Muhamed Dželilović

KNJIŽEVNOST
KAO SPORAZUM SVJETOVA

         

O autoru:
Muhamed – Hamo Dželilović, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, autor je brojnih eseja iz književnosti, naročito iz dramskih umjetnosti.

KNJIŽEVNOST KAO SPORAZUM SVJETOVA
/O književnom djelu Tvrtka Kulenovića/

     Tvrtko Kulenović se rodio i odrastao u slikarskom ateljeu. Tu se izoštravala njegova  percepcija i stoga nikada nije mogao prestati gledati svijet drugačije nego kroz vizuru povijesno-duhovnih galerija. U jednom kratkom tekstu o Kulenoviću, Rada Iveković je zapisala: Odrastao je okružen slikama, razgovorima o slikarima, obdaren nekom vrstom preliminarnog razumijevanja, nekim ekskluzivnim i bogomdanim pravom na slikarstvo. To je kao ona prednost koju imaju ljudi s mora u odnosu na sve one koji to nisu, kad se radi o morskim znanjima, o ribarskim pričama, o poznavanju vjetrova ili vrsta riba..
U sarajevskom ateljeu Tvrtkovog oca nije bilo pregradnih zidova. Njih su zamjenjivale visoke police prepune knjiga. Percepcija izgrađena na slikarskom motivu, na detalju, na valeru, na prostornom komponovanju, na boji i liniji crteža, na igri svjetla... već tada je bitno odredila način na koji je Kulenović gradio sebe i kao putnika kroz predjele i gradove i kao putnika kroz tekstove. Iz književne slike i književnog detalja gradio je stavove o cjelini književnih svjetova pojedinih pisaca, a preko njih razotkrivao duhovne kodove različitih epoha i različitih kultura. Takvim čitanjem gradio je u sebi esejistu koji je uvijek u stanju da snagom konkretnog primjera dovodi u vezu i međusobno prepliće brojne svjetove; da se s lakoćom kreće po geografsko-kulturološkoj mapi svijeta i njegovoj duhovno-povijesnoj vertikali.
Sazrijevajući u prostoru koji je organiziran knjigama a ne zidovima, Kulenović ni kasnije nikada nije mogao pristati na svijet koji se sastoji od autističnih prostora, čvrsto razdvojenih političkim, ideološkim, religijskim ili duhovnim bedemima. Jer kada god je posezao za knjigom na polici, zid je postajao porozan i dijelovi galerije su se otvarali jedan drugom. Nakon čitanja, knjiga vraćena na policu popunjavala je prazninu, ali nije hermetički zatvarala mikroprostore domosa, nego je predstavljala sporazum među makrosvjetovima oikosa. Jasno je onda kako je Tvrtko Kulenović tokom cijelog života, po unutrašnjoj logici ambijenta u kojem je gradio vlastitu duhovnost, bježao od svakog oblika primarne, jednostruke i suštinske pripadnosti, dakle od onog stanja duha koje u datim povijesnim razdobljima tako lako uvlači ljude u sukobe svake vrste. Svijest o višestrukoj pripadnosti, tema o kojoj se danas toliko puno govori a malo kaže, za njega je bila prirodno stanje duha još puno prije otiskivanja na putovanja širom svijeta.
Među slikama i knjigama bilo je u tom ateljeu uvijek puno porodičnih fotografija. Nečujno se odigravala jedna vrsta najintimnije drame između fotografije, slikarstva i književnosti; između površinskog i dubinskog predstavljanja ljudi i zbivanja zaustavljenih u trenutku na različite načine, između pojavne raznovrsnosti svijeta i njegove metafizičke izmaglice, dakle između drugačijih, ali podjednako značajnih pojavnosti. Kasnije, u periodu pune književne zrelosti, upravo će fotografija kao umjetnost izbora pravog trenutka, odigrati značajnu ulogu u Kulenovićevom stilskom profiliranju. Ona će često biti onaj prustovski poticaj za njegov specifičan oblik književnog pamćenja, a lica bližnjih sa fotografija doprinjeće izgradnji stava o tome da je sav veliki i šareni svijet jedna porodica, od Madrida do Kantona. Premda u toj porodici o kojoj svjedoče bezbrojne slike u Kulenovićevim djelima mi vidimo i zlo i dobro, i mržnje i ljubavi, i zločine i dobročinstva, trenutke ratova i trenutke smiraja, tuge i radosti... bez nje se, izgleda, ipak ne može. Ne može se bez slučajnih ili izabranih, krvnih ili duhovnih srodnika za koje ćemo se žrtvovati da bismo tako osmislili fenomen vječne samoće ljudskog rađanja i umiranja. U njegovim esejima, kao i u njegovim romanima i putopisima, snažno se osjeti ljubav prema bližnjem u istoj mjeri kao i prema onom daljem i manje poznatom. Sve što čovjek može učiniti za dobro drugih u Kulenovićevom opusu predstavlja potencijalni svjetionik i konačno utočište naših lutanja, utočište koje može pružiti samo ideja vječne čovjekove porodice.
