijlista za sufizam, ne mogu a da ne primijetim već na samom početku ovog predstavljanja poezije Enesa Halilovića, da i ove pjesme koje je uzeo za moto, a i već prvi njegovi vlastiti stihovi odaju bliskost sa sufijskim, mističkim idejama i sufijskim pjesnicima. Takvi stihovi su i slijedeći : “Šta je meni što ja sanjam jedan grčki polis, mali, / Slavljem izidan i zagledan u more? Kapije tog polisa vazda otvorene, za putnike / I zaljubljene. U njemu zakonik u mermer urezan, uzdignut do ljudskog oka …. “
Već ovdje, dakle, nailazimo na mističke simbole, koji su u sufizmu i filozfijski koncepti, pa i cijele filozofske rasprave, kao što je more (simbol beskraja, onostranog, to jest Boga), oko (koje vidi unutrašnje, skrivene, i vanjske, pojavne svjetove), zaljubljenik (u Apsolut), tu se pominje i hram, i konačno i sam Bog, pod tim imenom, a ne samo po njegovim atributima, poput onih koje sam maločas pomenula…. U Đubranovoj pjesmi nailazimo i na dva druga mistička simbola, a to su bol, bez koje nema stvarnih osjećanja, i perla, koja za sufije predstavlja Božansku suštinu.
Kasnije će sam Enes Halilović pomenuti i ogledalo, i tijelo čiji smo svi mi zatočenici, tu metaforu tako dragu jednom Rudekiu, a pomenuće i svica – kod sufija bi to bio noćni leptir - koji izgara od ljubavi. Sve ove « simbole », Enes upotrebljava ovdje svjesno ili nesvjesno, ne znamo. Iako izuzev pjesnika Rumija, autor ne pominje druge sufijske/mističke pjesnike, možda je intuitivno u ovoj knjizi pokazao da je on (i) mistički pjesnik čiji se stihovi uz to neprestano čitaocu doimaju i kao prave istočnjačke priče. Na sličan, naime, procédé - kratkih mudrih priča koje su istovremeno i poeme – naići ćemo kod mnogih orijentalnih autora, posebno sufija.
No ako ne možemo tvrditi da je Enes direktno inspirisan sufijskom orijentalnom poezijom, na čiji eho nailazimo u ovim pjesmama, moramo, međutim, sa sigurnošću kazati da je svijet njegove poetike onaj antički, u kome pjesnik crpi svoju vlastitu misao i osjećanje, u kome se ogleda, i koji priziva i na bolesničkoj postelji. A pokazujući općenio erudiciju u ovoj poeziji i crpeći prvenstveno iz antičkog naslijeđa, Enes nam je u svojim stihovima ispričao brojne pričice, upozorivši nas na razne fenomene, podstičući nas i na razmišljanje i na sne, ili potvrdivši nam ono u što smo već sami vjerovali, artikulišući to nadasve na svoj, autentičan način.
Ma kako da nam poput Šeherzade pričaju bajke o bolesti, zdravlju i smrti, pjesme Enesa Halilovića, nisu nipošto proza, nego prava poezija.
No mada zbirka nosi naziv “Pesme iz bolesti i zdravlja », u njoj se, naročito u prvom dijelu, gotovo uopšte ne pominje bolest, nego naprotiv, samo život, u svim njegovim oblicima. Zato je ova knjiga istovremeno i zbirka o Polisu, državi, narodima, miru, ratovima, pjesnicima, sjenkama, svjetlu, zvijezdama, suncu, itd.
Od pjesnikâ, u Enesovoj poeziji susrešćemo Charlesa Badelairea, Rumija, Nazima Hikmeta, Pasternaka, a svakako i Homera (« Ponekad Homer u taj polis da svrati, za ep što kazuje da mu se plati »), i još mnoge druge, prvenstveno one velike. A što je pjesnik veći, to će mu i sjena biti duža, kako reče Enes.
Ove kratke priče u stihovima, inače pune narodne mudrosti, napisane u slobodnom stihu, obiluju vrlo lijepim metaforama, dok na svom kraju gotovo obavezno imaju neočekivani obrt, inače imamentan istinskoj poeziji.
Pored brojnih historijskih ličnosti, u njegovoj poeziji ćemo sresti i životinje, kao što su puževi, vaške, slavuji, moljci, mačići…, koji se tu redovito javljaju kao određeni simboli. …. Dok se šeta, pjesnik će misliti i na puževe, koji u njegovoj pjesmi nisu uobičajeni simboli ljigavosti, i sporosti, nego se tu javljaju i kao korisna bića, jer donose kišu, “a kiše donose puževe, kao što ratovi nanose pesnike ».Ova posljednja poetska slika istovremeno je i “gola istina”, narodski rečeno jer, ma kako da je teško živjeti u ratnim vremenima, u njima se rađaju, više nego u onim mirnodopskim, pjesnici, i uopšte umjetnici, iako su rijetki oni koji ostaju ; i to će nam kazati Enes Halilović u svojoj poeziji : … « koliko malo od kiša nestane/ Koliko malo stihova ostane ». Autor na kraju ove pjesme “Puž u vreme suše“, zaključuje skeptično , ali i odlučno : « Pa opet, drzak, želim da pevam », potvrdivši nam time da poezija nije nikakav program, ništa unosno, nego nešto neminovno, kad je pravi pjesnik u pitanju.
