Jovan Nikolaidis

Građanska Crna Gora, utopija ili stvarnost?
Trnovit put ka Evropi – Multikulturalizam od demagoške floskule do realnog stanja

         

O autoru:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za kniževnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.

 

Građanska Crna Gora, utopija ili stvarnost?
Trnovit put ka Evropi – Multikulturalizam od demagoške floskule do realnog stanja

Današnja Crna Gora predgrađansko je društvo. Ma koliko se zvanične institucije kulture u nas, Parlament, Vlada i sve političke partije upinjale da nam dokažu (ne)demokratski sustav države, i njenu građansku sadržinu, sve su to političke floskule, demagoška upiranja i zakonodavne akrobacije, koje, nažalost, završavaju i Ustavom u kome se njen građanski sastav treba da očituje. Zaludu. Na terenu umiru dobre namjere naroda da se druži, radi i međuse poštuje. Ne po onome što deklarativno nudi zvanična crnogorska politika, već onim što se dokazuje u surovoj stvarnosti koja kao poplava davi sve naše olako obećane brzine. A jedino je realnost zajedničkog života prihvatljiva opcija na putu ka briselskom eldoradu. Mnogo je primjera tolerancije, još više netrpeljivosti i surevnjivosti.
Oni koji društvenu stvarnost gledaju oštrim okom i realnim sudom (neuvijene-nemilosrdne analize nepotkupljivih intelektualaca), znaju da smo mi od građanske evropske suštine još daleko. A i običnom, ali objektivnom posmatraču, vidno je da je naša kultura govora, kultura ponašanja, kultura rada, kultura odijevanja, kultura u poslovanju, kultura u saobraćaju, kultura u očuvanju okoliša, zaostala star-mala. Doduše, kojiput s dobrim namjerama tek prohodalo čedo, ali lošim rezultatima rahitičnog trkača, kad trka krene. Multikultura crnogorska jeste živa, ali je ona danas invalid kome treba detaljni oporavak, dobro odmjerena terapija. Takav je uostalom i dobar dio našeg opšteg zakonodavstva: dobri zakoni koji se ubrzo pokažu kao nesprovodive alineje.
Politika kulture u Crnoj Gori (administrativne neznalice to zovu – kulturna politika) još je robinja u partijskoj mreži, rodstveništvu i plemenima, naslijeđu nahijskom, u tlapnji o herojskom i nepokorenom. Od toga nisu imuni ni manjinski narodi, o većinskim da se i ne govori. Bez strategije, izuzev one koje joj čista politika nametne kao zadatu aktivnost. Tu tek nastaju lomovi koji sežu od diskriminacije prema manjinama, do protežiranja osrednjeg. Za rijetku, ali ipak prisutnu elitu u kulturi, Crna Gora drži tek odškrinuta vrata. Zloupotrebe zakona u korist rodbinskokumskopolitičkih devijacija traju nesmanjenom upornošću. Nepotizam je žilav i politika ga još ne može (niti želi) svesti u realne granice. „Mi smo učinjen narod, a zakone donosimo za one kojima nećemo da učinimo“ – još šapuće naše ukupno predgrađansko biće.
Svi mi, i većine i manjine, grabimo iz prošlosti anđele zajedništva i tolerancije, a u sadašnjosti nudimo satani čistu nacionalnu podvojenost. Liderčići jednonacionalnih partija vele da je njihov narod dokinut u pravima, a vođe navodno građanskih partija tvrde da je spas upravo u toj šarolikosti od naroda i vjera. I jedni i drugi šampioni su isključivosti. Na građansku Crnu Goru ostrvila se aždaja. Zdrava multikulturalnost, pak, ne podnosi podjele na manje i veće, izuzev onu na nezrelo i zrelo građanstvo. Još se svi gibamo u žitkom blatištu opštenarodne nekorektnosti i nekulture. Evropa to zna, Evropa takvo stanje neće u svoja sebična gnijezda Brisela i Salcburga.
