JASNA ŠAMIĆ

D E V E T I   V A L
(roman , odlomak)

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.


D E V E T I   V A L
(roman , odlomak)



Istanbul
Dvadesete godine XX stoljeća


Kada je jednog sunčanog jutra, u ljeto 1921, Liza poljubila majku, nije znala da je to i posljednji put. Zbogom, ko može znati, izgovarajući tu riječ, da ona znači konačni rastanak ? Ovi stihovi su joj neprestano navirali u sjećanje.
Voz više ni po čemu nije nalikovao na prevozno sredstvo za ljude. Bio je to nekakav kazan na točkovima, nakrcan tjelesima, iz kojih se isparavao vonj. Putnici su kao vreće bili nabacani jedni na druge.
U Odesu su se stoljećima naseljavali svi oni koji su se osjećali odbačenim u drugim dijelovima Rusije. Crkve su se bjelile u nedogled, « poput heljdinih polja ». Bilo je tu i bivših kmetova, i stranaca, i Jevreja. Pobožan grad, kako bi rekao jedan ruski pisac, « izgnana zvijezda, zdenac naših nedaća ». Ili, možda, uplakano sunce, kako se činilo Lizi. U tom kosmopolitskom konglomeratu, dobila je potvrdu da može napustiti domovinu, nakon čega su se ona i Žarko ukrcali na Galiciju. Duboko u sebi osjećali ugašenim, paralizovanim, bez ijedne misli u glavi, bez ijedne želje, bez ijedne uspomene, pisala je kasnije. Je li ih ova prividna ravnodušnost spasila osjećanja poniženosti? Bez otvrdlog srca, bi li uopšte ikad doprli do cilja?
Za vrijeme putovanja, Žarko je ostao šutljiv, a i Liza bi samo ponekad otvorila usta da zagrize sendvič. U stvari, to je bila omanja okrugla, prepolovljena pogača, u koju je ćušnula komadić mesa.
More je sve vrijeme bilo vrlo mirno, a takvi su bili i putnici. U noći bi se presijavalo kao ogledalo posuto dragim kamenjem. U salonima su se ljudi u glavnom po cijeli dan kartali, da prekrate vrijeme. Ponekad bi se začuo neki lijep glas kako pjevuši Podmoskovnye večera, kadkad samo zvuci harmonike, ili balalajke. Liza je voljela da šeta palubom, gdje su ležali putnici pokriveni dekama ili šinjelima. Bez obzira na lijepo vrijeme i tihu plovidbu, često bi ugledala muškarce i žene kako povraćaju; nekad je cijela paluba bila prekrivena otpacima ljudske iznutrice. Liza nije znala da na brodu vladaju razne zaraze, pa i tifus.
Jedan mlađi putnik bi se zaustavio kad bi je vidio na palubi. Stao bi joj pričati kako noću tu sluša « huk zvijezda » i gleda « ples riba uz harfe vjetrova ».
Drugom prilikom je vidjela nekog mornara kako viri kroz ključaonicu vrlo luksuzne kabine, da bi naglo trkom pobjegao. Iz kabine je izašao mladi pop, koga je viđala i u salonu sa svojom mladom popadijom, a za njim je istrčao i uglađen stariji gospodin. Njih dvojica se žurno rukovaše, a onda svaki od njih pođe u suprotnom pravcu. Iz kabine se začu žensko ridanje. Liza se sjeti priče koju je nekad čitala o mornarima koji su pravili rupu na kabinama za mladence, da bi posmatrali njihove ljubavne noći; bacali bi kocku koja bi odlučila ko će biti srećni voajer. Tako su jednom ulovili friškog mladoženju kako mu stari Englez plaća za erotske usluge njegove mlade supruge.
Najznačajniji događaj bio je, međutim, onaj sa starom groficom koja je usred puta otkrila da su joj “crveni”, ušuljavši se na brod, “opuhali” sav nakit i zlato koje je nosila sa sobom. Uzalud će obavijestiti i kapetana i posadu, niko neće ni prstom mrdnuti da pronađe lopove. To veče, ona će sva sluđena špartati salonom uzduž i poprijeko, u crnoj haljini posutoj šljokicama, s crnim šeširom na glavi, i crnim dugim rukavicama na rukama, na kojima su blistale dvije narukvice optočene dijamantima, jedino blago što joj je ostalo, jer se ni u snu, izgleda, nije od njih odvajala. Zaustavljala se od stola do stola, vrišteći da su je Uljanovljeve svinje opeljušile od glave do pete, ostavivši joj samo dva, tri zlatna napoleona koja je uspjela sakriti u grudnjak… Hу, это красный справедливость - Eto, to je crvena pravda, kukala je, nadvikujući piskavim glasom buku u salonu, dok su joj ljudi odgovarali : Мы сожалеем! I nama su sve pokrali. Onda je kao furija izjurila na palubu, otrčala do krme i bacila se u more. Putnici koji su tu zadesili, pričaće kasnije da su njene posljednje riječi bile upućene mjesecu: “Mjeseče, primi me k sebi, podajem ti se ! Hу, это красный справедливость!”, proderala se, kažu, još jednom, a potom zauvijek nestala u mračnoj vodi što se presijavala kao posuta šljokicama s njene haljine. Brod se nije zaustavio. Nikom nije bilo ni na kraj pameti da je i pokuša spasiti.

Poslije dvije sedmice provedenih na brodu, doplovili su napokon i do Konstantinopolisa. Na sam pomen te riječi, uvijek bi joj pred oči iskrsnuo Kazanj. Nešto prije nego što je slomila kuk i obrela se u sarajevskoj bolnici, jedna prijateljica joj je poslala razglednicu, od koje je pretrnula; bila je ubijeđena da vidi sliku svog ruskog grada. To je, međutim, bio Istanbul obliven ružičastom svjetlošću u suton. Ta fotografija je u njoj iznova probudila uspomene na Rusiju. Zureći u nju, kao da je osjetila istinski miris svoje zemlje.
Nakon mukotrpnog putovanja, brod s Lizom i Žarkom je gotovo nečujno uplovio u Bosfor, « grlo » koje se poput slikarskog platna naziriralo kroz jutarnju maglu. Čim je ugledala obrise grada, znala je da će ga zavoljeti.
Dotakli su sultanovu zemlju u ljeto na izdisaju, koje je Lizi naličilo na neku blagu smrt. Ona će s Bešiktaša, dok se noć povlačila ispred jutra, u gotovo prozirnom mraku, narušenom farovima njihovog broda, ugledati i obrise palate Dolmabahçe. Nije, svakako, imala pojma da će ovo prelijepo zdanje 1923. godine, kada bude proglašena Republika, postati rezidencija Oca nacije, Ataturka, tog naočitog čovjeka, koga će imati priliku da sretne u jednom restoranu. Ovaj bivši oficir, po svoj prilici albanskog porijekla, što se svim silama trudio da nekadašnje veliko carstvo pretvori u modernu i sekularnu državu, vrlo brzo će uspjeti da uspostavi diktaturu demokratije. Bez sumnje je to bilo potrebno narodu koji je stoljećima živio uljuljkan u iluzije o svojoj besmrtnoj veličini, u jednoj kontroverznoj imperiji, nakon brojnih poraza koje će zemlja doživjeti malo prije Ataturkovog ustoličenja.

