GORAN SAMARDŽIĆ

LETEĆI BEOGRAĐANIN
KLOPKA

         

O autoru

Goran Samardžić je rođen u Sarajevu gdje je završio studij književnosti. Radio je kao novinar, urednik, priređivač, promotor...Piše poeziju, prozu i književne prikaze. Suvlasnik je Izdavačke i knjižarske kuće Buybook. Objavio velik broj zbirki poezije i pripovijedaka, kao i roman, Šumski duh. Dobitnik je domaćih i regionalnih književnih nagrada za priču i roman. Živi u Sarajevu.


KLOPKA

U to vreme živeo sam u jednoj šupi u centru grada. To što je ispred bila parkirana srebrna, metalik honda, nek se otpiše na kontraste u mom životu. I danas ih ima. Šta ću!?
Suština te sobe bila je krevet, grejalica i jedan minijaturni rešo nagrižen rđom. Jednom se u grejalici ispekao miš. Nisam znao šta to cvili i koprca se u njoj. Kad sam saznao, bilo je kasno.
U nju, tu sobu, krevet je mogao stati jedino popreko, uz udarce po sredini i sa strane. Batine su ga omekšale i učinile ispočetka starim i mekim. Ostao je da lebdi malo iznad poda, održavan u vazduhu stiskom zidova. Sačinjeni od daske presvučene plutom, zidovi su se odazivali na svaki pokret. Bojao sam se da se ne razdvoje; da se ne probudim na ulici.
Čitav taj kraj s kućicama i straćarama, na čijim mestima su danas vile, pevao je i svirao na vetru. Iz svake česme u dvorištu slinila je voda. Zimi su se sline stvdnjavale i visile do zemlje. Ništa nije bilo dovoljno jako da ne zaškripi kad dune. Svaka kuća se mogla, maltene, porušiti golim rukama. Pijani muškarci su znali umesto kroz vrata ući kroz zid, pretučene žene ispasti kroz prozor. Nisam imao tada para da iznajmim pravu čvrstu kuću, pa sam se navikao i na ovu. U boljim su živeli neki psi.
Bilo je u tome čari, pod uslovom da napolju nije ni vruće ni hladno, pa čak i prednosti: u krevet se, pošto nije moglo drugačije, ulazilo direktno s ulice. Dovoljno je bilo da neku devojku malo gurnem i ona bi zakoračila pravo u njega. Onako obučene, delovale su kao da su tek došle, ili kao da se spremaju da odu. I jedno i drugo izgledalo je moguće. Bio sam bogat iznutra a siromašan spolja, ako se izuzme moja honda parkirana uza sama vrata. Vezivao sam je zbog krađe lancem za banderu, skidao s motora razvodnu kapu. Nekad bih zaboravljao da je vratim pa sam verglao u prazno. Čitav komšiluk se skupljao da se čudi što ne mogu da upalim. Pratio me je glas besprekornog švalera, a taj mi je motor opakog izgleda, bar kad je toplo, bio nešto poput sredstva za rad, poput alata. Kasnio sam da se parkiram pred kafić i počnem sa udvaranjem. Često smo se ja i moj motor u brzini stapali u jedno. Sviđao mi se svako ko je žena i ko voli motore. Oni su nam zamena za konje.
Nije se uvek baš tačno znalo da li devojke više vole mene ili moju besnu mašinu što se drala ulicama. Spoj mene i tog motora činio me je uobraženim i sretnim, spremnim da svakom održim predavanje iz života. Tek sam bio završio srednju školu i odlučio da ne učim dalje. Bojao sam se da me obrazovanje ne otupi. Ipak, svaka vrsta života traži i malo reda. Izdvojiću tri devojke koje su se u vožnji lepile za moja leđa i dahom mi golicale uši. Zvaću ih zbog eufonije BI, BA i BU. U moju glavu u to vreme nije moglo stati više od malo, a i manje od onoga što sam spreman da prepričam, s mukom cedeći kapi.
BI je bila najhladnija. Dolazila je retko, upadala u cipelama pravo u krevet, sa štiklama oštrim kao mačevi. Čak ni gaćice nije htela da skine, već ih je ovlaš sklanjala sa otvora, ostavljajući mesta u bravi taman koliko da uđe ključ. Usisavala je i isisavala vazduh, frktala kad svršava kao mačka kad joj staneš na rep. Bila je čist primer kako se vodi bitka za minute, za vreme, kojeg je kod nje bilo premalo, a kod mene previše, kao u praistoriji. Radila je dva posla i štedela da kupi stan.