A to da mi težimo ka građanskom ustrojstvu i države i njenih stanovnika na svim nivoima, nesporno je. I na tome treba istrajati. Pomaci jesu vidni, ali još nedovoljni. Daleko je sunce.
Najzad, sociološki je aksiom: sve građanske zajednice multikulturalne su (nema jednonacionalnih zajednica), kao što je jedna od najbolnijih osobina predgrađanskog bića otklon od multikulturalnog.
Crna Gora, i svi narodi u njoj, mora sprovoditi donesene zakone, a njen ustav, kao krovna pravna svetinja, treba da bude još sigurnija kuća građanskom ustrojstvu države. Montenegro će se steći kao istinska multikulturalna, multietnička i multivjerska zajednica, ili ga neće biti. Neophodne reforme nisu naša polja za špekulisanje, već ugaonici jasnih zakona i oštrih sankcija za njihovo nepoštovanje. Nama je potrebna nada, ali još više Institucije koji takvu nadu za zajedničkim životom osiguravaju nezaobilaznim sprovođenjem.
Euripid filozof, još 423. godine prije Hrista, kaza:
Doista postoje tri klase u državi. Najprije, oni bogati, beskorisni građani, neprestano zaokupljeni uvećanjem svoga bogatstva. Zatim siromašni, lišeni čak i nužnog. Ti su opasni: skloni su zavisti, osvajaju ih govori izopačenih demagoga, okrutnim dosjetkama opsjedaju one koji ih posjeduju. Od tri klase, napokon, srednja klasa je ona koja spašava države: ona koja održava institucije koje je država uspostavila.
Crnogorska politika (da li samo ona?!) tokom dvije decenije urnisala je srednju klasu. Bolesnik je skrajnut, čeka se da, u sve tišem vapaju, izdahnu oni koji se još nadaju.
A Aristotel je demokratijom smatrao ono stanje društveno u kome u harmoniji vladajunedemokratski odnosi (parafraza).
Hoće se reći: vlast narodu onim dobrim zakonima koji sva prava opštenarodna dopuštaju, ali još sigurnijom kontrolom i rigoroznim sankcionisanjem da narod odbrani, ako se ko otme redu. Koliko ja razumijem stanje: mi smo u Montenegru donijeli ustav po kome je domaja građanska država, ali u kojoj, uz mnogo buke i lajanja, opozicioni poslanici u Skupštini Crne Gore ne ustaju na zvuke himne, navijači deru i pale nacionalnu zastavu, predsjednik države se zalaže za preinaku stihova himne, a poglavar Srpske pravoslavne crkve postao je najugledniji portparol Vlade Crne Gore. Sve se to dešava nekoliko godina nakon sticanja nezavisnosti. Kontrolisani haos? Od koga?! Od onih koji budno prate i podstiču diskriminaciju nad manjinama, a puna su im usta ‘multietničkog sklada’, od onih koji se kunu u nepovredivost privatne svojine a bivaju otimači preostalih društvenih vrijednosti, oni što od multikulture (onog društvenog stanja koje se u naprednim mješovitim sredinama još i zove ‘prirodno podsticanje sličnosti i uporno prevladavanje razlika’) danas prave deklarativnog frankenštajna.
Neću prestati da vjerujem da će sjutra biti bolje. Kao što ću još jače biti odan vjeri da mi ne treba sloboda koju ću opijevati, već ona koju ću živjeti.

