Predrag Finci

Čekajući Borgesa i druge priče
- hommage autoru -

         

O autoru

Predrag Finci je bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi kao slobodni pisac u Londonu, gdje je bio gostujući istraživač na University College London (UCL). Član PEN BiH, Društvo pisaca BiH, Exile Writers Ink (London), i Hrvatskog filozofskog društva. Autor velikog broja djela.

Sa malim zakašnjenjem – budući da je on za mene još uvijek tridsetogodišnjak - ovaj broj posvećujem Predragu Finciju za njegov sedamdeseti rođendan. Taj datum, napokon, nikad nije kasno slaviti, pa ni ovaj hommage vjernom autoru časopisa Književne Sehare nije zakasnio.


Borges i Shakespeare
Jorge Luis Borges je jedan dan prihvatio poziv da govoriti o Shakespeareu. Ugledni teatrolog Jan Kott bilježi da mikrofon nije bio dobro postavljen, a nitko se nije usudio ništa uraditi, mikrofon namjestiti da bude na razini govornikovih usta, pa su prisutni čuli samo riječ, jednu jedinu: „Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare“. Jan Kott je poslije zapisao da je na taj način Borges iskazao bit Shakespearea. Jedan broj članova bosanskog Udruženja pisaca, s kojima se tih godina još moglo govoriti, bučno su dokazivali da je Borges u toj riječi ponovo napisao djelo slavnog dramatičara, jer je zapravo to bilo Borgesovo značenje tog djela, mada su riječi naizgled bile iste, drugi su mislili da Borges nije uopće govorio o Shakespeareu, nego o svim drugim piscima koji su mogli biti Shakespeare, ali pošto to ni jedan drugi nije bio, ni blizu, onda je govorio samo i isključivo o slavnom Englezu, dok su treći dokazivali da je u pitanju doslovno tumačenje Shakespearevog djela, iako ono ne može biti doslovno jer je tumačenje. U tom labirintu od riječi mudri književnici odlazili su sve dalje i dalje, pa nisu ni primijetili da su postali junaci i zatočenici nenapisane Borgesove priče.

Brecht, Bertolt
Cijenio sam Brechtov teatarski koncept, volio njegove priče, songove u njegovim dramskim tekstovima posebno, od dramskih tekstova najviše Majku Courage i njezinu djecu, ali sve da ni jedan tekst koji je napisao nisam volio, zbog ovog događaja bih. A dogodilo se ovo: Shelly Winters, u to doba slavna američka glumica, vidje u doba Drugog svjetskog rata u svom teatru nekog Nijemca, izbjeglicu, vrtio se okolo po sali, pomagao na sceni, možda je, mislila Shelly, čistač, svakako jedan od „pomoćnog osoblja“. Slabo je govorio engleski, slabo mu bilo u svakom pogledu. Odvede ga glumica kod svojih roditelja, Nijemaca, da ima čovjek s nekim razmijeniti neku riječ. Mnogo godina kasnije glumica je sa zaprepaštenjem saznala da je taj siromah bio Bertolt Brecht. „Što vam je on rekao, je li vam rekao tko je, čime se bavi?“, pitala je šokirana glumica roditelje. „Nije puno o sebi govorio. Samo je rekao da on pravi nakit za sirotinju“. Tako je to Brecht rekao. Da pravi nakit za sirotinju. Ima li ljepšeg i točnijeg opisa pisca i njegova djela, ima li?

Bukowski, Charles Jedinstven slavni pisac, koji je bio i htio ostati marginalan. Mnogi su pokušali pisati poput njega (on bi im vjerojatno rekao „Nemojte ni pokušavati“), mislili to je jednostavno, imaju oni slične priče: pili su naokolo, švalerali se, ponašali se ležerno, odnosili s cinizmom prema drugima i indiferentnošću prema životu, sve kao Bukowski. Samo nisu znali pisati. Ne mogu reći šteta. Tako je mnogo pisac nastalo od svakog velikog, poneki nije bio loš, ali su se čitatelji uvijek vraćali velikima, a od epigona bježali, loše imitacije mahom same posustale, a kada nisu, postajale napast drugima i muka sebi samima.

Bulgakov na sceni
Čitao sam Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova, tu fantazmagoričnu menipeju nekoliko puta, u prevodu, prijevodu, a i na engleskom, tekst dobro znam, znam njegovu povijest i priču o sudbini romana, i mnoge interpretacije znam, od filozofske do političke, prema kojoj je Sotona Lenjin ili možda karikirani Staljin, a Majstor Gorki, a po nekima je riječ o Stanislavskom, tadašnjem utjecajnom „teatarskom djelatniku“, s kojim je s dosta muke surađivao i Bulgakov (Majstor), neće biti iznenađenja, čak strahujem od razočarenja, iako je pisac pripadao sceni, život mu bio vezan za teatar, pa iz njegovog slavnog romana izbija ritam igre, u samu priču je uključena scena, a sprega osobnih drama i volje vladara sudbine, kako u predstavi na sceni tako i u životu, ide ka krešendu, ka kulminaciji i katarzi, ka dramatičnom razrješenju. Znam, doduše, i da je teatarska trupa Complicité čuvena, Barbicanova scena samo za najbolje, pa je i ova predstava hvaljena, što nije lako postići u Londonu, „world capital of theatre“, u kojem je sve što sam mislio da je umjetnost scene drugačije , i uvijek još bolje nego što sam očekivao. Tako je bilo i sa ovom predstavom, od glume do scene. A onda neočekivano rješenje na samom kraju: „Ali nema više Majstora“ – vapi Margarita. „Ovdje je!“ – dreknu profesor Voland, Sotona, Lucifer. Mrak, a onda sve bljesnu, snažno svjetlo gledatelje, svjedoke događaja zaslijepi i Sotona se u trenu pretvori u Majstora. Pisac je izmislio Sotonu, a Sotona stvorio Pisca.

Pjesnici
Protjerali ga iz čitanki, iz razgovora, ime mu zabranili, ni spomenuti ga se nije smjelo, ali njegova pjesma postade narodnom (Ich weiss nicht was es soll bedeuten...), svaku mu riječ slavili, kasnije mu, kada se vlast promijeni, spomenik podigli, ulice, škole i visoke nagrade njegovim imenom nazivali. Drugi (neću mu ime spominjati, nije jedan, a ni samo u zemlji jednoj), eno, udvarao se narodu, dodvoravao (svakoj) vlasti, hvalio domovinu (a i domovina imao barem dvije), taman za čitanke bio, i u nju se kao pisac, veličina u svom dobu, smjestio, ordenima i počastima okitio, oni na vlasti kao pjesnika ga isticali, kao velikog slavili, ali ga, vidi, nikada za svog prvaka ne izabraše, ne usvojiše, ne prihvatiše, ni u njegovoj kulturi, ni ljudi od kulture. „Nije do pjesnika, nego do pjesme“ – reče Heine, nakon svega. Pomalo i do osobe, dodah ja, tiho, za sebe.