BI nikad nije sa mnom vodila ljubav više od tri minuta, dok je ukupna poseta trajala jedva pet. Činilo se kako odlazi pre nego što dođe. Bila je starija od mene nekoliko godina i prosto me zvala „mali“, kao da se obraća mlađem bratu s kojim deli sobu. Jedva je nekoliko puta odlučila da kod mene popuši cigaru. Izgledalo je tada da smo u oblacima, a ne u šupi koju čine krevet, zidovi i vrata na klimavim šarkama. Veselo sam mislio kako su žene bezdušne, kako je to dramatično i razlog više da mi se svi- đaju. Došlo mi je da se BI zahvalim što je baš takva. Uklapajući se u ono što mislim o njoj, BI je s užitkom pušila cigaretu – dugačku, belu, sa zlatnom omčom oko filtera. Cigara je lepo pasovala uz njene prste, a crveni nokti uz štikle, stvorene da rane. Tek kad bi tako sedela bez razloga – umorna, prazna, istrugana kao školjka – videlo se koliko je lepa. Namera i strogo određen plan kvarili su joj lepotu nad kojom je bdela, više zbog sebe nego zbog drugih. Ovlaš sam spuštao ruke na njena bedra, proveravaju ći da nije kip. Samo joj je paperje ispod nosa smetalo da bude savršena. Čupala ga je kao da se radi o neprijatelju. Sa istom mržnjom uništavala je obrve. Više je volela da ih crta nego da ih pusti da rastu. Taman kad sam se spremao nešto nežno da kažem, BI je uskakala u suknju i terala me da je odvezem na posao. Besno je zajahivala hondu i stezala je butkama. Posle nje je na sedištu ostajala vlažna fleka. Više je volela moj motor nego mene.
BA je bila drugo nego BI. Činjenica da je manje lepa od BI terala ju je da se više trudi. Sve što sam želeo da radi BI, radila je BA, kao da je zajedno sa BI činila čašicu i zglob. BA je neumorno smišljala načine da mi ugodi, dok me BI jedva gledala. Grabio sam od BA ono što sam očekivao od BI. Nisam mogao napraviti od jedne ono što je već bila druga. Da nepravda bude veća, BA se i sećam samo zato što sam je poredio sa BI: BI je bila visoka, nalik na vazu uskoga grla gde se mogao zabosti samo jedan cvet, dok je BA ličila na ćup za čuvanje dugmadi i sitnica. BI je bila tvrda, a BA meka, poput jastuka kome fali perja. BI je imala uska stopala na kojima se krivila kao na oštricama noževa, dok je BA, kad bi stala, izgledala baš kao da stoji – i ništa više. BI je bila prijatno uska, BA prijatno široka itd. I moj motor, dok sam BA vraćao kući, mirno se ponašao. Godila nam je debeljuškasta cura tople zadnjice i pitome naravi. Pevušila mi je na uvce dok je vozim. S njom sam upoznao idilu.
BA je bila smišljena da dođe u pomoć kada ode BI. (Kad bih ovako nastavio, dočekali bismo mrak. Zato ću stati tamo gde mislim da pada tačka i kraj. Kraj koji dele i BI i BA.)
BU sam ostavio za kasnije jer mi je najdraža. Bojao sam se to da priznam iz straha da ne uvećam nešto što ionako raste. Da sam mogao nešto da sačuvam od BU, bilo bi ono za šta mnogi, tešeći se, kažu da je kod svake žene isto. A nije. Sve što se zavoli počne se i razlikovati. BU nije razbijala glavu zašto je to tako, već je stvarala prilike da joj bude još bolje. Od svih životnih slojeva znala je samo za njegovu glazuru. Bila je duplo plića i gluplja od mene. Kad bih je pitao: – Zašto, kako? odgovarala je sa: – Zato, tako! Pravila je uvređene face kao da bi joj se život pokvario ako bi malo razmislila o njemu. Probudila me je iz sna i mehanike u koje sam zapao sa BI i BA. Odlučio sam da ne mislim šta radim, i razlozima kvarim nešto što već jeste. Samo sam BI i BA isturio kao štit protiv BU, koja je pretila da postane jedina. Sve sam više tražio da budem sa BI i BA, iščekujući – BU. Nekako sam prestao da važim ako nije pored mene. Počeo sam se ljutiti na reči i telo jer ne mogu da dokažu koliko je volim. Žalio sam u sebi što mi nije dato više: samo izraslina, tvrda, smešna, uzdignuta poput prsta što preti u prazno. Mučio sam se jer u prirodi robusnog mladića proste pameti i naduvanih mišića ne postoji ništa drugo što bi vernije odražavalo srce i preslikavalo njegov takt. Halucinirao sam u oblaku vrućine i šaptao besmislice: kuco, maco, srce! Kad više nisam znao kako da joj ugodim, ronio sam glavom među njene noge – i jeo. Zamišljao sam da je to klopka puna dronjaka i ostataka, koje su za sobom ostavile žrtve za kaznu što su bile tu, pre mene. U nju nisam uvlačio samo kitu, već čitavo biće, jastvo, sopstvo. Jastvo je ono što drugi misle da smo, sopstvo što ustvari jesmo! Toga se sećam sa časova.