*


Strani brodovi su uplovljavali u Bosfor uvijek u zoru. Mnogi francuski pisci bili su zadivljeni, ne jednim, nego gradovima koji bi iskrsnuli pred njih, ogledajući se jedni u drugim: « Prvo Scutari, na azijskoj obali, a potom, na jednoj uzvišici, Pera, koja je sa svojim zgradama i palačama prekrivala cijelu evropsku obalu što se dizala iznad brojnih brodova i sivog dima, iznad istanbulskih munara i kupola! » Tu su bili i kajaci - u njima se plovilo u ležećem položaju -, te istanbulske « gondole » raštrkane po moru, a nešto podalje od njih, čempresi i munare, kao u zagrljaju.
Njihovo putovanje bilo je dobro organizovano. Već na brodu su dobili adresu veličanstvenog dvorca u kome je bila ruska ambasada, pretvorena u konak, gdje su noćivali Lizini sugrađani koji su bježali od revolucije. Veći broj zgrada u Istanbulu služile su, naime, kao ruske ambasade vlade koja je, iako srušena, diplomatski bila i dalje legalna. U jednoj od tih građevina, s bezbroj luksuznih prostorija, Liza i Žarko su proveli punih sedam dana, skupa sa još dvadesetak Rusa, vrlo skromnih “bumažnika”. Jedna zgrada ambasade nalazila se u kvartu Büyükdere, a druga u evropskom dijelu grada, Beyoglu-u, dva koraka od četvrti zvane Pera. Tu se nalazio i čuveni hotel Pera Palace, u kome su odsijedali glasoviti stranci, a proslavili ga francuski pisac Pierre Loti i engleska književnica Agatha Christie. Ova četvrt se naslanjala na Tepe Bași, u čijoj će blizini Liza i Žarko iznajmiti sobu. Mnoge Ruskinje iz plemićkih porodica radile su u tom hotelu kao konobarice. Njegovi saloni su bili prepuni tamnoputih muškaraca, sa štricanim brčićima, u uniformama turskih oficira, iako je rat, koji su izgubili, bio odavno završen. Liza je i sama potražila tu posao od direktora hotela, ali nije imala sreće. Već je bilo previše Ruskinja u Konstantinopolisu, koje su radile kao konobarice u Pera Palaceu.
Lizin novi dom bio je, dakle, u evropskom dijelu grada, odmah kraj Istiklal Caddesi, ulice Nezavisnosti. Zahvaljujući vlasniku jednog ruskog dućana, Žarko je brzo pronašao posao prodavača. Taj dućan, čiju su adresu dobili još u Ruskoj ambasadi odmah po iskrcavanju iz Galicije, nalazio se takođe u Ruskoj četvrti (zvanoj Rus semti), gdje su se gužvale matrjoške i samovari. Jadni Žarko, on koji je bio tako loš trgovac, cijelog života je bio primoran da se bavi alișverișom, i računicom koja mu nije išla od ruke.
Iz novina, koje su izlazile u Istanbulu na njenom maternjem jeziku i bile štampane na ćirilici, Liza će saznati da je u ljeto 1920, 115 brodova napustilo luku u Odesi, noseći na svojim palubama sto četrdeset hiljada bijelih Rusa. Među njima je bilo 75.000 vojnika carske armije, dok su ostali bili civili. Za ovaj podatak Liza nije znala kada se godinu dana kasnije sa Žarkom ukrcala na brod, iako je imala utisak da se nalaze u jednom velikom lavoru do vrha natovarenom bijelim Rusima.
Konstantinopolis za Lizu, to je bio crni dim što se dizao s parobroda koji su upravo postali prometno sredstvo u ovom gigantskom pristaništu, to su bili muškarci, posvuda, i tek pokoja žena na ulicama, skrivena iza čadora. Bio je to i neprekosnoveni most Galata, bili su to hamali koji su prtili gomile tereta na leđima na mostu, i fijakeri, i ulice utonule u prašinu koja se kovitlala do pod oblake, i zadimljene kafane u kojima su brkati starci igrali šešbeš. Sve je vrištalo u Istanbulu, i bilo sivo, osim mora. Plavog i često mirnog. Noću je grad naličio na modro platno posuto dragim kamenjem. Istanbul, to su bile i tirkizne boje u blagi suton, ali i miris čađi i uglja koji su kadili okolinu, to je bio dim koji se ponekad dizao iznad čempresa, ili poput guje vukao tik iznad Marmare i Bosfora, i munara koje kao da su se trudile da dokuče nebo. Dvorci od drveta, zvani yali, nanizani kao đerdan na obje obale Bogaz içi-a, plovili su njenim sjećanjem, jedni blještavo bijeli, drugi sivkasti, a neki u ruševinama nakon brojnih požara koji su neprestano harali gradom.
Kao utonuo u plavo-sivu melankoliju, velegrad azurne boje i čađavog dima, skupa sa svojim vijugavim crnomorskim kanalom, bio je kao stvoren za razonodu i veselje, a u njemu je gospodarilo vino, koje je kao da je bilo zamjena za Boga. Slično je na Istanbul gledao i Puškin : Zaveden lukavim Zapadom, Stambul se iscrpljuje u svetkovinama. Sablja je ovdje prezrena, Nestalo je ratničkih vrlina, Vino je zamijenilo molitvu.
Svi ti lijepi opisi ipak nisu mogli prenijeti Lizi čaroliju koja je doslovce isijavala iz grada.