(Peščanik.net, 21.04.2014.)

SLOVO O EVROPEJCIMA
Fantazmagorija za odrasle



Čujem od mudrijaša da je Evropska Unija nadnacionalni ekonomski projekat u kome se njene članice osjećaju suvereno kad žele istaći, i očuvati, svoj nacionalni identitet. S razlogom to govore, jer svakoj državi, svakom narodu i vjeri, sred činovničkog lavirinta izgrađenog u Briselu, stoji na raspolaganje sve ’što ih čini sretnim’. Tome doprinosi i čudo postdemokratije: medijska plutokratija, čije slobodarsko srce, takođe, za svakog živućeg člana Unije, u Briselu, ili u Salcburgu, bije.

Da, stvorena je Evropska Unija, preostalo je tek, da stvorimo – Evropljane. Ne Njemce, Francuze, Italijane, Špance, et cetera, i - preostale Balkance koji čekaju ulazak kroz zlatna vrata, već - Evropejce. Političku zajednicu naroda, maltene utopijsku družbu neo-liberalnih članica unutar post-imperijalnog projekta. Težak zadatak. Ovako, kako sada stvari stoje, Evropska Unija je jedna vrsta nedovršene moderne. Na stazi, na početku utrke ka obećanoj teritoriji. Prosvjetiteljskog poimanja slobode, razuma i tolerancije, inih opštosti koju svaki pojedinac treba da prihvati. Da li je to danas moguće kad cvate renesansa podaništva religiji, a dovršenje nacionalnih identiteta na Balkanu izbija imperativom? A oboje krasi netolerantnost i šovenska praksa? Među mnogima i crnogorskog identiteta.

Moguće će biti ako političari EU od menadžera i birokrata u službi brutalnih transnacionalnih korporacija neoliberalnog kapitalizma, nekim čudom, u opštem sociopolitičkom obratu, postanu elita koja će identitete bez moći sliti u moć identiteta. Što je, takođe, utopijska zadaća, ako bi je se briselski činovnici i htjeli dohvatiti. Oni su, nažalost, danas, cinici i licemjeri koji su okrenuli leđa evropskim idealima. Jer, uistinu, evropski narodi nemaju istinsku moć odlučivanja, evropska politika počesto je područje djelovanja menadžerskih elita, dok je kultura sve više medijski spektakl. Evropski mediji kojiput mi se čine zastrašujuće ispazni. Zaboravljamo li svi mi da, kad mislimo evropska kultura da to nije, nikada nije ni bilo, što i kultura Evropske Unije, monstruzna igra medijskih korporacija u službi neoliberalnih finansijskih mamuta. Koje radije plasiraju evropski egocentrizam, negoli vječnu ideju helenske misli koja je na evropskom tlu produžila da živi punim životom. Ne, evropska kultura nije kultura Evropske Unije!
I Crna Gora je debelo platila (da li još plaća?) to klackanje od ’mikro države’ do ’države socijalne pravde’. Što bi moja matera rekla: ’a nije to, sine, isti par rukavica!’. Zato je i kultura naša danas rascijepljena jabuka srpskog i crnogorskog, a oboje bez sebe samih; kulture manjina da i ne pominjem, toliko im je tijesno bilo među ovo dvoje!

To, biti jedinstvena a složena, kompaktna a heterogena, jeste uspjelo Americi. Koja je oformila političku moć bez obavezujućeg kulturnog identiteta i svakome po potrebi. Dala je svjetskoj civilizaciji ’sveamerički identitet’, unutar koga su šćućureni mnogi identiteti, kao folklorne razglednice u albumu zvanom kultura Amerike. Dok je u našoj Evropskoj Uniji ’na snazi’ osobeni identitet bez političke moći. Ne pluralni, već parcijalni. Dakle, kad je identitet u pitanju, Evropa je ideja, Evropa nije stanje. Osobito danas, kad se u njoj i iz nje, kezi globalna ekonomska kriza, Evopa je prvorazredna zadaća svih njenih žitelja, pa i crnogorskih. Da od stanja rovite globalizacije naraste u aksiom mondijalizacije.

Temeljita transformacija i sveukupna afirmacija svih oblika multikulturalizma, potreba je evropske kulture. A potom, silinu raznolikosti svih čestica evropskih naroda harmonizirati, oblikovati u evropski patriotizam. Je li to moguće? Nije li jedan od putova da se ka tom lijepom cilju stigne, da se dokraja osigura trajnost Evropske Unije i Evropljanina kao građanina svijeta, da od utopije lađa doplovi do geopolitičke tvrđave u luci ljudskog blagostanja - da se ugledamo na Ameriku?!

