Jovan Nikolaidis

LA CONVIVENZA A DULCIGNO

(Suživot u Ulcinju)

         

O piscu:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je protjerao u rodni kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za književnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.


 

LA CONVIVENZA A DULCIGNO


(Suživot u Ulcinju) 


Nuk dëshiroj të më bësh asgjë
Nuk dua të të bëj asgjë
Por dëm asesi! (gegënisht)

S’du mem ba askurgja
S’du met ba askurgja
Por qeder asesi! (ulqinakçe)

 

Neću da mi ništa učiniš
Neću da ti ništa učinim
Ali – štetu nipošto!

Mogu biti ljudi muslimani ili hrišćani,
Jevreji mogu biti ili pagani –
No samo dvije sekte su doista prave:
Pametni bez vjere, i s vjerom ali prazne

glave!

 

Al-Ma’arri, Luzum ma la jelzem; slijepi arapski filozof i pjesnik (973- 1058), kontroverzan sa svojim racionalizmom i napadom na religijske dogme.


1.



Godinama je Nikola sa Mikulića podno Rumije, gdje su dimile ćumure, snosio ugalj do ulcinjske varoši i prodavao ga kafedžijama i domaćinstvima. Uštedio bijaše novac od tog mukotrpnog kiridžiluka i od te dobiti kupi on u Pekarskom sokaku gotovu doganju sa svom opremom. Odavno se spremao da obnovi od oca naslijeđen pekarski zanat, ali su ga neprilike koje mu je vrijeme donijelo smele u namjeri. Sad se sa porodicom bio ustalio u varoši, djeca mu stasala za ispomoć, pa mu je volja rasla jednako kao i varoš kojoj je još jedna pekara bila potrebna.

Monopol nad brašnom imala je magaza gazde Jakuba i on se uputi ka njemu na razgovor, da isposli materijal i s božjom pomoći počne radnju. Nađe u dvorištu, za stolom poznato društvo: Damjana, trgovca kožom i solju, imama Mujalija, kočijaša Zaja i Jakuba. Piju čaj i tiho razgovaraju. Pozdravi ih sa merhaba (oni mu sa merhaba odgovoriše), i sjede na ponuđeno mjesto.


Što ste se stisli sa pričom, da nije ko iselio na ahiret, upita on društvo.

Niko mu u prvi mah ne odgovori, srčući jednako gusti čaj od sagorelog šećera, ali uskoro sazna o čemu je nevoljni razgovor, te se i on uvuče u šaputanje. Razmijenili su potom novosti iz skadarske Paruce, komentarisali prispjeće italijanskog trabakulina u Portu Mileni, pomenuše mrtve i pohvališe žive, dok mu Jakub najzad ne uputi: ‘hajirli, zogu me bishte te gjate?’- pitanje koje je Nikola čekao.

Čuo si da sam kupio simitdžihanu?

Čuli smo, sa srećom ti bio posao.

Ali brašna nemam, gazda Jakube!

Brašna? A što će brašno pekari, grohotom se nasmija Jakub.

Da njime potpalim peć, gazda Jakube.


Kiselo se nasmijaše šali, ali razgovor opet skrenu na upravo protekli događaj koji ih je jutros i okupio za istim stolom. Komentarisali su ga bez bijesa ali sa sjetom: krivac je bio poznat ali se njegova nepodopština kod ovih ljudi, koji su svakoj nevolji i nesreći pridavali fatalizam, nije umjela prenijeti na odabranu družinu ni mržnjom ni prijekorom. Tražili su u razgovoru rješenje koga nije bilo, nije ga moglo biti.

U jednom trenu, Jakub se okrenu Nikoli, maši se za pojas i iz njega izvadi na sto svežanj ključeva, nanizan na po prsta debelom srebrnom lancu.

Brašna nemaš, veliš, a peka-ru imaš, je li tako, Nikola? uz smijeh se oglasi trgovac, prebirajući po ključevima.

Tako je, Jakub efendija!