*


Soba koja im je postala stambulski dom, naličila je na crkvicu, prepunu svijeća i ikona na zidovima. Prozori su im gledali na pasaž Olivo i čuveni restoran Rejans (Režans). Prije nego što će se dati u potragu za poslom, Liza je odlučila da posjeti veliki bazar, Kapali čaršiju, u starom dijelu grada, s namjerom da tamo nešto kupi. Zaustavila je fijaker i zamolila na francuskom kočijaša da je tamo odveze. Ovaj je odmah zapodjenuo razgovor, što se u Rusiji nije moglo ni zamisliti. Rekao je da je bio konjanik Sultanove vojske u ratu za tursku nezavisnost : Kurtuluș savași, precizirao je na svom jeziku, tonom koji je odavao ponos.
- Zahvaljujući Mustafi Kemalu, naši neprijatelji, Grci i velike sile, na kraju su poraženi. Prije rata, lijepo sam živio, bio sam bogat, a sad sam obični kočijaš. Ipak se nadam da ću jednog dana dogurati barem do šofera kola na četiri točka na motor, i zarađivati mnogo novaca.
Sve to je kočijaš izgovorio na gotovo besprijekornom francuskom jeziku. Malobrojne žene, koje su se mogle vidjeti na ulicama i u dućanima, bile su obavezno u pratnji muškaraca, rjeđe svojih sluškinja. To Lizu nije iznenadilo jer se ni Tatarke, Kirgiskinje, i Čečenke, drugim riječima, uopšte žene azijskog porijekla u Rusiji nisu kretale slobodno, same, a pogotovo nisu nigdje išle pješice; nisu odlazile ni u džamiju, a još manje su posjećivale istorijske spomenike. Stoga je bilo prirodno što su na Lizu gledali kao na laku ženu, jer se šetala sama ulicom i Kapali čaršijom. Više besposlenih muškaraca ju je pratilo, zujeći oko nje poput komaraca.
Jednoga dana, dok se vraćala iz starog dijela grada, Liza je pred kućom srela vlasnika restorana Rejans, s kojim je porazgovarala na ruskom. On je po “nečemu neizrecivom” odmah primijetio da je ona iz stare ruske porodice, i pozvao je da mu bude gost u restoranu, skupa s mužem, a onda joj je obećao da će joj pomoći i da nađe posao. Ušao je nakratko u Rejans, i ubrzo izašao iz njega, noseći jednu svesku, koju je pružio Lizi ; tu su bila imena i adrese Rusa koji su mogli biti od koristi njegovoj sugrađanki. «Vratićete mi to kasnije », rekao joj je. Lizu je ganulo ukazano povjerenje. Bila je srećna što u Istanbulu niko nije prezao ni od koga. Osjećala se kao u predrevolucionarnoj Rusiji, « noble » u svakom pogledu te riječi.

