Dragana Kršenković Brković

A T E L A N S K A   I G R A

         

O autoru

Dragana Kršenković Brković je diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti, katedra za dramaturgiju, Univerzitet umetnosti u Beogradu, i na Fakultetu političkih nauka, Univerzitet u Beogradu. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu, Univerzitet Crne Gore. Bila je gostujući pisac u rezidencijalnim programima u SAD-u (Njujork, 2014), Mađarskoj (Pečuj, 2013) i Austriji (Beč, 2011). Kao Hubert H. Humphrey stipendista Vlade SAD boravila je na Kalifornijskom i Merilendskom univertzitetu (2005-2006). Takođe, kao OeAD stipendista Vlade Austrije bila je na studijskom boravku na Karl-Franc Univerzitetu i Institutu za slavistiku u Gracu (2008). Autorka je dva romana, dve zbirke pripovedaka, zbirke jednočinki, monografije i nekoliko knjiga za decu.


A T E L A N S K A   I G R A
Petnaest knjiga o smrti, pisanju po vodi
i velikim podvizima

(odlomak)

U neko doba primetio je da lebdi iznad kreveta


Preletevši preko širokog, vekovima starog Milvijevog mosta, kočija sa dva upregnuta krepka konja ostavila je za sobom reku Tibar i Milionsko sedište pa je, zaobišavši kamenjar prošaran tamnoljubičastim i plavim cvetovima kadulje i kraškog vreska, skrenula na desno, grabeći ka severu. Točkovi su oštro kloparali, na momente odskačući od neravnih kamenih ploča Flaminijeve ceste, i to je smetalo Horaciju. Namršten, ćuteći je posmatrao predeo kroz koji je prolazio, trpeljivo podnoseći tegobe puta.
Bio je zadovoljan što je u poslednjem trenutku odlučio da krene ovim, umesto svojim lakim kočijama. Karpentum je, mislio je, mnogo udobniji za toliki put koji je bio pred njim. Nije morao da stoji a od rane majske sunčeve vreline štitio ga je pokrivač od crvene tkanine oivičen resama boje starog zlata.
Zagledan u proređeni drvored kraj druma, čija su stabla promicala kraj njega velikom brzinom, apulijski pesnik je razmišljao o svemu što se dogodilo od trenutka kad je pre jedanaest dana posetio Hol slavnih na Palatinskom brežuljku i Prvog građanina.
Stalno u pokretu, Horacije je ove dane proveo kružeći između svog imanja u Sabini, prestonice, lučkog grada Ostije i Dvora na Brdu, gde se upravo uputio.
Šumno udahnuvši vazduh i pomerivši malo široke dlanove sa suncem zahvaćenih delova kolena, rezignirano je mislio o tome kako on, zapravo, nikada nije nešto preterano voleo iznenadne odlaske i povratke, još manje duga putovanja i nove postelje. Navikao na opušteni život u svom domu, na kasna ustajanja, obilan doručak i, potom, čitanje, pisanje ili tek dokono sedenje, on je teško prihvatao naglu promenu.
Nervozno stisnuvši vlažne usne, još je jetko pomislio kako jedva čeka da se završi ova potaga za nekim («Bilo kakvim!») znakom, koji bi mu pomogao da bolje sagleda okolnosti pod kojima je preminuo vojskovođa Marko Agripa, pa da se – prenevši te utiske Prvom građaninu – ponovo vrati rukopisima, omiljenoj stolici u bašti, ispod goleme krošnje akacije, i mirnom osluškivanju udaljenih glasova.