Uz slike, knjige i fotografije u ateljeu su se mogle vidjeti još i raznobojne kutijice i koverte u kojima je Tvrtko Kulenović čuvao uredno klasificirane poštanske markice. Filatelija je hobi koji ovaj pisac nije napuštao ni u najtežim periodima života, jer su mu markice značile puno više od puke sakupljačke strasti. One su putovale na pismima od čovjeka do čovjeka, s jednog na drugi kraj svijeta. Za njega su bile i ostale očigledni znaci veza u svjetskoj porodici. Istovremeno, za Kulenovića su zbirke poštanskih markica, kako često sam zna reći, bile svoejvrstan udžbenik historije, naročito historije umjetnosti, ili tačnije, šarena slika svijeta dodatno položena na historijsku vertikalu. A poštanskim markicama se može prići dvojako. Poput likova i motiva na novčanicama one nas upoznaju sa vrijednostima drugih naroda, ali istovremeno i upozoravaju da i novac i markice kontroliraju historijski promjenjivi centri moći; jasno se vidi kako nam oni nameću vrijednosti i usmejravaju principe našeg vlastitog vrednovanja, kako nam gotovo nevidljivom rukom određuju šta ćemo prihvatiti kao vrijednost i šta uopšte treba da znamo. Možda je upravo filatelija bila značajni dodatni impuls koji je Kulenovića odveo na putovanja širom svijeta. Na tim putovanjima on je bio u prilici da uporedi mentalne slike nastale u očevom ateljeu sa sopstvenim, realnim iskustvom. Ono što Kulenović traži od konkretnog fizičkog putovanja ili putovanja kroz tekst uvijek je isto: kompletan čulni doživljaj. Da li će pri tome više učešća imati njegova učenost ili ono što sam vidi i osjeti, apsolutno je nevažno. Upravo zato njegova esejistika nikada nije napadna demonstracija učenosti, ali ni haotični i do kraja subjektivizirani skup utisaka. Može se slobodno reći da je i struktura njegovog eseja (kao i njegov osnovni životni i stvaralački princip) – sporazum toga dvoga. Riječ je o esejisti koji je spreman u svakom trenutku pozvati u pomoć svoje veliko znanje iz brojnih oblasti kojima se bavio, ali ako mu se učini da se mora osloboditi svega toga on se spremno odriče znanja kako bi se mogao bez ikakvih rezervi predati izazovu punog doživljaja onoga o čemu piše. To je jedan od razloga što su njegovi eseji prije svega vrhunska proza; zato su sve načelne rasprave o uzajamnom odnosu rodova (putopisa, romana, eseja) u njegovom slučaju praktično uzaludne i bespredmetne; zato se njegovi romani mogu čitati kao putopisi i eseji, a njegovi putopisi kao romani o romanima; samo takav autor u predgovoru za jednu od svojih Lektira (knjige književnih interpretacija) može žaliti što je nije napisao u formi pikarskog romana. Svaki rod i žanr u kojem se ovaj autor do sada oprobao, ponovimo još jednom, izraz je želje za potpunim doživljajem. Stoga ne čudi što tako prirodno stoje jedan do drugog teorijski citat iz stručnog časopisa i haiku pjesma, pasus iz nekog klasičnog  romana i kadar iz filma, dio sna i neka uspomena iz djetinjstva, mali esej o stihovima i pojmovi iz teorije komunikacija. Ili, kako je u tekstu o romanu Kasino napisao Marko Vešović... sve se to splelo u vijenac, zatvorilo se u krug sličan onom na vodi oko bačenog kamena, oko motiva koji se neprestano preinačava, prelazi u razne tonalitete dok ne iscrpi svoje mogućnosti. To je postupak kojim se u fino i složeno tkivo slažu činjenice međusobno razdaleke po smislu, porijeklu, po stepenu zbiljnosti, i ogledaju jedna u drugoj na mnoštvo načina, otkrivajući ono zajedničko, one konstante, skrivene ispod šarenila svojstvenog iskustvu jednog svjetskog putnika.

 

     Od brojnih eseja koje je Kulenović napisao ovdje ćemo uzeti samo dva, kao jasnu ilustraciju postupka koji tekstu donosi bogatstvo, a ne opterećuje ga dodatnom dramatikom.
U knjizi Čakra – Istok Zapadu danas, Kulenović piše: Na sanskritu reč čakra označava točak, ili krug...U ovom eseju čakra simbolizuje nedeljivostljudskog iskustva. Pojedinačna spoznaja je samo karika u lancu, samo tačka na krugu, a od bezbrojnih lanaca i krugova sastoji se dharmadhata, duhovna vasiona. Rezultat naše ograničenosti je pretpostavka o nužnoj međusobnoj otuđenosti civilizacija rastavljenih prostorom i vremenom. Ako se pokuša uspostaviti komunikacija sa svetovima u vasioni, kako se može zanemariti komunikacija sa bivšim i sadšnjim svetovima na zemlji? Poznata pesnikova poruka ovde glasi: da nijedna civilizacija nije ostrvo, potpuno i zasebno, nego je svaka deo kontinenta, komadić kopna. Čakra je krug koji povezuje prošlost i sadašnjost u vremenu, a zemlje i narode u prostoru, ne dozvoljavajući ni jednoj od naših navika koje ponekad doživljavamo kao istine da postane sredstvo zatvaranja i razbijanja.
