O piscu:
Suada Tozo Waldmann je rodjena u Goraždu, 1955. Objavila je mnoge zbirke pjesama (Neko grije ruku u mom džepu, Ponovo se igramo, (Treća nagrada za haiku poeziju Ex-Jugoslavije), Jardins, Orbière 2009, Nove pjesme, Paris, 2012 ; knjigu za omladinu L’ascenseur à banquette rouge, (prijevod na esperanto 2009) ; prevodi na francuski i engleski ; živi u Parizu.
Elzabeta
(isječak)
Kao studentica arheologije Elzabeta je bila naročito zainteresirana za stećke.1 Razotkriti tajne
njihova porijekla joj je bila dugogodišnja opsesija.
Ko ih je isklesao? Kad su postavljeni ? Da li su stvarno samo plemići imali pravo na stećak ? Zašto
neki nose natpise, a neki ne ? Da li se mogu sa sigurnošću svi smatrati nekropolama i nadgrobnim
spomenicima ili su pak neki od njih imali namjene duhovnog ili ezoteričnog tipa ? Da li su možda
neki od njih služili za žrtvene obrede ? Jesu li to mozda svetišta, hramovi na otvorenom, poput
Stonehenge-a ili čuvenih kamenih kipova sa Uskršnjih otoka za čije stvaraoce neki vjeruju da vode
porijeklo sa druge planete?
Elzabeta je takodjer bila zainteresirana za srednjovjekovne zanate, osobito kovački i zlatarski, ali i za
cjelokupno kulturno-povijesno nasljedje zemlje čije joj je najzanimljivije područje bila
Hercegovina, a najdraži grad Mostar. Elizabetina visina od 1m90 skupa sa prodornim pogledom sivoplavih
očiju davali su dodatnu snagu njenim argumentima. Često se pitala zašto skoro sve teme vezane
za povijest BH, pa izmedju ostalih i stećci, raspaljuju strasti u tolikoj mjeri. (Spomenimo usput
Elzabetino predavanje s Kolarčevog univerziteta iz 1975 na temu Bosanski stil kad je lokalne etnologe
koji su ga smatrali nepostojećim nazvala lopovima i krivotvorcima.)
Obdarena oštrim vidom, sigurnom rukom crtača i čeličnim zdravljem, obišla je sva čuvena i manje
čuvena nalazišta stećaka i napravila jedan od njihovih najpotpunijih inventara. Identificirala je
takodjer stotinjak stećaka ugradjenih u temelje i zidove stambenih kuća, štala i ambara. Nekoliko
stećaka oklesanih i preobrušenih našla je preinačene u mlinske točkove, a poveći broj u česme,
korita, pojila za stoku, prese za voće i slične ovozemaljske svrhe. Jedan broj stećaka je vrijeme
"zakucalo" u tlo. Neki su potpuno skriveni pod trnjem, ostrugama, šibljem, divljom lozom. Neki od
njih neće nikad biti otkriveni.
Elzabetina dokumentacija sastoji se od više hiljada fotografija, crteža i desetina gusto ispisanih
školskih teka punih bilježaka, skica i računa. Služila je kao temelj za knjige, studije, eseje, članke i
svakovrsna izvješća. Ono što je objavljeno samo je vrh ledenog brijega.
Vecina stećaka nema pisani natpis, ali skoro svi nose ugravirane geometrijske motive, najčešće
apstraktne. Česti su floralni ornamenti, makovi, djetelina, ljiljan, rozete, grbovi, scene iz lova, ljudske
i životinjske figure od kojih najviše ima jelena, konja i zmija. Slijedovi crteža na stećcima uramljeni
su stiliziranim vijencima, od kojih se često sreće dvostruka spirala, za koju se tvrdi da je simbol
beskrajnosti ili simbol DNA-a. S druge strane simboli poput kruga sunca, polumjeseca, križa u raznim
oblicima tema su beskrajnog razglabanja i nagadjanja na temu autokefalne bosanske crkve.
Natpisi, kad su prisutni, obično su epitafi na bosančici ili glagoljici. Pomažu identificirati različite
društvene kategorije i vjerske pripadnosti. Neki natpisi su su u pismima koje ni dan-danas nisu
odgonetnuta. Najpoznatiji je ''Molim te nemoj gazit po meni jer bio sam kao ti, a bit ceš kao ja''.
|
|