Modifikovani američki model nacije unesen u naciju Evrope, moguć je odgovor na dilemu koju postavlja ova kratka elaboracija o Evropljaninu. Jer, ko je i što je Amerika, ako ne evropsko Drugo. Što da Evropa ne postane američko Prvo. Tim više što je sve očitije da već živimo u post-političkoj i post-demokratskoj epohi. U vremenu koje vapije za ideolozima Nove Evrope, koji će rješenja dijelom naći u prosvjetiteljstvu Emanuela Kanta. Dijelom i u Marksu, a osobito poučno, u razmišljanjima Deride i Habermasa.
Samo da se, nedaobog, sve ne oburda, kao zaludna politička tendencija o Jugoslovenu kao nacionu Jugoslavije. U koju je, nekoć, vjerovao nemali broj Jugoslovena. Od kojih je danas ostala – grupica nostalgičnih.

SLOVO O ISTRI I CRMNICI, pismo prijatelju


Krenuti hoćemo, plemeniti istrijanski prijatelju! Pa kud nas volja odnese, potreba natjera, starost priuči: ti o svojoj Istri, ja o Montenegru, koji je odavno postao moja bolest i lijek najedno.
Tvoj boravak među naše gore, među našu čeljad, ljeta miholjskog, mnogo mi je lijepoga dao: čuvam te darove razgovora i s njima krećem epistolom k tebi, lakši za volju, teži za cilj. U besjedu croatomontenegrinsku. Da nam se od nje neko naljuti, jedni nasmiju a drugi zadive, jer biće i onih koji će pomisliti: rijetke li namjere i sreće od ovakvog susreta, ovakvog dogovora!

Luminom sam tvog iskrenog drugarstva osvijetljen. Koje traje dobru deceniju. Od onog toplog razgovora u pulskoj kavani „Mozart“, kad slutili nijesmo da je gospar don Branko Sbutega na smrt obolio, a da će naš Albert Goldstein nakon pulskog omaža velikom Bokelju i sam odletjeti na Mirogoj.
Pa do slatkog razgovora na terasi nad Karučom, dok smo udisali belavistu jezersku, sjećajući se vaših i naših partizana, pjesme proleterske koja nam i danas lijepo zvoni. Pomenusmo i neumrlu zakletvu da je život ljudski jedino vrijedan ako ga dojiš dobrim namjerama, oglušujući se o zle vapaje izgubljenih. Zapjevasmo li tog dana, šotovoće, onu staru: da se zlo ne zaboravi, a još manje dobro? Kraj dame koja nas je gledala u čudu, jer nas je voljela, jer nas je poštovala.

Pominješ moje slavne pretke, s visa lovćenskog te Njegoš zanio. Crnogorci jesu moji, zakletva i dika, no i ja sam voliji, kao i Marko Vešović, materinom se krvlju svojatati počešće no očevom. Jer je meni, mili prijatelju, ipak muka od crnogorskog muškardinstva, junaštva mimo junaštva, časti i dostojanstva počesto bez pokrića, najduže butne kosti karadžićevske, srpskog Dubrovnika i dičenja i ljepote 'kakve na svijet niđe nema ka ove naše'. Ubijeđen sam, ako već toga doista ima i ako se na sve to davorijanje Crna Gora oslanja kao na krilata konja Jabučila, da je ono dobrim dijelom u Crnogorki podnjivljeno i iz nje niklo prkosom i trpnjom najedno, daleko više no u Crnogorcu. U Crnogorki leži najveći dio naše antike. Ma ko će to od našijeh priznati naglas! Eto ja, nečesovi pisac crnogorski i poslenik u kulturi njenoj, iz svega mozga to ponavljam, kad me pitaju: čiji sam. Ne Nikole Naumova, no Jovan Miličin.

Posebno se našoj prepisci radujem jer ćemo i o Istri pripovijedati. Omiljenoj srcolikoj geografiji mojih putovanja, koja, u sebi i iz sebe, ljudskog toliko toga i meni pokaza. Drage ljude ja tamo sretoh, zavoljen ih i ožalih, Gospode, svih nas gospodaru! Kakve sve škoje, gradišća, gromače i pržune, skale i pute pod borovljem. Starine i novine istrijanske A sve slično crnogorskom. Kužinu vašu osmočih, koja miriše i od malo smoka, i vina srkutah za koja ne znadoh, držeči da su crnogorska najbolja na svijetu. Vašu pjesmu koju rodi i strah i strast najedno. Veličanstveni govor težački i cvrkutanje žena vaših. A i vašu ćutnju spoznah, jed i tmicu kad sam htio u prošlost vašu zaviriti, ja, neoprezni pitalac, radoznali obožavalac. U nas se lijepo govori, u vas se još ljepše šapuće...