Enesove pjesme se doimaju i kao duhovite dosjetke, ali i tada ostaju poezija, koja nosi svoju filozofsku poruku. Ima tu možda i stihova koji će ponekad zazvučati pretjerano didakticki, ali ni tada neće izgubiti od svoje autentičnosti, niti će bilo čime zasjeniti one vrlo upsješne i jezgrovitije. A jedna od najuspješnijih za mene bila je kratka pjesma o smrti koja nosi naziv “Gledanje”:
“Koliko puta gledasmo se smrt i ja/Lice u lice. / Ali nije u tome stvar. / Treba ona meni leđa da vidi / A ja naličje njeno.”
Iako na prvi pogled zagonentna, jer kao naličje smrti možemo pretpostaviti više stvari: prije svega sam život, u koji spada prvenstveno zdravlje, pa onda i svjetlost, i sunce, i zvijezde, i radost, plakanje, rađanje, sjenka, perla, more, nebo…, zavisi od osobe koja gleda, ipak je njena poruka jedna : pjesnikova želja je da mu smrt okrene leđa i dopusti mu da se vrati stvarnom, normalnom životu.
Tek se od pjesama pod zajedničkim naslovom “Zvezdara” govori direktno o bolesti, i tek tad shvatamo zašto knjiga nosi naslov “Pesme iz bolesti i zdravlja”; tek tad shvatamo zašto su uopšte i gdje ovi stihovi nastali. Uprkos tome što su ispisane lucidnom i hladnom rukom, daleko od sentimentalizma i patetike, ove pjesme su veoma potresne. Mene je na poseban način dirnula pjesma “Strah”, koja je dio ciklusa o bolesti. Ovdje Enes ne pjeva direktno o svom strahu dok leži u bolničkoj postelji i posmatra kroz prozor jedno mače, nego govoreći o strahu tog jadnog, bespomoćnog mačeta, koje se popelo na drvo i ne zna da siđe, on govori o strahu općenito, o onom ljudskom i onom životinjskom, o napuštenosti i ljudi i životinja u nekim momentima, nekad i u nekim apsurdnim situacijama, o ljudskoj nemoći i onda kada drugi želi da mu pomogne, govori dalje i o ravodušnosti prema nečijoj boli i strahu, nedaćama, i još o mnogo čemu pjeva, barem meni, ova ista pjesma.
Kako zalazimo dublje u tu šumu ljudskog mraka uobličenog stihovima, te jedine čovjekove istine – smrti, pa onda i bolesti – tako i stihovi našeg pjesnika postaju sve suroviji i sve siroviji, da bi nekad graničili i sa čistim naturalizmom, ni tada ne gubeći svoju liričnost. Takva je i pjesma koja počinje stihovima “I WC ovde ima svoje predsoblje, u njemu raf po kom su poređane boce urina …”, takva je i pjesma 8. Put, u kojoj čitamo “svi putevi vode u klozet ”; takva je i pjesma 12. Plastična, gdje smo svjedoci jedne istovremeno i lijepe, i moćne i stravične metafore, kojom Enes slika sebe i svoje tijelo nakon operacije, kada su mu “siktala crijeva u utrobi, kao zmije”. Okrutne i sirove, istovremeno i naturalističke i realne slike redaju nam se pred očima dok čitamo i pjesmu u kojoj saznajemo da je jedan pjesnikov dio “bačen na bolničko đubrište” (što se desilo pošto su pjesniku pri operaciji izvadili dio crijeva). U pjesmi Ogledalo, pjesnik će nam opisati tužan sastanak i sa svojom mladošću:
« Iako je ništa nisam pitao, tad /reče mi moja mladost: /Enese, / pa zar nisi znao? /Jednom sam morala otići. »

Napokon se ciklus takvih pjesama o bolesti i smrti, pod nazivom “Zvezdara” završava, pa nam pjesnik opet oživljava antičko doba, a onda pjeva i o planetama, gdje će se u jednoj pjesmi direktno obratiti i Merkuru, porediti ga sa sobom (“Zaljubljen ti si, i ti čekaš, Merkure, kao ja, i tebi je dan od godine duži” – aluzija na to da Merkurova godina traje 176 naših, zemaljskih dana).
Na samom kraju knjige, Enes će nam opet pričati o ratovima koji se vode nekad zbog običnih tričarija, nekih bezazlenih, različitih interpretacija prirodnih pojava, kao što je slučaj u pjesmi “Delimično pomračenje sunca”, da bi, nakon svojevrsne ispovijesti u pjesmi o obrezivanju, pod naslovom ”U prilog učiteljici života”, na svoj način zaključio, a nama poručio, da više nema čuda, nego samo ratovi, samo poplave, samo prodavci magle, (Cf. pjesmu “No Comment” , p. 137).
Umjesto vlastitog zaključka, napomenuću da bi se uopšte o svakoj Enesovoj pjesmi mogao napisati po jedan esej, jer su sve one vrlo bogate, vrlo inspirativne i predstavljaju i same prave male eseje.