SHURA DUMANIĆ

U POTRAZI ZA LAŽI

         

O autoru

Šuhreta (Shura) Dumanić rođena je 1948. u Doboju (BiH), osnovnu i srednju školu završila u Tuzli, novinarstvo diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu , a magistrirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1984. Tromjesečnu specijalizaciju na temu «Globalizacija i identitet» završila na Univerzitetu u Hamburgu 2000-te godine.
Vodi vlastitu izdavačku kuću ShuraPublikacije, urednica je edicije „Mirovne sveske“(izišlo 8 brojeva); edicije „Poentes“ (izišlo 17 knjiga), te edicije Posebna izdanja… Objavljivala u raznim časopisima, na portalima, a iduće godine izlazi njen prvi roman „Ruža iz Damaska“.


U POTRAZI ZA LAŽI

Obično se traga za istinom. No, L-a se našla u čudnoj situaciji, koja je trajala već godinama – u potrazi da otkrije laž! Ima li laž neko znamenje? Kako je, naime, otkriti? Dobro, moglo bi se reći, tragom osobe ili osoba kojima je namijenjena. To je uostalom logičan slijed, jer je upravo ta osoba ona poznata odrednica, možda i jedina u priči – ona je cilj laži, meta njenog odašiljanja.

Ali, u slučaju L-a radilo se o vrlo čudnom obliku laži. L-a se naime samo najednom suočila s njenim posljedicama, ali nikako nije uspijevala saznati što je o njoj rečeno, zbog čega se našla u situaciji u kojoj jest, a koja je bila posljedica laži. Te posljedice, prisjeća se, predočila joj je u jednom trenutku epizoda sa N, sa kojom je trebala zajedno raditi. Dogovori su već obavljeni, a onda je N jednog dana, pred sami početak suradnje, odrješito rekla „ne“ i da ona ima informaciju o L-a od čovjeka kojem apsolutno vjeruje.

L-a je postupila djetinjasto. Poslala je N mail s porukom koja je tih dana kružila internetom, a to je bila jedna anegdota o Sokratu, kako je odbio slušati „nešto zanimljivo“ o jednom svom prijatelju.

(Jednog dana potraži Sokrata neki čovjek i reče:”Znaš li šta sam sve čuo o tvome prijatelju?””Trenutak.” odgovori Sokrat. ”Prije nego mi kažeš volio bih da to što mi želiš reći prosijem kroz tri sita?””Tri sita?””Da,” odgovori Sokrat.…“Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš reći?” ”Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako govore.” ”Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš reći o prijatelju, je li nešto dobro?” ”Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.” ”Dakle,” nastavi Sokrat, ”želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito Koristi. Je li korisno da mi ispričaš što je moj prijatelj uradio?” ”Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.” ”Dakle,” zaključi Sokrat, ”ono što mi želiš reći nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda rekao. Ne želim ništa znati od onoga sto si mi htio reći, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.”).

Nikakvog odgovora nije dobila, nikada se više sa N u životu nije srela, iako su nastavile živjeti u istom gradu. Moć Laži! U tom trenutku nije bila primijetila aporiju u anegdoti o Sokratu. Ta se aporija odnosila na treće sito, na Korist. L-a je vremenom sve više bila uvjerena da putem laži netko izvlači korist. Tà laž nije samoj sebi svrha! Čestit čovjek, poput Sokrata, ne želi čuti laž. Ali, nisu svi mudri kao Sokrat, i onaj tko odabira laž to dobro zna, on računa na svoju korist (i tuđu štetu), koju će lažima postići.

Kasnije je, a sve u potrazi za laži, pročitala tekst u kojem se kaže: „Laže se riječima i šutnjom“( Adrienne Rich, esej "Žene i slava, neke bilješke o laganju", 1975.). Znači, nešto je rečeno o njoj što nije istina, a nešto što je istina, prešućeno je. Pred težinom zadatka ona se odlučila za dugotrajno traganje u vremenu, jer se u trci svakodnevnice, nije mogla baciti (ili nije umjela?) na taj teški posao - iskapanje laži.

Tu je zapravo počelo lagano rudarenje, kopanje po informacijama, ljudima, susretima…Što je to o njoj rečeno? Naprosto nije mogla naći suradnike niti suradnice za projekte na kojima je radila. Svaka osoba sa kojom bi se upoznala, približila, najednom bi nestajala, nije se više javljala. Kao kad bježite od mjesta koje je smradno! U isto vrijeme, ni jedan angažman nije mogla dobiti, sama sa djetetom, bila je upućena na rad s drugima, ali tu se sve polako zatvorilo, a da nije ni primijetila.