*


Liza i Žarko su bili prilično zadovoljni svojim životom u Istanbulu, ali su imali namjeru da tu ostanu samo dok ne zarade dovoljno novca kako bi mogli nastaviti putovanje do Jugoslavije, ali i imati nešto ušteđevine kad tamo stignu. Ipak se njihov boravak odužio više nego što su planirali. Liza se u Carigradu nije ni s kim stvarno sprijateljila, osim sa nekoliko Ruskinja, koje su joj više bile poznanice, nego bliske prijateljice.
Jedna od tih žena zvala se Irina Aleksejevna Cvetnikova. Bila je to visoka plavuša srednje dobi, koja je stigla u Istanbul prije njih, dok su njeni bliski, majka, braća i sestre ostali u Rusiji. Povrh svega, njena mlađa sestra, маленька (maljenka), kako ju je Irina zvala, zaljubila se u jednog crvenogardejca. Na taj način je porodična drama bila udvostručena.
Prije nego što se definitivno nastanila u Istanbulu, Irina A. Cvetnikova, rodom iz Groznog, živjela je kratko vremena u Sankt Peterburgu, koji je takođe morala napustiti. Irina i Liza su gajile obostrane simpatije, a nalazile su i mnogo zajedničkih tema za razgovor. Više nego razgovor, bio je to Irinin monolog, koji bi se ponekad odužio u nedogled, ali koji je Liza pažljivo slušala. Njihove sudbine su bile istovremeno i slične, i različite.
Jedne nedjelje, udovica Irina pozvala je Žarka i Lizu na čaj iz samovara s pirjoškama. Liza je bila srećna što se ponovo našla u potpuno ruskom ambijentu ; kao da se vratila u svoje djetinjstvo. Irinin posinak - sin njenog drugog, nedavno preminulog muža -, spremao se da otvori ruski restoran s druge strane Istiklal ulice, na Nișantașu, nedaleko od Pera palacea, i Irina je obećala Lizi da će intervenisati kod njega da je uposli kao konobaricu. Sama je gotovo svakodnevno posjećivala bar u Palace-u, zvani Orient express, gdje se, u samom početku svog boravka u Istanbulu, viđala i s princom Aleksejem, sve dok ovaj nije napustio Carigrad. Jedan od njenih prijatelja bio je i Smirnoff, proizvođač vodke, koji će se ubrzo nakon svog odlaska u Pariz, obogatiti i postati poznat u cijelom svijetu.
Liza je povremeno odlazila na šolju engleskog čaja i u bar u hotelu Grand hôtel de Londres - Büyük Londra hoteli. Hotel je sagrađen u XIX vijeku i nalazio se nedaleko od njihove « kuće ». Kroz prozore bara, naslućivala je Zlatni rog, obavijen maglom, i zamišljala omiljenu kafanu Pierrea Lotija, na jednoj uzvišici, s koje je « pucao » cijeli Haliç. (Ali i magle su znale biti veoma guste u Istanbulu, i tada se nije vidio prst pred nosom.) Svi su govorili o toj kafani, čuvenoj u svijetu upravo po ovom francuskom piscu. Ipak, Liza nije nikad otišla ni u Lotijevu omiljenu kafanu, ni u Zlatni rog gdje se kafana nalazila.
Svuda je čula riječi harašo i spasiba. Turci su ih zvali mesdames harašo, gospođe « harašo », ali u početku svog stambolskog boravka, Liza nije znala da to za njih znači « lake žene ».
Preko Irine Aleksejevne Cvetnikove, ubrzo je našla privremno mjesto nastavnice u koledžu Robert (Rober Koleji), gdje je počela da predaje ruski jezik i literaturu, što je bilo neuporedivo lakše i zanimljivije nego da je bila konobarica, makar i u luksuznom i slavnom Pera Palaceu. Njeni učenici su bili iz bogatih familija, ambiciozni i arogantni. Vjerovatno je imala toliko strog izraz lica da su bili kao bubice na njenim časovima, dok su se drugi profesori neprestano žalili na njih. Nakon nastave, znala je svratiti u njihovu crkvu, Rus kilisesi, na Galati, tek da pozdravi mladog popa i posudi od njega knjige na ruskom jeziku. Nakon crkve, odlazila bi do Irine na čaj. Ponekad bi zajedno išle u Pera Palace, da slušaju koncert balalajki, ili u pozorište da gledaju ruski balet. I plesači i koreografi su bili njihovi bivši sugrađani. Žarko je radio do kasno i nije nikad pratio Lizu na ove kuturne večeri.
Grad je i dalje bio okupiran od savezničkih trupa, i posvuda su se mogli sresti Englezi.
Irina Aleksejevna se oblačila po posljednjoj pariškoj modi. Kosu je šišala na kratko, to jest « na frtalj », i ona joj je sve vrijeme dok je pričala, plesala oko lica. Takođe je kratila i svoje suknje, dok je Liza ostala vjerna modi predrevolucionarne Rusije. Ponijela je iz Rusije svoje mnogobrojne šešire i krznene kapute, ali nije imala prilike da ih nosi. Klima je u Istanbulu bila blaga, uprkos pljuskovima koji su znali fijukati skupa s vjetrovima.
Jednog popodneva, dok su kao obično pile čaj, Irina joj je otvorila dušu i počela pričati o svom životu, očiju punih suza.
- Vi nikad ne plačete, primijetila je naglas, prije nego što je započela svoju storiju, sličnu tolikim drugim ruskim pričama u Istanbulu. Govorila je prvenstveno o svom životu bogatašice koji je vodila u Groznom, živeći u jednoj vili, s prostranim parkom, oivičenim gustom šumom. Dok su odrasli bili u Kazinu, Kurzal gazino, Irina se igrala žmire s braćom i sestrama u kući, u kojoj je bilo toliko prostorija da nikad niko nije mogao nikoga pronaći. 
Dok je Irina tumačila svoj bivši život, Liza se sjećala svog vlastitog, koji je i sama vodila u Groznom, gdje je predavala u školi. Za razliku od nje, mlada Irina se odavala dokolici, i nije znala šta da radi od sebe i svog vremena. Danju je najradije odlazila u zoološki vrt u pratnji svoje dadilje, a uveče u Mali teatar. Slušajući Irinu, Liza je mislila i na svoju kolegicu, Katerinu iz Groznog, koja je posjećivala isto to pozorište, i poželjela upitati Irinu zna li slučajno za nju, ali je na kraju odustala. Irina je, između ostalog, pominjala i koncerte klasične muzike koje su davali u roditeljskoj kući.
- Svirala sam klavir, koji sam počela učiti kad sam bila još vrlo mala.
Liza bi se tada prisjetila i svojih časova ; njih je bila smetnula s uma, i nije ih ranije pominjala. U Kazanju joj je glasovir predavala jedna mršava Francuskinja, vrlo izboranog lica. Liza je napustila klavir, i definitivno zaklopila svoj рояль (roajelj) kada je počela da predaje u raznim drugim mjestima u Rusiji. Nakon očeve smrti, porodica je prilično osiromašila. Za vrijeme revolucije, njen klavir je služio kao sto za objedovanje njihovim mužicima koji su uzurpirali kuću. Na njega su stavljali svoje čanke sa kašom, ostavljajući tako neizbrisive brljotine na Lizinom instrumentu. Ipak je njen kazanjski klavir ostao u dobrom stanju, za razliku od mnogih drugih koje su Bolješevici čekićima drobili, vidjevši u njima znamenje buržoazije. Čak su i “buržuji” bili primorani ponekad da nacijepaju svoje рояльe (roajelje) da bi se ugrijali u ledenim zimama.
Irina je nastavila:
