Predrag Finci

Čekajući Balzaca i druge priče
- hommage autoru -

         

O autoru

Predrag Finci je bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi kao slobodni pisac u Londonu, gdje je bio gostujući istraživač na University College London (UCL). Član PEN BiH, Društvo pisaca BiH, Exile Writers Ink (London), i Hrvatskog filozofskog društva. Autor velikog broja djela.
Sa malim zakašnjenjem – budući da je on za mene još uvijek tridsetogodišnjak - ovaj broj posvećujem Predragu Finciju za njegov sedamdeseti rođendan. Taj datum, napokon, nikad nije kasno slaviti, pa ni ovaj hommage vjernom autoru časopisa Književne Sehare nije zakasnio.


Balzac, Honoré de

Došlo mi jedan dan, prošle jeseni, da posjetim čiču Goriota u njegovom hotelu, htio mu iskazati poštovanje, reći da njegova priča ne stari, nedavno sam je ponovo čitao, i dalje je dobra kao što je bila kada je nastala, čak je u jednom slavnom filmu o mafijaškom kumu korištena rečenica iz njegove priče o tome da će jedan lik drugom „dati ponudu koju neće moći odbiti“, ali mi nitko više nije znao reći je li taj hotel još otvoren, a ako i jest u kojoj je ulici, možda više nije u istoj, a ni u Parizu. „Vremena su se promijenila, nije nikome do toga, sada su vam drugi stanovnici u drugim smještajima, samo to vama nekako još ne ide u glavu, i moj dedo je takav“, kaže mi pomalo nabusito jedan mladić dok bulji u svoj „pametni telefon“, traži na internetu osnovne podatke, pita se tko je taj Balzac koga spominjem, mora da je i on neki stariji.

Baudelaire, Charles

Sve je bio: veliki pjesnik, pronicljivi mislilac, sjajan kritičar, podanik raznih strasti. Slavljen i proklinjan. Bio je kritičar novog senzibiliteta, odličan prevoditelj Poea, s kojim je osjećao duhovnu srodnost, pjesnik onda kada je to bilo značajno, njegova poezija je šokirala i oduševljavala, on se zaljubljivao u pariške dame, kurtizane i prostitutke, svaki čas mijenjao mjesto boravka i zaduživao, opijao i drogirao, bio je lijen i povremeno radin, u literaturu je uveo teme urbane sredine, novi način pisanja, kao kritičar afirmirao mnoge velike slikare. I još mnogo toga je uradio. Često sam ga čitao, citirao, neke njegove pjesme znao napamet, ali tek sada, u mojim poznim godinama, primjetnih da je imao 46 godina kada je umro, „Bože, što je bio mlad“.

Beckettov Godot

Čekali: Spasioca (u raznim osobama), „bolju budućnost“, „raj na zemlji“, kraj rata i ljepotu mira, blagodati slobode, utopiju, sve smo to čekali. Na sceni gledali Čekajući Godota Samuela Becketta (u raznim verzijama). Samo ovo posljednje uistinu bilo. Tu smo, doduše, kao zrele osobe jedino i bili potpuno po svom vlastitom izboru. I čekali. A pisac nam lijepo pokazao da se ništa neće dogoditi.

Joyce, James

Vidio sam ga kada sam, prije koju godinu, bio u Trstu: stoji na mostu, ne miče. Stoji kao spomenik. Došao je kao učitelj engleskog u Trst iz Pule, u Pulu iz rodnog Dablina, kasnije iz Trsta natrag u Dablin, pa opet Trst, pa Pariz, pa jug Francuske, pa Cirih. Cijeli život je putovao, jedne godine promijenio preko sto adresa, na kraju kao putnik i umro. I u književnosti je prešao most, prekoračio u neistražena područja narativa, spojio mit i svakodnevno, razbio klasičnu formu, rečenicu učinio tokom svijesti. Njegov Uliks je dokaz da književnost nije dani koncept, nego je uvijek nanovo formiraju i definiraju veliki pisci. Joyce je u njoj sve promijenio da bi sve ostalo isto. Napravio je hrabri eksperiment, s kojim će ubuduće biti uspoređivan svaki drugi, napisao na potpuno novi način svojevrsnu parodiju sa cijelom poviješću literature, ali se u tom „ključu“ nije moglo dalje. Književnost se s njim promijenila, a onda otišla negdje drugo. Sličan mu je bio talijanski pisac Italo Zwevo, koji nije stigao uraditi sve što je namjeravao, jer je morao ići na posao i zarađivati za život, pa je, kao i mnogi drugi u „okrutnom kapitalizmu“, bio „vikend pisac“. Kao što je i Joyce mnogo više vremena morao posvetiti svojim obavezama učitelja jezika, a potom opijanja, nego pisanju. Kada sam onaj Joyceov spomenik zagrlio, slikao se s njim, postade mi jasno da je ovaj pisac pričao o našem razbijenom, razorenom temelju, o jeziku koji se gubi i iz sebe sama izgrađuje kao eho zaboravljenih jezika, kao govor neiskazivog ostatka. Kao pisanje o onome što je bilo, a više nije. Zato je on meni blizak, jedan od dražih emigranata.

Poeova smrt

Edgar Allan Poe je imao velike muke s pjesmama, s Gavranom posebno, proganjala ga i svaka od njegovih priča, u svakoj bila njegova kletva, uz to ga dohvatili i mnogi opijati, ali kasnije mnogobrojni istraživači, doktori, pusti znanstvenici, a ni mjesni policajci nikada nisu saznali gdje je bio i što se s njim dešavalo deset dana prije nego što je u deliriju i silnim mukama umro, a ne pronađoše ni pouzdan odgovor na pitanje o tome koji ga je od njegovih demona uništio. Jedino je pouzdano, donekle, da je iz tih demona rođena njegova poetika, Gavran posebno.

Dostojevski, Fjodor Mihailovič

U velikoj knjižari, niže Nevskog prospekta, negdje oko dva poslije podne, revnosni pratitelji dnevne kronike, dva lokalna novinara, uzbuđeni profesor književnosti, jedna prevoditeljica sa velikog Sajma bez knjiga i nekoliko znatiželjnih posjetitelja našli su brzo na raznim stranama i na dva nivoa ove velike prostorije Miškina, Ivana, Aljošu, Smerdjakova, Sonju, Raskoljnikova i Porfirija Petroviča (kasnijoj publici bolje znanog pod imenom inspektora Columba, junaka istoimene televizijske serije), starca Zosimu, Nataliju Filipovnu, Stavrogina, Kirilova i još neke, ukupno više od sto različitih muških i ženskih osoba, sve jakih, duševnih likova, i nakon kraćeg vijećanja ustvrdili da je ovo društvo različitih karaktera izmislio, ili, blaže rečeno, stvorilo pisca po prezimenu Dostojevski, imenom Fjodor Mihailovič, a budući da je sada, po svemu sudeći, u pitanju nepostojeća ličnost, nije ga moguće nigdje naći, ni u gradu, ni u kotaru, ni u cijeloj guberniji, a ni šire, dok spomenuta gospoda i dame žive na sve strane. Prije koju godinu mnogi od njih se ponovo pojaviše u novim okolnostima, samo pod drugim imenima, a u knjizi Svetlane Aleksijevič Rabljeno doba. .