Nastale su godine borbe za golo preživljavanje, „uzgajanje cvijeća i svijeća“…

***
Permanentni osjećaj nepravde poremetio je njeno zdravlje, i znala je – ne ozdravi li svoju psihičku snagu, bolest će napredovati. Otkopavanje zatrpanih emocija uporno je ukazivalo samo na jedno – pronaći laž!

Jedina točka oslonca bila je izjava N od prije nekoliko godina. Idući tim tragom L-a je zaključila da bi to mogao biti netko od profesora N, jer ona je u to vrijeme bila studentica, od onih kojima je poneki profesor ne samo autoritet nego i uputa za život, možda kao i guru. Trebalo bi, dakle, nju pitati jer ta djevojka je samo dala naslutiti dimenzije te laži, načinom na koji je izgovorila osudu i okrenula joj leđa. Ali, zamka je bila u tome što je N očito vjerovala tome čovjeku! I kako onda dokazati da je ta osoba, koja je za nju bila izvorom znanja, autoriteta, koja joj je osvjetljavala put u najosjetljivijem periodu, onom sazrijevanja- lagala. Otišlo bi se tada i dalje – zašto? U čije ime, s kojim ciljevima je lagala? Shvatila je da je taj put nesiguran i zatvoren. U međuvremenu je pogledala 'aktivne profesore' iz toga perioda i jedan 'salonski aktivist' joj se učinio sumnjivim. Nisu se poznavali, tek površno, niti jednu kavu nisu popili skupa. Pa ipak… Na njega je pala sjena. No, bez ijednog argumenta da s njim započne razgovor L-a je odustala i opet odgodila potragu. „I sumnja je grijeh“, ponovila je etičku premisu.

A onda se ponovo pojavio trag, tračak traga. Jednog dana je zazvonio telefon, predstavila se D, studentica koja radi svoj završni rad, na temu humanitarnog rada, čime se L-a bavila prije političke karijere, ima tome desetak godina. Za par dana su se našle, ugodni razgovor pretvorit će se kasnije u višegodišnje susrete, ljeti i praznicima, da bi jednom prilikom D ispričala 'zamjerku' koju je čula o L-a, naime da se „tu nešto radi o nekom novcu“ i tome slično. Hah, tu smo dakle! Prigovor je, naravno, bez ikakvih dokaza – ni kada, ni otkuda, ni koliko toga novca, ni kome je uzeto, ni zašto, niti tko je to vidio, potvrdio, zapisao, dokumentirao - priča ne bi prošla ni jedno Sokratovo sito. Ništa, samo optužba. Nije dakle niti sumnja (grijeh sumnje), nego optužba (i zanimljivo da optužba nije 'grijeh', ona ima onu snagu koja prelazi – u moć!). Shvatila je odmah da tu nema odbrane, i zašto odbrane nema – i to je i izgovorila: tako mogu činiti samo osobe koje su fascinirane novcem i koje tu svoju fascinaciju i odnos prema novcu projiciraju na drugoga. Nije dalje obrazlagala, iako je iz iskustva poznavala i teže manire – npr. da osobe koje učine nešto loše podmetnu krivicu drugome, potom da jake organizacije koje čine prekršaje podmetnu istražiteljima 'na zub' one malene, neka se njima bave itd, itd. No, nije imala volje o svemu tome govoriti, na neki način osjećala je neugodu da o tako divnim stvarima kao što je humanitarno pomaganje govori na optužujući način. Nakon što je prije koju godinu čula 'priču' o majci Terezi i, zaprepaštena, sugovornicama rekla: „Ima li za vas išta sveto na ovom svijetu, ili sve, baš sve treba uprljati i uniziti?“, nije se više nikada trudila govoriti i obrazlagati o toj temi. I dobro je bilo što se ovaj puta odlučila na tu jednu kratku rečenicu obrazloženja: D je ostala njena dobra suradnica i samo je velika razlika u godinama osujetila moguće blisko prijateljstvo.