U svega nekoliko poteza Kulenović nas najprije upoznaje sa sadržajem pojma koji nam dolazi iz jedne vremenski i prostorno udaljene kulture, zatim nas prebacuje u zonu naše iskustvene spoznaje, upozorava na opasnost kulturološkog zatvaranja, potom upućuje na vrijednosti komunikacijske otvorenosti spram drugog i drugačijeg, da bi na kraju ( usput citirajući pjesnika) sve to utopio u književnu sliku pangee, prvobitno jedinstvenog tla koje se raspuklo i čiji su dijelovi (danas kontinenti), poput kultura i civilizacija, počeli međusobno  udaljavati. To je umjetnička esejistika par exelence, ali ono što u nastavku ove knjige slijedi uistinu čini Kulenovića posebnim fenomenom u bosanskohercegovačkoj književnosti.                                                 Tridesetak stranica poslije navedenog uvodnog pasusa slijedi poglavlje pod naslovom Mag Makluan i počinje sljedećim riječima: Čovjek će ponovo živjeti, ili već živi, u kosmosu, a ne više samo u istoriji. Gradovi, tvrđave istorije, gube na značenju,a život modernog čovjeka počinje da se odvija, kao i život arhaičnog čoveka, u selu, u svetskom selu...Vreme je nestalo, prostor je iščezao, mi živimo u svetskom selu...u simultanom zbivanju. Svet ponovo stiče plemensku i rodovsku organizaciju: svi su uključeni – nema zabačenih i specifičnih oblasti. Čovek prestaje da misli i oseća linearno, red po red, na način čoveka epohe pismenosti, i počinje u elektronskoj epohi, a slično čoveku mitske epohe, da reaguje na svet sinhrono, totalno, odjednom.
Ove su riječi napisane prije gotovo pola stoleća. Samo neko ko je istodobno pripadao i Orijentu i Okcidentu mogao je tako jednostavno dovoditi u vezu dvije, na prvi pogled, jako udaljene stvari – čakru i globalno selo, a da pri tome odnos među njima ne gradi na suprotstavljanju, na agonu, na  drami visokog napona. Implicitna estetika Kulenovića-istočnjaka agonalnu dramatičnost zapadnog tipa i ne podrazumijeva. A s druge strane, Kulenović-zapadnjak racionalno zaključuje da niko razuman ne može povući oštru i nepropusnu granicu između tradicionalnog orijentalnog i savremenog informatičkog viđenja svijeta.
Na sličan način, bez dramske tenzije, Kulenović putuje i kroz književne tekstove. U eseju Dante naš savremenik , koji je svojedobno nagrađen, ovaj autor Božanstvenu komediju vidi kao postmoderni roman. Kao vrstan književni teoretičar on zna da je roman od svojih antičkih početaka pa do danas žanrovski hibridna forma. Ako je to naglašeno u postmoderni, to onda samo potvrđuje tezu da je već prvi evropski roman, onaj Apulejev, istovremeno i prvi postmoderni roman. S druge strane, Kulenović-književni historičar dobro je upoznat sa desetinama knjiga u kojima su se istraživači upinjali da žanrovski odrede Danteovo veliko djelo i u tome nisu uspjevali, naprosto zato što ono istovremeno jeste i ep i pjesma i drama, i to primarno prostorno (a ne vremenski) organizirano – dakle potpuno u skladu sa sličnim tendencijama u savremenoj književnosti. Međutim, kada su njega samog u jednom intervjuu nazvali prvim postmodernim piscem u Bosni i Hercegovini, spremno je odgovorio: „Ja sam tako pisao i prije nego što je taj pojam postojao“. A na, već svima dosadna pitanja o poimanju vlastitog identiteta, svojom specifičnom jednostavnoću je rekao da on doduše „pripada islamu, ali da je ipak za njega Buda najveća historijska ličnost“.
Mogli bismo navoditi bezbroj ovakvih primjera i uvijek bismo došli do identične konstatacije: Kulenović nas u svojim esejima, kao i u cjelokupnom opusu, suočava sa različitim svjetovima, ali ne na način međusobnog isključivanja i sukoba, nego na način sporazuma. Ni jedan od tih svjetova, imaginarnih ili stvarnih, davno prošlih ili savremenih, nije pretpostavljen onom drugom. Svaki je vrijednost za sebe i svaki na poseban način osvjetljava i relativizira onaj drugi. Poput mitova u Levi-Straussovoj antropologiji, Kulenovićevi svjetovi se međusobno domišljaju i na taj način obogaćuju. Pri tome, iskreno iznutra, a ne akademski retorično, Kulenovićevo djelo vraća vjeru čitaocu da svi temeljni ljudski ideali nisu propali i da se još uvijek nisu svi veliki humanistički snovi utopili u ubrzane i kompresivne košmare današnjice. Tako dolazimo do njegovog izuzetnog intelektualnog doprinosa na humanističkom, prije svega etičkom planu.

