Orhan Pamuk

Moja turska biblioteka

         

O piscu:
Ferit Orhan Pamuk (1952), poznatiji  kao Orhan Pamuk, turski pisac, dobitnik Nobelove nagrade (2006); takođe je profesor na Columbia University, u SAD-u, gdje predaje komparativnu knjiženost i pisanje. Njegove knjige prodaju se u svijetu u milionskim primjercima.

 

Enver Ibrahimkadić (Tešanj, 1964.) Fakultet orijentalnih jezika i književnosti pohađao je na Istanbulskom univerzitetu. Od 2002. god. aktivno se bavi prevođenjem sa turskoga jezika.

 

MOJA TURSKA BIBLIOTEKA

preveo Enver Ibrahimkadić

Jezgro moje biblioteke je biblioteka moga oca. Kada sam većinu svoga vremena, dok sam imao sedamnaest-osamnaest godina, počeo provoditi sâm, čitajući knjige, ja sam, koliko na knjige iz istanbulskih knjižara, navaljivao i na očeve knjige što su bile u dnevnome boravku. U  to vrijeme sam, ako bi mi se nakon čitanja svidjele, knjige iz očeve biblioteke počeo odnositi i smiještati ih među knjige biblioteke u svojoj sobi. Zadovoljan što mu sin čita knjige, moga je oca veselilo to što sam pojedine njegove knjige uvrštavao u svoju biblioteku, a kada bi na mojim policama ugledao neku od svojih starih knjiga, on bi me zadirkivao: ''Ooo, i ova je knjiga prihvaćena od strane viših instanci!''
Kada sam, 1970. godine, imao osamnaest godina, ja sam, kao i svako tursko dijete sklono knjigama, počeo pisati pjesme. Na jednoj sam strani studirao arhitekturu i osjećao da gubim zadovoljstvo u slikanju, a na drugoj strani sam, skrivajući se od sviju, kasno u noći pisao poeziju i pušio. U tom periodu sam pročitao sve knjige turske poezije što su se nalazile u biblioteci moga oca koji je u mladosti i sâm želio biti pjesnik.
Volio sam one sasvim tanke knjige izblijedjelih korica od pjesnika koji su u historiju turske poezije ušli pod imenom Prvi novi pjesnici (1940 i 1950-ih) i Drugi novi pjesnici ('60. i '70-ih godina) i što sam ih više čitao, sve više sam volio pisati poeziju kao oni. Orhan Veli, Melih Dževdet i Oktay Rifat, koji su u modernu tursku poeziju unijeli jezik ljudi sa ulice, njihovu dosjetljivost i koji su zanemarivali formalističke prononsiranosti zvaničnoga jezika što potječe iz jednog autoritarnoga svijeta, spominjani su i kao grupa pod imenom ''Čudaci'', što je bio naziv njihove prve knjige poezije koju su zajedno objavili. Ponekad bi iz svoje biblioteke moj otac uzimao prva izdanja knjiga ovih pjesnika, te bi, u nekakvom maniru što bi u nama budio osjećaj da je književnost jedna od najveličanstvenijih strana života, visokim tonom pročitao nekoliko zabavnih i šaljivih pjesama, koje su nam popravljale raspoloženje i činile sretnim.
Što se pak tiče Druge nove poezije, nastavka tog reformističkog trenda, ona bi me - svojim slikarskim, ekspresionističkim poetskim buntom, koji bi na mjestima bivao dadaistički, nadrealistički; koji bi ponekad dosezao i do svojevrsnog nalickanog meteža – uzbuđivao. Čitajući ove pjesnike (Džemal Sureja, Turgut Uyar, Ilhan Berk) koji su danas već svi mrtvi i koji su, ponekad na jedan veoma čudnovat način, i neshvatljivi i teški, a isto tako i impresivni, ja bih se osjećao poput nekoga toliko prostodušnoga da, gledajući u kakvu ''apstraktnu'' sliku, pomisli kako i sâm može naslikati takvo nešto. Poput slikara koji, gledajući u nekakvu sliku, misli kako se razumije u dobro slikarstvo ili kako ono nastaje, i koji poželi odmah odjuriti u svoj atelje i slikati, ja bih poželio pisati poeziju, što sam zapravo i činio: sjedao bih za stol i pisao.