Ovih dana zajedno smo po mojoj Crmnici hodali kao po edenu: da mi je da se mater vratiti može, da vidi da je danas njen Utrg, hrpica slatkih kuća pod Musinom kapom, uresio se obiljem, a sav u zlatu listopada.
Onda, kad se ona, kao dijete, iz Podgora iselila, tako bilo nije.
Pričala mi je nekoć:“Odlučim ti ja, sine, ženom Nikolinom, u rod poći. S pitomine ulcinjske uz strminu Gore Petrovačke. Uska džada, sve u korov i draču, pred crkvama svak u crnini. Stanim se kod Ruže, najbliža mi je. Kraj očeve razvaline oćutim, rodbinu ophodim i rumetina s malo osta i soli prismočim, raspredem pretke s preostalim komšijama, a sve naokolo golotinja i mrgud; stisla oskudica sav kraj. Noć-dvije, i bi mi dosta. I prije no se vratih, sagoh se, uzeh bubulj, i hitnuvši ga nizastranu, zalelekah:
'mileđurovaimakinašćerikadseovibubuljnaovajvisvrnuotadatidrugi putuCrmnicudošla.'“ I nije se više nikad na ovu bandu povrnula.

Kao što nas troje vidjesmo – danas, pak, Crmnička nahija je krajina na ures gostu, a na korist žiteljima. Ni traga od one davnašnje pustoline, od one ljute sirotinje iz materinog doba. Crmnica danas ima umiveno lice. I ona i ja jedva čekamo kad ćeš nam opet doći!

SLOVO O NACIJI
Sotija



Stiže post-nacionalna era. Puzeći dolazi, još amorfna, ali glas o njoj nije više kao glas o alienu. Ne sjutra, dogodine, ni za deceniju, ma će jednom, doista vam kažem, etničko biti utopljeno u amorfnu masu disciplinovanijih ljudi budućnosti; mogli bi u toj mutaciji naroda i mi u Crnoj Gori prepoznati put ka sebi. Ko hoće da vidi iza brda (mehtataphisika) na obzorju će stajati svjetionik kapitala, zvaćemo ga od milja - američkoarapskokineski Abadon, anđeo uništenja. On će u svima nama ubiti želju za nacionom, jer će biti mesijanska slutnja za opštu, planetarnu sabranost. A i Evropa će, tada i najzad, svoje užitke, ugodu i lagodu, priznanje za svoj barbarizam koga je nekoć savladala, holokaust i sjećanja na zid u Berlinu, svoja kajanja i duh otpora, modu za ekološkim, činovnički rašomon i normirane elokvence o demokratiji, zamijeniti strahom. Evropa će postati kukavica, to će biti prvi znak temeljitog ozdravljenja našeg kontinenta. To što se ona i danas oko koječega plaši, ni po jada, pri onome čemu se ima zaprepastiti. Zasnovan biće u njoj čvrsti brak između moći i savjesti. Zato i velim: neće u tom dobu, u toj futurističkoj zajednici, biti važno ’ko se kako krsti’, već ekonomski potencijal, intelektualna potencija i politički konsenzus. Mentaliteti i folklorni ukrasi, pjesme i igre narodne, koji su sijenke nacije, biće skrajnuti, porad jada većega zvanog opstanak.

Sve nacije, manji ili veći etniciteti, motaće se oko mastodonta kapitala, nastojeći da se, ovisno od snage i snalažljivosti, zalijepe (kao ribice poluparaziti ili paraziti na tijelu kita) za pomenutog giganta. A nama u Crnoj Gori, malenoj zemlji ljudi velikih apetita, i dalje biva važan upit ’biti ili ne biti’, urlanje s guslima ili bez njih: jesmo li Srbi ili Crnogorci?! Srbi, tobože od vlasti diskriminisana većina (a taj je narod doseljenik na tlu ilirodukljanskom), Crnogorci, opet od vlasti skrajnuta, zanemarena državotvorna većina (što oni odvajkada i jesu). Manjine u nas, i dalje, najrađe šapću, paze svoj, mukom stečen status, i pomalo (ne mogu pomnogo jer su manjine!) vole svoju državu Crnu Goru. I Srbi i Crnogorci, sa svojim naciozalaganjima, ne znaju filozofsku misao da ’nema konačnih pobjeda, nigdje, nikome, nikada, osim konačnih poraza’ (je li to prošaptao Kjerkegor?!)