     Već šezdesetih godina XX stoljeća, Tvrtko Kulenović je išao ispred svoga vremena. Ne samo da je dao ogroman doprinos kulturološkom otvaranju cjelokupnog prostor jugoistočne Evrope, nego je i anticiparao neke bitne svjetske tokove koji većini ljudi tek danas postaju bjelodani. Tehnički, svi smo mi duboko zakoračili u realizaciju stare Kantove ideje svjetskog društva.  Istovremeno, svjedoci smo surovih formi društvenih konteksta, najraznovrsnijih „zatvora“ iz kojih ljudi na različite načine pokušavaju pobjeći. Pri tome gotovo da nema više nikakvog sporazuma, što nas vraća na pitanje: šta se desilo sa kulturom kao njegovanjem oaza susretanja, razumijevanja, međusobnog usklađivanja i uštimavanja? Sporazuma je malo jer  ni u obrisima ne postoji etički model koji bi odgovarao informatički, ekonomski i medijski umreženom svijetu.. Moralna bića mi već odavno gradimo na bridovima ili, preciznije, na ostacima tradicionalnih etičkih modela nastalim u dugim sintezama ethosa (običajnosti) pojedinih zajednica i čvrstih moralnih postulata sadržanih u živim religijama. No svakome je jasno da savremeni liberalizam svoje ukupne civilizacijske procese pokušava smjestiti „s onu stranu dobra i zla“, kao što je potpuno jasno da je svijet i dalje velika arena sukoba između udaljenih svjetonazora. Ta različitost nije problem sama po sebi – nesreća je u tome što ni jedan od njih u dijalog sa drugim ne kreće iz jasno formulirane svijesti o vlastitim ograničenjima i, jasno, ide u krajnost koja bi da dokine onaj drugačiji. U tom pogledu, upravo je Bosna i Hercegovina, na žalost, jedan od najboljih primjera svih mogućih sudara na način surovog međusobnog isključivanja. Time se onemogućava i plodotvoran dijalog i ozbiljna kooperacija na bilo kom polju ljudskog djelovanja, a o etičkoj usklađenosti tu više ne može biti ni riječi.
Ideje starog filozofa iz Konigsberga o svjetskom građaninu koji treba da gradi svjetsko društvo u svojoj su realizaciji, dakle u sasvim promijenjenim okolnostima globalizacijskih procesa, uglavnom su iznevjerene i time je čovjek danas doveden u niz nedoumica. Autodeterminirajući subjekt, oslobođena individua, onako kako ju je Kant vidio, u prilici je da odlučuje o samoj sebi, i da djelujući po principima etičkih imperativa, usklađuje vlastitu pojedinačnost sa opštim zakonom koji je istinit i moralan u svakoj situaciji, neovisno od konteksta i slučaja, čime se, po njemu, trebao ostvariti historijski progres. Ali historijski procesi koji su uslijedili, potpuno su iznevjerili Kantovu ideju progresa. Naime, veliki filozof nije mislio ideju progresa kao puko tehničko usavršavanje, niti samo kao materijalno poboljšanje života. Progres je za njega tek jedna otvorena historijska perspektiva. I tu se jasno vidi kako je svijet na različite načine potpuno pogrešno i vidio i ostvarivao progres i time napuštao Kantove postulate. Umjesto otvorene perspektive na scenu je stupilo zatvaranje ovog pojma u tehničko usavršavanje, poboljšanje materijalnog statusa i svega onog što Peter Sloterdijk s pravom naziva „egzistencijalnim utezima“ kojih se više ne možemo osloboditi. Napuštena je ideja moralnih imperativa, a zadržana i dalje afirmirana težnja za autodeterminirajućim, slobodnim pojedincem koji bi trebao biti u stanju (a nije) da se izdigne iznad trenutnog društvenog konteksta, da rezonuje (a ne može) potpuno slobodno i da vlastitim razumom (a ne dopušta mu se) uslovljava samoga sebe. I upravo stoga nismo mogli dospjeti nigdje drugo do, koliko neumoljive toliko i neproduktivne, konstatacije da je temeljni problem savremenog svijeta – onaj etički. Neosporno, tehničko usavršavanje svijeta napokon nam je omogućilo jedinstvenu priliku: prvi put u historiji, upravo zahvaljujući već pomenutoj umreženosti svijeta i savremenom nomadizmu, čovjek jeste u prilici da prvi put o cjelini svijeta misli iz cjeline svijeta, a ne iz pojedinačnih, različitih kulturnih krugova, pri čemu je svako polagao pravo da upravo svoju istinu o cjelini uzima kao superiornu u odnosu na druge. Ali, upravo na horizontu takve mogućnosti otvorena je lavina pitanja; svijet se iznenada našao u zbunjujućoj situaciji, jer svijest, čak više nego prije, ne može pratiti brzinu promjena u svijetu. Stoga se svi pokušaji izgradnje nekog modela svjetske etike kreću još uvijek unutar uskih krugova i zapinju već na smom početku. Iscrpljuju se u polemikama onih koji zagovaraju transendentalni pristup (dakle, izgradnju jedinstvenog etičkog modela iz perspektive historijski preoblikovanog Kantovog pojma svjetskog društva, bez osvrtanja na tradicionalne modele) i onih koji bi upravo iz tih (uglavnom religijskih) partikularnih modela uzimali ono zajedničko i na tim premisama gradili novi, univerzalni etički model. U međuvremenu, svjedoci smo ironijske igre koja se ostvaruje kao potpuni iracionalni obrat: