OLEG TOMIĆ

POVREĐENOST
LJUBAVNA PRIČA

         

O autoru

Oleg Tomić (Nova Gradiška, 15. svibnja 1968.) je hrvatski pjesnik, pripovijedač i romanopisac srednje generacije. Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. živi u Subotici. Autor je nekoliko romana i zbirki pripovijedaka.


POVREĐENOST

LJUBAVNA PRIČA

UVOD

Samiri

Postoje neke misli koje smo nekad pročitali ili jednom čuli od nekoga, i koje u nama ostave jak i dubok utisak poput sna kojeg se nejasno prisećamo. Sudbina tog traga, koliko je čudesna toliko je i hirovita, iskrsne na trenutak pa nestane, ili se jednostavno raspline u pamćenju. Tako je bilo sve do danas kada sam saznao da je umro Andrej Bajkal, osnivač Udruženja za pomoć, i posle nekoliko godina zaborava i uzaludnog napinjanja da je zazovem u sećanju javila mi se ona rečenica: Gde je čovek bolestan, tu se krije njegova strast.
I dok trepneš, mogao sam da prepoznam glas čoveka koji to izgovara, gotovo je stvaran kao i ta blatnjava i zabačena ulica u kojoj se zbio susret. Pričam zapravo o jednoj meni dragoj osobi, čoveku koji je silno voleo da putuje, sa takvom strašću u kome se krio određeni fanatizam, i da je oboleo od šećerne bolesti koja je toliko uzela maha da mu je zahvatila i nogu, nju baš najviše. Sličnost je postojala sa Andrejom Bajkalom, i dok su mi se polako vraćale uspomene na njega, pomislih kako sam verovatno zadnji saznao za njegovu smrt, pošto je poruka koju mi je ostavio Pavle Pećnik možda i danima bila u memoriji telefonske sekretarice.” Andreju je pozlilo na aerodromu, odnosno, kada je prošao carinsku i putničku kontrolu. Stajao je u čekaonici i samo se najedanput srušio. Pokosio ga je infarkt. Ovde su Gordana i Omer, zovem te iz Urgentnog… “
Ne znam koliko sam dugo zurio kroz prozor niti sam bio u stanju da odredim koliko je prošlo vremena od kada sam odslušao poruku. Prenuo bih se iz mučnog raspoloženja i malo zatim bih potonuo u sebe, tako po više puta. A između tih mena, učinilo mi se kao da nisam ni bio na odmoru na Staroj planini, sada su mi bili tako daleki i nekako nestvarni ti dani u avgustu. Potišten i tupog pogleda posmatrao sam neku tačku u svom dvorištu koje je bilo gotovo uništeno od sinoćnje oluje. Sparina u kući i ustajali vazduh u kome je ostao nekakav odvratno sladunjavi miris, primorali su me da se sklonim u drugu sobu.
Tu sam otvorio prozor, i svežina koja je ušla malko me smirila, ali samo na kratko, jer raspoloženje u kome sam se nalazio počelo je da me podseća na razdoblje s početka godine ili malo više od godinu dana kada sam doživeo traumu. Briznuo sam u plač, a kroz sećanje su mi proletele neke slike i neki detalji koje sam odavno zaboravio. Znao sam da ovakav žal nije zbog Andreja Bajkala, uostalom, s njim sam se dva puta sreo u životu, bol je bio zbog nekog drugog, zbog jedne unutrašnje dekoraterke, naježih se.
To me nagnalo da izađem iz kuće i siđem u podrum. Tamo se nalazila jedna veoma stara komoda odlične izrade koju sam nasledio, a u njoj, od četiri fioke koliko je imala u tri sam držao svoju, tzv. planinarsku arhivu. Jedna je bila rezervisana za dnevnik. Na njemu je pisalo Diary, i bio je džepnog formata, namenjen za ženu. Korice su mu bile od platna, tamno zelene boje, a na njima je bio motiv kineskog vrta u proleće- sa mnoštvom detalja koji prikazuju jedan paviljon, cveće, raspupale krošnje, ljude koji se šetaju i one druge koji veslaju na reci, čak i patke. Jedan ljupki i idilični prizor za koji se nadam da sam ga verodostojno preneo, jer sam ovaj opis znao po sećanju kakav je izgled taj dnevnik prvobitno imao. Kada sam ga uzeo u ruke polako počeše da oživljavaju sećanja na moje putovanje u Italiju, i sve što mi se desilo u mestu San Martino di Kastroca. Prstima sam blago prelazio preko svih tih slojeva raznih boja koje sam jednu preko druge nanosio na platnene korice dnevnika. I dalje su bili isti; stvrdnuti, grubi, tu i tamo hrapavi, ponekad su me podsećali na površinu stene. Iako se osećala memla u podrumu je svakako bilo ugodnije, te reših da još ostanem, pa sam seo na zamotanu vreću za spavanje koja se nalazila uz zid. Bio sam svestan da to što radim je kao da se češem po nezarasloj rani, no ponesem time počeo sam da malo grebem, a onda i kidam komadiće boja sloj po sloj kao da pred sobom imam neku drevnu ikonu. Uskoro, jedna sasvim sičušna površina bila je sastrugana, i sa nje su otpali komadići sa tog sivog martovskog neba 2006. , kada zapravo i kreće sadržaj ove pripovesti.