No evo, u potrazi za laži približila se barem temi. Dakle, rečeno je nešto o novcu. Kriminalizirana je! U isto vrijeme dok je muku mučila da ishrani sebe i dijete! Laž je dakle nelogična, potpuno izvrnuta, atak na zdrav razum! Stvar se činila do te mjere apsurdnom da ju je L-a takoreći instinktivno odgurnula od sebe. Okrenula se radikalno od nje, jer je osjetila u svemu tome nešto bolesno, zlo, razarajuće, nešto od čega se odmah i neizostavno morala zaštititi. Nije više mislila na laž, nije tragala za njom, a i okolnosti njena života počele su se popravljati. Lagano, ali ipak nabolje.

***
I onda jednog dana opet vijest – „B priča jako ružno o tebi, to mi je rečeno na jednoj izložbi, spomenule smo te i moja prijateljica mi je to rekla“, kaže na telefon draga osoba iz drugog grada. Hm, sad se opet posložilo nešto: i B radi na fakultetu. Shvati kako sve tri informacije kojima je raspolagala i koje su bile oskudne i nikakve, tek u naznakama, dobivene u razmaku od deset i više godina, imaju svoje ishodište u krugu univerziteta. Na koji ona nikada nogom nije kročila! Gdje nikoga nije znala! Ni sa kim se tamo nije družila, zbližila, surađivala, to je za nju bila potpuno nepoznata sredina. U hipu se njena misao vratila na prvu informaciju - ipak je tada sve započeo taj 'vrli profesor' kojemu je bezgranično vjerovala studentica N. Jedini mogući razlog njegove intervencije vidjela je u potrebi da spriječi N da surađuje s njom, a time možda i neke druge mlade ljude. Odlučila je kako ipak mora razgovarati s njim. Mora jednom probiti tu nevidljivu opnu koju je osjećala oko sebe i kroz koju se nikako nije mogla probiti van, van u slobodu disanja i komuniciranja! Odjednom je postala svjesna te opne koju vuče već godinama poput vlastite sjene i koja negdje u njoj samoj stvara isto tako jednu čudnu sjenu, sjenu koja je čini manje sigurnom, manje radosnom, manje ljubavnom, manje prijateljskom, manje svojom…

Sada se potraga za laži pretvorila u potragu za mladim profesorom. Ulazila je u kavane i restorane gdje bi mogao biti, svraćala u knjižnice, na javne tribine i susrete, ne bi li ga srela. Saznala je i za neke njegove prijatelje, ali njih nije htjela pitati, nastojala je da taj susret bude 'slučajan', 'spontan'. Nije ga nalazila… Njena je potraga postala smiješna. Sjetila se junaka iz Dvojnika Fjodora Dostojevskog, koji kao da korača po pokretnoj traci, a ova se kreće unatrag dok on nastoji ići naprijed, tj. dokazati da nije mislio, da nije htio, da je tako ispalo, odnosno…Njoj je izmicao predmet njene potrage - osim laži same, sada i jedina osoba koja je možda mogla pomoći da se približi laži, bila je neuhvatljiva.

U isto vrijeme, možda za utjehu, L-a je krenula i u jednu drugu potragu – onu o fenomenologiji laži. Pokazalo se da je neka brza Internet pretraga skoro neupotrebljiva. Naslovi koji su izbačeni u potrazi bili su – o tome kako vlada SAD-a laže o NLO-ima, tekstovi poput „Šest laži o djevičanstvu“, novinski napisi „o lažima koje pišu historiju“, fenomen laži kod laganja na Allaha dž.š., odgojne laži, čak i naslovi pjesama o prevarama i lažima u ljubavi… Ali, i tu je trebalo vremena, i posvećenosti temi. Našlo se ipak tekstova koji, ako ništa drugo, olakšavaju dušu. Onih o kulturi laži, o tehnikama laganja, izmišljanju stvarnosti i negiranju činjenica, o etabliranju laži, o epohi totalnog laganja, o političkoj upotrebi laži, a naišla je i na natječaje kojima se traže tekstovi na temu „laži“.

Laž je, bez sumnje, vezana uz moć, razmišljala je. Recimo da je mladi profesor zaista proširio o njoj neku laž, ostaje pitanje zašto bi on to učinio. Oni se nisu niti poznavali, nije imao nikakvog interesa, nikakve koristi od toga. Ako je to učinio, onda je to bilo za nekog drugog, kao uslugu nekome koji je ostao skriven, nedokučiv – prenio je poruku koju je netko ko je zainteresiran, i moćan, imao interesa odaslati. Ova se misao sve više učvršćivala, pogotovo kada je potraga za informacijama urodila neočekivanim otkrićem. Pronašla je, naime, mladog profesora! On već godinama nije u zemlji, putuje i gostuje u dalekim egzotičnim zemljama! Rijetka nagrada! Hm, šta ako je i on ipak imao svoj interes, ne izravan, ali ipak, očekivao je nagradu u nekom obliku. Je li nagrađen? Ili je možda rijetko usamljen, jer: „Lažljivac ima mnogo prijatelja, a živi u velikoj usamljenosti“(A.Rich). Sjetila se Sokratove premise – sita Koristi.