Zbog toga što je - mimo ovih pjesnika - izvještačena i što je njen jezik poprilično daleko od svakodnevnoga života, turska poezija me, izuzev rijetko iznimnih pjesama i stihova, prvenstveno nije zanimala kao poezija, već kao svojevrsno intelektualno pitanje. Kako je i šta je lokalni pjesnik trebao spašavati od tradicije, koja se ruši i nestaje pod ogromnim utjecajem Europe, europeizacije i modernizma? Kako smo u modernoj pjesmi mogli primijeniti književne igre diwanske poezije koju je, pod utjecajem iranske književnosti, stvorila osmansa elita, ljepote te poezije koju nove generacije uspijevaju razumjeti jedino uz pomoć rječnika i tumača? Ova pitanja, što se veoma učestalo formuliraju sintagmom ''iskorištavanje tradicije'', dugi niz godina zaokupljao je i moju generaciju, isto onoliko koliko je zamajavao i generaciju spisatelja prije mene. Zahvaljujući snažnoj osmanskoj poeziji, koja je uspjela odoljeti zapadnjačkom utjecaju, i njenoj višestoljetnoj tradiciji, kroz poeziju su se lakše i jednostavnije raspravljalo o književnim i filozofskim pitanjima. A nepostojanje tradicije proze i romana, dovodilo je do toga da se - opsjednuti književnim i formalističkim lokalizmom - mi, romanopisci, okrećemo ka poeziji. Kada sam početkom '70-ih godina - nakon što se u kratkome roku u meni razbuktala i ugasila strast i euforija za poezijom – odlučio da postanem romanopisac, poezija je u Turskoj izgledala kao istinska književnost, a roman kao nešto manje vrijedno i manje popularno. Neće, pak, biti pogrešna konstatacija da je u posljednjih trideset godina poezija izgubila svoj značaj, a da je roman postao nešto čemu se pridaje veći značaj. Književna publika i knjižna se industrija u tom periodu obogatila i razvila jednom zbunjujućom brzinom.
Kada sam ja odlučio postati spisateljem, dominantno književno poimanje i u poeziji, a i u romanu, nije bilo zasnovano samo na individualnome izražavanju samoga sebe, svoga duha i osobenosti, već se važnost pridavala i tome da spisatelj - koji djeluje u svojoj zajednici, društvu, svojoj ekipi - dâ doprinos nekoj socijalnoj utopiji, nekoj iluziji (kao što je modernizam, socijalizam, islamizam, nacionalizam, sekularni republikanizam). Zbog toga, stimulans okorištavanja historijom, tradicijom, kreativnim spisateljima nikada nije predstavljao nekakav individualni književni problem koji bi im koristio za iznalaženje najpodesnije književne forme, nosioca onoga što oni žele reći, već je, namjesto toga, taj stimulans poprimio oblik jednog dijela uobrazilje da se, zajedno sa državom, u budućnosti izgradi jedno sretno i skladno društvo, pa čak i nacija. Ponekad mislim da je - bila ona prosvjetiteljska i sekularno republikanska, bila jednakopravna socijalistička – modernizatorska optimistička književnost propustila duh onoga što se u posljednjem stoljeću dešavalo na ulicama i domovima Istanbula, jer je ona pretjerano bila usmjerena ka budućnosti. Činilo mi se da nam život koji proživljavamo vjerodostojnije iznose spisatelji poput Tanpinara, Abdulhak Šinazi Hisara, što tuguju zbog gubitka stare kulture; spisatelji poput Ahmeta Rasima, Saita Faika i Aziza Nesina, koji bez predrasuda vole životnost i poeziju istanbulskih ulica, a ne spisatelji strastveno zaokupljeni pitanjem kako Turskoj pronaći put jedne svijetle budućnosti.
Ne samo turska književnost, već i sve književnosti izvan Zapada su - nakon što je otpočeo trend europeizacije i modernizma – bile zaokupljene istim temeljnim problemom: nužnost da sa uobraziljama budućnosti i postojećim bojama zamišljaju nekog novog čovjeka i zemlju i da u istom trenutku prigrle užitak življenja u postojećem tradicionalnom svijetu. To što su se spisatelji koji zamišljaju nekakvu radikalnu budućnost u većini slučajeva upuštali u političke kavge, u borbu za vlast i što su bili zatvarani, njihov glas i opažanja postajali su kruti i ispunjeni bolom.