PRVI DEO

Prvo poglavlje

Još jedan sat je ostalo do početka trećeg po redu okupljanja u Udruženju za pomoć. Još sat imam da promenim odluku i otkažem večerašnju posetu ovom udruženju, u kojem treba da govorim o svojoj psihičkoj traumi. No sam sam kriv za ovo. Mogao sam jednostavno predložiti Pavlu da to bude neki drugi mesec, ili čak na jesen, ne bi mi zamerio a kamoli uzeo za zlo. Ali onda bih morao da mu priznam kako već neko vreme prikrivam svoje pravo stanje, odnosno neke simptome koji nikad nisu prestali, samo su postali ređi i slabiji. Da i dalje, posle pola godine, prepoznajem u sebi onog rastrzanog čoveka, plime i oseke krize kada se smenjuju periodi nesanice i potištenosti, pa do toga da znam zaplakati bez nekog osobitog razloga. A što je najčudnije, baš tog dvadeset i šestog marta, dakle pre četiri dana, nameravao sam da mu kažem kako se nisam izborio sa krizom, i da ponovo razmišljam o planinarenju, o povratku, nekom lakšem usponu, negde gde još nisam bio u Srbiji, ili Crnoj Gori, možda bih tako rasteretio dušu od tog bremena. To je kao gvalja, kao neka prokleta gvalja, htedoh mu i to reći.
Ujutru smo se čuli telefonom i dogovorili da se uveče nađemo kod mene u kući. Malo sam se zbunio kada mi je uzvratio da bi on svakako danas navratio, nije rekao zbog čega niti sam ga pitao.