„Laž je ubod, rez, kroz drugu osobu“, kaže Rich. Ali, što to zapravo znači u životu jedne osobe kao što je L-a, koja se usudila javno djelovati? L-a je analizirala svoje postupke, nije nalazila nikakav pravi razlog za takav atak na sebe. S višegodišnje distance i boljim poznavanjem „kako stvari funkcioniraju“ shvatila je da je njen 'krimen' možda u tome što je djelovala izvan 'glavne' grupe, one koja je usmjeravala djelovanje i odluke, a ona se usudila djelovati tek na temeljima općih pravila, etičkih i drugih (tu je naišla na zanimljivu izreku “muškarci su moralni, žene su etične“, ali nije imala s kim razviti diskusiju o tome – odjednom se našla sama). No, ta spoznaja dala joj je snagu da gradi ponovo odnose, ovaj puta izvan kruga koji ju je tako grubo odbacio. Uostalom, šteta je već bila načinjena: godine i godine provela je „u kazni“ zbog svoga samostalnog djelovanja. Ili nečeg drugog? Nikada neće dokučiti! Podsjećalo je to na jedna francuski film od prije koju godinu (nikako se nije mogla sjetiti naslova) gdje se glavnom junaku – lokalnom političaru i kandidatu na izborima za gradonačelnika podmeće preljub (fotomontaža ili namještaljka? nevažno), i kada on na kraju mukotrpno dokaže izmišljotinu, i kada mu supruga oprosti i prihvati ga natrag, na kraju filma slijedi njen pogled ka njemu, pun nevjerice i sumnje. Nikada se više ne može uspostaviti potpuno i bezrezervno povjerenje. Eto, to je ono što laž ostavlja kao najtežu posljedicu. Ostavlja sve odnose malo poremećene, opterećene, nečiste. A u samoj osobi koja je direktno atakirana ostavlja, kao i svaki „ubod, rez“ neizbrisivi ožiljak, i osjećaj zaprljanosti.

****
Ta spoznaja je bila preteška za nju. Da bi osoba izbjegla tako dugoročne i drastične posljedice lošeg odnosa, najbolje je odseliti u drugu zemlju (ako već nećeš nestati s lica zemlje)! Preživjeti rez, ubod laži, preživjeti moralno ubojstvo – kako?! Mučna potraga za laži bila je neuspješna, ali je donijela jedno znanje, bolje reći – prepoznavanje posljedica laži. Bez greške je uočavala kada je prema nekome odapeta takva otrovna strijela, upozoravala odmah prisutne na nelogičnosti, koje su ponekad bile tako vidljive i banalne, da ne bi prošle ni analizu na nivou osnovne škole. Bilo je tu i važnih trenutaka. Kao kada je na jednom skupu uzela riječ i objasnila zašto nemaju uspjeha – zato što nema međusobnog povjerenja. A ono je poljuljano lažima, sitnim i krupnim tračevima, negativnim interpretacijama, malicioznim primjedbama – njih samih!… Tada se iznenadila koliko osoba se našlo u toj konstataciji, koliko njih je doživjelo upravo to: skrivenu laž koja izjeda dignitet osobe. Po svima nama su popadale sjene takvih manipulacija, premreženi smo lažima i potajnim namigivanjima, nitko nikome ne vjeruje, zakočeni su naši najbolji potencijali.

„Laže se riječima i šutnjom!“ Saznanje da je nastala šteta nenadoknadiva bilo je porazno. U biti, mogla je približno izračunati broj godina, vrijeme njenog života, koje je pojela laž – 12 godina! Ako pretpostavimo da se šteta i može nadoknaditi, vrijeme zasigurno ne može. Mogla je izračunati i štetu, ali to joj je bilo zamorno. Šteta se uostalom vidjela na siromaštvu njena domaćinstva, školovanju koje nije mogla osigurati kćeri, neugodnim trenucima bez karte u prijevozu, nemogućnosti putovanja, ljetovanja….