spoznati sebe više ne znači istinski napor da se utvrdi identitet, nego se silne rasprave o identitetu uglavnom kreću u polju osvještavanja velike neprimjerenosti prilikama. Nije slučajno početak XXI stoljeća obilježen između ostalog i konstantnim propitivanjem identiteta iz najrazličitijih uglova. Savremeni procesi u svijetu naprosto guraju čovjeka u poziciju jednog novog nomada, naglo ga izbacuju iz tradicionalnog ležišta u zadatom kulturnom kontekstu i traže od njega da bude svjetski građanin. I upravo tu se stvari stalno sudaraju, tu se rađaju brojni oblici osjećanja nesklada i nelagode, a misao o identitetu se pretvara u svijest o svim mogućim neprimjerenostima. Ako pri tome imamo u vidu i nepodnošljivu medijsku kompresiju, onda se slika još više usložnjava i postaje konfuznijom. Svaka pomisao na izlazak iz takve ireverzibilne ravnoteže i etičke konfuzije gubi se u mješavini različitih društvenih strujanja i mentalnih sklopova; stvara se neki čudan hibrid i nudi nam se kao gustom maglom obavijen integrativni put u svijet misleće lavine i informacijske kompresije. Širi se raskol između želje za daljim oslobađanjem pojedinca koji bi da neometano određuje samoga sebe i težnja za kolektivnim tradicionalizmom koja se, kao reakcija, još i radikalizira. Tamo gdje nedostaje onaj Kulenovićev „sporazum svjetova“ ostaju samo sudari elemenata onoga iz čega smo krenuli sa elementima onoga u što bismo željeli ići.Svjetskom scenom kao da ponovo odjekuju Hamletove riječi...Čini se da je opet vrijeme iskočilo iz zgloba.
Tvrtko Kulenović se nije nikada ozbiljno bavio filozofijom. A ipak, od najranije mladosti gradio je sebe kao građanina svijeta na način koji je vrlo blizak Kantovoj „idealističkoj“ projekciji. Koliko god se to dobro vidi u njegovom esejističkom, putopisnom i teorijskom dijelu opusa, njegovi romani to ponajbolje potvrđuju.

   Valja odmah istaći činjenicu: Kulenović je pisac koji nikada ne skriva autorsko „ja“.
To otvoreno ukazivanje na vlastitu prirodu i vlastito stajalište nikako nam ne usmjerava pogled prema onom tipu otkrivenosti narativne pozicije starih majstora, „pouzdanih pripovjedača“. Nije to, dakle, ona vrsta otvorenosti koju razaznajemo u autoritativnoj narativnoj strogosti kojom klasični majstori romana  u svakom času drže pod kontrolom i najmanji element svog književnog svijeta, a time u dobroj mjeri određuju i našu recepciju. A od starih majstora je učio. U susretu s njima je osjetio koliko je važan detalj; kako se grade likovi i njihovi odnosi; zašto je važan opis i kada je deskripcija u funkciji sižejnog sklopa, a kada u funkciji izgradnje lika; kako se međusobno prepliću motivi; kako se jedan motiv neprestano transformira i kako prelazi u razne tonalitete dok se iz njega ne iscrpi što više značenja.
Kulenovićevo neskriveno autorsko „ja“ ne podudara se ni sa modernističkim „nepouzdanim pripovjedačem“, dakle onim postupkom koji podrazumjeva svojevrsnu igru s čitaocem zbog čega je autor nigdje i svugdje, što znači da uglavnom ne korespondira sa onom književnom praksom u kojoj će konačno Roland Barthes teorijski obznaniti „smrt autora“. A prihvatio je mnogo toga i iz modernizma: prihvatio je prije svega visok stepen umjetničkog konstruktivizma, a skupa s njim i težnju ka maksimalnoj semiotizaciji i semantizaciji teksta; prihvatio je težnju ka drugačijem poimanju odnosa između mimesisa i semiosisa; prihvatio je želju modernista da čitalac ne čita samo „priču“ nego i strukturu, ili čak više strukturu nego priču; ali prije svega prihvatio je (najčešće neostvarenu) modernističku čežnju za dosezanjem iskrenosti, doslovne autentičnosti, „dokumentarnosti“, shvativši da nikakva „ich forma“ ni tehnika „skaza“ ne mogu pomoći modernom piscu da te kvalitete ostvari sve dok se tom tehnikom u romanu služi neko drugi, neka historijski stvarna ili fiktivna ličnost, a ne pisac sam.
Tvrtko Kulenović se u svojim djelima jednostavno i ne pokušava sakriti i stoga su ona puna ne samo elemenata autobiografskog, nego i autoreferencijalnog. Pisac-svjetski građanin- uvijek je otvoreno prisutan: i onda kada piše o Drugom svjetskom ratu u romanu Kasino, spretno povezujući svoje viđenje ljudske sudbine kao loptice koja skakuće na nepredvidivom historijskom ruletu u kasinu sa bitkom kod Monte Kasina; i onda kada u Istoriji bolesti govori o konkretnoj sudbini svoje supruge koja je u užase rata u Bosni stupila sa istorijom duge karcinomne bolesti od koje će i umrijeti usred opsade Sarajeva, vezujući tu priču sa krvavom historijskom pričom izazvanom bolešću čitavih naroda na Balkanu – „bolešću bez imena i lijeka“, kako je sam naziva...itd. Ali njegovo poimanje čovjeka i svijeta, kao i  tip njegove otvorenosti jasno se vidi i u romanu Čovjekova porodica. Kao i obično, autor započinje pričom o sebi, o svom djetinjstvu, o vlastitoj, najužoj porodici.