Dok je odlazila, u čudu sam merkao ogrebotine i ranice nanesene pod narkozom ljubavi: Leđa i dupe su mi bili išarani parnicama, jezik i usne izgriženi. Svaki put BU bi se potpisala na meni. I noktima i zubima!
Često mi se posle seksa s njom nije vozio motor. Želeo sam u miru ležati i razmišljati o ljubavi i hemiji što je čini; uživati u vibracijama iz kosmosa. Pobrisati tako nešto vulgarnom tutnjavom mašine bilo je šteta. Čekao sam da BU izađe iz dvorišta pa da kriknem. Bojao sam se da je njime ne uplašim. Tukao sam od radosti rukama po krevetu na kome sam lepo plovio. Izbacivao sam iz sebe sreću jer me golicala. Takav sam bio, go i sretan, bez želje da se menjam. Zamišljao sam kako BU hoda ulicom povijajući se kao da je na slamkama i pita se ko je od nas dvoje pobedio? Tonući u san, šaptao sam – ja, ja, ja...

1985.

GLEDANJE POD HALJINU

Jovana me je tranzistorom gađala više puta, a on je i dalje pokazivao tačno vreme, godinu i dan. Služio nam je da nas uspava a i da otpeva tačno vreme kada Jovana ustaje i ide na fakultet. Tranzistor je bio pun dugmića koji su u moj prost i sretan život unosili zabunu. Od konačnog raspada čuvao ga je flaster namotan u obliku krsta, a i sudbina koja nekad nešto održava na ivici propasti a da se ne zna što. Bio sam nekako srođen s tom stvaristvorom što je i ranjena nečemu služila. Stojala mi je pored uzglavlja, a rep joj je bio uvučen u zid. Kad bih taj rep potegao, ljut što ne pogađam dugme, tranzistor bi poslušno zaćutao. Svetalca bi se pogasila, a sobu bi do vrha popunili mi i muk.
Tog jutra je na tranzistoru svetlećim ciframa pisalo: 10:06:1986. U trenutku me je obradovalo što je taj dan, više datum nego dan, samo jedan od mnogih iza i ispred nas. Osnovna obeležja tih dana bili su sitost, red i spokojstvo. Jovanini roditelji su nas punili hranom, a mi smo mehanički gutali što bi nam poslali. Energiju iz tih zalogaja smo, prosto rečeno, pretvarali u učenje i seks koji je bio odobren ukoliko ne izazove začeće.
S radošću sam iščekivao autobuse iz duboke provincije, zaprašene do krova; gurao se sa bićima što mirišu na ljude, ne na plastiku i sapun. Preko njih, tih autobusa, koji su na gumama donosili blato i balegu, stizali su nam paketi vredni bogatstvo. Moja obaveza je bila samo da ih prigrlim i čitave donesem kući. Animalno sam navaljivao na ono unutra, na slatko i slano, gorko i ljuto. Raspetljavao sam, odvajao, čak i štipao hranu. Rovao sam do dna na kojem se znao naći i smotuljak para obavijen gumicom za kosu.
Paketi o kojima s toliko osećanja pišem, unoseći se u detalje kao da je u pitanju striptiz pred zatvorenikom osuđenim na doživotnu, bili su toliko nabijeni hranom i emocijama da je u njih jedva stajalo tanje pismo. Masna jela i specijalne prerađevine su danas, zbog strašne opsednutosti ljudi zdravljem i dugim životom skoro pa zabranjeni. Kruna svega je za mene bila rakija, ispečena od slatkih šljiva, velikih kao kokošija jaja.
Dok bih s paketom u naručju stigao kući, bio sam do pasa mastan a često i znojav. Pozvonio bih nosom jer su mi ruke bile pune i sačekao da mi se otvori. Svaki put bi iza vrata iskrsla Jovana (a ko bi drugi!?), bosa, mala, vitka, sličnog stasa kao Madona koja je u to vreme bila u špicu lepote.