„ Zahvaljujući očevim prijateljima, upoznala sam budućeg muža, trinaest godina starijeg od mene. Sreli smo se upravo u vrijeme Prvog svjetskog rata. Sutradan sam, kao i obično, doručkovala s roditeljima, kad smo čuli da je Sankt Peterburg prekršten u Petrograd. Niko nije znao zašto. „
- Ime Petrograd, ukazivao je čast njenom osnivaču Petru Velikom, koji nije želio da ga posveti graditelju, nego svetom Petru; to sam negdje pročitala. Grad je dobio ime Petrograd 1915. « da ne bi povrijedio sluh Rusima, tim germanskim nazivom ».
- Oduvijek je postajalo suparništvo između Moskve i Sankt Peterburga. Kad upitaš Petrograđana « kakva je razlika između vas i vašeg moskovskog rođaka? », ovaj će obavezno odgovoriti: On je iz Moskve. »
Mnogo kasnije, Liza će čuti šalu koja će dugo kolati Rusijom u vezi sa Saint Petersburgom: kad pitaš nekoga iz tog grada: gdje ste rođeni ?, on odgovori : « U Sankt Peterburgu ». Na pitanje « Gdje ste studirali? » odgovori : « U Petrogradu ». A na pitanje « gdje sada živite», odgovori : « U Lenjingradu ». Napokon, na pitanje « gdje biste voljeli da živite », odgovoriće svakako: « U Sankt Peterburgu ». Liza je sanjala poput mnogih da i sama živi u gradu sagrađenom 1703. Rusi uvijek vole nešto nemoguće, zaključiće u svojim sjećanjima.
Irina je izgledala kao da je ništa osim nje same ne zanima, pa nikad nije pitala Lizu ništa o njenom životu, što je, u stvari, Lizi odgovaralo, jer nije voljela da priča o sebi.
« Većina mojih rođaka i braće su mobilisani. Bili su to teški trenuci za cijelu porodicu. Nepodnošljivo za sviju nas bilo je naročito ono što se desilo 1917, kad smo saznali da je princ Mihrinski stao na stranu bjelogardejaca. To je bio nevjerovatan šok za cijelu porodicu. » 
Irina Aleksejevna obrisa suze maramicom, obrubljenom čipkom, i možda iz straha da je Liza ne prekine, odmah nastavi, tako uzbuđena i dahćući. Godine 1918, boljševici su počeli zauzimati Kavkaz. Neprestano su odjekivale potmule detonacije topova i drugog teškog naoružanja.
“ …a ja sam neprestano plakala. Kao i svi ostali. To nam je jedino preostalo. Naši jecaji su bili zagušeni bukom požara, koji su sve zahvatili.”
Irina je čas jecala, čas se smješkala svojoj slici u ogledalu naspram nje, provlačeći često tanke prste kroz kosu, dok je Liza još uvijek mislila na svoju kolegicu Katerinu. Irinine uspomene su u njoj sve više budile nostalgiju, tako da bi ponekad poželjela da se nepristojno i naglo digne sa fotelje na kojoj je sjedjela i napusti ovaj stan na trećem spratu na Nišantašu, i da utekne od svoje sugrađanke, kao da bi se tako oslobodila i slika iz prošlosti. Kao da je mogla pobjeći od svojih sjećanja i osjećanja, na isti način na koji je pobjegla od tih « prokletih krajeva». Ipak je ostajala kao prikovana za fotelju, naspram Irine, koja je sada prepričavala događaj s jednim mladim crvenogardejcem. On ju je jednom toliko prestrašio, da se onesvijestila. Irina se nije sjećala da li ju je i iskoristio na samom pragu njene kuće, dok joj je majka mirno spavala. Od straha, nije čak ni povikala « upomoć ». Kad je došla sebi, pored nje nije više nikog bilo.
“Nekoliko dana kasnije, opet sam vidjela svog budućeg muža, kod istih prijatelja gdje sam ga i prvi put srela, a samo nedjelju dana iza tog, otputovali smo, kao muž i žena, u Sankt Peterburg, s namjerom da se tamo nastanimo. No, i taj grad, kao i cijela Rusija, postao je opasan za život. Spakovali smo kofere, i šćućureni u jednom vagonu teretnog voza, stigli u Moskvu, a odatle smo mislili boraviti jedno vrijeme kod jednog rođaka. Ne našavši nikog kod kuće, ukrcali smo se u voz za Odesu. Na brodu smo proveli nebrojeno dana i noći, prije nego što smo doplovili do Istanbula. Imali smo sreće, jer nam je kapetan ponudio svoju kabinu i privatni salon. A ipak, sama sam dotakla istanbulsko tlo. Jedan kajak me je odvezao samu do Karaköya, jer je moj muž umro na brodu od iste bolesti od koje sam i ja bila oboljela. Bili su prinuđeni da bace njegovo tijelo u more. Pošto nije bio momenat za očajavanje, odlučila sam da živim, i da se izborim za zdravlje. Da su znali da sam bolesna od tifusa, vjerovatno me ne bi pustili da uđem na brod. Kapetan je to vrlo brzo primijetio - dok ja nisam shvatala odakle mi dolaze mučnine, - ali me nije otjerao iz svojih prostorija. Vjerovatno se sažalio na mene, onako mladu i lijepu, a osim toga je znao da sam kartu platila mnogo više od ostalih. Nikad ga nakon toga više nisam vidjela, iako sam se često pitala šta je s njim, je li živ, bavi li se još uvijek zanatom « oblaka nošenog vjetrom».”
Irina uzdahnu, pa nastavi : “Poput mnogih Rusa, i ja sam bila oduševljena četvrti Galata, gdje sam odlazila najčešće sama. Silazila sam do mosta i posmatrala kajake koji su prevozili strance do Zlatnog roga, i nikad nisam imala problema s muškarcima, Turcima. Kad sam ostala i bez nakita i bez novaca, morala sam napustiti porodicu koja me je zbrinula, jer ona više nije htjela da živim s njima. Moj bivši staratelj mi je dao adresu jednog njihovog prijatelja, vlasnika apoteke na vrhu ulice Istiklal. Tu sam se zaposlila kao čistačica, a ubrzo potom kao blagajnica. Redovna plata mi je omogućila da nađem manji stan u « Ruskoj četvrti ». Poslije su mi poznanici pomogli da se zaposlim u baru Siyah Gül, kao konobarica. Taj posao nije bio lak razmaženoj dami kakva sam bila. Tu sam srela svog drugog muža, Grka, koji je bio dobrostojeći industrijalac. S njim sam često posjećivala razne kulturne priredbe, a išli smo i u Fransiz tiyatro, Francuski teatar. … Konačno sam mogla napustiti teški život koji sam vodila, i ponovo postati bogata i dokona supruga. U vrlo kratkom vremenu, proživjela sam, u stvari, više života. Već sam se bila navikla na ovu gradsku četvrt, gdje sam se nastanila i sa svojim novim mužem. Ljeto smo provodili u našoj vili na Velikom Prinčevskom otoku, Büyük ada. »
Irina izvadi maramicu i opet obrisa suze. Pogleda potom kroz prozor, pa zureći i dalje kroz njega, nadoveza :
« Ubrzo nakon vjenčanja, čula sam da su moje sestre i braća živjeli od nedavno u Nju Jorku, izuzev mlađe sestre kojoj se izgubio svaki trag. Otputovala sam u Ameriku da ih vidim, ali nisam željela tamo ostati. Osjećala sam se već kao prava Stambouliote, reče, izgovorivši to na francuskom. Moja sreća, nažalost, nije dugo trajala, jer je mog drugog muža, ubrzo po mom povratku, odnio srčani udar. Ponovo udovica, ipak sam, Bogu hvala, imala dovoljno novaca da nisam morala da se snalazim na razne načine, često vrlo neprijatne, da bih preživjela. Istina je da sam veoma zavoljela ovaj grad. I vi ćete uskoro shvatiti kolika misterija vlada njime, koliki je velik i nedokučiv njegov šarm. »