U biblioteci moga oca bile su i prve knjige Nazima Hikmeta, koje su objavljene '30-ih godina, prije no što je pjesnik osuđen na zatvorsku kaznu. Koliko god sam bivao pod utiskom optimističkog prizvuka te poezije koja vjeruje u nekakvu razjarenu, sretnu budućnost ispunjenu nadom i formalističke reforme koje dopiru od ruskih futurista, ja bih, isto tako, padao pod utisak patnji koje je pjesnik preživljavao, dana koje je provodio po zatvorima, robijaških života koje su u svojim memoarima i pismima opisivali realistički romansijeri poput Orhana Kemala i Kemala Tahira, koji su sa njim ležali u istome zatvoru. Memoari turskih intelektualaca i novinara osuđenih na izdržavanje zatvorske kazne, romani i pripovijetke čija se radnja odvija u zatvoru, čine jednu posebnu biblioteku. Jedno vrijeme sam toliko puno čitao zatvorsku književnost da sam svakodnevni život po zatvorskim ćelijama, pravila meni omiljenog zatvorskog žargona, kabadahiluka i siledžijstva naučio koliko i neki osuđenih koji je ležao u zatvoru. Spisateljstvo mi je tih godina izgledalo kao život u kome policajci stalno čekaju pred vratima, gdje su ljudi na ulicama praćeni od strane civilne policije, u kome se telefoni prisluškuju, ne daju pasoši i u kome se dirljiva pisma i pjesme voljenima pišu iz zatvora. Uopće nisam žudio za tim, iz knjiga naučenim, životom, ali mi se činio romantičnim. Kada sam, trideset godina poslije, na sopstvenoj koži osjetio djelić sličnih nevolja, ja sam se tješio razmišljajući o tome kako je moje stanje neuporedivo lakše od onoga što su preživljavali spisatelji, a što je opisano u ovim knjigama koje sam – sa razumljivom prestravljenošću i čudnom romantikom - čitao u mladosti.
Nažalost, veoma malo sam izgubio od onog prosvjetiteljskog i utilitarističkog stava po kome su knjige nešto što nas priprema za život. Možda stoga što je to spisateljski život u Turskoj stalno potvrđivao. A mnogo više stoga što u Turskoj u to vrijeme uopće nisu postojale velike biblioteke u kojima biste s lakoćom mogli doći do svake tražene knjige. U pozadini uobrazilje borgesovske biblioteke – u kojoj je svaka knjiga poprimila svojevrsno misteriozno odličje i koja se zbog toga obavila oreolom jedne metafizičke bezgraničnosti i jednom, sa kompleksnošću svijeta skladnom, poetičnošću – nalaze se velike biblioteke sa toliko mnogo knjiga da ih je nemoguće prebrojati i pročitati. Borges je bio direktor jedne takve biblioteke u Buenos Airesu. Ali, jedna takva, za znatiželjne otvorena, biblioteka u mojoj mladosti uopće nije postojala u Istanbulu, u Turskoj. A knjige na stranim jezicima niste mogli naći ni u jednoj biblioteci. Ako sam već bio neko ko je žudio da sve sazna, da bude obrazovan i dubok; ako sam se želio osloboditi od zagušljivih granica koje se brane zajednicama nacionalne književnosti, prijateljstvom, književnom diplomacijom i zabranama, onda sam sâm morao podići svoju veliku biblioteku.