Jovana je imala infantilan običaj da zaspi s mojim penisom u ustima. Uobražen, kakav sam u to vreme bio, smatrao sam da joj time što joj dam da mi i u snu dudla činim uslugu. Uobraženost i sigurnost u sebe, što se graničila s idiotizmom i glupošću, crpeo sam još iz kolevke nad kojom su se s obožavanjem nadnosili roditelji i ozračili me ljubavlju za sva vremena. Bilo je tu još iskeženih glava što su me po nekoj vrsti inercije volele, a ja sam ih zauzvat pljuvao i u njih perio kitu. Onda sam kroz školu, gimnaziju i fakultet nastavio da se njome hranim (uobraženošću), prosto ne razumevaju ći druge što nisu kao ja.
Zagrabuljao sam joj rukom po gustoj i oštroj kosi i nežno je odvojio od ubalavljene dude. Na mom stomaku, oko koga se motao prvi slojić sala koji nisam mogao sagoreti treniranjem i istopiti seksom (jer je unos bio veći od potrošnje), ostala je vlažna fleka. Jovana je bila opsednuta mojim telom. Sve u vezi s njime nju je uzbuđivalo (utrpavanje, istrpavanje, kupanje, znojenje, krčanje, šljapkanje, mljackanje, mirovanje, izlučivanje, ištrcavanje, ludovanje, pa i neprimetno starenje), a i smirivalo kad je u blizini. Hvalila se drugaricama da pored takvog muškarca ne treba zaključavati vrata. Pregršt bezbolnih sunčevih strela zabolo se u postelju koju smo godinama mesili. Mana stana u kome smo živeli bila je ta što bi u njega, nekad s razlogom a nekad bez, banuo gazda (medicinski brat sa stanom u centu grada a kućom u Slankamenu, jedan od onih stvorova i stvorica što su nam upropastili zemlju više radeći oko svojih imanja i placeva nego na poslu i koji su pola veka proveli na plaćenom bolovanju). Zato smo, poštujući generacijske barijere, nastojali da nas nikad ne zatekne u kavezu (sobica koja nam je služila za spavanje i seks). Po nekom nepisanom pravilu, ja sam mogao biti sa Jovanom samo danju. Spavanje noću bilo je po gazdi rezervisano samo za žene i muževe.
Stan se nalazio iznad kafane „Manjež“, preko puta parka gde su se u grozdovima skupljali pederi i tiho domunđavali. Iz čitavog grada (ma ne samo grada, već i zemlje i inostranstva) tajnim potočićima ulivali su se u taj park. Nije bilo side, pa ni iskorišćenih kurtona, koji danas zajedno s liščem vise s grana. Nekad bi među njima oko nekoga ko je na ivici da postane kao oni (takvi su najcenjeniji, na rang listi užasno visoko) izbila tuča puna vriske i ogrebotina što su zarastale za par sati.
Stan nad „Manježom“ su činili kuhinja, kupatilo, špajz i tri sobe dosadno nanizane jedna na drugu, pune mraka i vlage. Ni svetlo koje bismo palili tom mraku nije moglo ništa. Zidovi oljuštenih tapeta ispod kojih su se krile bube (sve veće od većih) bili su puni fotografija na kojima se Jovanin gazda šepuri u bolničkom mantilu, u društvu žene i dece. Na jednoj drži kavez s parom pacova velikih kao mačke. Te je pacove lovio i po dobre pare prodavao svom institutu, što ga je zauzvart stalno vukao po bolovanju. Dno blagostanja nad kojim je plutala naša zemlja tek se naziralo i svi su se grabili da što pre potonu.
Park je bio u žbunju koje niko nije kresao, a u žbunju su se noću komešali ljudi. Kao dečak znao sam, izazivajući nešto čudno i opasno, protrčavati kroz taj park, oivičen sa svih strana gradskim prometom. Sećam se da sam se jednom usred dana zabuljio u postarijeg gospodina lepe sede glave i u do kože obrijanog vojnika. Prilepljeni, sedeli su na sveže obojenoj klupi i držali se za ruke. Ličili su na oca i sina poslanog u vojsku na prevaspitavanje, sve dok starac nije rukom zaronio u vojnikovo krilo i smrtno ozbiljan počeo da ga gnječi. Onda je veličanstvena glava kljoknula u vojnikovo krilo i zaklonila ga grivom.
Kao mladić, ovaj o kome pišem, sa simpatijama i razumevanjem gledao sam s prozora na taj park u čijoj sam blizini odrastao, mislim fizički. Iza mojih leđa, negde u pozadini člankovito nanizanih soba i sandučastih ormara punih stvari i naftalina, Jovana je prala sudove i nežno kuckala tanjirima. Oko njene male, idealno skrojene figure, lebdela je aura buduće doktorke koju će pacijenti poštovati, ali je se i bojati. Bilo je utešno setiti se da sam jedan, samo jedan od mnogih zavisnika o vagini i da to nije kažnjivo niti osuđujuće, premda može biti odvratno. Priznajem sad, kad sam dovoljno star, da sam se u vaginama više krio, nego što sam se odistinski ubadao. Preko kite sam pokušavao da izdubim put unatrag, u svoje prapostojanje.