Jakub u svežnju nađe poveći kalauz, podiže ga pred Nikoline oči i potom spusti na sto.

Ti znaš za moju magazu u Totošima?

Znam.

Ovo je ključ od te magaze. U njoj su naslagane vreće kukuruznog i crnog brašna. U kartonskim bačvama je bijelo, puderbrašno iz solunsko. Uzimaj što ti treba i koliko ti treba. Kad staneš na svoje noge – vrati mi kalauz.

Nikola ga pogleda u čudu, ali se pribra, dohvati ključ i stavi ga u njedra. Ostali uskratiše komentar na dar, a Damjan se opet vrati pričom na nemili događaj. Jakub pozva sluškinju da gostima donese novu turu šerbeta, te se tihi razgovor među prijateljima oduži do podna.


Događaj i razgovor kome su čitaoci svjedočili desio se iste godine, iste nedjelje i istog dana kada su na ulcinjskom Pristanu, uz kraj pješčanog žala, zlotvori srušili Džamiju pomoraca. Prijatelji, muslimani i hrišćani, su za istim stolom, bez jeda ali sa tugom, o tom besudnom zločinu okupatora razgovarali.

Nepunu godinu nakon toga, Nikola je, kad je njegova pekara ‘stala na noge’, proizvodeći najbolje simite u varoši (“Simita me mille e grunit, na ka pjek Kolja e Naunit”) uredno vratio sve posuđeno brašno, a kalauz na isti način kako ga je uzeo, ustupio gazdi Jakubu. Koliko je brašna iz magaze uzeto a koliko vraćeno na isto mjesto, o tome gospoda onog vremena nisu trošili riječi.

Početkom juna 2012, nakon osam decenija, obnovljena je Džamija pomoraca. Među mnogim donatorima koji su od srca dali prilog za obnovu vjerskog spomenika, našlo se i ime Nikolinog unuka.


2.


Godina 1995. 1996. 1997… Opasne godine na rijeci Bojani, graničnom pojasu između Jugoslavije i Albanije, pune nepredvidljivih događaja i konfuznih vijesti. Šverceri malom i velikom robom: cigaretama, naftom, drogom, oružjem. Trgovina ljudima i, na sivo - građevinskim materijalom, bijelom tehnikom i rezervnim dijelovima za mašine i automobile. Špijuni i ubice, prestravljena sirotinja na putu ka svom zamišljenom eldoradu i prevejani trgovci jasnih ciljeva, ucrtanih ruta i osiguranog novca. Vojske i policije, obje korumpirane i sa poroznim tačkama na granici za dogovorenu klijentelu.

Sav taj rascvetani haos nije spriječio ribare na rijeci Bojani da se liše, ko zna od kog doba usvojenog, zajedničkog druženja na terasama ribarskih koliba. Bogatiji i siroti, obrazovani i nepismeni, trezvenjaci i alkoholičari, vjernici i ateisti, dječaci i starci, muslimani i hrišćani, Albanci, Crnogorci i Srbi, ali svi jedno: ribari sa Bojane, okupljali bi se na terasi najuspješnijeg ribara te sezone, i proslavljali ulov. Vatre iz mangala, garbituše, ognjišta na pijesku, osvjetjavali su u mrklini nasmijana lica. Stare priče i najnovija događanja, planovi i želje, neumjerena nada i diskretni planovi. Pekla se riba i prosipalo vino. U vlažnoj noći na rijeci tekao je razgovor, prigušeni smijeh i u po glasa stara pjesma: “Mala moja, mila moja, ja sam ribar iz Ulcinja, ti kad dođeš u moju malu barku, vozićemo se po moru…”

Na jednoj od tih večeri (svjedok je piscu rekao da je to bilo oktobra 1997), negdje pred ponoć, već podnapite ribare, trgao je vriskavi glas njihovog druga. Milan Vorgić uzvikuo je rečenicu, guslarski osmerac: “Od Bojane pa do Trsta, krstiće se su tri prsta!” I počeo da je ponavlja, sve jačim glasom, imitirajući slogovljem guslarski dvostih. Nesvikli na ovakve ekscese, svi su zanijemili. Na rijeci se poštovala zajednica i rijetko se dešavalo da se naruši drugarstvo i solidarnost ribarska. Život jednih pored drugih nije trpio ekstremne postupke ni izjave. Oni su bili ribari, radnici na vodi i drugovi sa lađa.

