O autoru
Ranko Pavlović rođen je u Šnjegotini Gornjoj kod Teslića 1943. godine. Školovao se u Tesliću i Banjaluci. Pola radnog vijeka proveo u novinarstvu, pola u izdavaštvu. Piše pjesme, pripovijetke, romane i damske tekstove za odrasle i djecu. Bavi se esejistikom i književnom kritikom. Objavio je više knjiga. Dobitnik je značajnih književnih nagrada, a pjesme i priče su mu prevođene na više jezika. Zastupljen je u mnogim antologijama, čitankama i lektiri.
Živi i stvara u Banjaluci.
MAJSTORI I MAJSTORLUCI
Krojač
Poznajem krojača kome od starosti drhte ruke, ali iz njih još ne ispušta makaze i iglu.
Smije se onima koji govore da je svako krojač svoje sudbine. Kada bismo svi bili krojači, kaže, na šta bi ovaj svijet ličio?! Orači neka oru, kopači neka kopaju, kosci neka kose, skeledžije neka prkose Haronu (dosta je i njegovog bilo!), grobari neka sahranjuju, ljekari neka vidaju rane i liječe duše, kočijaši neka bičem u sitno biserje mrve tišinu, a krojači će da kroje i da šiju, jer niko drugi to ne zna da radi, pa čak ni da svoju sudbinu kroji i prekraja.
Opsjednut je idejom da prekroji nebo.
Jednu polovinu prekrojio bi u prozračno plavu svilu, sličnu jutarnjoj vedrini poslije olujne noći, bistru kao izvorska voda, a drugu polovinu u tamnomodri pliš, posut srebrnastim iskricama, u kome bi se ogledala zvjezdana avgustovska noć bez mjesečine.
Sada traži prelju koja bi u tanku nit uprela mjesečinu da njome sašije te dvije polovine neba.
Poslije će, priča sve rjeđim posjetiocima u skučenoj krojačnici, svojoj dragani od svile iskrojiti haljinu koja će je vratiti u mladost, a od pliša sebi vitešku odoru koja će mu vratiti snagu i muškost.
Kovač
Kada mu neko donese kakvu alatku da je popravi, kovač prvo iz usta istisne riječ i baci je u žar. Mijehom razgori vatru da se riječ zagrije do usijanja. Onda je kliještima donese na nakovanj, pa je udarcima čekića oblikuje do željenog izgleda. Uvjerivši se da je dobio ono što želi, još vrelu riječ ubaci u hladnu vodu, da je okali.
Kovač zatim nadlanicom desne ruke obriše znoj sa čela i onome ko je donio alatku daje svoju čvrstu riječ da će posao obaviti što bolje zna i može.
Ako u međuvremenu naiđe kakva žena, pa još mlada, on brzo obuče majicu dugih rukava, da je ne zaluđuje garavim mišicama.
Snagu oštri u kovačnici i čuva je za ženu koju je iskovao iskošenim pogledom s odsjajem srebra sa nakovnja.
Djecu nije iskovao, rodila mu ih je žena. Njima s posla donosi otkivke presvučene zlatastim sjajem osmijeha.
Krovopokrivač
Grede, vjenčanice, rogovi, letve, šindra, crijep, salonit...
Sve to pada u ponor tamnih misli krovovokrivača kada se sjeti da krovom zaklanja plavetnilo neba.
Često sjedi na jelovim rogovima, kraj gomile složeniih crepova, zagledan u nedogledne visine.
Kako bi lijepo bilo, misli, da je nebo slojevito. Popneš se gore, izrežeš komad prozirnog plavetnila, siđeš i od njega napraviš krov. Onda pogledaš gore i vidiš isto takvo plavetnilo. Ni soko bistrim pogledom ne bi mogao uočiti odakle si uzeo onaj sloj.
A ljudi odozdo kroz krov gledaju sunčano ili ozvjezdano nebo!
U nekom drugom životu krovopokrivač će biti brodolomnik na, nekim čudom, sačuvanoj palubi prekookeanskog broda i nad njim će nebo biti jedini krov.
Mlinar
Mlinar voli noću da melje žito okupano u težačkom znoju, jer tada ispod mlinskog kamena u kupac zajedno sa brašnom sipi srebrn prah mjesečine.
Pokatkad kroz razmaknute podnice od tesane hrastovine gleda kako se dolje pod vodenicom zapjenjenom omajom sa mlinskog kola kupaju nage gorske vile.
Kada se na maloj zaravni kraj vodenice vile naigraju, rašire krila i odlete da nekom drugom vodeničaru pričine radost, naš mlinar skokne do kuće, dovede snenu ženu, pa na ležaju od paprati dugo pokušava da i od nje načini vilu.