– ’Ajde ustaj na fakultet ako hoćeš da postaneš urolog – rekoh. Jednom rukom nežno sam joj dirkao resicu uha a drugom pokušavao da joj bezbolno kliznem iz usta. Jedva sam čekao da raširim svoju golotinju i popunim sobom čitav krevet. Nisam znao šta bih drugo nego da još spavam, raskrečen u sobici kao petokraka. Svetlo i sunce, kako je vrućina rasla, sve su pod sobom topili. Ulice su postajale meke. Čak je i za mačkama u asfaltu ostajao trag.
Posle spavanja, dok je Jovana u belom mantilu uveliko vežbala da bude doktor, ja sam pio kafu i rakiju (jednu), pa sam srao, pa se tuširao, pa malo čitao iz Kanta i Hegela, pa pisao pesme, pa onda samo tako nekako postojao, pogleda staklasto ubuljenog u nešto, pa gladan i hrane i Jovane oko tri posle podne iščekivao kad će me otključati i osloboditi me od samog sebe. (Zaključavanje je bio njen hir. Zbog niskih prozora kroz koje sam mogao i uskočiti i iskočiti, tu sam Jovaninu iluziju, da sam dok je na fakuletu samo njen, dragovoljno podržavao.)
– Mmm, danas je subota, krele – rekla je i počela da mi ga drka (prvo muze, pa drka). Mrzeo sam da vodim ljubav neopranih zuba i bez kafe, uopšte da se bar jednom pre toga ne pogledam u ogledalo i uverim se u sebe, u svoje spoljno ja. Mrzeo, ali ne toliko da bih prekinuo svoju devojku Jovanu u zaletu. Svaki put bi agresivno krenula u osvajanje orgazma, svaki put ga promašila i plotun umesto u metu rasula okolo. Izme đu ostalog me je volela (a ponekad i mrzela) što je za razliku od predhodnog deč- ka dovodim skoro do ivice (mislim na vrhunac, ne na provaliju).
U svemu briljantna i odgovorna, pa i u seksu, Jovana nije odustajala od toga da lovi orgazme koje sam ja lako i često postizao, ali samo za sebe. Govorio sam joj da bi trebala manje da se trudi ili da mirno sačeka još koju godinu i pođe u osvajanje vrha. Tad je onaj tranzistor prvi put poleteo ka meni i samo napukao, a zatim i njena štikla. Trenirao sam boks i malo karate, pa sve to skladno izbegao. S pakošću sam tranzistor odvrnuo da joj pokažem kako i dalje svira, i to još jače. Udar ga je samo protresao. Drugom pogodku, a ne promašaju tranzistorom zaboravio sam povod, ali se zato se- ćam trećeg puta kad sam oko njegovog izranjavanog trupa obmotao flaster jer više nije mogao bez pomoći ostati čitav. Oko tog puta bih da ispletem ovu priču. Poželite mi sreću! Ni ja je više nemam napretek.
Dakle, te subote sam se kao i svake dotad popeo na Jovanu i polako skliznuo u nju. Već na pomisao da ću biti u njoj Jovana bi počela da vlaži. Odozdo se, tanak kao dim iz aromatičnog štapića, protegao njen miris i počeo se mrsiti po sobi. Raširio sam nozdrve da bi ga što više udahnuo u sebe. Vagina, koja je čitavu noć bila stisnuta i mirna, razmirisala se i raspričala: mljac, mljac, mljac! Čuo se zvuk kao kad se stvorenje bez zuba bori s tvrdim zalogajem. Debele donje usne su u gaćicama delovale tako čedno i sklopljeno, ćutljivo i prkosno, dok su se u snošaju razlistavale, pućile, izvrtale i uvrtale. Polako sam gurkao Jovanino savitljivo dno, a Jovana je ječala. Ponavljam: da je bio radni dan ja bih već na sve strane raširio svoju golotinju i sobom popunio i njen prostor. Pošto nije, natenane sam karao i mislio kako je to možda hiljaditi put kako sam u Jovani. Kad ne bih vodio ljubav dovoljno dugo, Jovana bi me optužila za egoizam, šovinizam, ekstremizam, diletantizam, u kojima sam ionako plivao do guše. Jednom davno, dok smo odrađivali naš prvi snošaj (prasnošaj) i entuzijasti čno se sudarali karlicama, kad nam je njen orgazam prvi put pobegao sa udice, Jovana je krenula na pranje i u mraku se, onako naelektrisana i na ivici suza, nabola na antenu mog inkriminisanog radio-tranzistora. Tad su je obziri prema meni (poznanstvo od dva dana) i mojoj nevelikoj imovini (lako zaklopljiv kofer) sprečili da ga zgazi i na mestu ubije.