Da bih oformio biblioteku koja bi sadržavala sve bitne, korisne knjige vrijedne pažnje, kupovina knjiga bilo je, poslije pisanja, moje najbitnije zanimanje u periodu između 1970. i 1990. godine. Otac mi je davao dobar džeparac. Od svoje osamnaeste godine sam stekao naviku da jednom sedmično odem do Sahaflar čaršije na Bejazitu. Sate i dane sam provodio na tim mjestima što su se teško zagrijavala električnim grijalicama, koja su bila prenatrpana kulama nerazvrstanih knjiga i gdje su svi – od prodavača do vlasnika dućana, od slučajnih posjetitelja do radoznalih tragača za knjigom - izgledali veoma siromašni. Ulazio bih u neki od dućana gdje se prodaju polovne knjige; pretraživao bih svaku policu i svaku knjigu, odvajao bih, recimo, jednu povijesnu knjigu koja govori o odnosima Osmanske države i Švedske u XVIII stoljeću, dnevnik glavnog ljekara bolnice za mentalne bolesnike u Bakirkoju, bilješke nekog novinara koji je bio svjedok jednog neuspjelog vojnog udara, monografiju o Osmanskim građevinama u Makedoniji, turski izbor iz dnevnika jednog njemačkoga turiste koji je u XVII stoljeću posjetio Istanbul, razmišljanja nekog profesora sa Medicinskoga fakulteta Čapa o maniko-depresivnim devijacijama i šizofrenim sklonostima, na suvremeni turski preveden i komentiran Diwan nekog Osmanskoga pjesnika koga se više niko ne sjeća ili propagandna brošura sa crno-bijelim fotografijama koja govori o putevima, zgradama i parkovima što su 1940-ih godina izgrađeni od strane Istanbulskoga valiluka, pogađao se sa prodavačem i kupovao. U samom početku sam skupljao sve klasike svjetske i turske književnosti (za tursku književnost bi bilo bolje reći ''važne knjige''. Za ostale knjige sam mislio kako ću ih, poput klasika, jednog dana sigurno pročitati. Ali, čak i moja majka, koja me prekoravala zbog prekomjernoga čitanja, uviđala je da više kupujem knjige nego što ih čitam: ''Bar ovaj put nemoj kupovati nove knjige prije no što pročitaš ove što si već uzeo!'', govorila bi mrzovoljno.
Knjige nisam uzimao kao kakav kolekcionar, već kao neko ko, čitajući sve što mu dođe pod ruku, uspaničeno što prije želi shvatiti smisao svijeta i doći do odgovora na pitanje zašto je Turska toliko siromašna i u tolikim problemima. Svojim prijateljima što su me, spočetka mojih dvadesetih godina, posjećivali u kući gdje sam živio sa roditeljima, ja nisam upijevao dati ubjedljiv odgovor kada bi me pitali zašto kupujem te knjige što su velikom brzinom punile sobe. Jesam li toliko bio znatiželjan da bih od početka do kraja pročitao motive kuća u Gumušhane bajkama; pozadinu Čerkez Ethemove pobune protiv Ataturka; dokumente političkih ubistava Perioda ustavnosti ; priču o kakotoa papagaju, koju je, na zahtjev sultana, Abdulhamidov ambasador u Londonu kupio i iz Engleske poslao u Tursku; primjere ljubavnih pisama za stidljive; historiju ulaska marsejskoga crijepa u Tursku; politički dnevnik doktora koji je u Turskoj otvorio prvu bolnicu za liječenje od tuberkuloze; historiju zapadne umjetnosti od 150 stranica napisane 1930-ih godina; bilješke za nastavu komesara koji pitomce na policijskoj akademiji podučava metodama borbe protiv sitnih uličnih protuzakonitosti poput džeparenja, podvala, psovki; memoari bivšeg predsjednika države od šest tomova, koje je napunio dokumentima; studiju o utjecaju morala Osmanskog esnafa na mala moderna preduzeća; historiju i tajne Džerrahijskoga tarikata i rodoslovno stablo njihovih šejhova; Pariski dnevnik 1930-ih godina nekog slikara koga su svi zaboravili; smicalice koje su pravili trgovci kako bi povećali cijenu lješnjaka; 500 stranice oštre kritike koju je neki turski marksistički pokret sovjetske orijentacije uputio na račun istog pokreta kineske i albanske orijentacije; promjene grada Eregli nakon podizanja čeličane i željezare; knjigu za djecu 100 poznatih turaka; priču o požaru na Aksaraju; izbor kolumni koje je između dva rata pisao novinar koji je od prije trideset godina postao sasvim zaboravljen; na dvjesto stranica uguranu dvijehiljadegodišnju historiju nekog gradića iz srednje Anadolije, koga na karti ne bih uspio pronaći u jednom potezu; tvrdnje penzionisanoga nastavnika koji je, čitajući turske novine, pronašao ubicu Kennedyja, iako nije znao engleski? Ta pitanja, kao i pitanje: ''Gospodine Orhane, jeste li pročitali sve knjige iz Vaše biblioteke?'', sa kojim sam se mnogo puta susretao narednih godina, ja nisam potcjenjivao: ''Da'', odgovarao bih, ''ako ih i nisam sve pročitao, jednoga dana će nečemu koristiti.''
