Jovan Nikolaidis

Oči

         

O autoru:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni
kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za književnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.

 

Jasna Šamić

Jovan Nikolaidis : Oči  

Bila jednom jedna prošlost, jedne grupe ljudi, jednog plemena i jednog naroda od zajednice plemena. Bili su sudari u jezicima, u molitvama, u vrisku i šaputanju. Sad smo se smeli drugim seobama, novim potragama, na novim letećim konjima lebde naše nevolje, a nove se gladi, plutajući, primiču sjevernim maglama nespokoja. Niko više ni da se sjeti da je sreća u malim stvarima i u prostoti, sitnim životima koji ne miču.
Ovim riječima počinje nova knjiga Jovana Nikolaidisa, Oči, i ne samo da daje ton ovim pričama, nego i rezimira cijelu ovu kratku i uzbudljivu zbirku, pisanu vrlo poetično, na način na koje su ispisane i dosadašnje knjige ovog autora, u kojima osjećamo u potpunosti atmosferu krajolika, odnosno krajolikâ koji u peru  Jovana Nikolaidisa postaju naprosto junaci njegovih djela. Tako i  s ovom zbirkom kratkih priča.
Ali u ovom kristalno jasnom stilu i lijepim poetskim slikama ljudi i predjela, krije se istovremeno i oštra kritika novog društva, novog milenijuma, njegove globalizacije, tu posebno dominira kritika Balkana, kritika rata i ratova uopšte, kritika postratne politike u „Regiji“ i u svijetu, izražena i ovim riječima junaka prve priče, Sadre  :
Migranti, azilanti, ekspatridigastarbajteri, beskućniciNjujorkaibeskućniciBalkanakaoantipodi. Svesestopilouobijestovecivilizacijekojanepucapo šavovimaveć usredištukojenijeznalokonsolidovatisvojeenergijenapretka. ...
Autor  će nam reći i ovo, ne tješeći nas, ali upotpunjavajuću na taj način platno koje pred nama riše : „Sve ovo Sadro je izgovorio u hipu, maltene u jednom dahu, srčući vrelu gorku kafu od preprženih zrnaca arabike, ukočenog tijela na plastičnoj stolici sa osunčane terase, čekajući da se spora služba lučkog prijema smiluje i putnike istisne do izlaza iz carinskog depoa….”

Vise nego priče u klasičnom smislu riječi, ovo su dakle male i tužne poeme o autorovoj sadanašnjici, stvarnosti, o  njegovom životu, kao i životu njegovih sunarodnika, ali i mnogih drugih osuđenika na lutanje.  Na lutanje po svijetu ili u duši, u sjećanjima. Da je riječ ovdje o jednoj dugoj, nostalgičnoj  poemi, svjedoče i slijeće riječi o podneblju o koče Nikolaidis piše :
Valdinosjeselokojenadmoremvisikaovraninagnijezda…

Ima u ovoj knjizi nešto od one tragedije ispisane poetskim perom  ruskog pisca Babelja,  u « Crvenoj konjici », ima  želje da se  raskrinkaju i osujete  svi oni koji žele da pokore druge, a ima i one mudrosti koju srećemo i kod najvećeg crnogorskog, i jednog od najvećih balkanskih autora , Njegoša, ima prokosa i tačno oslikanog mentaliteta ljudi tog kraja, izraženih i slijedećim riječima : « Poštujemo tuđa znamenja, ali im se ne umijem klanjati. Ni milom ni silom. »

Ova poetska i šarena slika raznolikih lica, jezika, imena , naroda,  ova pitoreskna poema gdje se ukrštaju slike prošlosti i sadašnjosti, slike rata i mira, lova na ljude i lova na patke,  slike ljudi i slike životinja, ljudi i bilja, sve to što se uz to zguslo na istom mjestu, autorovoj domovini, gdje dominira uvala koja i sama ima poetično ime, Valdions, iscrtaće delikatnim potezima i slijedeći redovi :
„Njegovo azijatsko lice bilo je na desnoj strani rasječeno od gornje usne do razdjeljka riđe kose. Od te facijalne deformacije stradalo mu je oko – u vas je s te strane zjapila smežurana praznina. Lijevo oko je bilo golubije plavo i to je dodatno odbijalo onog koji bi stao predanj. Dodajte tome i nizak rast, gegav hod  kao u pijanih kozaka, a ruke mu duge, sa sitnim šakama, prstima sa krvrgama i noktima punim crnog gliba Sve je u njegovoj pojavi odbijalo.“
U priči-slici koja nosi naziv kao i cijela zbirka, Oči, junak će zalelekati istim mirnim, i reklo bi se ravnodušnim glasom koji  „slušamo“ od početka do kraja knjige, pojačavajući upravo na taj način dramu cijele zemlje, i cijele povijesti zemlj, povijesti koja se naprosto stropoštala na njene stanovnike i koje autor iscrtava :
„Ostaće jednom oko nas pustinja, a vjetar će nanositi smrad i kugu. Ova se zemlja prazni, ovo se doba ledi, ovi ljudi trunu. Ko će još da o jednoj muniki misli.“
Slika je crna, al i lijepa u svom mraku, a ipak nije pesimisticna.
„.... Čekam da mi pomene devetstoosamnaestu, ali ne da starina riječima puta. Priča poznata, teška, no djedu preko usta o tome ni slova. Kao da ne žali? A oni koji to pamte znaju za bol i jed njegov. Poslije toga sjekao još mahnitije. Šumu koja kao da teret narodne nesreće nosi, pa je treba sravniti.“
I mi, čitaoci, kao da čekamo sve vrijeme nešto, istovremno imajući osjećaj   da je i nama priča poznata od početka od kraja, kao pamtimo boje te boli koju nam je pisac naslikao i jed koji izlazi iz pera, kao da vidimo šume koje bi trebalo   „sravniti“  kako bi se došlo do slobode; kako bi se odstranile  „narodne nesrće“  jednom za svagda ?
Želim, razmažen, opet čuti ono što taji, a dobijam na polupraznim bisagama mladosti ljubav koju mi ostavlja kao da neće. Moj je sa svojom javnom tajnom, ja ću njegove oči jednom donijeti iz šume na dlanu. Tada da mu kažem da je svoj vid, ipak, imao kome dati; jednom će zelenilo šume opet zaiskriti u našem vremenu. Da ne brine, iako je sumnje napretek.
...
On nešto radi po kući – kao da je dan. Iznad moje glave upaljen je fenjer za ukućane koji će stići. Dolina žmirka. Rijekom teče šum vesala.
Strah me tišine.

Najpoetičnije „platno“  u  ovoj knjizi je ipak portret oca, priča koja je  istovremeno i oda životu, i oda starosti, i prolaznosti i trajanju koje jedino  može vječno živjeti samo u sjećanju, odnosno u pričama, u knjizi ; to je ni malo patetična slika, ali kao i ostale presvućena nijansama sjete.
Kao čitalac, više bih voljela da je i naslov cijele knjige preuzet iz te priče o očevom nestanku : KOSA MU JE BLISTALA, MODRA, SVILENKASTA...
Posljednja slika - priča u knjizi vraća se na lutalicu i lutanje kojima i počinje zbirka, i tako zatvara krug ove duge poeme o umiranju i ponovnom  življenju.

                                                                      Jasna Samic