Posle pola sata polaganog uplovljavanja i isplovljavanja iz i u Jovanu, osetih da se poda mnom nešto čudno dešava. Jovanine noge i ruke počele su se trzati, poput žabljih krakova kad se priključe na struju. Telo, njegov prvi epidermalni sloj, onaj što se ljušti i odmah stvara novi, prekrili su milioni golim okom nevidljivih ustašaca koja su tražila još! Kroz Jovanu je počela da prolazi neka za nju užasno važna nit oko koje se sva stegla.
Bili smo samo na korak od našeg prvog orgazma. Od njega nas je delila opna tanja od zida do maksimuma naduvanog balona. Jutarnje junsko sunce je odvrnulo reflektor na jače i počelo na neki način da nas hrabri. Moji sada mlohavi i bezvoljni mišići, koje ni hladna voda više ne razbuđuje, tada su svi odreda igrali i pod kožom se zatezali. Zamišljao sam da sam konj u doba Starog Rima što vuče laku dvokolicu s ratnikom u čiji je oklop istopljeno bogatstvo; tigar, lav, panter! Sve osim magarca što tegli tovar uzbrdo. Zatim sam u mislima tu svoju devojku natakao na ogromni kurac i zavrteo je na njemu kao da je propeler. Kurac se kamenio u njoj i nije bilo nade da smekša. Jovana se bradom i nogama okačila za mene a ja sam se izvio i polako stao na noge (zadnje). Postajao sam kentaur s neverovatno izraženim guznim mišićima i udom do mošnji nabijenim u otetu princezu. Prokrstario sam u sve luđem ritmu čitav stan, prošao kroz sobe, kuhinju, čak koraknuo u rikverc i posetio špajz. Malo kasnije stao sam i kao šestar se zarotirao pred ogromnim plakarskim ogledalom. Da je znala šta je jednom od mene čeka, Jovana se ne bi podsmevala mojoj snazi i kondiciji, koje se u običnom životu malo koriste i venu u mestu.
Okrećući se pred ogledalom, puštao sam malo sebe, a malo nju da viri. Zajedno nismo imali ni pedeset godina. Naša tela su od svega bila najviše stvorena za ljubav i razgledanje. Kad je Jovanina glava počela opasno da se klati na tankom vratu i preti da će spasti, kad je kosom s nje počela da mete pod, eksplodirala je, a ja je u zadnji tren svukao s kurca i svršio po ugaženoj jamboliji.
Skoro u isto vreme, dok smo svako sa svoje strane grabili i stiskali naš prvi zajednič- ki orgazam, oglasilo se zvono; jedno od onih koje više moli nego što naređuje da mu se otvori. Dok je Jovana nesposobna da hoda puzala prema kupatilu, ja sam se drhtavih nogu i još dignutog kurca svojim osmatračkim delom nadneo na špijunku: Jovanin gazda, jao! Glupa, sretna faca i beli mantil na kojem nikad neće pisati DR. Nema dileme, on, i to u jednoj od poseta za koju ni sam ne zna razlog.
Malo posle nas dvojica smo pili domaću rakiju i osluškivali slap ispod koga se, s druge strane zida, kupala Jovana. Sunce i toplota u vidu vrele lave milili su u stan. Za one što nisu kao ja perverzno zdravi postajalo je opasno toplo. S mog još uvek nerazbijenog tranzistora emitovano je upozorenje da se ne izlazi napolje. Sve u šta bih pogledao počinjalo bi da treperi od vrućine. Od mene, koji sam stigao da se obučem samo do pola, širio se zavodljiv zadah što ga stvaraju dva znoja kad se pomešaju. Sobom sam, u toku skoro sat vremena dugog seksa i jurcanja za orgazmom, upio Jovanin miris i zapečatio se njime. Nisam bio siguran da li mi se čini ili ne da mi se gazda, mic po mic, primiče. Pomislih da je možda jedan od tajnih članova društva iz parka koji svoju ženu iz Slankamena, a i decu, koristi za kamuflažu. Malo posle, uz pomoć proste muške intuicije, shvatih da se on ne primiče da miriše mene, već nju, Jovanu. Više se nisam odmicao. Puštao sam ga da na taj tužan i žalostan način malo uživa. Na razdaljini lakta pili smo iz malih, u zamrzivaču ohlađenih čaša, i tugovali: on s razlogom, ja bez. Bio sam neobjavljeni pisac, umetnik u povoju, rad da ljude pratim u svim raspoloženjima, posebno u onim čija je suština beda i jad. Sad se slap iz kupatila i podrigivanje cevi više nisu čuli, samo zagonetno šuškanje, kuckanje, mućkanje, ceđenje i razmazivanje. To od jedne lepe i seksom natopljene devojke što se osvešćuje od svog prvog orgazma pravi još lepšu i tegobniju po ljude koji je ne mogu imati.