Kao što se dā shvatiti i iz tog odgovora koji sam davao sasvim ozbiljno, moj odnos prema knjigama u mladosti bio je ograničen pozitivističkim stavom jednog neizlječivog optimiste, koji misli da će svojim znanjem moći dominirati cijelim svijetom. Ta znanja sam jednoga dana mogao upotrijebiti u nekom svome romanu. U sebi sam nosio nešto od nepokolebljive odlučnosti autodidaktičkog junaka što je od A do Ž čitao sve knjige iz biblioteke jednog grada koji je Jean Paul Sartre opisao u Mučnini; nešto od Petera Kleina, junaka Elias Canettijevog Iskupljenja, koji se – poput kakvog vojnika što se ponosi svojom vojskom – ponosio svojim knjigama i iz njih crpio snagu. Ideja borgesovske biblioteke za mene nije bila neka metafizička uobrazilja što aludira na neograničenost svijeta; bila je to upravo biblioteka koju sam, jednom po jednom, knjigama oformio u svojoj kući, u Istanbulu.
Odmah bih uzimao knjigu o pravnim osnovama poljoprivredne ekonomije u Osmanskoj imperiji XV i XVI stoljeća. Čitajući o tome kako se oporezivala tigrova koža, iz te knjige sam saznao da su u to vrijeme tigrovi lunjali Anadolijom. Iz teških tomova pisama - koje je iz prognanstva pisao pjesnik Namik Kemal (turski Victor Hugo!), borac iz XIX stoljeća, patriota, romantik i pedagog – saznao sam da je nezaobilazni junak školskih udžbenika i nepristojnih učeničkih viceva, ovaj naš legendarni pjesnik zapravo prostak poganog jezika. Ugledavši u knjižari, bez razmišljanja bih uzimao zabavne političke memoare jednog bivšeg parlamentarca što je osuđen na izdržavanje zatvorske kazne; knjigu agenta osiguranja u kojoj opisivao najzanimljivije slučajeve požara i saobraćajne nesreće sa kojima se susretao u toku svoje karijere; sjećanja jednog diplomate, snoba sa čijom sam kćerkom išao u isti razred. Što sam više bivao prisan sa knjigama, sve više sam propuštao još jedan dio života, a što sam više postajao svjestan toga, ja sam još više kupovao knjige, baš kao da sam se tako svetio odbjeglome životu. Sada, nakon toliko godina shvatam kako sam provodio veoma sretne sate družeći se sa prodavačima što su me u hladnim knjižarama častili čajem i čačkajući po podnožjima kula od prašnjavih i starih knjiga.
Nakon što sam gotovo deset godina proveo čeprkajući po starim istanbulskim knjižarama u Sahaflar čaršiji, krajem 1970-ih godina sam zaključio kako sam vidio i preko ruku preturio sve knjige koje su od uspostavljanja Republike do tada objavljene na latinici. Ponekad sam računao da je u periodu od pedeset godina, nakon 1928. kada je, na zahtjev Ataturka, cijela jedna nacija sa arapskoga prešla na latinsko pismo, na turskome jeziku objavljeno najviše pedeset hiljada knjiga. Ta cifra je 2008. godine iznosila tek nešto više od sto hiljada. Možda je, pak, skupljanje svih tih knjiga u sopstvenoj kući bio plan koji se skrivao u pozadini moje strasti kupovine knjiga... Ali, knjige sam, u većini slučajeva, skupljao ponesen impulsom koji bi u tom trenutku navirao iz mene. A to moje kupovanje knjiga jednu po jednu imalo je nečega u sebi što je ličilo na zidanje kuće, kamen po kamen.
Početkom 1980-ih godina sam, ne samo u antikvarnicama, već i u svim poznatijim velikim istanbulskim knjižarama susretao i druge nalik meni. Govorim o onima što su u pet-šest popodne svraćali u knjižaru, pitali trgovca: ''Šta danas ima novo?'' i što su, jednu po jednu, prelistavali nove knjige koje su toga dana došle u dućan. Taj broj se danas, 2008. godine, utrostručio, ali 1980-ih u Turskoj se godišnje u prosjeku izdavalo oko tri hiljade knjiga. Gotovo polovina tih knjiga čiju sam veliku većinu uspio vidjeti bili su prijevodi. Zbog toga što se iz inostranstva nije uvozilo previše knjiga, iz tih traljavih prijevoda čija je većina načinjena nabrzinu, ja sam se nastojao upoznati sa dešavanjima u svjetskoj književnosti.