Rodiće nam se sin, i on će biti mlinar, kaže poslije svega.
Tada žena od sitnog mliva zamijesi hljepčić omajom koju mlinar donese sa vitala mlinskog kola, pa ga ispeče u žaru i pepelu. Pola hljeba pojedu, a drugu polovinu ostave na grmlju kraj vodenice, pticama za doručak.
Dok stresa listiće sasušene paprati sa suknje, vraćajući se kući, mlinarka pjesmom budi jutro i ptice.
Pekar
Kada mu ponestane brašna, pekar u mlinu što ga pokreće lahor, samelje nekoliko naramaka zrelog ljetnog dana, koju pregršt osušenih ljekovitih trava, pripremljenih za zimske razgovore uz čaj, komad šumske tišine i jedro zrnevlje ptičijeg cvrkuta.
Kvasca kada mu uzmanjka, pomiješa dječiji kikot s mirisom cvijeća što raste u saksijama na prozorima pekare.
Nestane li vode, tijesto zamijesi zapamćenim žuborom zavičajnog potoka.
Umjesto soli, u tijesto stavlja miris lipovog cvata sa stabla koje natkriljuje pekaru.
Ostane li bez drva, peć založi rumenilom sunca na izlasku, pa se i kora njegovih hljebova tako zarumeni da ih ne žalimo pojesti već ih čuvamo da na njima odmaramo pogled.
Za djecu iz ulice pekar pravi rskavo pecivo od pjene riječnih brzaka.
Zaljubljenima daruje perece od mjesečine i ljuti se na njih što ih ne pojedu, zato što se zasite poljupcima.
Pekar bi volio da poklanja svoje hljebove, ali ih mora prodavati, jer želi da napravi veliku pekaru u kojoj će njegovi sinovi dobrotom hraniti ljude u nevolji.
Zidar
Za razliku od drugih majstora koji prave ili kupuju ljestve da bi se uz njih uspinjali, zidar zida kule da bi s njihovih vrhova dotakao nebo.
U svaku ciglu udahne želju da bude što bliži tajanstvu nedostižniih visina, pa tako i sebe uziđuje u građevinu.
Kada za hladnih kasnojesenjih dana, šiban kišom i vjetrom, zida novu kuću, često krišom ode pod prozore doma koji je ranije gradio, pa u njegovoj ušuškanosti toplinom grije smrznut pogled.
Zidar je ljubomoran na drevne majstore koji su po vrhovima planinskih bespuća koritili srebrnastu rijeku Kineskog zida, jer zna da on takvu građevinu iza sebe ni u snu neće ostaviti.
Ima zidara koji vjeruju da će ih neko nekada pozvati da grade novu Vavilonsku kulu ili Aleksandrijsku biblioteku, i za tu priliku čuvaju svoj najbolji alat. Dok od krhotina cigle zidaju poljski klozet ii kokošinjac, ni sanjaju kako će jednom, dovršavajući Kulu vavilosku, ispucalim dlanovima pomilovati nebo.
Ima opet i onih koji više od toga vole da nekom siromašku od gline, pljeve i okrnjaka skupljenih po ruševinama, naprave potleušicu – njegovu kulu svjetilju. U nju često ugrađuju i dio svoga srca, da grije ukućane u toj udžerici kad se skupe kraj prazne trpeze.
Zidari ne vole slobodne zidare, jer misle da bacaju sjenku na njihov častan posao.
Kamenorezac
Tražeći žicu po kojoj će da se pod udarcem čekića raspoluti, kamenorezac traži dušu u kamenu. Kada je nađe, onda se njihove duše sjedine. Ona iz kamena grije kamenoreščevu dušu, a kamenoreščeva liječi rane na kamenu, nanesene rukom koja se grije hladnom površinom odvaljene stijene.
Ko sam ja, pita se kamenorezac zagledan u tajnopis samo njemu znanih grafema na budućem monumentu, da cijepam gromadu kojom je Stvoritelj ukrasio svijet kada ga je stvarao?
Ti si Stvoriteljeva ruka, i čini sa mnom što ti On nalaže, odgovara mu kamen.
U kamenoj žili koja pred njegovim očima iskri zlatastim prahom, kamenorezac traži živi izvor, da utoli žeđ znatiželje, prije nego što će dlijeto i čekić prinijeti tajni skrivenoj u dubini materije koja je jednom apostolu dala ime.
Da kamen nema dušu, misli kamenorezac dok vrh dlijeta prinosi zamišljenoj žici koja spaja i razdvaja južnu i sjevernu, istočnu i zapadnu stranu granitnog srca, ne bi iz njegovih pukotina raslo najljepše planinsko cvijeće, napajajući se rosom, hraneći se suncem i sladeći se sokom iz kamenovih nevidljivih vena.