Ili mogu, ali silom.
Jovana je u kratkoj beloj haljini na tregere (druge vrste nije ni imala), uskakutala u sobu i primetila da u kuhinji ne sedim sam. Od nje je prema nama, kao iz naglo otvorenog frižidera, hrupila svežina. Bila je mirisna i čista do usijanja, ljuta što ne postojimo samo mi na svetu. Sredovečni gazda obučen u staromodne sandale i mantil ižvakane kragne, koji samo na crno-belim fotografijama izgleda čist, bio je za nju bolan višak.
Žmirkajući smo je gledali. Naše dve muške glave, jednu mladu, drugu stariju, rakija je povukla nadole. Sad nas je lepota ove tek iz orgazmičke oluje isplivale devojke podigla na noge. Gazdina kolena su u podizanju zvučno škljocnula. Da tragedija bude ve- ća (u stvari ne mislim tragedija, više žalost i tuga), gazda je visinom bio dosta ispod mene. To je Jovanu dodatno inspirisalo da ga mrzi; mrzi što joj je svojim prisustvom i ne baš lepom pojavom upropastio postorgazmičko stanje u kojem je želela da je samo zagrlim i njišem.
– Pa, čika Lule, kako ste? – kroz zube je pitala. Imala je jednu od onih izraženih, američkih vilica, koja kad je ljuta postane četvrtasta. Iz ogromnih pravoslavnih očiju, kakvih još samo ima na nekim freskama, umesto blagosti izbijala je mržnja (mala).
– Dobro, sine Jovana, a kako si ti?
– Ma eto, učim, sezona je ispita.
– A je l’ te sluša ovaj delija?
– Pa dobar je, dobar.
– Ma šta dobar, odličan. Ovakvih momaka još samo ima na olimpijskim igrama.
– Pa nemoj da ga puno hvalite, ionako je uobražen.
– Neka je, i treba da bude. Vidi ga, na njemu može da se polaže anatomija, a i cug mu je dobar.
– I predobar. A kako je tetka Borka?
Ovo pitanje je smaklo tanušni sloj radosti s gazdinog lica koje je izujedao znoj.
– Jedva diše, debela, a kad su vrućine, samo sisa led i huče i mene tom hukom tera od kuće.
– Pa šta sisa? – prvi put sam se uključio u ovaj prazan razgovor da mu bar nešto dodam.
– Led, sinko. To je ’ladi iznutra.
– Svašta – rekao sam i zaćutao.
Odnekud su se, ne znam ni ja kako (zna gazda), u špajzu stvorile merdevine na koje se, opet ne znam kako (zna on), Jovana pela. Prečku po prečku odmicala je u vis. Mislim da ju je zamolio da dohvati nešto u špajzu što u stvari i ne postoji. Jovana se visoko gore (troipometarski plafoni) istezala za fantomskom stvari na zadnjoj polici. Niko nije znao, a najmanje on, gazda, kako ta stvar izgleda. Zabezeknuto je iskrenuo glavu prema plitkom abažuru Jovanine haljine koja ga je odozgo natkrivala i otvorio usta, grla ogoljenog kao za klanje. U toj pozi haljina nije skrivala ništa. Ona je, haljina, i kad Jovana stoji mirno na zemlji, jedva nešto pokrivala. Sad mu je položajem i formom usmeravala pogled i određivala mu ivice preko kojih nije bilo ništa važno. U čast ove drame iz koje će se trideset godina kasnije izleći ova priča, drame od jedne glumice i dva gledaoca, popio sam na eks još jednu rakiju. Umesto da me smuti, rakija spravljena po svim domaćinskim pravilima i ritualima razbistrila me i učinila mi misli glatkim i ludim. Prišao sam i ja da malo gledam svojoj devojci pod haljinu i pridružim se gazdi. Na crnpurastoj zadnjici sjajnoj od kreme bele gaćice su divno stajale. Izgledala je uzbudljivije nego da je bila bez. Strašno sam se čudio što sam ih toliko puta s Jovane skinuo, što sam je dole lizao, hvatao ili jednostavno samo ljubio. Što mi je često bivala i dosadna jer sam se na nju previše navikao! Iz gazde, čije je lice od rumenog postalo belo, želja za Jovanom se pretakala u mene (zakon spojenih sudova). Pomagao sam mu da muku podeli na dvoje, iskonsku muku u koju pada stariji muškarac pred devojkom čije se dveri zbog žestokog seksa sa drugim i mlađim još nisu sklopile, nego samo pritvorile.