Kada je došao napolju je bio prvi mrak, i s vrata koja je zatvorio izbegao je moj pogled, na licu mu se videlo da nije bio opušten kao da ga iznutra razdire neki grč. Odmah je zauzeo jedan čudan stav, rekao bih tako, kao da je došao po zadatku sa neprijatnom obavezom koju mora da izvrši. Ni posle nekoliko minuta nije pokazao šta zapravo smera, bio je suzdržan u odgovorima i izgovarao se da mu je danas bilo pretoplo, odbio je piće, nije hteo da zapali cigaretu, na mahove je delovao izgubljen.
Tada pomislih da nije najbolji trenutak da zapodenem razgovor o sebi, i najzad ga pitah je li mu se nešto desilo, koliko se nismo videli kazao sam, da razbijem led. Na to je Pavle prešao na stvar ; i rekao je da volontira za jedno udruženje za koje je doznao u decembru, sa još dvoje mladih ljudi iz Beograda. Primetio sam da mu je nelagodno pa mu rekoh da mi pojasni o kakvoj se volonterskoj organizaciji radi. Iz unutrašnjeg džepa jakne izvadio je vizit kartu, i dao mi je. Stajalo je sledeće: Udruženje za pomoć, osnivač i voditelj Andrej Bajkal, Dobračina 20...
- Tamo se okupljamo jednom mesečno, mislim na nas volontere, oni se zovu Gordana i Omer, Andrej Bajkal, i izabranik koji nam se pridružuje- rekao je.
- Kakav izabranik?- pitao sam, začuđen tom rečju koju dugo nisam čuo.
- Koji govori ili prepričava svoju psihičku traumu- odgovorio je, držeći taj prodoran pogled kao da mi želi naglasiti važnost teme kao i njegovu predanost tome. A zatim je zbrzao objasnivši mi, da se iz onoga što piše na podsetnici teško može zaključiti kakav obavljaju posao, i da je recimo, naveo je primer, januarski izabranik došao iz Bosne, iz Gradačca, a u februaru jedna žena iz Praga, inače je poreklom odavde.
- Shvatio sam to, odnosno da tvoje Udruženje ima web stranicu, ali mi nisi rekao na koji način volontirate- prekinuo sam ga.
- Nije bitno- odgovorio je drskim tonom, i u sledećem trenutku napravio je takav izraz lica kao da je svestan što je prenaglio. – No dobro, posećujemo staračke i popravne domove, kolektivne centre za izbeglice, bolnice za mentalno obolela lica, tu je teže ući nego na ostala mesta. Eto, pre nekoliko dana nešto sam pričao sa Omerom i priznao mi je da ga ne privlače mesta koja sam ti maločas naveo, te da bi najviše voleo da razgovara sa tipovima iz podzemlja.
- A ko je on? Otkuda taj Rus ovde?- rekoh. Pavlu kao da je laknulo što sam postao radoznao pa je u mirnijem tonu nastavio.
- Živeo je u Petrogradu, studirao je u Americi, ništa drugo o sebi mi nije rekao- odgovorio je. - Ja sam mislio da bi ti mogao doći u udruženje, u svojstvu gosta, pa jednom ako se odlučiš...
- Ti si mu ispričao, je li tako? Nekom tamo neznancu si ispričao moju tajnu!- viknuo sam. - Pa ti ni ne znaš da li je on psihijatar, možda je najobičniji šarlatan kakvih ima danas na svakom koraku, laik koji se pretvara da...
- Kunem ti se, Branislave, pazio sam šta ću reći, priznajem da sam se tebe setio jer zaostajem za ono dvoje, niti jedna priča do koje sam do sad došao nije zadovoljila Andreja Bajkala- naglo je ustao i sramežljivo mi se približio. - Samo sam spomenuo da si bio u Italiji i da se baviš planinarenjem, naveo sam mu to mesto i hotel u kojem si odseo, i da si tamo upoznao jednu ženu, ništa više, ni njeno ime ni šta je radila.
Ja sam lovac na traume, odnosno mi smo, taj Rus nas tako ponekad zove.
- Dosta, dosta s tim - nisam dalje mogao slušati, no znajući Pavla, bio sam siguran da me nije slagao niti je išta više rekao tom Andreju Bajkalu o meni. Ćutali smo nekoliko minuta, Pavle je ponovo seo u fotelju i posmatrao me. U jednom trenutku pogladio je bradu, i želeći da ipak čujem tiho je rekao kako se setio, da je Andreju Bajkalu počeo da titra kapak kada mu je govorio za moj slučaj. Pre toga nisam primetio tikove, dodao je. Do tada sve što je ispričao nije ostavilo na mene poseban utisak, mada me to kopkalo moram da priznam, i na mahove sam padao u iskušenje da odem u tu kuću u Dobračini i provedem jedno veče u udruženju slušajući nečiju traumatičnu ispovest. Ali kad je spomenuo taj detalj sa tikovima to me uistinu bilo dirnulo, i zamišljao sam tog Rusa kako mu suzi iz oka i zlokobno titra kapak. Pitao sam Pavla za kada me je planirao, odgovorio je u subotu, i na to sam klimnuo glavom kao znak da pristajem. Kada je to video pogled mu je zasjao kao da je prizdravio, a žila na čelu koja je sve vreme bila jako izražena polako je nestajala.
Ubrzo je otišao, i nije prošlo mnogo vremena kada sam počeo da se žderem u sebi, i tako naredna četiri dana do ovog trenutka.
Pavle je svakog časa trebao da stigne svojim autom, te odlučih da ga sačekam u dvorištu. Kada sam izašao osetio sam nešto hladno i vlažno na vratu, pogledao sam u nebo iz kojeg je padao sneg.

