Ana Stjelja

Časovnik večnosti - poezija

         

O piscu:
Ana Stjelja rođena je 1982. godine u Beogradu, diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu orijentalistiku– grupa za Turski jezik i književnost; magistrirala je 2009. Godine, a doktorirala 2012. na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bavi se pisanjem poezije i haiku poezije na engleskom, španskom, turskom, i portugalskom jeziku, kao i prevođenjem proze i poezije s engleskog, turskog, španskog i portugalskog jezika. Piše i prozu i eseje iz oblasti književnosti i religije. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnih prevodilaca Srbije

 

Časovnik večnosti

Poezija



Kad otvore se sve pore lica ovog sveta
kad pomere se zastori sa svih tajni mračnih
kad svenu latice svakog mirisnog cveta
kad okamene suze svih očiju plačnih.

Kad ptice, u besnilu, krila svoja sprže
kad vukovi, od bede i bola, zaćute,
kad otpočnu borbe ko će izdržati duže
kad na sitno budu brojali minute.

Kad reči poružne, k’o nakaze prave,
kad glasove živahne, budu zamenili krici,
kad se na mašinama budu podešavale glave,
umesto nevinom, kad se bude klicalo ubici.

Tada, biće kraj, rastrto belo platno,
spuštena zavesa na scenu pustu,
na časovniku večnosti, polomljeno klatno,
a na zemlji, mrak pokriće maglu gustu.


Zlatni put

Po đubretu kopa zlatnom rukom
miris gareži slasne, prati ga svuda
pomračinu lovi srebrnim lukom
čovek sadašnjice, i sudba mu luda.

Džepove svoje suvim korenjem hrani
oči mu se u sumrak ne daju spoznati
u besmislu olovnom prolaze mu dani
svoje pravo „ja” nikad neće upoznati.

Rukavicama belim rđu svoje duše čisti
dijamante sjajne u cipelama nosi
taj mizerni um nikad neće biti isti
ta ruka od zlata večno će da prosi.

I dok bisernu nisku, iz dokonosti niže
dok zlatna vrata gordosti zatvara
ponoru svoga zlatnog puta, sve je bliže
njegovo se „ja” u ništavilo pretvara.

Taj nesrećni stvor, to bedno biće,
taj izgubljeni lik u ogledalu od čelika
ne zna ni kad mrak pada, ni kada zora sviće
nesreća je njegova, kao svemir velika!


Žena

Žena, kako to magično zvuči!
Eufemizam za „ona bez mozga”
Narcisoidni izraz „jačeg pola”
Autentična replika Evinog tela

Žestoki borac za sve i svašta
Euforična i kad treba i kad ne treba
Nervozna kad joj nije sve po volji
Anarhična kad se bori za svoje „ja”

Živahna kad je „u svom elementu”
Energična kad treba da dokaže svoj stav
Neodoljiva kad treba da ostavi utisak
Altruista, nepopravivi, večiti

Žrtvovana od davnina, bezočno
Ekstatična kada voli, pati, stvara
Naučena da trpi, ćutke
Ambivalentna u trenucima apatije

Životni moto– Uzdaj se u sebe!
Epoha joj svaka na tretu „nejakih pleća”
Neopisivo jaka, čudesno strpljiva
Afroditina kreacija, ukratko–
Ž E N A


Haljina

Na rubu njenih sećanja
rasparene niti svile
što znale su biti radosne,
ponosne...
U svakom kutu njenih snova
raspršuje se nova boja,
zdravom oku neprepoznatljiva.
Njena duga, trošna vlakna,
zakovrdžane veđe mirne starice
što čeka svoj sudnji dan.
U zaborav pada doba kad je plenila,
kad je i same bogove zaluđivala,
kad se svaka njena upletena nit
radovala novom danu, i času
kada će svet ugledati njeno lice.
U polutami, u dnu prašnjavog kofera
usnula, ranjena, na zemlju položena,
u školjku od krhotina zamotana,
haljina, odleće na oblaku zaborava.


Ašk

Slavuj u ružu zaljubio se
na laticama njenim izgubio se
rumenilom jarkim obojio se
od ljubavi te i gora se trese!

Na plamenu sveće leptir izgore
čari ga njene u smrt obore
jer ljubav ga goni i zaklinje
da bude u blizini te buktinje.

Mesec je svoje lice ozario
ko ga je samo tako obdario
da pogled jedan ljubavni načini
i more punim bisera učini?

Slavuj i ruža, leptir i sveća
prozreše istinu, šta je to sreća
vinom ljubavi doveka napijaju se
s verom da nikad ne otrezne se!


Ljubav

Ljubav je u dalekom kutu svemira sklupčana
oko srca Zaljubljenog vezana vrpca pupčana
od zlih pogleda i strasnih dodira skrivena
velom mističnog sna i tajni pokrivena.

Ljubav je kap vode u koju se najdublje more uliva
beskrajni svod nebeski po kome se duga razliva
reč pravednog koja i teška vrata tamnice otvara
svetlost sjajna što i uporne zvezde na zemlju obara.

Ljubav je nepregledno polje zanosa i uzdaha
let velikih ptica kroz tunele beličastih oblaka
zlatni konj koga Zaljubljeni čvrsto, s verom uzjaha
krupna kiša što sve grehove i žudnje sveta oplaka.

Ljubav je mit, simbol i znak
vrlina ljudska i duše žar
svetlost čista što natkriljuje mrak
postanka ljudskog najvredniji dar.

Iz zbirke poezije „Lira Divina”, Beograd, 2014