Jovana je osetila šta se ispod dešava, pa se zainat stisla. Čvrsta, prćasta zadnjica nekog ko jedva ima dvadeset i dve, do pola je pojela gaćice. Došlo mi je da pružim ruke uvis i raspolutim voćku koju sam već dugo filovao sobom. Da i drugi uživaju bar preko očiju u onom šta zasad imam. Posle sam, potresen stanjem u kojem se nalazio gazda, stanju koje me dok o ovom pišem počinje da muči, polagano izašao iz špajza i ostavio gazdu da malo sam gleda mojoj curi pod haljinu. Gleda u ono što je ionako moje.
Pola sata posle, izraziću se u slikama, ne u mislima jer ih ova priča ne trpi, gazda odlazi kroz vrata čudno podmlađen a Jovana ih za njim lupa, ma šta lupa, treska! Kiša od žbuke pada na pod a luster, jedan od onih jeftinih, socijalističkih, kupljenih s gomile, ruši se na zemlju i čak se ne lomi. Jovana će mu gledanje (voajersvo) kroz tu štetu, načinjenu više nama nego njemu (on ne živi tu, nego u Slankamenu, mestu koje natapa Dunav; ne osvetljava taj luster njega nego nas) naplatiti i preskočiti mu iduću kiriju. („Ma nek gleda živu ribu kad mu je kod kuće crkla, al će i da plati, pička mu materina!“) Ja sam i pored orgazma koji sam joj darovao, koji sam osvojio za nju preko čiste snage, i to stojeći, gađan tranzistorom u glavu. Tranzistor, ni kriv ni dužan, puca napola. Sreća što predmeti ne viču JOJ dok ih ljudi lome i svete se preko njih. Čim je oluja prošla, previo sam ga flasterom iz kućne apoteke i osposobio da dalje svira. Tu noć smo prionuli na seks, ali bez oralnih poljubaca (mora nekako da pokaže da je ljuta). Osvajali smo mic po mic njen drugi orgazam. Osvajali ga sa samopouzdanjem što nam je doticalo od jutra, kada smo spojeni skakali po stanu i ječali.
Umesto sunca kroz prozor je sijao mesec. Park ispod, pa preko ulice, živeo je svoj život. Tridesetak kilometara dalje gazda je ležao pored svoje žene i s njom disao isti vazduh. Par pacova na kojima su se vršili eksperimenti, koje nauka ubija pa oživljava i na kraju ipak ubija, zamenjujući ih drugim, cvileli su u podrumu. Nek su im lake muke. Amin.
P.S. Draga Jovana! Ako ikad budeš ovo čitala – a nećeš, nadam se, jer tamo daleko gde si ne dopire ono što se u Beogradu dogodilo, u Sarajevu napisalo – izvini što sam našu ljubav dočarao najviše spolja, kroz telo, pokret, mrdanje i drhtanje, kroz sokove koji su iz nas u to vreme lili čim se malo stisnemo. U meni se skutrio budući starac a u tebi baka, hladna, čista, skrivena iza naočara i medicine. Ja sam u jurišu na uspomene i nisam kriv što su ovoliko lake i po mnogima banalne. Spolja se jurišanje ne vidi jer sedim i pišem. Poda mnom se, u ogromnoj jami koju su izdubile praiskonske sile, stisnuo jedan grad. U njemu kuća na kuću najahuje, a ljudi se zbog užasne blizine, za koju misle da im donosi sigurnost, ponekad mrze. U ratu je time što ti ljudi žive na gomili, izdeljeni na familije, dalje i bliže rodice i rođake, njihovom neprijatelju omogućeno da ih lakše i više pobije. Ti si taj grad možda gledala na vestima dok je rušen. Bilo je prilika da i ja u njemu stradam, i to mnogo. Ali, oblik u koji je smeštena moja korodirajuća duša nije ni taknut ni maknut. Ja sam ostavljen vremenu da me ubije, ne drugim ljudima. Osvetljava me i dalje isto ono sunce, samo opasnije i bliže. Kad se ozonski omotač bude skroz poderao, biću mrtav i još manje važan. Ova priča je hrabar pokušaj da se od dva truna stvori grumen.
Za mene zlatan.
2007.