Kada se pojavio iz auta je dopirala muzika Joy Divisiona. Nije mi ni to pomoglo, pretvarao sam se da je sve u redu iako je Pavle znao da nije tako, i ostavio me na miru. Sneg je prestao da provejava, i kada se nebo razvedrilo počeh da naprežem oči prema tim visinama, gotovo plavim, ne bih li opazio neku zvezdu. Tada pomislih, kako se evo treći put vozim u ovoj krntiji koja ima više od trideset godina, i svaki put je to bilo noću, zapravo, ovaj volkswagen nikada još nisam video po danu, možda i nije crvenkasto-smeđe boje kako ja mislim. Pavle mi je pričao da je taj auto prvi put video na jednom parkiralištu, i da je iz daljine opazio oglas zalepljen sa unutrašnje strane stakla, kao i jednog debelog čoveka unutra koji je bio go do pojasa. Neki idiot, pomislio je. Kada mu se približio čovek je sebi davao injekciju u stomak. A sem toga, sve te vožnje uključujući i ovu poslednju bile su čudne, evo šta pod tim mislim.
Kada me je prvi put pozvao na vožnju bilo je to lanjske godine 2005., i tada mi je Pavle saopštio da mu je umro otac. Sedeo sam pozadi, poneki put smo se pogledali preko retrovizora, i ćutali smo. Drugi put sam se vozio nekoliko meseci kasnije, rekao mi je da se vratio sa Marša živih u Aušvicu, nisam znao šta da mu na to kažem jer je izgledao gore nego kad mu je preminuo otac. I tada sam sedeo pozadi i ćutali smo, da bi u nekom trenutku Pavle počeo da spominje ljude s kojima je tamo razgovarao te imena tih Jevreja. A potom je stao da nesuvislo govori o tome kako se u Aušvicu oseća prisutnost žrtava i odsutnost ubica, i to je stalno ponavljao praveći duge intervale kao da nije pri sebi.


Kada smo najzad stigli u Dobračinu i izašli napolje, vreme se bilo popravilo, nebo se razvedrilo, i zvezde su se ukazivale između oblaka koji su se razdvajali i činili lakšim. Ono malo snega koji se zadržao na krovu auta podsećao je na kraj jednog godišnjeg doba. Zatim smo stali ispred niske kapije preko koje se pružao pogled na tu veliku kuću u dvorištu sa prostranom i osvetljenom terasom. Uto se pojavio neki čovek, odnosno starac koji je hodao tamo-amo po terasi, a onda se otežalog koraka uputio opet u kuću. O tom čiči Pavle je želeo da mi nešto ispriča, i da se ne čuje malo stiša svoj glas.
- Onaj čiča, to je vlasnik, zove se Josif Milanković- reče. - Odnedavno je u penziji, a inače je skoro četrdeset godina radio u Arhivu Srbije, od toga devet godina bio je na mestu savetnika. Od kad mu je umrla supruga ne živi više u ovoj kući, ima neki stančić od dvadeset i nešto kvadrata na Crvenom krstu, nema dece, i samo jedanput mesečno navrati. Očaran je Andrejom Bajkalom, toliko da mu je maltene besplatno iznajmio svoju kuću.
- Spomenuo si da jednom mesečno, je li to zbog?- pitah.
- Ma da- nasmejao se Pavle- još u decembru Andrej mu je obećao da će ga staviti u program jer mu je ovaj rekao za neku traumu koju ni sa kim još nije podelio. Tada se vratio gospodin Milanković, i čuvši naš razgovor najpre se zapiljio kroz mrak, a potom je sa terase sišao nekim stepenicama sa leve strane. Okrenuo sam glavu i između dve gole grane na krošnji drveta video sam mesec. Tada se pred nama stvorio, i kad je prepoznao Pavla otključao je kapiju. Iako je zbog drvoreda malo svetlosti sa ulice prodiralo do svih dvorišta, ipak mi je to bilo dovoljno da osmotrim lice tog starca koje je bilo osenčano. Prvi utisak o njemu je bio pomalo odvratan- bio je to visok i veoma mršav čovek, imao je sitne oči iznad kojih nije bilo obrva, a jagodične kosti su bile toliko upadljive kao da će mu svakog trena probiti kožu. Da li zbog neke boljke ili zbog toga što je noć, no boja na licu je prelazila u žutilo, koje je zbog toga poprimalo neki nasilnički izraz.
Ipak, glas mu je bio prijatan i čuh da spominju Andreja Bajkala. Neće on mene vući za nos, rekao je gospodin Milanković. Tada me je Pavle napokon predstavio, i shvativši valjda, da ni ovaj put neće doći red na njega starac se okrenuo i otišao od nas. Prošavši pored vinove loze zaputili smo se ka stepenicama.