Laž poput jakog otrova ubija vjerodostojnost osobe. Te su riječi fatalni udarci koji na dugi rok, ili zanavijek imaju za posljedicu – moralno ubojstvo. L-a se prisjetila najsnažnijeg osjećaja nepravde i izgubljenosti, kada je razumjela ljude koji, ne nalazeći odgovora, učine sebi krajnje – vidjela je sebe kako ulazi u more, korača, sve dublje, voda se penje ka grlu, ka ustima, ona mirno i tiho korača, voda se ne opire, prima je meko, toplo, vodenasto – nestaje lagano, dah se gubi polako, nikakvog otpora, sve je tako lako, jednostavno, ljekovito. „Da, tako bi to skončalo da nema moje djevojčice“, pomislila je. L-a se nakon svega osjećala kao osoba koja je uspjela preživjeti tu smrt. Nakon perioda iscrpljenosti počela je osjećati ponešto od svoje nekadašnje snage, nadolazila je prvo u laganim valovima, a potom sve snažnije, i tražila od nje da napravi balans. Da poravna račune! Napraviti odgovor, izliječiti svoj život od otrova!

Ali kako? Potraga za laži završila je kobnom spoznajom da laži koje ostanu neuhvatljive, ne-odgovorene, ne-suzbijene, ne-potrte, ostavljaju trajni loš efekt. „Da, to su laži-manipulacije, gdje nema svjedoka o izvoru laži. Laž se tu pojavljuje kao samotvorevina, kao potpuno neovisni entitet koji kola okolo i rovari, destruira, prlja i taloži sumnju i osudu (premda je struktura te laži sasvim banalna – 'netko je nekad nešto rekao'…). „Gori od onoga koji laže je onaj koji navodi“, našla je u jednoj knjižici Baha'i pokreta. L-a je čeznula za situacijom u kojoj će netko otvoreno pred svjedocima izreći laž za kojom je tragala – tada bi ona mogla postupiti ispravno, uhvatiti se u koštac s laži i lažovom, dokazivati, sprati sa sebe smradnu riječ. No, to se nije događalo. Mogla je pretpostaviti i zašto. Jer, nije se imalo na temelju čega iskonstruirati 'legitimnu' laž – njen život je bio čist, dosadan. Sve dok se nije uključila u famozni 'politički život.'

„Laže se riječima i šutnjom“! Nisu se slučajno ove riječi vrtjele bez prekida u njenoj glavi. Osjećala je da u njima zamotana i pritajena leži zagonetka, možda neki smisao, ili put izlaza! Ta je misao bila već dugo pohranjena u njenoj glavi, pustila ju je tamo neka izvrti svoj put. L-a je često radila tako: kada bi imala neki problem i pronašla riječi koje je vezivala uz njega, pustila bi ih da se vrte u njenoj glavi, sve dok jednog dana ne izrode – spasonosnu ideju! Koliko puta joj je to pomoglo! Bila je to njena mala tajna, nenamjerna –jer je bilo teško objasniti je drugima, mala čarobna i ljekovita metoda kojom se pomagala. Tako je bila posijala u svoje misli ovu izreku. Nije se sjećala kada je to točno bilo, ali do promjene nije došlo dok nije prekrižila 'laže se riječima“. Sve dok nije shvatila da je laž napravila što je napravila i da je tu zatvoren put traganja i dolaženja do bilo kakvog rješenja. Ostala je riječ 'šutnja' (laže se šutnjom).

Što je šutnja doprinosila u ovoj laži? Jednostavno – prešućena je istina. I to ne samo od onih koji su odapeli i širili laž, nego i od nje same! Nitko, pa ni L-a se nikada nije potrudio da se istina o njenom angažmanu sazna! Eto izlaza, eto kuda treba krenuti! Zašto nikome nije govorila o svemu što je činila, slikala, pisala, govorila, djelovala? O tome se ne zna ništa javno, premda postoje stotine osoba koje vlastitim iskustvom mogu potvrditi taj doprinos! I to je ono što može pobiti laž – kao kada u mračnu sobu prostruji svjetlo. Kakvo ushićenje je osjetila! Kakvu navalu riječi, misli, htijenja!...

Sjela je i počela pisati.

(Tekst je ušao u uži izbor nagrade Lapis Histriae 2017.g.; objavljen u zborniku radova „LažMenzogna“,, Umag 2018. https://www.gku-bcu.hr/hr/lapis-histriae-2017-u-knjizi/783/)