Kad se umorio ponavljajući jedno te isto, uzeo je polupraznu bocu, prekrstio se i bocu zavitlao u noć. Kad se okrenuo družini, odsjaj vatre pokazao je ribarima izobličene usne sa kojih je tekla slina.

Prvi se snašao Hamo Barjaktari. Ustao je i prišao pijanom drugu, zagrlio ga i poveo do svoje klupice. Sjeo ga kraj sebe. Rekao je društvu: “Ispričaću vam istinitu priču o tome kako je moj rahmetli tast, u doba strahovlade Hasan Jusufija, spasao od sigurne pogibije našeg druga i njegovog brata. Našem Milanu je tada bilo četrnaest godina.” Prigrlio je pijanca na svoje grudi, poljubio ga u glavu i počeo da priča. Govorio je na albanskom jeziku, koga su svi ribari znali. I crnogorski i albanski bili su njihovi jezici.


“Muratbegovići i Vorgići živjeli su u Meraji, kuća do kuće, obor do obora. Ni ružne riječi, niti griješnog postupka. Djeca su rasla, tuga se tješila, radost dijelila. Početkom 1944 banuo je pred njihovim kućama balistički prvak, kvisling Hasan Jusufi sa desetinom vojnika. Njegov konj bijelac poigravao je pred mojim tastom, koga je Jusuf poznavao. Tražio je vikom braću Vorgiće, da ih kao članove varoške gerile odvede u Skadar i tamo zatoči. “Koga da odvedeš, brate Hasane?” “Komunističke kurire”, uzviknuo je odsječno kvisling Jusufi i dao znak rukom vojnicima da prodru u kuću. U tom trenu stari Muratbegović pozvao je svoja tri sina. Mladići izletješe pred oca. On ih posla da izvedu tražene momke iz komšijske kuće. Sinovi poslušaše, a starac se okrenu Hasanu: “Oni su moje komšije, a komšija je svetinja, brate Hasane. I moji sinovi će ih sada uvesti u kuću Muratbegovića. Kad ubiješ moje sinove, orobićeš i braću Vorgiće. Nego se ti vrati za Skadar, pa da mi ostanemo časni zemljaci, odavno se znamo, brate Hasane”. Okrenuo se i zajedno sa djecom ušao u kuću, za sobom zatvorivši kapiju. Hasan Jusufi je još koji tren obigravao zekanom na cesti, a onda naredio desetini da se okrene. Galopom je krenuo džadom ka Zoganjama.”

***



Usred ponoćne tišine pucketalo je na pješčanom ognjištu vlažno granje salangoča. Hamo se okrenuo pijanom drugu: “Ti, Milane, znaš za ovu priču, meni si je često ponavljao. Ja je sada prvi put pred društvom kazujem… Hajde da iznova zapjevamo”. I poče istiha: “Mala moja, mila moja, ja sam ribar iz Ulcinja. I kada dođeš u moju malu barku, vozićemo se po moru”. Hor ribara za njim tercom prihvati melodiju.


Pisac ovih redova se sjeća starca Muratbegovića po jednom detalju. Hamov tast imao je običaj da redovito, iako u dubokoj starosti, kad su regrute na stanici pratili u Titovu narodnu armiju, bocom rakije u ruci obilazi roditelje regruta, sa njima nazdravlja i uzvikuje: “Hairli, hairli për trimat. Mashalla, mashalla!”

Starac nije znao crnogorski jezik. Ali su ostali znali albanski i dobro razumjeli što je starac htio da im poruči.