*


Irina je pozvala Lizu da odu zajedno u hamam na kupanje, što je postao običaj i kod Ruskinja, pa su i one sve češće odlazile tu «kao što se kod Engleza odlazi na čaj ».
Ovo iskustvo bilo je vrlo uzbudljivo za Lizu, ali u prvom redu i korisno. Podsjećalo ju je na njene odlaske u “banyo” u Rusiji. Radoznalo je posmatrala žene oko sebe, od kojih su se neke kupale gotovo obučene, a neke opet bile nage, ili polunage, s ručnikom oko pasa. Mnoge su bile debele, nalik na velike buhtle, ili na bijele morževe, čije je isfaltano meso poigravalo kao darbuka. Kada bi ustale, rastavljale su vrlo široko svoje noge, koje su se dodirivale pri vrhovima, crvene kao rajčice, od trenja i sala. Kada su stajale, izgledale su još glomaznije i ulojenije, a svi dijelovi njihovih tijela, mlitavo su visili. Grudi su im gotovo doticale trbuhe, trbusi se prelijevali preko pubisa, koji je bio otečen, i jedva se nazirao ispod stomaka, nalik na mlohavo tijesto. Bestidno i pohotno su se predavale pari i tuđim pogledima. Ćaskale su, vikale i smijale se u isto vrijeme. Liza je primijetila samo jednu ljepoticu među svim tim tjelima što su podrhtavala kao hladetina. Mlada dama je bila vrlo visoka, plave kose. Ležala je na mramornoj klupi, ukrašenoj plavim arabeskama. Je li bila Ruskinja? Čas je ležala, čas bi se pridigla, dok ju je jedna žena mazala, kao da je miluje, jogurtom pomiješanim s medom. Krenula bi od njenog dugog vrata, pa pošto bi smočila ruku u toj medenoj smjesi, mazila bi joj dojke, potom trbuh i noge, jednako nježnim, sporim pokretima, dok je ljepotica žmirila, a glava joj bila lagano zabačena unatrag. Tijelo joj je naličilo na lokum, ili neki dugački medenjak. Posmatrajući je, Liza je zamišljala evnuhe koji su gutali svojim pogledom žene, sa strasnom pohotom u očima, bez obzira što su ostali bez muževnih aduta.
I Irina se ispruži na jednoj klupi, i tad joj priđe jedna debela Turkinja i poče je lagano masirati svojim nauljenim prstima. Slika evnuha nije napuštala Lizu. Nije se mogla oteti pomisli da su evnusi ipak bili muškarci. Kroz gusti dim koji ih je obavijao, promatrala je vitko Irinino tijelo, misleći stalno na te jadne ljude koji nikad nisu okusili zemaljsku sreću, zauvijek lišeni mogućnosti da « imaju » neku ženu, da uđu u nju.
Napokon, i sama obavijena gustom parom, zaronila bi u bazen do grudi, više ništa ne osjećajući, i zaboravivši na stid, prepuštala se sasvim bezimenoj slasti. Slike iz hamama su je proganjale čim bi ga napustila.
Ubrzo će je Irina pozvati i da prisutvuju sunećenju sina sestre njene hizmetćarke, koja je bila udata za jednog bogatog Turčina. Kad su stigli u kuću slavlja, dočekalo je ih je bezbroj gostiju okupljenih oko stola na kome su bile masline i ovčiji sir koji je plivao u ulju, kao i mnoštvo raznoraznih pita i kolača. Dječak je ležao nasred jedne prostorije, obučen u bijelu odjeću, ukrašenu crvenom trakom, koja je simbolizirala muževnost. Liza ga je samo u trenutku vidjela kad su ona i Irina prišle i ispod jastuka gdje je ležao stavile po jedan dukat (zlatnik je Liza dobila od Irine za tu priliku); obrezivanje se odvijalo inače samo u prisustvu muškaraca. Ubrzo se začula vriska, kada je brico odsjekao kožicu s vrha dječakovog uda. Odmah nakon toga, nastala je svetkovina, uz pjesmu i trbušni ples. Samo je dječak neumorno tulio. Liza i Irina su tu bile rijetke strankinje, i hrišćanke, a prvi put se Liza našla u nekoj turskoj kući. Činilo joj se da dječaku odscijecaju spolovilo. Pitala je svog susjeda, jednog postarijeg brkatog gospodina, koji je govorio francuski, i koji je, pored tog što je izgledao šlifovano i širokoih vidika, izgledao i vrlo učeno, da li još uvijek kastriraju dječake i pripremaju ih za evnuhe. On joj je odgovorio da je ta praksa od nedavno ukinuta, ali da je i sam, jednom prisustvovao tom činu.
Lizu će duboko potresti ono što je čula, tako da neće više moći ni okusiti ni lokume, ni baklavu, ni šerbe koje su obilno služili :
«  Većina evnuha iz Konstatinopolisa bili su nubijski ili abisinski crnci, koju su kao djecu pokupili naši, ili su ih njihovi roditelji prodavali. Evo kako se odvijala ta operacija: dječak bi sjeo na stolicu, podvezali bi mu spolovilo konopcima koje bi naglo povukli, a potom jednim potezom britve, odrezali bi mu i penis i testise. Krvarenje se zaustavljalo vrelim uljem. Potom bi na ranu nanosili melem koji se sastojao od voska, loja i mastike. U Egiptu su djeci odstranjavali testise, a krvarenje bi zaustavljali tako što bi se dijete ukopalo u pijesak, vreo od sunca. Dijete bi ostavili tako nekoliko dana, a kad bi ga otkopali, na ranu bi mu stavljali nauljene čaršafe. … Poznato je, međutim, da su seksualni nagon i žudnja i dalje postojali kod tih dječaka, koji su mogli imati čak i izvjesnu potenciju, odnosno ejakulaciju sjemenih tečnosti i tečnosti iz prostate, budući da je kod kastriranih ostajala prostata, a nekad i mošnje. Vidio sam jednog takvog dječaka čiji testisi su nakon preboljelih zaušnjaka bili prilično mlitavi i veličine lješnjaka. Imao je brkove, prilično čvrstu bradu, stidne dlake i dlakava prsa. Bio je oženjen i imao djecu za koju je vjerovao da su njegova. »