Veliki historijski tomovi studija o korijenima turske ''zaostalosti'', siromaštvu, političkim i socijalnim krizama bili su zvijezde knjižara 1970-ih godina. Za razliku od starih Osmanskih historija, koje se svakodnevno, novim fontovima pripremaju za doštampavanje i koje sam sve kupio, ove, srditim jezikom ispisane, pretenciozne, moderne historije nas pretjerano ne okrivljuju za katastrofe koje su nas zadesile; oni ističu kako su ili strane sile, ili nekolicina zlih i pokvarenih ljudi među nama razlozi ''naše zaostalosti'', bijede i naše neobrazovanosti i možda su zbog toga veoma omiljene i mnogo čitaju. Bez ikakvoga razmišljanja bih kupovao memoare, romane, historijske knjige koje dokazuju da se neka misterija, zavjera, nekakve igre međunarodnih sila kriju u ''pozadini'' niza vojnih udara što su se desile u skoroj prošlosti, političkih pokreta, vojnih poraza u periodu pada Osmanske imperije i nepresušnih političkih ubistava. Kupovao sam historije gradova napisane od strane penzionisanih nastavnika, koje su objavljivali sami pisci ili općine, sjećanja doktora idealista, inžinjera, poreskih službenika, diplomata i političara, životne priče filmskih zvijezda, knjige o šejhovima i tarikatima, sveske u kojima su se razotkrivala prava lica masona i njihova imena, sve knjige koje su sadržavale malo humora, malo života, malo realnosti ili, ako ništa više, malo Turske.
U djetinjstvu sam veoma rado čitao knjige o Ataturku, koje su pisali njegovi prijatelji ili ljudi iz bliskoga okruženja. Za razliku od ovih knjiga što su ih napisali ljudi koji su poznavali i doista voljeli Ataturka, uobrazilja Ataturka se – zbog zabrana koje su onemogućavale da vidimo njegove ljudske strane i da pišemo o njima – pretvorila se u uobrazilju nekog autoritativnoga, superiornoga čovjeka; njegovo se ugledno ime u većini slučajeva koristilo na loš način, da bi se ozakonila politička presija i zabrane. Zbog zabrana koje su danas na snazi u Turskoj, sasvim je nemoguće da se u nekom romanu Ataturk spominje kao nekakav normalan čovjek, ili da se napiše njegova uvjerljiva biografija a da se pri tome ne nađete na sudu. Ali, unatoč tome, svake godine se o njemu napišu stotine knjiga. To možda stoga što, poput knjiga koje tematiziraju islam, zabrane uproštavaju teška i složena pitanja i piscima osiguravaju niz lagodnosti.
Sredinom 1970-ih godina, kada sam napustio snove da postanem slikar i arhitekta i kada sam odlučio postati romanopisac, u Turskoj se godišnje objavljivalo 40-50 romana. Sve sam ih vidio, a, ubijeđen da će jednog dana nečemu koristiti, većinu sam kupio, te malo prelistao ne toliko zbog njihove književne vrijednosti, koliko zbog detalja iz seljačkoga života, prizora ljudi iz provincije i skica života iz Istanbula i Turske. Poznati kritičar 1950-ih godina, Nurullah Atač - koji je, sa jedne strane, na sav glas zastupao ideju po kojoj mi, u svim sferama, trebamo oponašati zapadnu civilizaciju, a osobito francusku kulturu, a koji se, sa druge strane, nije mogao oduprijeti ismijavanju gluposti koje su, oponašajući Francuze, pravili pisci slabog obrazovanja – pisao je kako čovjek u jednoj zemlji kao što je naša ponekad treba kupovati objavljene knjige samo zato da bi podržao svoga pisca i njegovog izdavača. Držao sam se ovog njegovog savjeta.