Možda znam, ali i neću da znam što je nacija i nacionalna država, i njeni stubovi: etnički koncentrat, državni kontinuitet i religijska konstanta. Držim se ubjeđenja da je nacionalnost ekscesna pojava, uvijek kad je objekt, ali urijetko kad je subjekt društva; budi što jesi, ne govori što si, posebno ne onda kad te niko o tom ne pita. Nacija je za me imaginarna, od vihora prošlosti poslata zajednica, čim joj je kostur mit, tijelo netrpeljivost a duša zloća. A biva da se, ipak, mimo moje volje i razmažene želje, mnogo toga, i za me važnog, dešava unutar nacije i za nju. Država ili nacija, što je prije i važnije budućoj Crnoj Gori? Pozivam se time na Ameriku (ja, po mnogo čemu antiamerikanac), na njen zavidno postignuti kompromis o jednakosti: amerikanstvo=nacionalnost=državljanstvo.

Stoga, mučni će mi biti svađe i preganjanja, u danima u kojima će se usaglašavati naš ustav i teći rasprave oko identiteskih pitanja. Evropa to traži, a mi se grupišemo. Nemojmo biti čopor, već košnica. Razvijajmo uime sveukupnog suvereniteta, do zadnjih snaga dobrih namjera i sakupljene volje građani svoje države, uspostavimo ustavni patriotizam.. U njemu će moji narodi i moja država vidjeti izvor hrabrosti, a ne baruštinu žaljenja, prevladaće se sramote i izvući pouke. Defetizam nije osobito vrijedna osobina naših života. Udavimo tog mekušca u sebi, emancipujmo svoje ubjeđenje, stidimo se sebe ne drugih, time će moralni kompasi u nama umiriti kazaljke.
USTAVNI PATRIOTIZAM! Sintagma jeste apstraktna, no ja sam pisac, nisam narodni poslanik, niti pravni ekspert. I ne pitajte se što li je pisac time htio da kaže. Ako ne razumijete, zaludu sam se nadao.

SLOVO O MEDITERANIZMU MONTENEGRA
Fantazmagorija za omladinu



Nekada davno Sredozemno more bijaše centar svijeta. I ne zvahu ga zaludu Sredozemlje. To područje ne bje jedino gdje je civilizacija započela, ali jeste bio prostor gdje su raznolikost jezika, religija i kultura, a iz svega toga i izvor političke moći, dobra dva milenija, zadržali primat najuticajnije geografije na planeti. Iz te se politike, u varijacijama i mnogim mijenama, podnjivio i komopolitizam, a sa njegovih njedara iznikla, kao duhovni obelisk – multikultura.

Treća Crna Gora voli Mediteran... Montenegro, prosvijetli nas ponad gora crnih!

Ovo tle, razuđeno i isprepleteno, ovi snjegovi i ovi žaropeci, meandri pred jezerima i lednici nad morem, ova zemlja, ova država, nije danas multikulturalna samo u retorici državne politike, te u zajednicama elitnih postaja akademskih, helenoevropejski kultuvisanih. Njeno, ranije, i dijelom svoje zaturenosti, naopako naslijeđe rasne i vjerske diskriminacije, utapa se danas, kao šporke vode kontinenta u dubinu morsku, u liberalnu koncepciju suživota našeg crnogorskog. Ne samo u normama ustavnog prava koje brani kulurnu i svaku drugu raznolikost, već i u otkucajima svakodnevnog života, multikulturalizam crnogorski sve više postaje kosmopolitizam u lokalnom, a njen kosmopolitizam multikulturalizam na globalnom planu. Internacionalizam, antifašizam, samo je nastavak našeg puta ka boljem. I zbog toga, pored ostalog, Crna Gora jeste pozitivan primjer u regionu.