*


Jednog dana, nakon nastave u koledžu, Liza je upoznala Sonju Kievskaju iz San-Petersburga. Ova mlada Ruskinja je bila udata za Ukrajinca koga su ubili « crveni », kao i svu njenu braću i sestre. Kćerka joj se zvala Ljuba. Sonjina priča je bila mučna i ispunjena krvlju i tugom, poput mnogih drugih priča Lizinih zemljaka. A bilo ih je toliko da su na kraju sve postale za njene uši obične i monotone.
Pomenula je Sonji da ona i Žarko imaju namjeru da se odsele u Sarajevo, što je i Sonji dalo ideju da i ona otputuje u Jugoslaviju i proba živjeti u Sarajevu.
Dok je čekala Irinu u Engleskom baru Pera Palacea, Lizinu pažnju je privukla jedna mlada žena, čije oči kao da su stalno plakale bez suza. Sjedjela je sama za jednim stolom, kraj velikog prozora. Bilo je tu i nekoliko Rusa, što je Liza zaključila po novinama na ćirilici koje su čitali, dok su pri tom srkali engleski čaj. Djevojka je sjedila tačno naspram nje, i uporno je gledala svojim prodornim i neprijatnim pogledom. U času kada je Liza naručila ruski čaj sa lokumima, djevojka joj se obrati:
- Engleski dimljeni čaj je ovdje mnogo bolji nego negdje drugdje.
- Hvala vam što ste me upozorili na to, ali ja svakako više volim naš, ruski čaj iz samovara.
Liza ju je tek tad pomno odmjerila: smeđa kratka kosa davala joj je izgled moderne djevojke, bila je lijepa, mlađa od nje, uplaknih očiju.
- Mogu li vam se pridružiti?, upitala je.
I ne čekajući na odgovor, odmah se premjestila za Lizin sto, rekla da se zove Aleksandra, da je pjevačica u Francuskom teatru i da povremeno radi u ovom hotelu.
Pojavila se i Irina i pridružila im se. Bilo je očito da se znaju, što nije bilo čudno, budući da su se gotovo svi Rusi u Istanblu međusobno poznavali.
Od tog dana, Aleksandra je neprestano tražila Lizino društvo. Otvorila bi usta kao da će nešto važno reći, ali bi se naglo suzdržala. Liza je bila iznenađena što Aleksandra želi da se povjeri nekome rezervisanom, poput nje, a tu želju je osjetila u djevojčinim uplakanim očima. Uistinu, Aleksandra se brzo odlučila da joj ispriča svoj život. Možda joj je trebao ljekar, psiholog, ili neka vrsta žrtve na koju bi istresla svoj očaj ?
Bila je to i žalosna, i prilično skandalozna priča, ali ne i pretjerano originalna. Aleksandru, čiji je otac umro od raka, seksualno je napastovao njen očuh dok je bila još djevojčica, dok joj je mati, nastavnica, bila u školi. I Aleksandrin očuh bio je profesor u istoj školi u kojoj je radila njena majka. Jednog dana, dok je čitala u bašti, na travi, prišao joj je, otkopčao šlic, i uzevši Aleksandrinu ruku, stavio je na njegovo nabreklo spolovilo. Oborio ju je na travu i svoju muškost potopio u djevojčicinom tijelu. Aleksandra je kao prenesena na drugu planetu, cvilila, dok je uzavreli mužjak dahtao nad njom. To se ponavljalo vrlo često, u majčinom odsustvu. Aleksandra se s vremenom počela pokorno predavati, gajila je čak smušena osjećanja, stid, pomiješan s mržnjom, strahom i željom za « tim », kako je nazvala taj seksualni odnos.
Očuh je imao sina iz prvog braka, nastanjenog u jednom ruskom zaseoku. Kad je izbila revolucija, majka je poslala Aleksandru kod njenog posinka, a da Aleksandra nije nikad saznala zašto se na to odlučila. Povrh svega, djevojka je imala avanturu i sa svojim polubratom, koji je sam živio u svojoj velikoj kući. Da li je njena majka na nešto posumnjala?
Istu noć kad sam stigla, moj polubrat je ušao u sobu gdje sam spavala, uvukao se u moju postelju, a potom i u moje tijelo, tako prirodno, kao da je tu oduvijek bio drag gost. U potpunom mraku koji je vladao, činilo mi se da u mene ulazi njegov otac, iako se sada sve odigralo bezbolno, i mogla sam da se opustim, čak i da slobodno volim tog čovjeka. Rekla sam mu odmah da sam se zaljubila u njega, kao i u njegov veliki ud. Jer je bio velik i tvrd njegov ud, i od sreće mi se vrtilo u glavi. Kako to izgovorih, on poskoči, okrenu mi leđa, i poče da hrče. Sutradan se ponašao kao da se ništa nije desilo.
Živjeli smo tako u njegovoj kući, dok je okolo sve praskalo, a ulice bile zatrpane leševima. Nismo imali pojma jesu li to bili bijeli li crveni.
Svaku noć, u mom krevetu, ponavljala se ista igra, praćena pucnjavom iz pušaka i rikom topova. Kad je njegov penis bio u meni, on me je volio, ali čim bi napustio moje tijelo, kao da me više nije poznavao. Nije više bio isti čovjek. Takvo ponašanje je bilo bolno za mene. Jednog dana, izašao je da nađe nešto za jelo i više se nije vratio. Uzaludno sam ga čekala danima, gladna i žedna, a onda sam i ja izašla u potrazi za njim i za hranom. Niko mi, međutim, nije ništa znao o njemu reći. Na ulici sam čula da jedan brod s bijelim Rusima uskoro isplovljava za Istanbul. Sjela sam na voz za Odesu, gdje sam se ukrcala u brod, prepun svjetine. Nakon mnogo dana i noći, stigla sam u Istanbul, iscrpljena, izgladnjela, nesrećna, i sama.
Nasmiješila se, pa onda nastavila :
Sada znate moju priču. Od tada nikad više nisam bila ni s jednim muškarcem. Ne mogu ih ni zamisliti kraj sebe. Osjećam veliku odbojnost prema svima njima; ne znam hoće li tako vječno biti. A sve se odigralo kao u nekom ušećerenom romanu: ostala sam trudna, ne znajući čije je dijete. Bila sam toliko umorna, da ništa više nisam osjećala, pa ni strah da ću na svijet donijeti kopile. Jednog dana, dok sam bila u turskom zahodu, čula sam kako nešto ispade iz mene. Krv istog časa poče da lije, praćena nepodnošljivim trudničkim bolovima. Znala sam da je to bio pobačaj.
Liza ju je slušala zabezeknuta, bez obzira na to što su joj se slične priče već odavno slijevale u uši, priče koje je slušala bez moralisanja, ne donoseći nikakve zaključke o osobi koja joj je sve to govorila. Revolucija je nosila sa sobom neobično osjećanje tolerancije, koje bi, u stvari, prije mogli nazvati ravnodušnošću.
Dok je Aleksandra pričala, mislila je na svoju sestru Tatianu. Je li donijela na svijet kopile? Je li ostala sa mužem? Je li bila uopšte živa? Hoće li to ikad saznati? Istovremeno se sjećala i kolegice Katerine i njenog sina. Na koju su se stranu svrstali u svim onim nedavnim događajima?
Nakon što joj je sve to o sebi ispričala, Aleksandra se naglo digla od stola, rekla zbogom, i nestala. Jednom za svagda! Više se nikad nije pojavila u Baru Pera, a Liza nije nikad otišla da je čuje kako pjeva u Francuskom teatru. Ova mlada Ruskinja bi joj ponekad iskrsla u sjećanju, zagolicavši joj radoznalost.
Sva ova pitanja su navirala, i odmah potom nestajala, poput valova koji se valjaju po pijesku i povlače, i sve priče su se brisale iz njene svijesti čim bi se sjetila da je uskoro čeka nova avantura, ona sarajevska, da je vrijeme da se počnu pripremati za put, vrijeme da se oproste od Istanbula, koga je Liza veoma zavoljela.