Prelistavajući i čitajući ove knjige, osjećao sam i zadovoljstvo pripadanja jednoj kulturi, jednoj historiji, ali sam, isto tako, bivao i sretan, razmišljajući o knjigama koje ću nekada pisati. Ponekad bi me, pak, lagano obuzimala nekakva sjeta, nekakav opasan pesimizam. Čitajući neku knjigu, pažnju mi znaju odvlačiti učestale štamparske greške, te piščeva i izdavačeva nesmotrenost; a neka druga knjiga me rastuži, jer se – zbog piščeve žurbe, srdžbe ili zbunjenosti -  ubija neka tema kojoj se može pristupiti na dosta pametniji i daleko bogatiji način. A, inače, i tema bi mi se činila pomalo apsurdna i žalosna... Osjetio bih tugu i stoga što su ove besmislene i bezvrijedne knjige bile veoma omiljene ili što se uopće nije primijetila ta zanimljiva i očaravajuća knjiga...
Sve ove emocije u meni bi budile jedno veće, dublje nespokojstvo i onaj mukotrpni oblak sumnje - sa kojim se tokom cijeloga života bore svi obrazovani iz zemalja izvan Zapada – počinje lagano narastati i zgušnjavati se u mojoj glavi: zašto može biti bitno to što se zna da su u XV i XVI stoljeću Anadolijom tumarali tigrovi? Ili, šta znači to što se zna da je indijska književnost imala utjecaja na poeziju Asafa Haleta Čelebija, pjesnika, kojeg jedva poznaje čak i turski čitatelj? Nije mi se činilo bitnim ni znati da se turska tajna služba krije u pozadini dešavanja 6. i 7. septembra 1955. godine kada su banditi i pljačkaši u Istanbulu popljačkali kuće i dućane židovske i pravoslavne manjine i poubijali njihove svećenike, koliko ni to da su Englezi bili ti koji nizu željeli da cijeli Cipar pripadne Grcima; kao ni čitati ono što je prilikom krstarenja Bosforom Ataturk pričao sa irankim šahom. Osjetio bih prazninu nastojanja onih što su o tim temama pisali studije, romane i historije. Ja sam – poput historičara Faruka, junaka mog drugog romana, Tiha kuća, koji je u Osmanskoj arhivi iščitavao stogodišnje dokumente, koji je, ne zaboravljajući nijednu, u glavi nosio sve činjenice, ali koji nije uspijevao da uspostavi bilo kakvu vezu među njima – u trenucima pesimizma počinjao osjećati zabrinutost za ''značaj'' detalja cijele jedne historije, kulture, jezika, koje sam uspješno čuvao u svojoj biblioteci. Zašto bi danas bilo bitno ko je izazvao veliki požar u Izmiru? Činilo mi se kao da jedino četiri-pet osoba poput mene zanimaju razlozi u pozadini ustanka 27. maja ili osnivanja Demokratske partije nakon Drugog svjetskog rata. Da li je to stoga što je turska kultura bila previše politička? Ili, stoga što se život zemlje u većini slučajeva tumači politikom? Ili, pak, zbog toga što je osjećaj provincijalizma, bivanja daleko od centra, u očima čovjeka umanjila vrijednost sopstvene nacionalne biblioteke?
Činjenica da fakti iz knjiga, kojima sam željno ispunio sobe svoje kuće, za ostale narode, za ostatak svijeta nisu bitni onoliko koliko bih to ja želio, uvijek mi je, uporedo sa osjećajem praznine i beskorisnosti, narušavala spokoj. Iako me je dvadesetih godina povremeno uznemiravala činjenica da je moj svijet toliko udaljen od centra svijeta, taj osjećaj nije bio prepreka da neizmjerno volim svoju biblioteku. Kada sam tridesetih godina prvi put otišao u Ameriku i suočio se sa bogatstvom drugih biblioteka i svjetske kulture, osjetio sam bol vidjevši kako se u svijetu veoma malo zna o turskoj kulturi i biblioteci. Ovaj bol mi je, kao romanopiscu, u isto vrijeme, bio i svojevrsno upozorenje koje mi je savjetovalo da ''dublje'' gledam na život i svoju biblioteku, da bolje uvidim razlike između kratkotrajnih i temeljnih dimenzija kulture i moje biblioteke.