Ušli smo u jednu prostoriju koja je bila oskudno nameštena i sa namenom da bude radna soba, a unutra su bile tri osobe, i Pavle me predstavi najbližem, mladić se zvao Omer, i devojka Gordana, na kraju, i samom Andreju Bajkalu. Ono dvoje su otišli sa Pavlom na drugu stranu, i tako sam ostao sa ovim Rusom koji je delovao razdragano, i odmah me pitao na koga me podseća Josif, nikakvu razliku u naglasku nisam primetio.
- Ne bih znao- rekoh.
- Potražite negde sliku Rokfelera, kako sada izgleda Josif tako je baš u dubokoj starosti izgledao Rokfeler- kazao je smejući se. - Čujem da ste se bavili planinarenjem?
- Jeste, donedavno- mada to nisam želeo ton mi je bio osion, no njemu ne samo da to nije zasmetalo nego je širom otvorio oči, i posmatrao me sa radoznalošću. Pomislio sam da li sam nešto rekao što nije trebalo, a onda sam se zbunio kada sam ga opet pogledao, i dalje je držao taj isti pogled poput nekog čudaka. Vatren i tajnovit, iz kojeg je izbijala neka mračna naslada. Nisam znao kako da s njim započnem razgovor, i palo mi je na pamet da ga pitam zašto ih naziva lovcima na traume kada mu je prišla ta devojka Gordana i odvela ga u stranu. Dok su pričali mogao sam da na miru složim prve utiske o tom čoveku koji je osnivač Udruženja za pomoć.
Andrej Bajkal je bio nešto stariji od mene, negde na prelazu između treće i četvrte decenije života, mada se to ne bi moglo reći zbog mnogih bora na čelu koje su mu nagrđivale lepo lice. To je bilo toliko upadljivo pogotovo zbog blagih i smirenih očiju koje je imao, da bi se svaki čovek u njegovoj blizini zapitao da li mu se nešto strašno dogodilo u prošlosti, i kakvo je to lično stradalništvo moglo biti. Taj pogled me je zaista zbunjivao, čas je bio umilan, čas je postajao strašan, onakav kako sam ga prvi put opisao. No iz tog jednog detalja ili onog drugog o kome je pričao Pavle da Andrej Bajkal ima tik, mogla bi se stvoriti kriva slika o njemu. Nisam imao vremena da se time sada bavim pošto mi je takav kako sam ga doživeo u celoj pojavi bio prilično zanimljiv čovek- možda zbog te razbarušene kose, i u tom crnom odelu i crnoj košulji na sebi, a naročito, zbog jednostavnosti kojom je plenio.
Ipak, kada sam primetio da me krajičkom oka gleda prošetao sam se po radnoj sobi, pažnju mi je privuklo jedno poprsje koje se nalazilo na pisaćem stolu u uglu, nisam znao čije je lice niti mi je ono zaokupilo misli. Više od samog poprsja na mene je ostavio utisak taj prelaz od svetlog ka tamnijem tonu, i potaknut promenom atmosfere gotovo sam poželeo da se zavalim u naslonjač za stolom i prepustim novom ugođaju. Ne znam da li bi se u nekoj drugoj prilici bavio time od koje je vrste drveta izrađen, kao što sam tada radio, i po boji sam zaključio da je posredi trešnjevača. Takođe, bila je tu visoka lampa te još jedna na drugom kraju ove radne sobe.
I poslednje što mi je privuklo pažnju, bio je taj kauč u dnu na kome su sedeli Pavle i Omer, koji je bio presvučen predivnom tkaninom od tamno zelene boje. Okrenuh se prema Andreju Bajkalu koji je očito završio razgovor sa Gordanom, a koja je dala nekakav znak Pavlu ili Omeru.
Potom su njih dvojica ustali i ušli u susednu prostoriju koja je bila trpezarija, sa dugačkim stolom na kome se nalazio svećnjak, mislim da je bio od srebra. Uzeli su dve stolice i izašli napolje.
- Pa, hoćemo li početi Branislave Županski?- reče mi Andrej Bajkal pogledavši me isto onako kao malopre. Pavle i Omer su već postavili stolice jednu nasuprot drugoj, tačno na sredini sobe. Zatim su posedali na kauč pokraj Gordane, a onda je Andrej Bajkal seo na svoju stolicu. Kada isto učinih učinilo mi se da neko viri iz one trpezarije, i u sledećem trenutku opazih kroz odškrinuta vrata lice Josifa Milankovića.