Ishodište prvog dijela roimana su porodične fotografije. To nije slučajno, jer u prostoru u kojem je sazrijevao, kao što je već rečeno, nečujno se odigravala jedna vrsta najintimnije komunikacije između fotografije, slikarstva i književnosti;  između drugačijih, ali podjednako važnih oblika umjetničkog transponiranja ljudskog postojanja. Stoga će u periodu pune književne zrelosti upravo fotografija, kao umjetnost izbora pravog trenutka, odigrati izuzetno značajnu ulogu u Kulenovićevom stilskom profiliranju. Fotografije su i ovdje poticaj za pokretanje mehanizma  književnoga pamćenja, a lica bližnjih s fotografija doprinijet će izgradnji stava o tome da je i cijeli svijet, ne filozofska ideja svjetskog društva, nego samo jedna velika porodica. Kako su i slika i fotografija statične, a književnost to po svojoj prirodi ne trpi, Kulenović već u prvom dijelu romana vješto ubacuje anegdotu o njemačkom seljaku koji govori slikaru kakav zapravo porodični portret želi:

   Gospodine slikare, želio bih da načinite moj portret. Prikazaćete me na glavnom ulazu mog imanja kako sjedim na velikoj fotelji koju sam naslijedio od svog oca. Pored mene naslikaćete moju ženu a iza nas moje kćeri koje mi pripremaju večeru. Slijeva će biti moji sinovi koji se vraćaju s rada u polju, i pošto su odveli volove u štalu. Drugi sinovi, zajedno s mojim unucuma, upravo utjeruju kola sa sijenom. Nemojte zaboraviti ni dim iz moje lule koji se pojavljuje pozlaćen zalazećim suncem dok ja ovu scenu posmatram. Takođe molim da se čuju zvona sa obližnje crkve koja zovu na večernju molitvu. Tamo smo se svi vjenčali,i ja i moji sinovi. Važno je da prikažete izraz zadovoljstva koji ja imam u to doba dana posmatrajući moju porodicu i moje bogatstvo koje se uvećalo još jednim dnevnim trudom...

     Nije teško zamisliti pisca u poziciji nesretnog slikara iz ove anegdote, kao što nije teško zamisliti ni svaki lik na ovom portretu koji, opet, naručuje svoj porodični portret . Logikom romaneskne naracije neminovno bismo došli do najšre porodice, one ljudske, one čovjekove. A upravo u tu porodicu nas vodi lik autorovog strica Irfana.
Stoga i u drugom dijelu romana Kulenović kreće iz fotografije, one legendarne Kapine, na kojoj se vidi pogođeni borac u Španskom građanskom ratu. Ovaj veliki i tragični događaj, jedan od najvećih u dvadesetom stoljeću koje je bilo ionako pretrpano velikim sudarima ideologija i politika, velikim ratovima i masovnim stradanjima svake vrste, za Kulenovića je bio i ostao nešto posebno. Iz historiografske perspektive rat u Španiji nosio je u sebi s jedne strane tragove onoga što mu je neposredno prethodilo: Prvi svjetski rat kao definitivnu „smrt heroja“,ali i krah već dotrajalih i bolesnih društvenih tijela evropskih država-nacija, ali i Oktobarsku revoluciju koja je pokušala na tom bolesnom tijelu konstituirati jedno novo i do tada nezamislivo-komunističko. S druge strane, on je predstavljao najavu onoga što će se uskoro desiti- dva najveća totalitarizma i dva najveća zla dvadesetog stoljeća- njemački nacizam i staljinizam. Od takvog, opšteg historiografskog viđenja Španskog građanskog rata Tvrtko Kulenović kao intelektualac ne bježi, premda uvijek jasno ukazuje na to da je on pisac, a da književnost mora biti ispravka, dopuna i subverzija historiografije:
Španski građanski rat bio je uvod u neuporedivo veću klanicu Drugog svjetskog rata, i to neuporedivo najznačajniji u nizu sličnih „uvoda“. To jest, o aneksiji Austrije ili o okupaciji Sudeta mogao je napisati neki roman poneki austrijski ili češki pisac, ali je Španski građanski rat, iako nije bio „svjetski“, bio internacionalan, u njemu su na jednoj strani učestvovali Mussolinijevi Italijani i Hitlerovi Nijemci, da nespominjemo Francove Arape iz španskog Maroka, a na drugoj pripadnici svih naroda i zemalja od Kanade do Kine: otuda se on nametnuo kao tema svjetskoj književnosti. Zatim, Španija je bila oduvijek domovina intelektualnog romantizma svake vrste, obećana zemlja za pisce i pjesnike. Konačno, evropski intelektualci su u vrijeme pred Španski građanski rat bili ispolitizirani kao kao nikada u svojoj istoriji: oštro podijeljeni na „desne“ i „lijeve“, a sam rat bio je rezime tog njihovog sukoba, čistiji i jasniji nego bilo koji događaj prije i poslije njega (Drugi svjetski rat nije bio sukob ljevice i desnice, bio je, mnogo manje jasno i manje „čisto“ sukob totalitarizama i demokratije). Ne upozorava uzalud Munozova u zaključku svoje knjige da su junaci gotovo svih romana koji govore o Španskom građanskom ratu intelektualci. To je bio, kaže ona, „njihov rat“, intelektualci toga vremena bili su političari. To su romani u kojima gotovo da nema djece, žena, porodica...“