Dok je posmatrao neugledni, tek par koraka dug kameni most preko nadošlog potoka, koji je iskrsao čim je drum savio na levu stranu, premišljao je o svemu što je čuo proteklih dana. Prisećanja njegovih sagovornika bila su obavijena toliko mutnim naznakama da je on morao da se zapita šta je u tim besedama bilo plod iskrene odanosti i privrženosti preminulom Agripi, a šta nemilosrdnog obrušavanja na ovog pokojnika.
On lično nije mogao u tome da se snađe.
Samo dvadesetak godina ga je delilo od nesvakidašnjih događaja o kojima su mu pripovedali visoki državni administrator Klaudije Sizi i zapovednik prve kohorte Livije Katon, a već se nisu nazirali jasni obrisi tih zbivanja.
Ništa pouzdano nije moglo da se utvrdi ni o pokojnom vojskovođi. Ko je, po ovim ljudima, bio Marko Agripa?
Krut i priprost, prezira dostojan čovek?
Bezobzirni skorojević koji je svoju grubu prirodu krio iza raskošne odeće?
Osioni ugnjetač, bez truna milosrđa, iza koga su ostale kolone pokošenih i u Tartar poslatih jadnika? U tu duboku, mračnu, sumornu jamu okruženu plamenom rekom Flegeton i trostrukim debelim zidinama, koje sprečavaju preminule da se vrate na svetlost dana.
Ili je komandir bio gorda i ponosna osoba? Koju je krasila bistrina. Pronicljivost. Oštroumnost. I blistav, prodoran duh. Poput mnogih zanesenih maštara, i on je imao potrebu da gradi. Sve u nadi da će nešto od zadivljujuće lepote i neizmerne širine sveta utisnuti i u svoja zdanja.
Iako rasejan i čudan – još se moglo zaključiti iz pripovedanja Horacijevih sabesednika – armijski general Marko Agripa je bio posvećen ljudima. I sam rođen među onima koji su odbačeni od društva, dobro je razumevao šta znači patnja i trpljenje, ljuta muka koja satire i pre vremena slama, kako teškim radom, tako i životom bez nade.
Zato je taj glasovit čovek tako uporno smišljao načine kako da običnim stvorenjima, ostavljenim i od ljudi i od bogova, podari nešto korisno. To je bio redak i poštovanja dostojan naum, koji se nije smeo smetnuti s uma.
– Šta je od ovog istina? – jedva čujno je promrmljao pesnik.
Nije znao odgovor.
Skupivši veđe, samo je nesvesno odmahnuo glavom. Sada se zagledao u svetlu, iskričavu tačku koja ga je pratila, probijajući se kroz razgranato drveće kraj ceste. A njegova misao je hitala napred.
Kako on, pitao se, pre vremena klonuo, kolebljiv, sa nejakim rukama i oronulom snagom, da razazna šta u ovim pričama može, a šta ne bi trebalo da pripisuje sklonosti ljudi da izmišljaju?
Kako da nazre tanku nit koja deli stvarno od prividnog? Uverljivo od iluzije i varke?
I, pre svega, kako da se on, ubogi pesnik i samotni stvor, u svemu tome snađe?
Na licu mu se ukazala patnja.
Mi živimo jedni pored drugih, nastavila je u istom pravcu da ide Horacijeva misao, a ipak ne možemo da shvatimo pravu prirodu onog ko je pored nas. Ako su, njemu osobito dragi, stoici, koje je slušao u mladosti, tokom boravka u Atini, poručivali da je «svaki čovek svet u minijaturi» i da će neko «ko razume šta jednog čoveka pokreće» pojmiti i tokove na kojima svet počiva; ako su ti mudri besednici tvrdili da «između pojedinog čoveka i beskrajnog svemira ne postoji razlika», te da je «pojedinac odraz kosmosa kao što je jedna morska kap odraz mora», onda to upućuje na zaključak da se ni prava priroda sveta ne može razumeti. Horacije to nije mogao da prihvati.