Oštrina (koja se otupljivanjem krivi u grotesku, i mimikrija koja je janusovo lice neiskrenosti) opozicije i njenih čelnika prilaze, toj već usvojenoj tekovini, nespretno i površno. Jednostavno rečeno: ona, sva u grču, razapeta ne prometejski već akrobacijom lutki na koncima, ne može ’samu sebe preskočiti’. Deklamacije njenih čelnika, uz pozu kvazigospodstva i uvjeravanja malograđanskih da ih se suživot i tolerancija tiču, nedovoljne su i anahrone. Oni su izdali principe konvivence, sad bi da budu njeni glasnogovornici. Zaludu. U post-humanom dobu ka kome galopiraju nove generacije, oni su živa soda za zdrave poglede. Odaju ih oči koje još svijetle iz mraka ludog vremena, oskudnog dobrim namjerama.
Mi, građani Crne Gore, danas jesmo na putu da dobrim dijelom naslijedimo kulturu konvivence, simbiozu više socijalnih organizama, u kojoj, zbog njene povezanosti, njenog političkog morala, jedna riječ označava druge tri. Prijevod španske riječi convivencia, znači - živjeti dobro zajedno. Od ove vrste povezanosti imaće koristi svi koji je dosljedno prihvaćaju.

(Convivencia je opis kulture življenja koju su, u Andaluziji, dobrih pet vjekova, dijelili muslimani, hrišćani i Jevreji...
Grad Aleksandrija, kako bi nadvladao plemenske i nacionalne razlike, vodio je promišljenu politiku miješanja makedonskih jedinica sa drugim grčkim trupama, te s Persijancima, Sirijcima i Egipćanima, uz zavidan razvoj kulturne i intelektualne živosti. U sedmom vijeku Amr ibn al-Aas piše svom kalifu: „Osvojio sam grad za koji mogu samo reći da ima 4000 palača, 4000 kupališta, 400 pozorišta, 1200 trgovaca i 40.000 Jevreja“...
Sjećate se kako je Saladin, osvojivši u 12 vijeku Jerusalim, ohrabrivao istočnjačke hrišćane i Jevreje da se vrate, nakon što su ih tokom križarskih pohoda protjerali...
Uspon islamske nauke (od 9. do 15. vijeka) oslikava zavidni kosmopolitizam: Arapi su, nakon Rimljana, modernom Zapadu (u odličnoj kulturološkoj interakciji) predstavili naslijeđe drevne Grčke. Ono, pak, što islam danas čini sam sebi, roneći u smrtne dubine fanatizma, nije tema koju bih analizirao...
Dubrovnik, posve katolički grad, poznat po svojoj pobožnosti, više od šest vijekova, manevrisao je između Vizantije, Venecije, Otomana i Austrougarske, prilagođavajući se običajima svih tih sila, na razmeđi Mediterana i Balkana, hrišćanskog i islamskog, Istoka i Zapada. Između dogmatske sigurnosti i političke nepopustljivosti, Dubrovnik je izabrao fleksibilnost; dubrovački nadbiskup nije smio biti rodom iz Dubrovnika!...
Najzad, pjesnik Konstantin Kavafis, jeste u Egiptu, u Aleksandriji, bio lojalan Grk, ali Grčka u njemu nije bila teritorij već stanje duha. Uostalom, Cincari, ta skupina romanskog porijekla, i Albanci-Arvanitasi jesu bili Grci po kulturi, ali ne po etnosu...
Et cetera...)

Multikulturalizam je postao dio javne politike Crne Gore. Potrebna joj je elita da bi se i njena politika u kulturi uzdigla, ’po mediteranski’, do evropske opstojnosti. Onu grupaciju koja nas je, do jučer, gurala u epski diskurs, progutalo je zlo vrijeme. Preostaje da se duhovna klima građana Crne Gore uputi tom magistralom. Procesi su na vidiku, samo da ih, među narodima, ne razbiju demagozi, duhovne kukavice i slijepi vitezovi.