JOVAN NIKOLAIDIS

SEDAM

         

O autoru

Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za književnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.


SEDAM


TURBAN I KRIŽ
U polumraku samostana ucrtan turban:
Vidna je prevojnica misirske svile
Vidan je polumjesec
I zvijezda sa Istoka.
A u Samarkandu
U krčmi na kraju putova
Na podu blatnom
Sa slinama i modrinom prosutog vina
Prozor baca sjenu križa
Izduženog kao dva mača u okršaju.

Tamo isposnik u halji franjevačkoj
Allaha slavi
Brka ajete i poslanice
Prepliće poglavlja vijeka koji vrišti.
Ovamo se vrti kolo žena bez svojstava
Stopala im gaze po križu
Dok ratnici bez bitke
Kojima je vino zakletva
Vape neugasiv sjaj haosa.

Ista se tuga dešava ovamo i tamo
Dok u visinama
Vjetrom rasuti križ liježe
Na odmotano platno turbana.

GROB NAD GRADOM
Neuredna dušo moja!
Grob nad gradom
U koga ću leći
Čeka
Ubijeđen da sam odocnio smrti.
Beskompromisan vjeri koja moja nije.
Grob nad gradom slijepih
I jedna maslina
Drug mom truljenju
Da me spase smisla.
Zeleni grob nad gradom
Konačnost u perju krila koje se buni
Nestajući
Pa treperi vjetru prkos.
Kreni već jednom u grob nad gradom!

ULTIMA GRIDA
Hoću sad ono čega nema
Niti ga bilo nije:
Malenu iskru iz sna
(iz fantazije).
Opasavši željom starost hudu
Tim svjetlom da se vinem
Bivajući dok ginem
Svakome u čudu.
Jer dok mi mladost
skrila je krila
Za let srce ne dade se
Nek bar u bljesku moja starost
Sjećanja na užitke spase.
U sutonu stud kad se širi
Nek se beskrajem
Zadnjim ljubavnim zagrljajem
Raspu i moji nemiri.

BUDIM SE SA TUĐINOM U SEBI
U svemu sad vidim
Zakletvu metku
Crnogorska diko,
Moga roda kamu:
Batrićeva snaho,
Snim te golu,
Mog poroda
Svevjekovni sramu.
U cvijetu bagrema i lastinom letu
U siktanju zmije
Plavetnom drhtaju
Grke vodopije
Zacarila Tama.
Jednaka se slutnja raspada poretku
Dosuđenog nama
Smiješi završetku.

ARSENU DEDIĆU MILOST
Samo da nisam takav
(I da nisam sa njima)
Sebičan Škrt i alav.
U svojoj osami drzak
Njihovom društvu mrzak
Zaštićen koprenom dima
Koju poslaše daljine.

EPITAF CRNOJ GORI
Snovi se
Najlakše ostvaruju
Kad se probudiš
Domovino!

ODLAZAK
Staračko doba moje
Dokono
Kao sa izvora žubor vode
Zaludu se grči ono
Da što volim zadržati želi.
Sva ljepota prošlosti mimo mene ode.

Žeđ mladosti
Vrutak slutnje što nudi nespokoje
Sabija ova dosada
Do groblja radosti.
Ništa se više ne glasa moje:
ni strast ni volja ni nada.

Šapćem iz molitvenika
Davno prije svitanja
Ne tražeć opravdanja
Pravila službe vojnika.
Dok sa važnijih zvanja
Šalju testament za me –
Starcu bez nasljednika.

Slutnje preostalih radosti
Skupljenih u kopriva snoplje
Donijeće mrgodni glasnici.
Biću sjutra epilogu znak
Iz uredbe zalaska – junak.
Hoće li iko čuti
Riku palog jelena
U sumrak?

Ostade žubor vode
Što mimo mene ode.