Osetio je kako ga iznova preplavljuju tuga i potištenost. Želeći da ih se oslobodi, iznenada je ustao i premestio se na klupu ispred sebe.
Put je sada vodio kroz blago valovit brdski kraj. Horacije je podigao glavu i spazio stado ovaca koje je mirno paslo na padini brega. Nešto dalje, u podnožju vrletne glavice, stajala je nabacana gomila kamenja. Na tren se upitao čemu služi ta hrpa u obliku kupe, viša za glavu i od najvišeg čoveka, ali već u sledećem momentu to pitanje je iščilelo iz njegove glave. Paralelno sa cestom zavijao je i niski zid od pljosnatih naslaganih ploča, po svoj prilici tu podignut, zaključio je, da obeleži isparčanu zemlju.
Iza livade prekrivene poleglom paprati drum je naglo skrenuo u seoce čije su čatrlje bile nanizane duž puta. Probijajući se između trošnih, vlagom zahvaćenih daščara, kočija je usporila.
Horacije je razmetljivo pogledao krupne kamene ivičnjake prekrivene lišajem i mahovinom. Kad je, tek koji momenat kasnije, podigao glavu, spazio je crnooku curicu, koja je u pletenoj košari na svom temenu nosila musavog dečaka. Verovatno svog brata, palo mu je na pamet, dok je vižljasti bosonogi devojčurak hitro zamicao zapuštenom utrinom.
Nametljivi pas je gnevno lajao, pokušavajući da se otkine sa lanca i napadne nepoznate namernike, a u daljini, ispred guste zabrani, dva težaka su s naporom nosila vreće na leđima, lagano hodajući nezgrapnim hodom, malo povijeni u pasu.
Ni tandrkanje točkova po neravnoj cesti nije jenjavalo. Sve to preko mere je umaralo pesnika i jedna modra žila iskočila je na njegovom vratu.
Negde, krajičkom svesti, on je naslućivao da nemir, koji ga je poslednjih dana preplavio, ipak potiče iz drugog izvora.
– Za sve je kriva smrt tog čoveka – naglo je promrmljao dok je preko njegovog umornog lica preletela senka. Tmuran i namrgođen, bezuspešno je pokušavao da se otrese neugodnih misli.
Horacije nije voleo da razmišlja o umiranju.
Iako je smrt toliko puta bila prisutna u njegovim pesmama – on je pevao o tome kako je život kratak; da godine prolaze a vreme neosetno otiče; da bleda Smrt pohodi krčme siromaha, ali i tvrđave kraljeva; da pristigla zima, dar Jupitera ljudima, može biti i poslednja; da u svom kratkom životu ne treba gajiti nadu o nekim dalekim budućim letima; da nikakva pobožnost ne može odgoditi skoru starost, bore na licu, niti neizbežni odlazak u Carstvo senki – kad god bi pred njim iskrslo ovo pitanje, on bi hitro počinjao da misli na nešto drugo.
Živo je odbacivao i slikovite predstave o podzemnom svetu koje su svi delili, bilo da se radilo o prizorima čudesnih Jelisejskih polja, nastanjenih herojima, bilo o zastrašujućoj močvarnoj oblasti Ereb u koju su odlazile duše zlih, surovih i opakih ljudi.
I u tom trenutku, dok se vozio ka Dvorima na Brdu, pokušao je da se oslobodi uzrujanosti koja ga je pritiskala, ali nikako nije uspevao u tome.
– Taj san... – ljutito je procedio kroz zube, razmišljajući o onome što je usnio prethodne večeri. – Zašto čovek sanja tako glupe stvari? Kojih... i kad svane... ne može da se oslobodi?
Nije znao ni taj odgovor i to ga je još više oneraspoložilo.