Staklorezac
Svaki staklorezac vjeruje da otvara vidike na svijet ljepši od onog u kome živimo. Da njih nema, smatraju, ljudi bi živjeli u tami. Kuće bi bile bez prozora i u njima bi se ukućani i stvari sudarali do istrebljenja.
Znam stakloresca koji sebi od stakla pravi kovčeg, hoće da za života vidi u čemu će počivati. I poklopac na kovčegu biće staklen, a testamentom je obavezao porodicu da grob ne zatrpavaju zemljom. Hoće odozdo da gleda nebo i odozgo, s neba, da gleda sebu u staklenom kovčegu.
Drugi, opet, smatra da nadgrobne spomenike treba praviti od stakla, jer bi u njima počivale duše pokojnika i tako bile uvijek s nama.
Staklo je, kaže treći, grdeći ljudsku pohlepu, vrednije od zlata. Ugradite u prozorska okna zlatne ploče i živjećete u mraku. Kad iz vas tama ispije i posljednju mrvicu životne radosti, dodaje, zamijenite zlato staklom, i svijet će se otvoriti pred vama.
Poslastičar
Cijeli radni vijek, a uskoro će u penziju, jedini je poslastičar u gradiću T. i za svoje sugrađane i namjernike pravi razne poslastice. Svi su zadovoljni
njegovim poslom i svi ga hvale. Ne pamti se da je neki rođendan prošao bez njegove torte, a za svadbe ih je pravio i po nekoliko.
Po vascijeli dan mijesi i gostima prodaje razne kolače. Najviše voli kada u njegovu poslastičarnicu uđu djeca i prijete da zažarenim pogledima u rashladnoj vitrini istope čokoladne prelive na slatkišima. Često im naplati jedan, a u tanjir tutne još jedan kolačić.
Nedavno je lokalni novinar objavio vijest da je jedan par, proslavljajući dvadesetpetogidišnjicu braka, poslužio goste licitarskim srcem, kupljenim na dan vjenčanja u njegovoj poslastičarnici.
Kad se uveče, umoran od posla i srećan što je mnoge usrećio svojim poslasticama, poslastičar prepusti snu, počne da mijesti i peče najdraži kolač, onakav kakav je pripremala njegova majka kada je bio dječačić. Za to su mu potrebne misli slične paperjastim oblacima, sazdanim od pjene tek pomuženog mlijeka, i sjećanja prozračnija od majskog jutarnjeg neba. Postupak izrade vrlo je jednistavan: U toploj duši pomiješati zapamćene trenutke i ukuse iz djetinjstva. Zamijesti blagim majčinim osmijehom, dodajući trunke rumenila s njenog lica. Peći u dobro zagrijanim osjećanjima, stalno pazeći da kolač ne izgori. Kada je gotov, staviti ga pod rascvjetali jasmin i posuti polenom zavičajnog cvijeća i srebrnastim prahom mjesečine. Služiti ga u manjim količinima, jer bi veći komadi mogli zapeti u grlu, u stegnutim grcajima.
Zasićen majčinim kolačem, ujutro čio odlazi na posao.
Krčmar
Petog dana po njegovoj smrti, krčmareva supruga je, među računima, otpremnicama, spiskovima robe i drugim papirima, našla zapis ispisan drhtavim rukopisom:
„Cijelog života točio sam i raznosio piće onima koji su se veselili ili tugovali u mojoj krčmi. Ja nikada nisam imao vremena za veselje ili za tugu, bez čega je čovjekov život sličan patnjama vjeverice kojoj bi otkinuli rep. Samo ponekad, za što mi se rijetko ukazivala prilika, odlazio sam u mjesta gdje me niko ne poznaje i tamo u nekoj krčmi, uz piće, veselio se i tugovao.
Rano sam obudovio i pod starost se oženio mladom konobaricom. Znam da se za mene nije udala iz ljubavi, nego da joj ostane krčma, ali joj opet hvala, jer mi je sa duše skinula nepodnošljiv teret samoće u noćima u kojima sam čekao da na vrata zakuca ona nesrećnica s kosom na ramenu.
Imam samo jednu želju: Neka krčma ne bude zatvorena ni na dan moje shrane, jer ima onih koji ne znaju gdje bi tada našli izvor veselja i kuda bi sa svojom tugom.“
Pročitavši zapis, mlada krčmareva žena je zgužvala papir i prinijela ga vrhu ukresanog palidrvceta. Zatim je pozvala čovjeka za koga je još ranije znala da će biti novi krčmar i potražila ključ da otvori krčmu čija su vrata zatvorene onog časa kada je stari krčmar predao dušu nesrećnici s kosom na ramenu.
|
|