Nije slučajno da svoj osvrt na historijsku specifičnost Španskog građanskog rata Kulenović završava riječju porodica, pri čemu misli na konkretnu djecu i konkretne žene. Individualne ljudske sudbine su ono što književnost mora pratiti, a historiografi i politički angažirani intelektualci to uglavnom previđaju u ime „naučnosti“ ili u ime opšte političke ideje. Jer konačno, ko su bili pokretači svih revolucionarnih, „lijevih“ ili „desnih“, „regresivnih“ ili „progresivnih“ zaokreta u novijoj ljudskoj povijesti, onih zaokreta koji su neminovno vodili u stradanja miliona anonimnih žrtava? Uglavnom ovi Kulenovićevi intelektualci. Ne oni koji su bili na vlasti, jer oni su imali već obezbijeđeno solidno mjesto u društvenoj hijerarhiji, nego oni čiji je intelektualni habitus, stvarni ili umišljeni, bio u velikom nesrazmjeru sa društvenom pozicijom, dakle, oni nezadovoljni misaoni avanturisti, koje Kulenović zove romantičarima. Milioni ljudi koje su pokrenule njihove ideje bili su tek izvršioci i tako se zlo tokom dvadesetog stoljeća sve više depersonaliziralo; bezbrojni osvajači novih društvenih modela, isto kao i bezbrojni branioci onih već utemeljenih, svoj konačni smiraj nalazili su na grobljima i pod spomenicima neznanom junaku. Za Tvrtka Kulenovića i ona najšira ljudska porodica koja se našla na okupu u Španiji, isto kao i autorova najuža porodica okupljena na Balkanu, imaju svoj  „zdravstveni karton“ na kojem se kontinuirano ispisuje „istorija bolesti“ već od prvih, naizgled bezazlenih simptoma.
Na samom početku romana Kulenović govori o svome ocu, slikaru, u kome majčina porodica prije svega vidi drugu vjeru i drugu naciju i teško pristaje na činjenicu da se beogradska djevojka udaje za jednog „Turčina“. Time čitaoca vrlo diskretno upozorava na trajnu bolest Balkana - nacionalizam, koji će krvavo eskalirati devedestih godina, što će opet, kao živi svjedok, Tvrtko Kulenović opisati u romanu Istorija bolesti. Naznaci nacionalizma koji je vezan za prostor na kojem obitava uža porodica, suprotstavljena je slika Španije i građanskog rata. Internacionalizam naspram nacionalizma i ushit koji je takva misao proizvodila, preko lika strica Irfana, vezuje ova dva sloja romana. I na drugom sloju romana fotografija je pokretač naracije. Evo kako Kulenović vidi špnaskog borca na Kapinoj fotografiji:
Sudeći po načinu na koji je zaustavljen, metak ga je pogodio u grudi, u gornji dio tijela. Lijeva cipela, na samom dnu slike, prednjim dijelom se odvojila od tla, đonom gleda u nas. Čovjek je izgubio ravnotežu, ali izgleda kao da sjeda. Grudi mu nisu grudi junaka, ispod one tijesne košulje s kratkim rukavima izgledaju još tanje nego što su, jedan neuhvatljivi, nespoznatljivi, ali na slici vidljivi djelić sekunde one još jure naprijed, zatim staju. Glava je  već, ne mnogo, zabačena unazad.
Kulenović vrlo dobro zna da u ljudskom svijetu stvari nikad nisu tako jednostavne. Jasno mu je da na fotografiji nije pao samo neznani vojnik. Pale su tu sve zavodljive iluzije da se bolest nacionalizma da jednostavno izliječiti idejom internacionalizma. Pale su jer je Španski građanski rat, surov kao i svi ratovi, bio sudar upravo internacionalnih pokreta: fašizma kao internacionalizma, anarhizma kao internacionalizma i komunizma kao internacionalizma. Uostalom, Tvrtko Kulenović je već u svom prvom romanu pokazao kako je istorija jedan veliki Kasino, puna velikih obrata, nelogičnosti i paradoksa. Primjena lijeka za jednu bolest često zna izazvati drugu, još veću i još porazniju. Nisu slučajno još stari Grci riječ pharmakos koristili i za lijek i za otrov.