Pred njim je ponovo iskrsla spavaća soba u palati Minerva, ispunjena slabom svetlošću jedne uljanice. Ostavljena u uglu, ona je povremeno ispuštala jedva čujan zvuk, nalik pucketanju. Ležeći na krevetu, Horacije se nije pomerao. Očekujući dolazak sna, pogledom je bludeo po tavanici. Trudio se da ni na šta ne misli.
Grickao je donju usnu i udisao miris lavande, kojim je posteljina bila natopljena. Najednom se laka zavesa na vratima bešumno pokrenula. I senke na zidu su zaigrale.
«Evo Eola... Gospodara vetrova», pomislio je i jedva primetno se nasmešio. «Poigrava se s ljudima.»
Počeo je da se priseća imena vetrova o kojima mu je, tokom njegovog boravka u Atini, tako lepo pripovedala jedna starija žena. «Upamti», obično bi započinjala svoju besedu ta vremešna starica dugog lica i izboranog čela, sestra pekara kod koga je Horacije kupovao lepinje. «Među vetrovima najžešći je siloviti Boreas. Tu je i topli, vlažni Notos... Pa, suvi istočni Euros, koji donosi lepo vreme... Blagi Zefiros, Kaikos koji u rukama nosi masline, Libos ogrnut maglom» ređala je ona dok je ljubopitljivi Horacije, s uživanjem žvaćući tople hlepčiće, pažljivo slušao.
«Jako je dobro znati koji vetar duva u kom trenutku», naglašavala je ona. «Vetrovi osećaju kad ih neko poznaje i prema toj osobi se sa pažnjom odnose», poverljivo bi ona izgovorila, baš kao da iznosi neku tajnu.
Dvadesetogodišnji Apulijac nije se tome smejao.
«Neko ko je u stanju», mislio je, «o vetrovima ovako da priča sigurno poseduje naročitu maštu.» Zato je nastavljao da dolazi i da, uz vruće lepinje sa šafranom i kimom, sluša nove staričine storije.
U neko doba Horacije je primetio da lebdi iznad kreveta.
Iznenađeno pogledavši oko sebe, spazio je svoje telo na postelji. Na tom bledom licu bili su vidljivi teški, naborani, tamni kolutovi. Nije prošlo mnogo a on je osetio kako se lavandin miris zgušnjava, pa ga obmotava... dok nije formirao providnu loptu.
Taj klobuk natopljen lavandom («Ili... stvoren od samog tog mirisa?», u nedoumici se zapitao) iznenada se pokrenuo i poleteo ka prozoru. Okrenuvši glavu, Horacije je preko ramena još samo uspeo da vidi svoje telo kako i dalje leži na krevetu, a onda se prepustio letu.
Prozirna lopta ga je nosila preko krošnji vitkih palmi, pa preko golih litica i grebena rasutih uz obalu, i dalje, kroz proređene oblake koji su plovili iznad mirne morske pučine, pa kroz neizmernu modrinu ispunjenu retkim belim mrljama udaljenih zvezda i blistavim sjajem ogromnog Mesečevog srpa, koji je postojano sijao sa desne strane… Dole, pod njim, nazirale su se vijugave reke i razasuti, u visinu propeti, planinski vrhovi... Sve ostalo progutala je tmina.
«Ako sam ja... Kvint Horacije Flak... ovde, iznad reka i planina», pomislio je zadrhtavši, «ko onda leži u spavaćoj sobi vile Minerva?»
Svestan jeze koja ga je prožela, osvrnuo se ne bi li uočio bilo šta poznato što bi mu pomoglo da shvati gde ga to tajanstvena prozračna opna nosi, ali sem pomrčine i zastrašujućeg muka ništa drugo nije mogao da uoči.
– Da li smrt… ovako izgleda? – jedva čujno je progovorio. – I da li… sve ovo… znači da sam ja… prestao da živim!?!
Ta misao ga je sledila.
Klonuo, prestrašeno je iščekivao da vidi šta će se dogoditi.
Iznenada je iz tame izronila srebrna maglina. Ona se rastvorila i Horacije je u njenoj napuklini mogao da nazre obrise krovova Grada na sedam brežuljaka. Kad je ispružio ruku, želeći da se približi i, možda, ugleda neko poznato lice, magleni oblak je porinuo, nestavši u modroj dubini.
Ispod Horacija su se pojavili veliki obluci i komadi stena, rasuti po dugoj stazi. Mogao je da nazre i kamenu visoravan osvetljenu mutnom svetlošću. Nad tim kamenim tlom prozračna kupola se zaustavila i bešumno rastočila. Oprezno zakoračivši, Horacije je u nedoumici razgledao blago zatalasani plato.
– Ovo je moje stanište? – glasno se zapitao. U potpunoj tišini njegov napukli glas se odbio od obližnje stene pa se, umnožen, poput jeke vratio, poletevši preko oštre bridi terase u bezdani ambis.
Preplavio ga je užas.
Pred Horacijem je iskrsla slika njega kako na toj, tek par koraka širokoj, zaravni provodi deset hiljada, pa dvanaest hiljada, pa ko zna koliko još hiljada dana i noći, zagledan u prazan horizont. «Šta ovde čovek može drugo da oseća sem pustoš?», pomislio je.
Naglo je počeo da se guši.