U romanu Javašluk Milana Kundere postoji jedna junak, Čeh, koji na jednom međunarodnom sastanku, kad god uhvati priliku, svoje izlaganje započinje riječima ''u mojoj zemlji'' i koji je zbog toga komičan. Zbog toga što nije mogao razmišljati ni o čemu drugome osim o svojoj zemlji i zbog toga što nije uspijevao uočiti vezu između sopstvene ljudskosti i cijeloga čovječanstva, ovaj junak se opravdano nipodaštava. Ali, dok sam čitao Javašluk, ja se nisam poistovijetio sa onima koji su nipodaštavali onoga što kaže ''u mojoj zemlji'', već sa tim komičnim junakom. Ne da bih bio poput tog komičnog junaka, već da ne bih bio. Godina 1980-ih shvatio sam da ću – kažem li to riječima junaka Crne knjige - ''uspjeti biti ono što jesam'' jedino ukoliko se poistovijetim i shvatim osobu koju je – zbog onoga što je učinio kako bi se riješio provincijalizma i utučenosti – Naipaul oslovio sa ''falsifikovani čovjek'', a nikako nipodaštavanjem njegove bijede.
Oponašati Zapad, kako je to – zbog toga što Turci nikada u svojoj historiji nisu bili kolonizirani od strane Zapada – od nas tražio Ataturk, postalo je jedan značajan dio modernod turskog identiteta i nije to nešto ponižavajuće, žalosno, kako su na to aludirali Kundera, Naipaul ili Edward Said. Ono, pak, na što turskim čitateljima ukazuje simpatična komičnost gospodina Efruza, najomiljenijeg – ili najomraženijeg – junaka turske književnosti, koji je stvoren da kritizira težnju europeizacije i karakterizira je kao ''snobizam, pomodarstvo'', nije neodoljivo bogatstvo turske biblioteke, već samo to što je polemičar, koji je povremeno vjerovao i u krvni rasizam, nacionalistički pripovjedač Omer Seyfettin (1884-1920), europeizaciju doživljavao kao pokret više klase koji je odvojen od naroda.
Ja se, u kontekstu ovih pitanja, osjećam bliskim Dostojevskom, koji se srdio na ruske intelektualce, jer su bolje poznavali Europu, nego Rusiju. Međutim, pretjerano i ne opravdavam ovu srdžbu Dostojevskog koja ga je dovela dotle da mrzi Turgenjeva. Jer, iz ličnog iskustva znam da se u pozadini Dostojevskog tako entuzijastičkog preuzimanja obaveze branjenja ruske kulture, pravoslavnog misticizma, (da kažemo ruske biblioteke?) nalazi emotivna reakcija koju je osjećao ne samo prema Zapadnjacima, već i prema ruskim intelektualcima zbog njihovog nepoznavanja ove kulture.
U ovih trideset i pet godina, koliko se bavim pisanjem romana, naučio sam da čak ni najapsurdnije, najprovincijalnije, najnevremenije, od epoha i mode najudaljenije, najgluplje, najpogrešnije i najčudnije knjige moje turske biblioteke ne doživim smiješnim i da ih ne zabacim u neki zapećak. Ali, tajna moga uspjeha da zavolim te knjige nije bila u njihovom iščitavanju na način kako su to željeli njihovi pisci... Bilo je to čitanje ovih čudnih, nepovezanih, a na mjestima i zbunjujuće lijepih knjiga, uz nastojanje da se sâm stavim na mjesto njihovih pisaca. Način da se oslobodi provincijalizma nije bio bijeg iz provincije, već krajnje poistovjećivanje sa tim osjećajem. Tako sam naučio i da podrobnije uđem u svoju biblioteku koja je postajala sve veća i veća, a i da uspostavim distancu između sebe i nje. Na taj način sam, nakon svoje  četrdesete , shvatio da je najjači razlog moje ljubavi prema biblioteci bio taj što je nisu poznavali ni Zapadnjaci, a niti Turci.
Sada mi, pak, govore: ''Dobili ste Nobelovu nagradu, a ovo je godina Turske na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Možete li nam predstaviti Vašu tursku biblioteku?'' Spreman sam to uraditi; spreman sam pokrenuti ljubav prema turskoj biblioteci, ali se bojim da ću pri tome izgubiti svoju ljubav prema njoj...


Tur. Sahaflar Çarşısı – ''Trg antikvara'', neodoljivo i nezaobilazno svratište ljubitelja knjige u blizini nadaleko čuvene Kapaličaršije odvojeno za antikvarnice i knjižare. (op. prev.)

Tur. Meşrutiyet dönemiist. Period ustavnosti Osmanskoga carstva (od 1876. do 1918. god.)