Iako u toj velikoj porodici, o kojoj svjedoče najraznovrsniji i gusto prepleteni motivi u Kulenovićevim djelima, mi vidimo i zločine i milosrđe, i sulude netrpeljivosti i nježne ljubavi, i ratove i periode mira, i tragično lice ljudskog iskustva i ono vedro radosno... bez izvjesne ideje porodice se, izgleda, ipak ne može. Bez obzira na to što je moderni svijet degradirao savku ideju zajednice, ne može se, ipak, bez slučajnih ili izabranih, krvnih ili duhovnih srodnika, za koje ćemo se žrtvovati da bismo tako osmislili fenomen vječne samoće rađanja i umiranja. I, mimo svega, uvijek se tu osjeti ljubav prema bližnjem u istoj mjeri kao i prema onom daljem i manje poznatom. Sve što čovjek može učiniti za dobro drugih u Kulenovićevom opusu predstavlja potencijalni svjetionik i konačno utočište naših lutanja, utočište koje može pružiti samo ideja vječne čovjekove porodice.

   Jasno je onda kako je Kulenovićev identitet vrlo blizak Kantovoj plemenitoj ideji svjetskog građanina, jer je građen na mnogostrukoj pripadnosti, pripadnosti svemu što čovjekova porodica podrazumijeva. Tu ne može više biti riječi o bilo kakvom „usidrenom“ identitetu i „tvrdim sekvencama“ unutar njega. Svi slojevi koji ga grade su mobilni i moraju biti maksimalno umekšani, jer bez te fleksibilnosti dovedene do fluidnosti, Kulenovićevo autorsko „ja“ ostalo bi van tokova vlastitih književnih svjetova. A to onda znači da je njemu apsolutno strano svako svođenje vlastitog bića na jednu i jedinu „suštinsku“ pripadnost, pri čemu su sve ostale samo manje ili veće udaljavanje od nje. (To je razlog zbog kojeg nigdje u njegovom golemom opusu čitalas ne može naći ni minimum natruha bilo kakvog ideološkog diskursa). Stoga Kulenović nikada tokom svog života nije mogao pristati na svijet koji se sastoji od autističnih prostora. Otvorenost prema svijetu i tolerancija koju prepoznajemo u Kulenovićevom djelu rezultat su neprestanog dijaloga među svim slojevima njegovog bića, među svim njegovim pripadnostima, a dinamika tog dijaloga dovodi do toga da se u složeno tkivo najšire čovjekove porodice s lakoćom upliću i međusobno uklapaju činjenice i motivi međusobno vrlo udaljeni i po smislu i po porijeklu. Svi se elementi ogledaju jedan u drugom na mnoštvo načina, otkrivajući uvijek ono bitno i zajedničko, one neporecive konstante ljudskog bivanja skrivene ispod šarenila slike svijeta svojstvene jednom strasnom zaljubljeniku u sve oblike putovanja.

     Svijet u Čovjekovoj porodici, svijet viđen kao velika čovjekova porodica, proizašao je iz bića pisca čija fluidna mobilnost identiteta i osjećanje mnogostruke pripadnosti odgovara onoj tajanstvenoj nedjeljivosti ljudskog iskustva koja je sadržana u riječima iz jednog od njegovih eseja:
Ako je život krug, onda je to vrlo veliki krug, a naš zadatak je da ne dozvolimo sebi zatvaranje u male krugove. Nema nikakve prednosti što živimo zatvoreni u pojedinom kulturnom ciklusu, kao u transu ili u snu. Treba naći način simultanog življenja u svim kulturnim oblicima a pri punoj svijesti...
Svoj osebujni način simultanog življenja Tvrtko Kulenović je davno stvorio, dosljedno njegovao, a onda pretočio u čudesno fluidno, vodeno premrežavanje svijeta. Zato je toliko logično da u Čovjekovoj porodici rijeka Manzanares cijelim svijetom teče, kao što je logično da na isti način teče Miljacka u Istoriji bolesti onda kada Sarajevo umjesto Madrida i Španije postane tragični centar svjetske medijske pažnje. Sve rijeke, sva mora, svi okeani ovog svijeta konačno se stapaju u ono što je za Kulenovića ne samo simbol života nego i temeljni princip njegove duhovnosti - u Majku vodu, kako je uostalom i naslovljena knjiga njegovih najljepših i najzrelijih putopisa. Ratovi su samo ekstremni oblici realizacije prastarog agonalnog utemeljenje svijeta; to je činjenica koju je nemoguće pobiti i stoga jesu jedna od dominantnih tema u Kulenovićevim romanima. Ali identitet samog pisca, njegovo biće, nije konstituirano na tvrdom, heraklitovski agonalnom odnosu među raznovrsnim pripadnostima koje bi se međusobno sudarale i isključivale. Negdje duboko u osnovi njegovog bića ne tutnji rat kao otac, nego gotovo nečujno struji voda kao majka, pa otuda utisak da su svi njegovi književni svjetovi na talasima, u rastakanju vode ne mirise, na boje i nijanse svjetlosti. Tvrtko Kulenović se toj vodi prepušta; premda je u mladosti trenirao plivanje i vaterpol,on ne pliva, jer je i plivanje jedna vrsta agona, dakle, takmičenja i sukoba; on, kako voli da kaže, samo pušta da ga voda miluje i tako svoje biće upušta u fluidni tok svijeta i svijesti.