*


Kada je jedno veče otišla u Rejans, bez Žarka – jer je on stalno bio zauzet, radeći do kasno uveče -, ostala je bez daha kad je ugledala svu onu šarolikost: boršč, pirjoški, kievski, stroganov, patka s jabukama… A uz to mnogo raznih pića! Nije voljela alkohol, ali su žuta i bijela votka koje su tamo služili izazvale su kod nje veliku nostalgiju za Rusijom.
Za skoro svim stolovima, sjedjeli su brkati muškarci, neki u pratnji svojih dama, dok je jedan bio sam, i čitao turske novine, jedući stroganov. Nije ni na kog obraćao pažnju, a kad bi podigao pogled, nije nikoga vidio. Bio je to pogled kakav imaju obično slavni ljudi, pomislila je Liza, prije nego što je saznala da je to Ataturk.
Oko deset uvečer, zasvirao je orkestar balalajki, a glazba se miješala sa zveketom kristala u baru. Kad se vratila kući, zatekla je Žarka kako pije pivo. To je on u stvari redovito radio dok su živjeli u Istanbulu. Iz njega se širio neprijatan zadah, ali se ne zna je li ona otvoreno i naglas pokazala mužu svoje nezadovoljstvo. Priče koje čula od poznanica, tjerale su je da razmisli i o vlastitom životu, pa i svojoj vezi sa Žarkom. Čak ni na samrtničkoj postelji nije bila dovoljno hrabra da prizna samoj sebi razlog za ovakav izbor. Nije znala zašto baš ovaj čovjek, zašto takav život ? U rijetkim časovima koje su provodili zajedno, Žarko bi pred njom pijuckao tu žutu pjenušavu tečnost, dok je ona čitala. Nisu razgovarali. On nije bio čovjek od velike priče, ali je bio u stanju da zapazi nešto vrlo tačno, tek jednom riječju, koja bi je ponekad nasmijala, kao i onog dana kada ga je srela u vozu.
Kako je bilo nemoguće s njim raspravljati o bilo kakvom problemu, sve ju je više obuzimao osjećaj osamljenosti. Znala je, međutim, da nema pravo da digne ruke od svega i proklinje sudbinu. Trebalo je nastaviti sa borbom, nastaviti bježati.
« Da li bih mogla ostati u Istanbulu ? » Ta misao bi je ponekad « štrecnula » u samim grudima, ali bi trajala tek nekoliko trenutaka. Bez obzira na to što je bila emancipovana i što joj je to omogućilo da zarađuje za život, tradicija je bila duboko usađena u njoj. Zato joj je bilo nemoguće zamisliti život potpuno sama, a još manje kao « raspuštenica », kakvom bi je sigurno smatrali. Morala je priznati, uz to, da ju je nešto neodgonetljivo tjeralo da putuje do Sarajeva, i da to nije bila samo ljubav prema Žarku.
Možda najzad svaki izbjeglica ima potrebu za sličnim lutanjem? Ne osjeća li se možda gotovo primoran da nastavlja s bijegom u beskonačno, u potrazi za nečim bezimenim, nemoćan da prizna samom sebi da je to možda upravo njegova napuštena zemlja za kojom traga, zemlja koju smo napustili jer nas je napustila – a koju nikad neće pronaći, pa se bijeg nastavlja do kraja puta : vlastitog groba?
Rusija se polako sve više udaljavala od nje, bez obzira na priče koje je slušala i koje su itekako imale veze sa njenom zemljom. Njen bivši život, gradovi, sela, šume i sva priroda njene bivše domovine, sve to je sada nalikovalo na neki daleki san, na apstraktnu ideju, na imaginarnu planetu. Da li svi koji su morali napustiti svoju zemlju misle slično? « Misle li ovako i moji sagovornici, koji u meni više traže popa nego prijatelja? », pitala se. U svakom slučaju, niko od njih nije o tome govorio. Istinsku konverzaciju vodila je samo sa svojim ruskim piscima, koji su bili i njena jedina familija. Knjige na maternjem jeziku nalazila je u ruskoj crkvi, ali i u jednoj minijaturnoj knjižari, prepunoj prašine, u starom dijelu grada, Sahaf čaršisi, gdje je takođe svraćala. Gotovo cijeli kvart kraj Kapali čaršije, u obliku pravouganog dvorišta, bio je pretvoren u ogromnu knjižaru, sastavljenu od većeg broja mijanturnih baraka, nakrcanih knjigama. U 17. vijeku, putopisac Evliya Čelebi je zapisao da ih je bilo pedeset. Kad je bilo lijepo vrijeme, njihovi vlasnici su sjedjeli ispred dućana i pili čaj iz sićušnih čaša, koje su podsjećale na vazice za cvijeće. Papir u knjigama je već bio požutio i mirisao na buđ. Ponekad bi se vidjeli i moljci kako skupa s prašinom izlijeću iz brojnih tomova starih rukopisa. Djela su bila često zgužvana, nekad i poderana, ali je blago koje je tu pohranjeno, bilo neizmjerivo.
Zašto? Zašto išta činiti, ako su moje najljepše godine zauvijek i uludo nestale? Zašto? A za to zašto, jedini odgovor bile su suze. Nije dobro ne znati podnositi samoću!
Kada bih bacio pogled unaprijed, imao bih osjećaj da mogu ići sve dalje u tom pravcu, da se tamo negdje daleko završava mogući svijet, i da sve što sam vidio treba da bude zauvijek zaustavljeno u ljepoti. Ali mi smo nastavljali s putovanjem, a zavodljivi zid ljepote bi se raspuknuo i pustio nas da prođemo s druge strane; kao da je i naš porodični vrt bio upravo tamo, sa svim svojim drvećem, stazama, suhim lišćem... 
Evo šta joj šaputao Tolstoj, čije je knjige neumorno čitala, s osjećanjem da joj on oduvijek pokazuje put, da nikad nije prestala od njega tražiti pomoć, da joj on nije nikad prestao biti oslonac, i da je zahvaljujući njemu mogla otkrivati neznane predjele, a pri tom ne pasti u očajanje.

*


Jesen. Jedna svjetiljka je žmirkala u daljini. Liza ju je ugledala kad se vraćala iz koledža. Svjetlost se približila, i takorekuć očešala o nju. Nalazila se u blizini Mevelivijske tekije kad joj je jedna mlađa žena, srednjeg rasta, prepriječila put. Na glavi je imala maramu, vjerovatno da bi se zaštitila od kiše koja je rominjala. Plamen iz lanterne koju je nosila u ruci postao je tada ružičast i kao da je rasjetjerao maglu.
Tražila je Pera Palace, i pitala na turskom gdje se nalazi taj hotel. Čim je pogleda, Lizu spopade vrtoglavica. Primijetila je da joj je kosa, koja je virila ispod marame, bila kraća, kao što joj je bila kratka i suknja, skrojena po posljednjoj modi.
- Katerina !
Dama je blijedo pogleda, sa strahom u očima. Poče da vrti glavom na sve strane, kao da gleda gdje će uteći, kad joj se Liza obrati na ruskom, upitavši je potom i na francuskom je li ona njena kolegica iz Groznog, Katerina.
Dama je nekoliko trenutaka s velikim nepovjerenjem zurila u Lizu, koja, međutim, nije odustajala, uvjerena da je to zbilja Katerina, začuđena što je ne prepoznaje.
- Ben Katerina deḡilim, reče žena, što Liza nije odmah razumjela.
Mi Rusi, nismo morali učiti turski, živjeli smo izolovani, samo s Rusima, daleko od Turaka koji su bili svuda oko nas, kupovali smo samo u ruskim radnjama, odlazili samo u rusko pozorište, slušali samo rusku muziku, pili gotovo isključivo ruski čaj, prisjećala se mnogo godina kasnije.
Dama zabaci glavu unazad, kako čine Turci kad žele nešto poreći, - ovaj « jezik » Liza je već bila naučila od svojih đaka -, i tada je shvatila, puna razočarenja, da to nije bila njena Katerina.
- Aff edersiniz ! reče, koristeći jedan od rijetkih izraza na turskom koji je znala. Dama se udalji, nestajući polako u daljini, nalik na lampion iz nekog bordela.
Liza se tužna vratila kući. Ipak je ta žena nevjerovatno nalikovala na njenu kolegicu: oči, hod, sve je bilo Katerinino, jedino je crni kaput koji je nosila odudarao od ukusa njene prijateljice iz Groznog, jer ona nikad nije nosila crnu odjeću, kao što nije nosila ni marame na glavi, i nije kod nje bilo ništa što bi podsjećalo na crveni lampion iz bordela.
Pomisao da bi Katerina mogla biti u Istanbulu nije je više napuštala.

Iako joj je Istanbul stalno donosio najviše prijatna iznenađenja, naročito svojom ljepotom i bogatstvom, Liza je sve više razmišljala o odlasku. Čak je počela i da broji dane koji su joj ostajali do polaska u Sarajevo.
A kad se ponovo nađe na « Galiciji », ovaj put u smjeru Trsta, misliće često na Pierrea Lotija, velikog zaljubljenika u ovaj grad. Stambul se pomaljao kroz oblake u sumrak, koji je mirisao na jesen. Jedan ogromni brod pristajao je blizu Galate.
(…)